Tuga sjevernog Londona

Opečenog nosa i čela – poput pravog britanskog turista čiju kožu tijekom godine samo slučajno može liznuti zraka sunca – netremice sam gledao u zaslon ispred sebe, pitajući se kako ću taj veliki komad virtualnog praznog papira ispuniti smislenim tekstom.

Tada sam se dosjetio: bit ću odvažan i šokirat ću puk. Privukao sam stolicu i poput iskusnog pijanista izravnao leđa, te isprepleo deset jedinih mi prstiju i rafalno im "polomio" kosti, premda mi je majka uvijek govorila kako je to siguran put ka nesnosnim bolovima u trećem životnom dobu.

Poput Davora Šukera onog vrućeg poslijepodneva 1998. godine, nježno sam položio ruku na svoj vrat i pronašao ritam svoga srca. Sjedio sam tako petnaestak sekundi, a potom odgurnuo London u stranu i cijelom svijetu objavio novost: "Engleska ima novi glavni grad".

Ni slutio nisam koliko ću biti u pravu. Nakon vikenda kojeg su susjedi iz Manchestera okončali brutalnim poigravanjem s rivalima iz nekadašnjeg glavnog grada, od čovjeka koji je u stanju promašiti baš svaku, pa i najbezazleniju prognozu, postao sam prorok novoga doba.

Smjena administrativnog središta obavljena je u samo dva 90-minutna čina, a još uvijek svježe rane opljačkanog i opustošenog sjevernog Londona iznova su se otvorile nakon 13 pogodaka u mreži tužnih, poniženih i posramljenih predstavnika rodnog kraja britanske kraljice.

A sve je opet počelo s glavom Luke Modrića.

Zbunjeni je hrvatski reprezentativac u osvit ogleda s Manchester Cityjem, bezglavo se odbijajući od zidova inače mu poznatih hodnika, na jedvite jade uspio opipati obrise poznatih mu vrata. Zakoračio je u ured Harryja Redknappa, udario koljenom o njegov stol, a potom se okrenuo prema vješalici za kapute i rekao: "Treneru, nisam siguran gdje mi je glava".

Redknapp je duboko uzdahnuo, položio obje ruke na Modrićeva ramena i nježno ga okrenuo prema sebi. Pokušao mu je objasniti kako klub već tjednima čini sve kako bi njegovu glavu vratio na njegova nejaka ramena, no Luka nije želio ni čuti.

"Treneru, osjećam da mi glava i dalje nije na pravom mjestu, a bez glave ne mogu igrati", ustvrdio je hrvatski veznjak, a Redknapp zaustio nabrojiti nekoliko istaknutih članova svoje momčadi kojima to već godinama polazi za rukom, pa se ipak predomislio.

"Luka, trebamo te, ti si naš ključni igrač i osjećam da moraš izaći na teren i igrati", potapšao je Modrića po ramenu, okrenuo ga za stotinu i osamdeset stupnjeva i pogurao ga prema izlaznim vratima uz riječi ohrabrenja: "Vidjet ćeš da će sve biti u redu."

Nije bilo u redu.

Manchester City je protutnjao White Hart Laneom i uz pet lakih komada potvrdio staru poslovicu kako je osveta najbolja kada se servira hladna. City je strpljivo čekao da Tottenham otpleše sezonu u Ligi prvaka, a potom se, rasipajući budžet jedne manje države na pojačanja, prošetao domom donedavno ljutog mu i ravnopravnog suparnika.

Iako dočekan pljeskom i skandiranjem, Luka Modrić se više od sat vremena više bavio činjenicom da je dan ranije Chelsea bez njega pobijedio Norwich City, nego Davidom Silvom, Garethom Barryjem i ostalim veznjacima Cityja koji su pored njega činili što su htjeli. Lutao je Luka travnjakom, pokušavao odigrati nešto što je nalikovalo nogometu, a potom mu je Redknapp skratio muke i poslao ga u svlačionicu.

