O tempora, o Torres!

Na greškama se uči. Tko radi taj i griješi. Ljudski je griješiti. Zastanete li na trenutak i razmislite, spomenute izreke bez ikakvog su uporišta u stvarnosti i zdravoj pameti. Sve do jedne krunski su dokaz kako je osobama koje su ih smišljale bila prijeko potrebna liječnička pomoć ili prijateljsko rame o koje će se objesiti kako bi iz ugostiteljskog objekta sigurno došetali doma, umjesto da pred masom ljudi pričaju gluposti koje će nepoznat netko zabilježiti i potom stoljećima nuditi u kategoriji "narodna mudrost".

Na greškama se ne uči, greške se ponavljaju. Iz grešaka srljamo u nove greške i ponekad se čini kako nam se čitav život sastoji od malih isječaka vremena između počinjenja dvije, nerijetko i kardinalne pogreške. Kad bi se iza spomenute poslovice krio zdrav razum, obrambeni red nogometnog kluba Arsenal danas bi predstavljao neprobojni bedem jer u svijetu nogometne taktike više ne bi postojala pogreška koju nisu počinili i iz nje potom izvukli životne lekcije i pouke.

Tko radi taj i griješi, tješila se nekakva vjerojatno lijena i nezaposlena danguba koja bi u današnjem svijetu cuclala socijalnu pomoć i izbjegavala agenta u Zavodu za zapošljavanje u nadi kako nikada neće pronaći posao. Slijedimo li logiku poslovice, tko ne radi taj valjda i ne griješi, što je donekle i logično jer nema ni socijalnog ni zdravstvenog osiguranja, a niti osobnog dohotka, pa ne može odšetati do kladionice kako bi i ovoga tjedna ponovio pogrešku i uplatio na Arsenal.

Njemački pisac Thomas Mann rekao bi: "Uz velikog čovjeka često idu i velike greške", a osim što bi se s njim učas složio bivši premijer i ostatak grešničke svite u Remetincu i zatražili promptno puštanje iz pritvora, potvrdno bi glavom kimnuo i Kenny Dalglish, koji je za susret s Tottenhamom "promašio ceo fudbal" i nemoćno gledao kako mu Luka Modrić i kompanija rastavljaju taktiku na sastavne dijelove, te pune mrežu i desetkuju redove.

"Ljudski je griješiti", govorio bi danas Kristofor Kolumbo, koji je u potrazi za jednim pronašao sasvim drugi kontinent, nešto slično vjerojatno je procijedio i kapetan Edward John Smith nakon što je santu leda ukrcao na Titanic, a da je živ na tim bi riječima svoju obranu gradio i kapetan George Custer, nedugo nakon što je povikao "Hura momci, imamo ih" i s par stotina podređenih mu naivaca ujahao među nekoliko tisuća indijanaca.

Ako je ljudski griješiti, je li slijedom toga neljudski ne griješiti? Zar bismo Kolumba, Smitha i Custera izopćili iz ljudskoga roda da nisu tako grubo zgriješili? Zar bi Kenny Dalglish bio nečovjek da je umjesto sudaca kao krivca za pogreške istaknuo sebe ili igrače koji nakon primljena pogotka gube kompas? Zar bi Arsene Wenger bio monstrum da je još prije nekoliko godina naučio kako se od naivne mladosti možda može složiti kakav dobar Playboyev kalendar, ali ne i pobjednički sastav u Premier ligi?

Ipak, suprotno svemu što sam dosad rekao, neke su poslovice o greškama primjenjive u modernom svijetu. Vojskovođa Napoleon Bonaparte jednom je prilikom tako kazao da ne treba prekidati neprijatelja dok čini pogrešku. Vodeći se tom izrekom vaš je omiljeni kolumnist, inače bezgrešna i savršena ljudska jedinka, šutio i potiho se hihotao dok je Roman Abramovič u siječnju ove godine po cičoj zimi viljuškarom istovarivao novac u dvorište Fernanda Torresa.

I dok se Stretford End u nedjelju zabavljao izvedbom španjolskog napadača, meni su na pamet pale riječi Andréa Gidea. "Tuđe greške uvijek su zabavne", rekao je jednom prilikom francuski Nobelovac i ni pojma nije imao koliko je bio u pravu.

O tempora, o Torres!

