Velika utakmica za velike igrače

Mnoštvo priča i tekstova ovih je dana ispričano i ispisano kao podsjetnik na slavna vremena u kojima su Blaževićevi "jurišnici" pokoravali svoje protivnike. Jedna od njih je i priča iz Soluna iz travnja 1997., nepuni mjesec nakon dvostrukih splitskih remija s Danskom i Slovenijom u kvalifikacijama za SP U Francuskoj 1998. Iz današnje perspektive nitko ne može imati primjedbu na tituliranje te utakmice "povijesnom", kad znamo što nam je sve kasnije omogućila i donijela.

Ćiro je bio na rubu otkaza, ispuštanje četiri boda iz dvije domaće utakmice izgledalo je gotovo nepopravljivo, Danci i Grci jurili su prema vrhu ljestvice, a sjajnoj Bobanovoj generaciji prijetilo je novo strahovito razočaranje nakon onog kojeg su nam Nijemci i švedski sudac Sundell priredili nepunu godinu ranije u Manchesteru. Ostala nam je još nekakva tanka šansa koja je u svakoj soluciji neizbježno uključivala pobjedu u Grčkoj.

A Grci su nas, umjesto u vruću Atenu, proračunato poslali u uzavreli Solun kako bi osigurali još veći pritisak i prednost domaćeg terena. Pobjeda im je donosila jedno od prva dva mjesta u skupini, ni remi nije bio pretjerano loš. No, u hrvatskom su dresu tada bili "veliki momci". 74 minute trajala je naša nervoza i muka, bitka s ne odveć talentiranim, ali dozlaboga napasnim i dosadnim Grcima. 74 minute smo čekali i tražili svoju prigodu, a kad se ukazala, Davor Šuker bio je na pravom mjestu. I postigao pogodak koji nam je otvorio put prema svjetskoj senzaciji i osvojenoj bronci godinu dana kasnije.

14 godina je prošlo, a nas opet čeka "grčka istina". S tim što smo ovog puta u nešto boljoj situaciji. Pobjedom bismo otišli direktno u Poljsku i(li) Ukrajinu, remijem vrlo vjerojatno, a čak ni porazom sve lađe ne bi potonule jer bismo se mogli nadati eventualnom kiksu Grka u Gruziji ili put do Eura tražiti putem dodatnih kvalifikacija. Ta "sigurnosna mreža" može našim igračim dobro doći u psihološkom smislu u pripremama za put u Pirej, no poraz ne smije biti u nikakvim kombinacijama.

Zato moram priznati da mi se ne sviđa Bilićeva današnja konstatacija kako "poraz u Grčkoj neće biti smak svijeta". Treba se već sada postaviti baš kao da hoće. Baš kao da poraz u Pireju odnosi sve, makar to i ne bila istina. U svojim glavama izbornik i igrači ne smiju imati alternativu. Moraju imati samo jednu opciju. U petak ili najkasnije u utorak protiv Latvije u Rijeci zatvoriti ovaj kvalifikcijski ciklus i početi pripreme za naredno ljeto.

A za to će Hrvatskoj u Grčkoj opet trebati neki novi Šuker. Netko tko će obilježiti susret, netko tko će prevagnuti u našem smjeru, netko koga ćemo zauvijek povezivati s "onom veličanstvenom pirejskom noći u listopadu 2011." Kao što nas Palermo uvijek podsjeća na taktiku Tomislava Ivića i pogotke Davora Šukera. Kao što nas Ukrajina 1997. ili Belgija 2001. podsjeća na Alena Bokšića. Kao što nas trijumf protiv Njemačke 1998. podsjeća na veličanstvenu izvedbu svih koji su igrali, a pobjeda protiv Nizozemske za broncu na "ljutog Žutog" Prosinečkog i Šukerov pogodak koji mu je osigurao naslov najboljeg strijelca SP-a. Kao što nas Slovenija 2003. sjeti koliko je srce imao Dado Pršo.

Mnogi mediji u svojim komentarima i analizama pokušvaju "prokazati" onoga tko bi nam trebao donijeti trijumf u petak. Spominju se Eduardo i Mandžukić, negdje i Jelavić, Kalinić. Logično, napadači su oni koji najčešće odlučuju. No, moj favorit je netko drugi. Moj odabir je - Luka Modrić.

Prema kriterijima "otvorenog tržišta", zakonoma "ponude i potražnje" i prašine koja se ove godine diže oko njega, Luka Modrić trenutno je najbolji hrvatski nogometaš. A ovakve velike utakmice najčešće odlučuju - veliki igrači. Modrić je opet u formi, u Tottenhamu igra dobro, izbacio je ponudu Chelseaja iz glave, uskoro ga čeka povišica plaće. S 26 na leđima, ima sve uvjete za igranje najboljeg nogometa svoje karijere.

Sad je pravo vrijeme da taj svoj zvjezdani status "materijalizira" u jednoj velikoj utakmici reprezentacije.

Baš kao što je sjajnim pogotkom inicirao preokret i igre i rezultata protiv Izraela, Modrić je najlegitimniji za ulogu centralne figure pažnje i hrvatskih navijača i grčkih "razbijača". Činjenica je da u svojih 48 nastupa Luka nije odigrao puno velikih utakmica, iako je odigrao puno dobrih.

No, Luka u svojoj karijeri još nema reprezentativnu utakmicu koju je obilježio u mjeri u kojoj su gore spomenuti velikani prije njega to učinili. Razina na kojoj danas igra i komplimenti koje zarađuje guraju ga u ulogu u kojoj "dobro" jednostavno nije dovoljno. Od Luke Modrića više se ne očekuje "dobro". Od njega se danas očekuje puno više.

Hoće li Modrić sa svojim "čuvarima leđa" uspjeti nametnuti dominaciju Hrvatske, ovisit će u mnogome i o taktičkoj postavci s kojom ćemo krenuti na Grke. Hrvatska u Pireju nema ni jedan razlog za srljanje i to svima mora biti jasno. Kako igračima, tako i svima onima koji će nakon 15 minuta odmahnuti rukom jer "još nismo zabili". Grci su ti koji moraju napasti i pobijediti, a nije tajna da im to baš i nije jača strana. 2004. su se popeli na krov Europe bunkerom i kontrama, a ni sedam godina kasnije njihova igra nije ništa dramatično drugačija.

Hrvatska ima kvalitetu i snagu već u petak riješiti pitanje prolaska na Europsko prvenstvo. Neće biti ništa manje vrijedno ako se to dogodi i u naredni utorak. Ali dodatne kvalifikcije nikome ne smiju biti niti u krajičku misli. U Pireju Hrvatska mora odigrati ratničku utakmicu, pokazati Grcima da je bolja i ostaviti njih da se bave dodatnim kvalifikacijama i dodatnim mukama. U Pireju Hrvatska igra utakmicu koja se jednostavno ne smije izgubiti. I radi plasmana na Euro, ali i radi revitalizacije pomalo zagubljenih "dobrih vibracija" uokolo naše najpopularnije sportske momčadi.

Velika utakmica za velike igrače. Pokažite koliko ste veliki.