Najveći problem Tottenhama, međutim, nije bio Luka Modrić. Nije to bila ni činjenica da se još nekoliko igrača na travnjaku pojavilo bez glave i ponekog ekstremiteta, pa čak ni tužan podatak da se Gareth Bale od najpotentnijeg lijevog krila planeta, pred čijim su se brzim nogama prosipali milijuni, nekim čudom prirode ove sezone od nogometnog princa ponovno pretvorio u žapca, natjeravši me da u dvije uvodne utakmice provjeravam nalazi li se uopće na travnjaku.

Ne, najveći problem Tottenhama bio je Edin Džeko, iznova rođeni napadač Cityja koji je prvo desnom, pa potom glavom i na kraju lijevom nogom već na početku sezone zakucao posljednji čavao u lijes Tottenhamovih mokrih snova. Prije nego si rekao Bosna i Hercegovina, zaokružio je Džeko klasični hat-trick, a potom dodao i četvrti pogodak, neka se nađe.

Hat-(če)trickom Džeke i još jednim pogotkom Sergia Agüera City je osigurao stopostotni bodovni učinak i sjajnu gol razliku koja mu je jamčila noćenje s doručkom na samom vrhu prvenstvene ljestvice, iznad aktualnog prvaka, pa čak i iznad glavnog ovosezonskog favorita, momčadi Wolverhamptona. Slavlje je moglo poč… ili ipak ne.

Kao da gura kakav neshvatljivi inat prema svom glasnom i manje uspješnom susjedu, Alex Ferguson odlučio je imati posljednju riječ i ne dopustiti da Manchester City bude priča dana, pa čak ni priča nedjeljnog poslijepodneva. Nakon što je u svibnju ukrao naslovnice podlim osiguranjem naslova prvaka baš na dan kada je City osvojio FA kup, svoje je trupe u nedjelju potjerao iz svlačionice sa samo jednim ciljem: vidimo se na čelu Premier lige danas u 19 sati.

A to nije bio lak zadatak. Arsenal je prvi put nakon 1985. godine na Old Traffordu postigao dva pogotka i pitanje je kakav bi bio konačan ishod utakmice da ih po prvi put od 1896. godine nije uspio primiti čak četiri puta više. Nestvarnih osam pogodaka u mreži Wojciecha Szczesnyja bilo je sasvim dovoljno da se za pogodak nadmaši učinak Cityja, ali i cijelom svijetu razotkrije tužna istina o Arsenalovoj sadašnjosti.

Znate da vam se ne piše dobro kada i nekadašnje legende vašeg kluba u analizama uoči utakmice slažu rečenice poput: "Samo da ne primimo pet komada…", a po njezinu završetku proklinju sami sebe jer su zaboravili precizirati: "… ili puno više od toga". Wengerov projekt mladosti koja će jednom pokoriti svijet neslavno je završio pod nogama mladosti koja to doista i može.

Naviknuti na moju sklonost sarkastičnom komentaru zbivanja na Emiratesu, neposredno nakon utakmice brojni su me prijatelji, kolege i čitatelji dočekali rečenicom: "Jedva čekam 'Pacijenta'", oštreći noževe i vilice spremni na još jednu porciju smijeha na račun Arsenea Wengera i njegovih podbačaja na klupi Topnika.

Svjestan da ću mnoge od vas razočarati deficitom posprdnih komentara, moram priznati da sam završetak utakmice dočekao u manje euforičnom raspoloženju od očekivanog, usprkos predavanju iz nogometnih udžbenika koje su igrači Uniteda održali svojim vršnjacima iz Arsenala.

Sudeći po izrazu lica Unitedova menadžera Alexa Fergusona, nisam bio jedini. Živahno slavlje i zabavno mahanje rukama na tragu najboljih izdanja Bennyja Hilla u drugom je poluvremenu zamijenilo ledeno lice čovjeka koji je svjestan da upravo čini medvjeđu uslugu čovjeku kojeg je proteklih dana na sva usta pokušao obraniti.