Otto Barić i Killer

Nastranu šalu na stranu, proteklog smo vikenda svjedočili zbivanjima koja će nam kad-tad poslužiti u vječnim raspravama na temu "kako možeš gledati nogomet" ili "kako pored hrvatske lige i hrvatskih klubova možeš uživati u nogometu neke daleke, strane nam države".

Kako zajedno sa mnom dijelite sitna zemaljska zadovoljstva i prije svega se dičite profinjenim ukusom, siguran sam da ste i sami sudjelovali u stotinama sličnih rasprava s mazohistima koji smatraju da gledanje nogometne utakmice mora nanositi fizičku bol. Srećom, mi znamo bolje, a nakon ovoga kola obogatili smo dokazni materijal u prilog teoriji.

Gdje početi, pitam se ja užasnut činjenicom da sam tek sada, nakon 778 otipkanih riječi, na početku. Na Old Traffordu, reći ćete i složit ću se s vama jer upravo tamo odigrana je najbolja utakmica u dosadašnjem tijeku sezone i jedna od deset najboljih u proteklih nekoliko sezona.

Ne vjerujete li meni, vjerujte statistici. Čak 30 udaraca prema vratima jednoga ili drugog sastava, 14 kornera i čak 85 posto uspješnih dodavanja s obje strane svjedoče kako se u skladu s poznatom poslovicom igrao nogomet za raju, ali uz opasno zanemarivanje taktike.

Nerijetko se stjecao dojam da su obrane na travnjaku tek za ukras, a posebno se to odnosilo na onu Unitedovu, gdje je Johnny Evans briljirao kao živući demanti poslovice da se na greškama uči. U bolesnom nadmetanju s Fernandom Torresom, propuštao je Chelseajevog napadača iza svojih leđa kada god je to bilo fizički izvedivo, a ovaj mu pošteno uzvraćao promašajima.

Koliko je zabavno bilo smijati se pogreškama pojedinaca najbolje će pokazati i dokazati video zapis Unitedova jedanaesterca. U nadi da će postići svoj treći uzastopni hat-trick, lopte se uhvatio Wayne Rooney i posvađao se s travnjakom, baš kako su to prije njega činili David Beckham ili John Terry.

Da ne ispadne kako smo se tijekom utakmice na Old Traffordu samo smijali i šegačili, valja istaknuti kako se radilo o paklenom dvoboju dvaju ljutih suparnika u kojemu je Chelsea imao nešto više od igre i neočekivano se hrabro i otvoreno upustio u nadmetanje s aktualnim prvakom.

Što zbog nesreće, što zbog Fernanda Torresa, najmlađi je trener Premier lige ipak morao stisnuti ruku najstarijemu i potpisati kapitulaciju – i to svoju prvu prvenstvenu od 18. travnja 2010. godine – a United je iskoristivši svoje prilike upisao petu uzastopnu pobjedu i zadržao stopostotan učinak.

Premda je bio na pravom putu da se pohvali istim podvigom, Manchester City je na Craven Cottageu ispustio dva gola prednosti i nakon remija s Napolijem u Ligi prvaka bodove podijelio i s Fulhamom te prvi put ove sezone bodovno zaostao za gradskim rivalom. Takav se rasplet događaja nimalo nije svidio Robertu Manciniju, koji je još uoči utakmice govorio kako City mora razviti pobjednički mentalitet.

Ne znam je li u skladu s pobjedničkim mentalitetom o kojem je govorio, no Mancini je potom pred mikrofonima engleskih medija stao imitirati Otta Barića i pjevati pjesmu o tome kako mu nedostaju dva igrača te može mijenjati samo obrambene igrače.

Premda bi na travnjak mogao poslati momčad gotovo u potpunosti sastavljenu od veznjaka, talijanski se strateg potužio kako ih nema dovoljno, natjeravši Britaniju na kolektivni napad smijeha.

Mancini je pojasnio kako su Gareth Barry i Yaya Toure umorni, a James Milner i Nigel de Jong ozlijeđeni, te uz Davida Silvu i Samira Nasrija, te sjajnog Adama Johnsona "na lageru" nema još šestoricu veznjaka čija je cijena iznad 30 milijuna funti.

Ne dođe li do značajnijeg popravka situacije – a kako bi izbjegao davanje prilike igračima jeftinijim od spomenutog iznosa ili, nedajbože, igračima iz klupske škole – Mancini će biti prisiljen u siječnju zavući ruku u džep šeika Mansoura bin Zayeda i dovesti Wesleyja Sneijdera, Kaku, Lea Messija, Xavija, Andresa Iniestu i Luku Modrića.

