Skretničari sreće

Slučajni se prolaznik, zaslijepljen ishodima većine od proteklih dvadesetak sezona, lako može prevariti i uvjeriti samoga sebe, a odmah potom i istražitelje Scotland Yarda ili kakve druge britanske inačice USKOK-a kako moje moći sežu tako daleko da svake sezone Manchester Unitedu mogu jamčiti naslov prvaka i pobjedu u svakoj utakmici, bez obzira na nedaće koje ih u međuvremenu snađu.

Premda ovo zvuči kao uvodna riječ obrane u kaznenom postupku zbog namještanja utakmica, uvjeravam vas da je moj obraz čist, jer metode kojima sam dugi niz godina pokušavao utjecati na konačan ishod utakmica posve su beznačajne, beskorisne i neučinkovite. Najbolji dokaz mojim tvrdnjama subotnji je ogled na Britanniji, u kojemu je aktualni prvak "popušio" prve bodove iako sam cijelu utakmicu pokušao sjediti u istom položaju.

Naime, prije točno deset godina zabavljali smo se priznanjem Gorana Ivaniševića kako je baš svakoga jutra morao gledati Teletubbiese, mokriti u isti pisoar, parkirati na isto parkirno mjesto i izbjegavati brojne linije koje su organizatori narisali na zelenoj travi Wimbledona, a Robbie Fowler nije stigao ušmrkati.

Vrtjeli su ljudi tada prstom po sljepoočici i smijali se luckastom i svima simpatičnom Splićaninu, uvjereni kako znaju bolje te kako za njegovu pobjedu ne može biti zaslužan nitko drugi nego Bog, kojemu se baš toga prekrasnog srpanjskog ponedjeljka Patrick Rafter zamjerio, a i koeficijent na Gorana bio je daleko bolji.

Nisam se tada svrstao u masu, već sam stao uz Gorana. Znao sam da negdje među nama, iza zraka kojeg dišemo, oblaka u kojima snivamo i misli koje nam još uvijek nisu pale na pamet marljivo rade skretničari sreće, nevidljivi životni suputnici koji se hrane našim praznovjerjem i usmjeravaju linije naših života na sretnije kolosijeke.

Dugi niz godina bio sam uvjeren u njihovo postojanje jer za pobjedu Manchester Uniteda bilo je dovoljno tek sjesti na isto mjesto kao i proteklog tjedna, odjenuti isti dres u točno određeno vrijeme uoči važne utakmice ili pak svih 90, a ponekad i 120 minuta provesti u potpuno istom položaju, prkoseći grčevima i nesnosnim bolovima u kralježnici.

Više nije bilo bitno u kakvom će sastavu nastupiti United ili kakvu će taktiku izabrati Sir Alex Ferguson, mogao je i Ryana Giggsa staviti na mjesto lijevoga beka i to ne bi imalo odraza na konačan ishod. Skretničari sreće gotovo uvijek su promptno reagirali na moje brižno zauzete položaje ruku ili nogu, sretne predmete u rukama, držanje daha i slične budalaštine te preusmjeravali budućnost ka željenom ishodu.

Zar je itko pomislio da je skliski travnjak ispod Terryjeve kopačke u Moskvi 2008. godine bio rezultat tek puke slučajnosti?

Sitnih je propusta, dakako, bilo. Prošle su sezone, primjerice, skretničari dopustili Blackpoolu da već do poluvremena povede s 2:0 i natjerali me da promijenim nekoliko inače dobitnih položaja. Već sam se polako prepuštao panici, kada je stari trik s ležanjem na desnom boku uz podupiranje glave desnom rukom na kraju ipak upalio. Bodovi su bili u džepu, a bolovi u vratu.

Osjećaj moći bio je neopisiv i nisam mogao vjerovati da se nitko osim mene i Gorana nije dosjetio Teletubbiesa, pisoara, parkirnih mjesta, izbjegavanja bijelih linija, pobjedničkih položaja sjedenja, odijevanja dresova u određeno vrijeme, ispijanja istih pića, gledanja utakmice uz jačinu zvuka 19 i sličnih sredstava komunikacije sa skretničarima sreće.