Nema sumnje, Arsene Wenger proživljava najteže trenutke svoje karijere i nikad se u ranijoj fazi sezone nije morao suočiti s neoborivom činjenicom da nema momčad za veliki rezultat. Prije samo šest mjeseci Topnici su hvatali četiri trofeja, a kako se sada dalekim čini ostvarenje takvoga cilja.

Rasprodana, razmontirana i ozljedama i suspenzijama desetkovana momčad Arsenala i nije mogla ponuditi više od prezentiranog na travnjaku Old Trafforda. Bilo je jasno da se radi o dva nogometna svijeta, dva mehanizma od kojih jedan djeluje poput savršeno podmazanog stroja, dok se drugome lomi kičma pod teretom nametnutih ambicija.

Nešto je neopisivo slatko u pobjedi protiv velikog suparnika, rivala s kojim više od jednog stoljeća dijelite habitat i svađate se oko svakog trofeja, pa je gorčina tim veća kad shvatite da momčad s kojom ste godinama nemilosrdno razmjenjivali udarce više na vas ne može podići ruku. Veliki klub i veliki trener nalaze se na prekretnici, a poraz s osam pogodaka u mreži nikako nije mogao pomoći.

Premda bi mu lakše bilo pospremiti stvari i pozdraviti se s mjestom kojem je dao proteklih 15 godina svoje svakodnevice i premda bi mu baš svaki klub na hrvatskom teritoriju uručio otkaz, Wengeru ipak treba odati priznanje. Stao je pred kamere i pokušao opravdati ono što se opravdati nije moglo, ma što u tom trenutku rekao. Odbivši svaku pomisao na ostavku, ustvrdio je kako se momčad nije uspjela oporaviti od protekle srijede, te kako joj je nedostajalo osam igrača.

Očekivano slabašan izgovor jer za klub koji više od desetljeća prometuje kroz više kolosijeka umor u kolovozu trebao bi biti nepoznat pojam, a o izostancima bi ponešto mogao reći i Alex Ferguson, koji je uspješno zamijenio gotovo cijeli obrambeni red i u ogled krenuo bez petorice prvotimaca. Razlika je u tome što je United imao čime pokriti izostanke, dok se Arsenal morao okrenuti "rezervistima".

Dok je Ferguson s klupe u vatru slao "anonimuse" poput Ryana Giggsa i Ji-Sung Parka, Wengeru se o glavu obilo sustavno rastjerivanje iskusnih igrača i inzistiranje na dječacima u dobi ispod 24 godine. Ferguson je stvorio savršenu kombinaciju mladosti i iskustva, a Wenger sav teret prebacio na leđa mladića nedoraslih zadatku, koji se diče brojevima dresova iznad 40 i ove bi sezone od starijih trebali tek prikupljati iskustva.

Nema sumnje da je projekt s pomno odabranim talentiranim mladićima koji bi uz oku ugodan nogomet trebali sazrjeti i osvajati trofeje neslavno propao i ustupio mjesto beznađu i sastavu s kojim će biti teško na zadovoljavajući način izgurati sezonu. Usprkos svemu tome, pri zdravoj svijesti i bez trunke alkohola u krvi i dalje ostajem pri stajalištu kako Wengerova ostavka ne nudi rješenje.

Prije nego me (opet) proglasite budalom, zgužvate svoj monitor i bacite ga u smeće, odgovorite mi na tek jedno pitanje. Zar zaista smatrate da bi bilo koji drugi menadžer sa sastavom koji je u nedjelju istrčao na Old Trafford postigao značajno bolji rezultat? Arsenalov problem više nije Arsene Wenger, već momčad koju niti jedan živući trener na planetu ove sezone ne može odvesti do željenog cilja. Šteta je počinjena.