Ostavimo nakratko vodeće momčadi po strani i pozabavimo se donedavnim favoritom za osvajanje naslova prvaka. Nakon sjajnog početka sezone Wolverhampton se neočekivano slomio pod nametnutim mu pritiskom i slabi su izgledi ostvarenja prognoze da će do kraja sezone ipak zasjesti na vrh prvenstvene ljestvice.

Dva nastupa pred svojim navijačima umjesto uvjerljivim pobjedama okončali su porazima od Tottenhama i Queens Park Rangersa i bitno ugrozili svoje izglede, zaostavši za vodećim Manchester Unitedom nimalo zanemarivih osam bodova i demantiravši jednoga od svojih navijača koji je u oblacima prepoznao grb svoga kluba i protumačio kako je Bog sigurno navijač Wolverhamptona.

Za Vukove posebno bolan bio je ovotjedni poraz od Rangersa, jer na toj se utakmici domaći nogometaši nisu niti pojavili. Momčad Neila Warnocka činila je što je htjela, a zadovoljštinu je dobio i Joey Barton koji se ponovno posvađao sa svojim ljubimcem Karlom Henryjem, a pronašao je vremena odigrati i ulogu semafora, te uz nezaobilaznu provokaciju podsjetiti domaće navijače na konačan rezultat.

Kad smo već kod konfliktnih igrača, Ivan Klasnić napokon je proteklog vikenda otkrio jednu od najstrože čuvanih tajni u nogometu i odgovorio na pitanje kako je dobio nadimak Killer. Naivci među nama godinama su smatrali kako mu je nadimak nadjenut zbog nemilosrdne egzekucije u šesnaestercu i sposobnosti pretvaranja prilika u pogotke, no tek sada je jasno da Klasnić posjeduje moć likvidacije neistomišljenika jednim jedinim dodirom.

U to se na vlastitom primjeru uvjerio igrač Norwicha Marc Tierney, našavši se na tlu prije nego je stigao izgovoriti "Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu".

Matineja

Kad već nisu uspjeli plasirati se u Premier ligu, nogometaši Millwalla strpljivo su čekali i dočekali da West Ham dođe k njima u Championship. Proteklog su vikenda u policiji najomraženijem dvoboju ugostili Čekićare na svom The Denu, oštreći pribor za jelo i nadajući se slasnoj gozbi i žetvi bodova protiv najvećeg mogućeg rivala.

Srećom, ovaj put su izostale ružne scene kakvih se sjećamo iz 2009. godine kada su se iste dvije momčadi susrele u Carling kupu. Tom prilikom slavio je West Ham, no izgubio je nogomet jer pored mnoštva razbijenih glava i višestrukog prekida utakmice zbog utrčavanja na teren malo je tko razmišljao o sportu.

Kako je onda moguće da je ovaj put sve prošlo u najboljem mogućem redu, pitate se vi, a odgovorit ću vam ja. Naime, dužnosnici su se dosjetili da bi bilo dobro utakmicu organizirati u vrijeme matineje. Zakazali su početak za 12.30 sati po lokalnom vremenu i zadovoljno trljali ruke jer najžešći huligani u to se vrijeme tek bude iz sna i nemaju vremena natovariti se količinom alkohola koja razbijanje glave protivničkog navijača o beton pretvara u zabavnu avanturu.

Dodajmo tome da su gostujući navijači na stadion dovedeni kroz poseban kavezom ograđen put, te im je bio dozvoljen pristup samo gornjem katu gostujuće tribine, dok je onaj donji kat ostao prazan kako nikome ne bi palo na pamet utrčati na travnjak.

Usprkos silnim očekivanjima čast zloglasnog derbija sačuvale su tek ozljede igrača tijekom utakmice, pa je tako James Tomkins odšepao s terena, Julien Faubert "popio lakat" i pljuckao krv, a Tamika Mkandawire dobio povez na glavi. Susret je završen bez pogodaka, a više od svega vrijedi skrenuti pozornost na trenutak sa samog početka utakmice, kada se domaći vratar malo zaigrao i popravljao mrežu svoga gola, ni ne sluteći da je utakmica već počela. To je pokušao iskoristiti Henri Lansbury, no njegov udarac s oko 40 metara prošao je pored vratnice.