Pun samopouzdanja dočekao sam gostovanje aktualnog prvaka na Britanniji, svjestan da se radi o teškom dvoboju koji obično zahtijeva najmanje dvije promjene položaja te sretnu kemijsku olovku koja je prije dvije godine ostala bez tinte, ali je nisam imao hrabrosti zamijeniti novom.

Na moju veliku žalost, niti rani pogodak Nanija, niti četiri promjene položaja –uključujući i uvijek produktivno stajanje na pola metra od televizijskog ekrana uz zadržavanje daha – niti trostruko presvlačenje dresa, niti sretna kemijska olovka, pa čak ni preslagivanje namještaja u sobi nisu pokazali rezultate i utakmica je završena podjelom bodova.

Kada se gotovo isti scenarij ponovio samo tri dana kasnije u Ligi prvaka, razgolićen do pasa pored tri dresa koji nisu obavili zadatak, našao sam se oči u oči s pitanjem na koje nisam želio čuti odgovor. Nakon neprospavane noći pred vas ipak izlazim čistoga srca i otvorena uma te prihvaćam: skretničari sreće ipak ne postoje, a na ishode svih dosad odigranih utakmica u Premier ligi nisu utjecale moje akrobacije. Uspjesi su, koliko god to zvučalo nestvarno, ipak rezultat taktičke pripreme, odabira i kvalitete igrača, pa i poneke sudačke odluke.

Pa sad recite da i vi niste osupnuti saznanjem...

Stoke – nasilnici ili pjesnici?

Zabunite li se i dodijelite li nekoj momčadi na temelju odličnoga starta već nakon petoga kola naslov prvaka i procijenite li da do kraja sezone neće imati suparnika koji će moći pružiti dovoljno kvalitetan i dugoročan otpor, razmislite ponovno. Uzmite spomenutu momčad, malo je promiješajte, ubacite je u grotlo stadiona Britannia i promatrajte razvoj događaja.

Da, to je isti onaj stadion na kojemu je nedavno gostovao i naš Hajduk i ista momčad koju je splitski novinarski i navijački puk proglasio "engleskim nasilnicima koji ne znaju ništa nego napucati loptu u zrak", da bi nakon vrlo solidnih rezultata početkom sezone pregrizli jezik i ovog stabilnog člana Premiershipa hitro svrstali u kategoriju respektabilnog protivnika vrijednog štovanja.

Nakon boda izborenog u susretu s Manchester Unitedom, iz kojega su domaći nogometaši mogli izaći i kao pobjednici da na golu nije bilo Davida de Gee, za očekivati je kako će dva poraza od Stoke Cityja dobiti na vrijednosti i ući u povijesne almanahe kao iznimni uspjesi splitskoga kluba na europskoj sceni.

Šalu, sarkazam i hrvatski mentalitet na stranu, Stoke City je u susretu s aktualnim prvakom pokazao zašto se mnogi s pravom boje Britannije te zašto na tom stadionu i dalje nije neophodna trava. Lebdjeli su domaći igrači ponad zelene površine, a neki od njih poput Petera Croucha štedjeli energiju i cijelu utakmicu jahali na leđima Rija Ferdinanda i Phila Jonesa.

Crouch je na kraju dočekao svoju priliku i postigao svoj prvijenac u crveno-bijelom dresu, postavši ujedno i jedan od rijetkih igrača koji su postizali pogotke za čak šest različitih klubova u Premier ligi.

Unitedov kiks objeručke su pak prihvatili svi njegovi najopasniji pratitelji i baš svi redom upisali pobjede. U ogledu momčadi s najboljim i najgorim stanjem bankovnog računa, Manchester City je tako uspio svladati svoju "crnu mačku" Everton i bodovno se ponovno izjednačiti sa svojim gradskim rivalom, no niti ovoga puta nije im pošlo za rukom okončati kolo na prvom mjestu, bez obzira koliko su položaja u naslonjaču promijenili njihovi navijači.

U sličnim naslonjačima ovaj put se pak nisu morali meškoljiti navijači Chelseaja, jer njihov se klub lako obračunao s novim prvoligašem sličnoga imena. Četiri pogotka u mreži Swanseaja donijela su novi priključak s vodećim klubovima, a zabio je i povratnik Didier Drogba, pokazavši kako potres mozga nije ostavio traga na centru za postizanje pogodaka.