Istina, Wenger odgovara za stanje u momčadi i izbor igrača i Wengerov projekt je po mnogočemu propao, pa će francuski strateg morati progutati ponos i barem donekle modificirati svoju filozofiju želi li zadovoljiti apetite navijača naviklih na dobar nogomet, ako već ne i trofeje. Odlika velikih trenera nikada nije bila tvrdoglavost na štetu momčadi već sposobnost dugoročnog snalaženja, preslagivanja i ponovne izgradnje u nogometnom svijetu koji se neprestano mijenja.

Wenger zaslužuje povjerenje, ako već ne zbog tvrdoglave i neslomljive vjere u vlastitu filozofiju, onda zbog rezultata koje je poklonio klubu, igrača koji su veličali ime Arsenala, ali i nimalo skromnog financijskog kolača kojeg je priskrbio klupskoj blagajni. Wenger je zaslužio priliku izvući momčad iz krize i bila bi ludost uskratiti mu je u ovom trenutku.

Ne uspije li u tome, ne dokaže li kako i dalje drži sve konce u svojim rukama i ima jasnu viziju izlaska iz najteže krize u modernoj povijesti kluba, do kraja sezone mogao bi i mene natjerati da zakoračim preko zamišljene crte i pridružim se onima koji zagovaraju drastične promjene.

Nećeš, razbojniče

Osim međusobnim dvobojem – koji je završen već opisanom demontažom Arsenalove konstrukcije iz odjela kandidata za naslov i njenim premještanjem, te ponovnim podizanjem na odjelu osrednjih klubova Premier lige – Alex Ferguson i Arsene Wenger proteklog su se vikenda istaknuli i sudjelovanjem u prepucavanjima na kakva smo puno češće navikli u nešto južnijim i daleko tužnijim krajevima pod nazivom Prva HNL.

Premda nosi plemićku titulu, Alex Ferguson se pred snagama sedme sile proteklog tjedna izrazio nimalo plemićkim rječnikom, pa je u bahatom stilu primjerenijem Dinamovu izvršnom predsjedniku prozvao Engleski nogometni savez zbog prošlosezonskih suspenzija i kazni izrečenih njegovom klubu. Sjetit ćete se, Ferguson je čak kažnjen i zbog hvaljenja suca uoči jedne utakmice.

Čelnicima saveza Unitedov je menadžer poručio kako bi mogli pokazati nešto veću zahvalnost što im Manchester United kontinuirano puni reprezentaciju. "Možda će ih to razveseliti, pa će shvatiti koliko smo važni Engleskoj, a neće nas više tretirati kao drek", rekao je Sir Alex i svojim rječnikom natjerao starije britanske gospođe na užasnuti uzdah.

Menadžer Arsenala se pak našao usred sukoba s predsjednikom Boltona Philom Gartsideom, koji ne nosi plemićku titulu, a sudeći po onome što je napisao na Twitteru ni ne nalazi se na popisu potencijalnih kandidata za kraljičin blagoslov.

Užasnut ponudom Arsenala za Garyja Cahilla od samo šest milijuna funti, Gartside je u 140 dostupnih mu znakova uspio ugurati dvije psovke i reći Topnicima što ih ide. "Vi se sigurno zaj******? Šest milijuna za Garyja Cahilla – lijepo odj*****!", napisao je Boltonov predsjednik dok je bio izvan sebe, a kad se vratio natrag k sebi shvatio je da je pretjerao, pa je poruku obrisao.

Naravno, učinio je to prekasno, pa je dospjela u sve britanske medije, a putem njih i do Arsenea Wengera, kojemu nije bilo jasno čemu sva ta zbrka. "Ako vam se ne sviđa cijena, zadržite ga, ne razumijem zašto se osjećate uvrijeđenima", upitao je fini francuski gospodin.

"Ako želim kupiti vašu kuću i vi niste zadovoljni cijenom, kažete 'ne' i to je to. Kad mi nismo bili zadovoljni cijenom za Cesca Fabregasa, nismo radili scene, već ga nismo prodali", dodao je Wenger.

Kamo sreće da je tako i ostalo, dodao bih ja.