Video koji slijedi lijep je podsjetnik na povijest ovoga derbija, kao i na najzanimljivije trenutke ovotjednog dvoboja. Gore spomenuti pokušaj Lansburyja pogledajte na četiri minute i deset sekundi.

Sudačka nadoknada

Za razliku od ogleda Millwalla i West Hama, susrete Swanseaja i West Bromwich Albiona ne bije zao glas, no to nije spriječilo Petera Odemwingieja da potpuno previdi činjenicu da se ispred njega nalazi Neil Taylor te da ga mučki, s leđa, poput brzoga vlaka posloži na travnjak. Taylor je žličicom pokupljen i utrpan na nosila te iznesen s travnjaka, a Odemwingie je za ovu brutalnost zaradio tek žuti karton.

Pravda je u tom susretu na neki način ipak zadovoljena, jer Labudovi su izborili pobjedu od 3:0. Kako sam ih prošlog tjedna oslikao kao jedinu momčad koja opstanak namjerava osigurati bez postignutog pogotka, meni za inat ovoga su tjedna postigli tri, a ja ću vam pokazati onaj prvi i najvažniji. Riječ je o prvom pogotku u povijesti Premier lige postignutom izvan granica Engleske, a djelo je Scotta Sinclaira.

Tko se sjeća dežurnog zabavljača Jimmyja Bullarda? Otkad je Hull City napustio Premier ligu i sa sobom odveo Bullarda, najjači razred engleskog nogometa puno je izgubio na fun factoru. Bullard je u međuvremenu promijenio sredinu i otišao u Ipswich, gdje se proteklog vikenda sa suigračem Keithom Andrewsom pokušavao dogovoriti oko izvođenja slobodnog udarca.

Nakon što su iscrpljeni svi argumenti, Jimmy i Keith pribjegli su arbitražnoj tehnici zvanoj "Rock, paper, scissors". Bullard je odigrao "kamen", a s obzirom na nestašni smiješak i zadržavanje lopte u posjedu, kladio bih se da je Andrews pokazao "škare" i izvođenje jedanaesterca morao prepustiti svom suigraču.

Puno smo proteklih tjedana pričali o potrazi za glavom Luke Modrića, a ovog smo vikenda mogli svjedočiti dekapitaciji još jednog hrvatskog reprezentativca. Norwichev branič Leon Barnett za ovaj je pokušaj ubojstva trebao noć provesti u zatvoru, no prošao je bez žutoga kartona.

Queens Park Rangersi su dolaskom Joeyja Bartona dobili igrača kojemu u svakom trenutku u glavi može nastati kratki spoj, ali isto tako i neumornog tvorca smicalica za suigrače.

Novi veznjak Rangersa Shaun Wright-Philips proteklog je tjedna zakasnio na klupsku večeru u hotelu, što je Barton iskoristio kako bi na dječju stolicu nalijepio papir s inicijalima najnižeg igrača Premier lige i potom Twitterom proširio fotografiju i poruku: "Je li netko vidio Shauna Wrighta Philipsa, nema ga na večeri".

Ostanimo još trenutak s Bartonom, Rangersima i smicalicama. Dok je Shaun Derry u dobrom raspoloženju nakon pobjede nad Wolverhamptonom davao intervju engleskim medijima, Joey Barton procijenio je kako se radi o savršenom trenutku da mu u glavu zavitla plastičnu bocu.

Minulog tjedna svjedočili smo petom najbržem pogotku u povijesti Lige prvaka kada je Pato zatresao mrežu Victora Valdesa, no čak je i taj pogodak brzinom zasjenio igrač Macclesfielda Ben Tomlinson kojemu je za pogodak Morecambeu bilo potrebno samo – šest i pol sekundi.

A sada, vrijeme je za savjet: nikad ne podcjenjujte višak nečijeg slobodnog vremena. Kako bi nas još jednom podsjetio na Torresov povijesni promašaj, meni nepoznati počinitelj cijeli je slučaj prilično vjerno rekonstruirao u nogometnoj simulaciji Fifa 11.

Teško je povjerovati, no još je jednom izdanju Engleskog pacijenta došao kraj. Preostalo je tek da vas pozdravim tradicionalnim tjednim pregledom najboljih pet pogodaka, a ovaj put od izbora rastu zazubice. Do sljedećeg tjedna!