Igračka nemoć i navijački paradoks

Još je jedna Hajdukova europska sezona završila prije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Mogu u Splitu još malo gunđati protiv zle sudbe koja im je na ždrijebu u Nyonu podarila najjačeg od mogućih protivnika, no ono što su u 180 minuta pokazali igrači Stoke Cityja ni u jednom trenutku ne sugerira da je Hajduk ispao od protivnika kojeg nije mogao proći. I to je zapravo najbolnija istina još jednog europskog posrtaja splitskog kluba.

"Ibro dirka naš"

No, bez obzira koliko vrtjeli glavom na bezveznu i nimalo talentiranu momčad Stokea, u principu vrlo sličnu onoj slovačkoj Žilini od koje je Hajduk na sličan način ispao prije dvije sezone, najteži dio suočavanja s još jednim europskim neuspjehom leži u činjenici da u 180 minuta igrači Hajduka praktično nisu ozbiljnije ugrozili engleska vrata. I da je ovo četvrta utakmica u nizu u kojoj Hajduk nije postigao pogodak (Barcelona, Stoke, Zadar, Stoke).

Mnogi su tijekom i nakon jučerašnje utakmice potiho pjevušili hit Zabranjenog pušenja "Ibro dirka naš". Mnogi su još jednom prokleli sve te milijune koje je Hajduk stavio u svoj trezor kao kompenzaciju za sve ono što je Senijad Ibričić donosio Hajduku dvije i pol sezone. Milijuni su se već potrošili na mnoge koji nemaju kvalitetu ni za Hajdukov dres, ni za šesteroznamenkaste godišnje plaće, a prava zamjena za Ibru još nije na vidiku.

Je li Anas najveći promašaj u povijesti?

Anas Sharbini to definitivno nije i vjerojatno nikad neće biti. Hajdukovi navijači rijetko zvižde svojim igračima prije početka utakmice, no Anasov odnos uloženo/dobiveno u ove dvije godine otkako je iz Rijeke preselio u Split uistinu nije zaslužio ništa drugo doli navijačke pogrde. Na prste jedne ruke mogli bi se pobrojati bodovi i pobjede koje je Hajduku donio igrač koji je doveden kao najveća zvijezda i koji zarađuje više od ikoga u stogodišnjoj povijesti splitskog kluba. Zvijezda koja je dovedena i toliko plaćena da bi jednim potezom riješila ovakvu utakmicu protiv Stokea ili onu prošlog vikenda u Zadru.

Teško bi itko stavio kunu na to da će "prirodni nasljednici" poput Trebotića i Tičinovića dosegnuti barem dio Ibričićeve karizme, jer odavno ni jedan ni drugi nisu napravili neki potez kojim bi dignuli tribine na noge i sugerirali da su oni "prave desetke". A "prava desetka" se ne postaje samo uzimanjem tog broja na dresu.

Srećom, nitko (pametan) nakon utakmice nije tražio "glavu" Krasimira Balakova, čiji je ulaz u sezonu uistinu neuspješan. Ispadanje iz Europe, prvenstveni kiks već u drugom kolu, Balakovljev Hajduk na papiru ne izgleda ništa bolji od dosadašnjih. Međutim, ovaj Hajduk definitivno ima više discipline u igri od nekih iz prošlih sezona, iako je jasno da igračka kvaliteta, lucidnost i "ono nešto" nisu ni ovog ljeta mogli pasti s neba u Hajdukovu svlačionicu. Balakov je zasad uspio tek malo probuditi Tomasova, hoće li imati vremena "razdrmati" i još neke od kojih se očekuje da nose igru Hajduka - pokazat će vrijeme.

Navijački paradoks

Nažalost, najbolji dio Hajdukove europske predstave i ovog su puta bili navijači. U tri domaće utakmice na Poljud se natiskalo gotovo 90.000 gledatelja (!), a pratit ćemo koliko će kola biti potrebno ostatku HNL-a da svi zajedno dođu do te brojke. Atmosfera na tribinama debelo je nadmašila revijalnu utakmicu protiv Barcelone, ovo je bila prava navijačka partija u kojoj se nije stalo s bodrenjem sve do autogola Milićevića u 91. minuti. Engleski novinari vrtjeli su glavom i smješkali se svaki put kad bi Poljud podrhtavao od navijačke euforije. Zar je moguće da ovako loša momčad ima ovakve navijače?

Paradoks je to koji je uistinu teško logično objasniti u ovako izvaranom i razočaranom društvu. Kako objasniti nekom tko je "pao s Marsa" zašto pobjede i titule Dinama prate prazne maksimirske tribine, a i kad se napune akcijama za jednu kunu - zvižde svojim igračima, dok na drugoj strani s ovako mizernim rezultatima Hajduk ima 6.000 pretplatnika, Poljud je rasprodan bez obzira koštala ulaznica 100 ili 900 kuna, dolazio Šibenik ili Barcelona, a navijači ne staju s pjesmom bez obzira kakav rezultat bio na semaforu? Tijekom kolovoških razočaranja uvijek iznova izroni pitanje "što bi tek bilo da Hajdukova momčad išta vrijedi?"

Stoke City? Kad vam u goste dođe engleski Premierligaš, finalist tamošnjeg kupa i praktično ne zapuca na gol, a od prve do zadnje minute krade vrijeme otezanjima i izležavanjima i za to dobije čak tri žuta kartona, tek vas tada uhvati depresija od koga ste to ispali. Ali dobro, ne znaju u Stokeu što ih još sve čeka...