Sudačka nadoknada

Svjesni kako će nakon nedjeljnih derbija u Manchesteru i Londonu vjerojatno ostati na marginama ovotjedne kolumne, ostali su se engleski klubovi na sve načine potrudili osvojiti ponešto prostora, makar u sudačkoj nadoknadi.

Najdalje je otišao Chelsea, čiji je napadač Didier Drogba u sudaru s vratarom Norwich Cityja zaspao u zraku i poput mokre krpe pao na travnjak Stamford Bridgea, gdje je i ostao ležati sljedećih pet minuta.

Nastranu šalu na stranu, zastrašujućom snimkom koja je svakoga ostavila bez daha zbijam šale jedino iz razloga što je Drobga prošao bez težih posljedica i čvrst kakav već jest u bolnici se oporavlja od lakšeg potresa mozga.

Chelsea u tom susretu nije posebno oduševio, kao niti u prethodna dva, no uspio je ugrabiti bodove i ne dozvoliti klubovima iz novoga glavnog grada da ostvare značajniju bodovnu prednost. Andre Villas-Boas učio je na greškama svojih prethodnika i shvatio da furiozan početak sezone s po pet, šest ili sedam pogodaka u mreži protivnika ne jamči i titulu na kraju, pa njegovi puleni sada bodove izvlače u posljednjim trenucima utakmice.

Jedinu prijetnju solidnoj atmosferi na Stamford Bridgeu predstavlja Fernando Torres, koji je prvijenac Juana Mate već u prvoj utakmici u dresu Chelseaja shvatio kao drsko omalovažavanje njegova vlastitog prvijenca, postignutog nakon samo 903 minute, odnosno nepuna tri mjeseca u istome klubu.

Klub koji se Torresa riješio u siječnju ove godine i taj novac potom preusmjerio u konkretna pojačanja koja postižu pogotke doživljava preporod. Liverpool sam već hvalio ranijih tjedana, a sada mogu ponoviti da i bez Stevena Gerrarda djeluju kao momčad koja će sezonu bez europskih natjecanja okruniti povratkom u Ligu prvaka.

Nastave li Charlie Adam, Luis Suarez i društvo slamati protivnike i puniti im mreže, klupski bi portir uskoro na ulazu u Anfield mogao zaustaviti i donedavnog kapetana i pitati ga: "Oprostite, gospodine, ali imate li ulaznicu?"

Blackburn je s Nikolom Kalinićem i Samom Allardyceom bio smijurija od momčadi, a Blackburn bez Kalinića i sa Steveom Keanom uspijeva biti još veća. Roversi su u nakani da nađu svoje mjesto u kolumni uspjeli tijekom utakmice s Evertonom promašiti dva jedanaesterca i četrdeset i sedam prigoda za pogodak i potom izgubiti bodove na najbolniji način – realiziranim jedanaestercem u sučevom vremenu.

Što tek reći za West Bromwich Albion? U prvom su kolu namučili branitelja naslova i izgubili autogolom u 82. minuti, u drugom kolu namučili viceprvaka i izgubili "odbijancem" u 81. minuti, a u trećem kolu promašili sve što se promašiti moglo i izgubili u sudačkoj nadoknadi od Stoke Cityja. Da utakmica traje 80 minuta i svijet u očima Roya Hodgsona bio bi u koloru…

Selimo malo u niželigaški nogomet, odnosno u redove petoligaša Grimsby Towna, koji proživljava trenutke slične onima daleko slavnijeg premierligaša s početka ove kolumne. Pojačanja nema, a rezultati pate, pa su se navijači okomili na jednoga od dvojice (da, imaju ih dva) menadžera, Roba Scotta.

Za razliku od Wengera, koji navijačke apele s tribina pokušava ignorirati, Scott se upustio u žustru raspravu sa najvjernijim simpatizerima kluba. "Stavi ruku u svoj džep pa kupi igrača, nemamo j****** novca", slikovito je poručio jednome od njih, pa nastavio: "Dajemo sve od sebe, ako vam se ne sviđa, nemojte dolaziti!"

