Gasi li se vatra?

Skloni smo preuveličavanju, pa tako često vrtimo priču kako hrvatski nogometaši igraju u "elitnim europskom klubovima". A ne igraju. Tottenham, HSV, Dynamo Kijev, Glasgow Rangers ili Šahtar nisu prva kategorija europskog nogometa, iako su bez dvojbe ugledni i kvalitetni klubovi. Hrvatska nogometna reprezentacija danas ne raspolaže "arsenalom" kojim je raspolagala dok su naši reprezentativci igrali u Realu, Barceloni, Milanu, Juventusu i sličnim velikanima. I to je činjenica, bez obzira koliko je htjeli potisnuti iz prvog plana.

Međutim, Hrvatska je i danas član društva od 10 najboljih reprezentacija svijeta, iako u svojim redovima nema ni jednog igrača koji objektivno može uću na listu 10 najboljih nogometaša svijeta. Hrvatska se i danas drži visoko, smatra se reprezentacijom koja ima pravo kao favorit otići na gostovanje kod pretposljednjeg prvaka Europe i reprezentacijom kojoj je svake dvije godine mjesto na velikom natjecanju.

Koja je onda "kvaka"? Emocija.

Emocija, žar istrčavanja u reprezentativnom dresu, "miris baruta" u svakoj utakmici, želja da se svojim navijačima pruži radost pobjeđivanja - to su bili aduti hrvtske nogometne reprezentacije otkako je formirana prije dva desetljeća. Bez obzira kakvu momčad imala, Hrvatska je uvijek bila spremna dati sve od sebe.

Ove kvalifikacije po prvi put su ponudile sliku Hrvatske kao bezidejne, neemotivne i beskrvne momčadi koja na terenu izgleda nezainteresirano i neopasno. Po prvi put smo u jednim kvalifikacijama dvaput kažnjeni za takvu mlitavu i nikakvu igru, jednom u Tbilisiju, drugi put u Pireju. Nikad Hrvatska u jednim kvalifikcijama sebi nije dozvolila dva takva, usuđujem se reći - sramotna izdanja. Nakon Tbilisija smo vjerovali da su im se glave napunile ljutnjom i željom da se iskupe. Jedva su se provukli pored Gruzije, nekako preokrenuli protiv Izraela, a onda ponovili Tbilisi tamo gdje smo od njih očekviali najviše. U Pireju.

Ognjen Vukojević nakon poraza u Pireju kaže kako ih je "sastanak nakon Pireja razdrmao". Zamislite, u Pirej su hrvatski reprezentativci stigli "zatvorenih očiju" i trebalo im je najprije objasniti zašto, a tek onda i kako igrati protiv Grčke. Zar nisu već jednom rekli kako ih je "Tbilisi razdrmao"? Koliko im "drmanja" uopće treba?

Kod naših reprezentativaca je vrlo popularno i uobičajeno "dati sve za Hrvatsku", "poginuti za reprezentaciju" ili "igrati za navijače, a ne za sebe". Međutim, "poginuti za reprezentaciju" ne znači reći to uoči utakmice, nego znači pokazati to na terenu. Znači doći u Pirej "gladan i žedan", unerediti Grke do kraja, ako smo već "shvatili da smo bolji", a ne se kukvički, baš kao u Tbilisiju, zadovoljiti s nulom i čekati da što prije prođe tih 90 minuta. To momčad iz svjetskog Topa 10 ne radi. A ova reprezentacija očigledno nije na razini onoga što hrvatska reprezentacija predstavlja.

Reći će mnogi kako je osnovni problem ove reprezentacije što igrači više "nisu gladni". Većina naših glavnih poluga se prodala, zaradila novac i glavom je više u klubu, nego u reprezentaciji, koja mnogima dođe kao dobra rehabilitacija ili odmor od žestokog klupskog pogona. A to olako shvaćanje reprezentativnih okupljanja počelo je dolaziti na naplatu.