Svoju malu privatnu igru sa samim sobom nastavio je pak Fernando Torres, koji još uvijek ne može odlučiti bi li se vratio u formu ili pak zabavljao čitatelje Engleskog pacijenta. I jedno i drugo dovoljno je primamljiv izbor, pitajte samo Frédérica Piquionnea, pa stoga ne čudi da se glavni junak naše prošlotjedne kolumne i ovoga vikenda dotaknuo obje krajnosti. Španjolac je uspio postići još jedan pogodak i podsjetiti na svoje najbolje dane, što je glavni sudac okarakterizirao prekršajem za crveni karton i pokazao mu put u svlačionicu.

Dobro, pretjerujem. Crveni karton dobio je iz posve drugog razloga.

Atmosferu na Stamford Bridgeu donekle je pokvarila vijest da je Frank Lampard, navodno nezadovoljan time što je još jednom ostao na klupi, napustio Stamford Bridge prije kraja utakmice, što Andrea Villas-Boasa stavlja u neugodnu situaciju.

Portugalcu su i uoči prve utakmice na klupi Chelseaja predviđali težak posao jer s mnogim igračima Bluesa dijeli ako ne istu, a onda približnu godinu rođenja, što može stvoriti probleme s autoritetom, posebno ako jednu od ikona kluba uporno ostavlja na klupi.

Villas-Boas je oštro demantirao bilo kakav raskol u odnosima s Lampardom te njegovo izostavljanje pripisao rotaciji u momčadi, no činjenice govore da je Chelseajeva osmica dosad započela tek susret s Manchester Unitedom i travnjak napustila već nakon prvog poluvremena.

Završi li cijela priča razlazom Chelseaja i Lamparda, eto prilike Harryju Redknappu da svojoj momčadi pridruži još jednog kvalitetnog veznjaka, a Luki Modriću na neki način usput ispuni želju da jednoga dana zaigra u tandemu s Lampardom.

Nešto dalje u istom gradu, u derbiju začelja Arsenal je svladao Bolton i približio se sredini ljestvice, tresnuvši klubom našeg Ivana Klasnića o dno Premiershipa i osvetivši mu se usput za travanjski poraz na Reeboku koji je tada po četrdeset peti i posljednji put u prošloj sezoni izbacio Topnike iz utrke za naslov prvaka.

Bila je to dobrodošla pobjeda i kratkotrajni odmak od ne tako blistave stvarnosti i podsjetnika da su Topnici i dalje u popriličnim problemima, a sasvim sigurno neće pomoći ni saznanje da će se još nekoliko mjeseci morati snalaziti bez Jacka Wilsherea.

Bez obzira na dugogodišnji post bez trofeja, Arsenal se baš uvijek mogao tješiti kako će, ako ništa drugo, sezonu završiti iznad rivala Tottenhama. Dođe li sljedećeg vikenda u derbiju sjevernog Londona do značajnijeg raspada sistema, čak i takve ambicije mogle bi se ove sezone činiti predalekima.

Da ponešto dobrih vijesti ipak nađe put do Emiratesa pobrinuo se ovoga vikenda Robin van Persie, jedini Arsenalov igrač u povijesti koji je ozljedu liječio konjskom posteljicom. Nizozemac je u ogledu s Boltonom postao i 17. igrač koji je u svoju statistiku upisao stotinu pogodaka za Arsenal. Iskrene čestitke na lijepom jubileju!

Premda igrom također ne blistaju i premda su se riješili jedne "devetke" koja ne zabija da bi kupili tek nešto jeftiniju drugu koja ne zabija još od travnja, nogometaši Liverpoola poveli su se primjerom Arsenala i ostvarili dobar rezultat, prekinuvši usput i jedan neugodan jubilej. Naime, Redsi su pune dvije godine pjevali pjesmu "Wake Me Up When September Ends" jer u dva uzastopna rujna nisu uspjeli upisati nijednu pobjedu.

Ovaj put to im je ipak pošlo za rukom, a posebnu težinu imat će podatak da su uspjeli svladati Wolverhampton, koji je prošle sezone slavio na Anfieldu, nastavivši pritom "pomor favorita" koji je u proteklih tjedan-dva pogodio lige petice. Vukovi su u definitivnoj krizi i bit će potrebno puno više od karizme Micka McCarthyja i skretničara sreće da se vrate u najuži krug favorita za naslov prvaka.