Za divno čudo, navijači su ga za još nekoliko riječi koje počinju na slovo F i poziv da niti ne dođu na utakmicu nagradili pljeskom i povicima odobravanja. Ponekad zaista ne razumijem navijače…

Popnimo se stepenicama dva razreda više i sjednimo na tribine Deepdalea u Prestonu, gdje je trećeligaš Preston North End proteklog vikenda ugostio Notts County i svladao ga između ostalog i pogotkom svoga vratara Iaina Turnera. On je početkom sezone potpisom na ugovor obećao vjernost Preston North Endu i već u petom nastupu postigao prvijenac, te time na sebe jamačno navukao i gnjev Fernanda Torresa.

Vožnju toboganom kroz niže razrede nastavljamo u četvrtoj ligi. Ruke gore tko je znao da je menadžer Swindon Towna od svibnja ove godine glavom i bradom legendarni Paolo di Canio? Nezaboravna figura iz vremena dok je još natjeravao loptu nogometnim terenima, Di Canio je na sebe nerijetko privlačio pozornost i daleko manje nogometnim temama, a s takvom praksom nastavit će očito i u menadžerskim vodama.

Swindon Town prva mu je trenerska postaja u karijeri i već na startu sezone, nakon poraza u Carling kupu od Southamptona, uspio se već na travnjaku posvađati sa svojim igračem Leonom Clarkeom, a vruće glave potom su se u tunelu dohvatile i fizički. Bit će to zanimljiva sezona u Swindon Townu.

Vožnja završena, vraćamo se među prvoligaše! Čelnici splitskog Hajduka ovih su dana, ogorčeni sudačkim pogreškama u derbiju sa Splitom, posegnuli za video snimkama kako bi dokazali izravnu štetu nanesenu njihovom klubu. Ne ulazeći u procjene tko je u pravu, želio bih im preporučiti da na klupskoj platnoj listi pronađu mjesta za mladića po imenu Tim Long, koji je ničim izazvan odlučio pregledati oko 250 sati video materijala iz prethodne sezone Premier lige i pobrojiti baš sve sudačke pogreške koje su imale utjecaja na konačan ishod utakmica.

Oštećenim je klubovima tada pribrojio "pokradene" im bodove, a onima koji su se sudačkim pogreškama okoristili oduzeo bespravno stečenu imovinu i načinio novu, navodno poštenu ljestvicu Premier lige, koju je nazvao "Idealan svijet" (klik na sliku za povećanu verziju).

Iz ljestvice je vidljivo kako bi naslov prvaka svejedno otišao u ruke Manchester Uniteda, dok bi nogometaši Arsenala osvojili četiri boda više i zasjeli na drugo mjesto. To znači da proteklih tjedana ne bi morali igrati s Udineseom i ne bi bili "umorni od srijede", kako je naveo Wenger, te bi vrlo vjerojatno na Old Traffordu uzeli i bodove. I onda neka netko kaže da su sudačke pogreške bezazlene!

Na njima je pak protekle sezone najviše zaradio Manchester City, koji bi osvojio devet bodova manje i završio u kvalifikacijskoj rundi Lige prvaka, a tek dno ljestvice doživjelo bi značajnije promjene. Naš ljubimac Blackpool s pet nepošteno mu oduzetih bodova skrasio bi se na 16. mjestu i izbjegao povratak u Championship, dok se Wolverhampton s dva boda manje ne bi imao prilike ove sezone boriti za naslov prvaka.

Sad kad sam započeo svađu oko sudačkih odluka, red je da ovotjedno izdanje Engleskog pacijenta napokon privedem kraju. Kao i prošlog tjedna, završit ću pregledom pet najboljih pogodaka proteklog vikenda, a kako nam slijedi reprezentativna pauza, ponovno se čitamo u srijedu, 14. rujna.