Nažalost, Hrvatska danas nema pravog vođu. Hrvatska danas nema Zvonu Bobana, čije su riječi slušali i suigrači i izbornici i predsjednici saveza, niti ima Niku Kovača, čiji je ratnički gard uvijek podizao izvedbu Hrvatske za nekoliko brzina. Darijo Srna je po statusu njihov legitiman nasljednik, no on definitivno nije iskazao karizmu i odlike vođe kakve su imala njegova dva slavna prethodnika. A to danas Hrvatskoj nedostaje više od "Guusa Hiddinka" ili "malo sreće".

Minulog ljeta imao sam prigodu razgovarati s Nikom Kovačom o mnogim hrvatskim nogometnim aktualnostima. Iznenadio me rekavši kako mu se čini da "u reprezentaciji više nema onog starog žara". Kad to kaže vjerojatno najborbeniji nogometaš u povijesti te reprezentacije, odgovor dobije dodatnu težinu. Nažalost, i drugim me je odgovorom iznenadio.

Na pitanje hoće li se jednog dana kandidirati za Bilićevog nasljednika, "poglavica" je pomalo sjetno odmahnuo glavom: "Ja sam na terenu mogao puno toga napraviti, podviknuti, reći suigraču, dignuti nekoga tko je pao, napraviti pritisak na suca, protivnika, uklizati nekad i nepotrebno dobiti karton samo kako bih dignuo agresiju svojih suigrača, a sumnjam da bih puno od toga mogao napraviti s klupe. Toliko sam emotivno vezan uz tu našu reprezentaciju, da se plašim kako bih reagirao kad bih primjetio da se netko od naših reprezentativaca ne bori do maksimuma ili ne daje sve od sebe u svakoj utakmici."

Uoči Pireja Slaven Bilić je ispričao priču o pripremi za onu presudnu utakmicuz protiv Grčke koju je njegova generacija pod Ćirom Blaževićem igrala 1997. Svi igrači su tada u Solun istrčali maksimalni, svi su bili spremni "poginuti". Za Hrvatsku, za Ćiru, za pobjedu, svejedno za što. Ali bili su zaista spremni "poginuti". Nisu samo pričali, nego su i na terenu pokazali. Što su ovi prije četiri dana na terenu pokazali? Gdje su se skrili ti veliki igrači koje "traži pola Europe"? Bilić im nije rekao kako trebaju igrati? A što im je rekao, da igraju rukomet ili košarku?

Biliće ne može izbjeći odgovornost za loše igre momčadi koju vodi, kao što je ne može izbjeći ni jedan trener na svijetu. Međutim, mnogi današnji pljuvači Bilićevog lika i djela zaboravljaju da je aktualni izbornik upravo zbog Hrvatske završio igračku karijeru u 30. godini. Svjesno. Znao je za rizik igranja za Hrvatsku pod injekcijama, ali je svejedno odabrao igrati. Takav čovjek sigurno neće nikome dopustiti da se ruga s ugledom hrvatske nogometne reprezentacije i sigurno će napraviti sve što misli da je za nju najbolje. Možda pritom i pogriješiti. Ali takvih poput njega, Nike Kovača ili Dade Prše, koji je vadio decilitre vode iz koljena nekoliko sati uoči utakmice kako bi mogao igrati za Hrvatsku, danas, nažlost, nekako više ne vidimo.

Bez te emocije, bez tog srca, tog "ludila" koje se u glavi uključuje kad god navučete hrvatski reprezentativni dres, Hrvatska postaje jedna sasvim drugačija i puno lošija momčad. Momčad koja nikako ne spada u društvo 10 najboljih reprezentacija svijeta, niti spda među one koji mogu očekivati nastup na svakom Europskom ili Svjetskom prvenstvu. Gasi li se ta vatra koja je hrvatsku nogometnu reprezentaciju činila posebnom ili je ipak riječ o nečemu manje dramatičnom i privremenom?

Iz sveg srca se nadam da je ovo drugo. Ali primjer raspada atmosfere i erozije ugleda košarkaške reprezentacije, koja je bila jednako uspješna i još više cijenjena u inozemnim okvirima nego nogometna, do onoga na što ta momčad u svijetu predstavlja u današnje vrijeme ne nudi puno optimizma. Malo je kvalitetnih, dobrih i uspješnih stvari opstalo u Lijepoj našoj otkako smo "samostalni" i "neovisni". Hoće li barem nogometna reprezentacija?