Sudačka nadoknada

Neki ljudi od piva dobiju glavobolju, a neki pak glavobolju, pa i potres mozga liječe upravo tim popularnim napitkom od hmelja. Jedan od potonjih je i Didier Drogba, koji se sa svojim sunarodnjakom Steveom Gohourijem imao vremena pojaviti i u Münchenu na Oktoberfestu gdje, što zbog poznata lica, što zbog tregera, nije mogao promaknuti oštrom oku reporterke bavarske televizijske postaje Wiesn-Gaudi.

Sretna i ushićena što je mikrofon gurnula pod nos tako poznate osobe, simpatična je plavuša napravila sitni lapsus i Gohourija predstavila kao Drogbinog dečka. Dodamo li tome da je djevojci ime Daniela Vuković, jasno je otkud provokacija. To nam je u krvi.

Igrom slučaja, sinoć su se u Bavarskoj našli i nogometaši Manchester Cityja, koji su Allianz Arenu napustili s više glavobolje nego su to mogli očekivati, a čak nisam siguran da im je uoči utakmice bio dozvoljen posjet Oktoberfestu i gutljaj piva.

Ne samo da su prilično uvjerljivo izgubili utakmicu od Bayerna i pretrpjeli svojevrsno otriježnjenje (igra riječima slučajna), nogometnoj su Europi prezentirali kako to izgleda kada svlačionica ne stoji iza svoga trenera i kada ego tripovi nogometaša privuku veću pozornost od same igre i rezultata.

Pogađate, u centru pažnje ponovno je bio Carlos Tevez, koji je šokirao Roberta Mancinija i svoje suigrače odbivši ući u igru kada je menadžer to od njega tražio. Epilog cijele priče vjerojatno ćemo saznati ovih dana, no Mancini je odlučan da se ovakvo što više nikada neće ponoviti: "Carlos Tevez za mene više ne postoji", rekao je Talijan prije nego je razgovarao sa šeikom Mansourom i saznao postoji li za njega Roberto Mancini.

Osim svojeglavosti nogometnih primadona ne volimo ni simuliranje prekršaja, a nešto slično pokušao je Ross McCormack u inače sjajnom susretu Brightona i Leedsa. Njegov je pokušaj i ostao tek pokušaj, a usput se ispričavam što se i snimke uličnih prosvjeda u Egiptu kvalitetom izdižu iznad ove koja slijedi.

Da jednom zauvijek, ili barem za ovo izdanje kolumne, završim s Chelseajem, prezentirat ću vam zapisnik s kup utakmice protiv Fulhama iz koje su Bluesi boljim izvođenjem jedanaesteraca izašli kao pobjednici. Nama je pak zanimljivo da se u zapisniku u rubrici menadžer našlo ime Carla Ancelottija.

Jasno je, dakako, da se radi o pogrešci nepoznatog nam službenika kluba. Ili to, ili je Andreu Villas-Boasu netko zaboravio reći novost.

Muškom rodu upozorenje: nakon određene dobi važno je redovito kontrolirati prostatu. Toga je svjestan i stoper Queens Park Rangersa Anton Ferdinand, koji je Stilianu Petrovu tijekom utakmice s Aston Villom dopustio da vlastoručno obavi ovaj iznimno važan, a nerijetko i neugodan pregled.

Suosjećam s navijačima Arsenala kojima ove godine stvari definitivno ne idu kako su planirali. Ulaznice su skupe, a predstave koje pružaju njihovi ljubimci ne ulijevaju optimizam uoči nastavka prvenstva. Stoga ne čudi da se na tribinama Emiratesa mogu uhvatiti i ovakve scene.

S druge strane, euforija u redovima navijača Manchester Uniteda teško se može opisati riječima, pa je najbolje pokušati slikom. Jedan od simpatizera aktualnog prvaka Nanijev je pogodak Stoke Cityju proslavio na ovaj način.

I ovo, 85. po redu izdanje Engleskog pacijenta ispratit ćemo u prošlost izborom pet najboljih pogodaka šestog prvenstvenog kola. Tko je vaš favorit i jesam li pogodio s izborom, izvrijeđajte me mailom ili pak na Facebook stranici Engleskog pacijenta.