Nije to škola već zbilja

Uz dužno poštovanje, svesti trijumf Ajaxa na "kako je Jurčić mogao zamijeniti Beqiraja Pokrivačem" je vrlo neozbiljno i trivijalno. Ajax je u tom periodu gospodario terenom, Dinamo nije mogao ni primirisati posljednjoj trećini, a kamoli golu Ajaxa, a još bi manje to mogao s trojicom ili četvoricom napadača. Igrati ofenzivno ne znači pobacati napadače u igru, jer da biste igrali ofenzivno, prvo morate imati loptu. Stoga je ta izmjena među boljim Jurčićevim potezima, oslobodio je Sammira i s još jednim veznim igračem pokušao uspostaviti ravnotežu u sredini. Nije uspjelo, jer Ajax je svejedno održao dominaciju.

Odgovor na pitanje zašto je Ajax bolji od Dinama puno je kompleksniji od takvih jednostavnih kadrovsko-taktičkih poteza.

Nakon 10 minuta kolegi sam rekao – ovi su za Dinamo svemirski brod. Ne zato jer je Ajax vodio 2:0 ili stvorio 10 šansi, niti zato jer je Dinamo bio apsolutno podređen – dapače, to je bio najbolji Dinamov period, dok je uspijevao igrati kakav-takav presing. No, već tada se moglo osjetiti da je kretanje, postavljanje, primanje i predaja lopte Ajaxovih igrača na jednoj višoj razini i da Dinamo tomu može parirati jedino invididualnim bljeskovima ili pritiskom koji bi mlade igrače Ajaxa natjerao u kakvu pogrešku.

To ne znači da Dinamo u nekom scenariju ne može dobiti Ajax, ali znači da će od 10 utakmica većinu dobiti Nizozemci. I kada Manchester United ili Barcelona izgube prvenstvenu utakmicu od autsajdera, marsovac koji ne zna "tko je tko" prepoznao bi bolju momčad. I uvijek bi to bili United ili Barca.

Puno više od susreta s Realom ili Lyonom gdje ništa nije očekivao, ovo je bio Dinamov sudar s realnošću. Za Dinamo je možda ispalo i loše što Real nije iskoristio još koju od brojnih prigoda jer je tih 0:1 zavaralo mnoge, pa čak i dinamovce. "Ako možemo s Realom minimalno izgubiti, onda s Ajaxom…" osjetilo se u razmišljanju Modrih, a dočekala ih je momčad na kakvu nisu bili spremni.

I iako je Real igrački jači od Ajaxa u toj mjeri da niti jedan Ajaxov igrač ne bi mogao ući u kadar, a kamoli prvu postavu Reala, Ajax je Dinamu ispao teži protivnik. Real je u Zagrebu odigrao na individualnu klasu svojih igrača, dok je Ajax odigrao momčadski. To je za momčad poput Dinama veći problem.

Dinamo je iz prve ruke saznao kako to izgleda kada jedna momčad funkcionira kao momčad – kada svi znaju gdje se treba kretati, kada svako kretanje ima smisla, kada svaki igrač ima nekoliko rješenja za dodavanje, kada svatko ima savršen osjećaj za ulazak u prostor, a suigrač za guranje lopte, kada nema panike dok suparnik radi pritisak, kada se strpljivo gradi situacija 1 na 1 za krilnog napadača, kada su centaršuti precizni, kada se veznjaci izvrsno i pravovremeno ubacuju na prvu crtu napada, kada se cijela momčad zajedno brani i kada cijela momčad zajedno napada.

Dinamo nije igrao s Barcelonom, ali je u igri Ajaxa itekako mogao vidjeti zašto je i današnja Barcelona uvelike sagrađena na Ajaxovim postulatima igre. Rijkaard je počeo graditi ovu momčad, a Guardiola je puno učio od Cruyffa i Van Gaala, uz Michelsa najveće Ajaxove umove.

Mnogi su , čak i u klubu, zaključili "da se vidi kako Ajax ima puno više iskustva igranja u Ligi prvaka", no to je potpuno pogrešno detektiran razlog dominacije Kopljanika. Ajax ima mlađu momčad od Dinama, a kako proteklih godina nije bio stalan sudionik Lige prvaka, većina tih nogometaša u nogama ima tek prošlogodišnju, ne posebno uspješnu, epizodu u elitnom europskom natjecanju. Tonel, Leko i Bišćan zajedno imaju nastupa u Ligi prvaka poput cijele Ajaxove 11-orice. Nema tu ni velikog reprezentativnog iskustva, osim Janssena nitko nije stariji od 25 niti je ključni igrač neke reprezentacije.

Postoje tri puno važnija razloga zašto je Ajax izgledao bolje, brže, kvalitetnije.

Prvi, koji je lako prepoznati već u 30. minuti kada Dinamovi igrači počnu disati na škrge, jest HNL. Ne postoji ni Zvonko Komes ni Miljenko Rak ni bilo koji stručnjak za fizičku pripremu koji vas može pripremiti tako da igrate HNL i Ligu prvaka. Dinamovi igrači mogu pretrčati kilometre kao i Ajaxovi, no razlika je u tempu u kojem to rade – a taj tempo gotovo je nemoguće "glumiti" na treningu i u šumi, to je sprema koju se dobiva kroz jake utakmice.

Dinamo je tu u startu zakinut, i zato nema fizičke snage nametnuti se 10-orici igrača Reala ili parirati Ajaxu u nastavku utakmice. Dinamo je snagu za presing potrošio u prvih 20 minuta – što nije sramota jer postoji samo jedna momčad na svijetu koja ga uspješno igra svih 90 – no nakon toga nije imao snage držati sredinu terena, nastala je rupa između linija pa su Ajaxovi srednjaci imali i vremena i prostora koliko im je srce željelo.

K tomu, teško je iz HNL-a – gdje svaka finta prolazi, a niti jedan suparnik se i ne usudi ući u dribling protiv vas – doći na pozornicu protiv Cristiana Ronalda ili "običnog" Sulejmanija. Sada ste odjednom vi podređeni, i tehnički i taktički i fizički, nakon što tjedan za tjednom dominirate protiv suparnika upravo na takav način. I uz sve to, igrate potpuno drugačiji stil nogometa, od "viktorije" na suparnički gol odjednom ste sretni ako loptu imate 40 posto vremena.

Drugi problem su fizičke mogućnosti. Ovdje ne mislim (samo) na pluća već moć, kombinaciju brzine i tjelesne snage. Hrvatske škole još se nisu do kraja prilagodile tim novim zahtjevima modernog nogometa, a prvi je da nogometašu ne vrijedi puno znanje ako nije moćan. Ako ne može izdržati duel, ako ne može pretrčati protivnika, ako nema moć ponavljanja, ako nema startnu brzinu. Čak i Barcelonini maleni čarobnjaci, Messi, Iniesta i Xavi moraju biti itekako moćni igrači da bi svoje zaista superiorne nogometne vještine mogli prezentirati na takav način. Cristiano Ronaldo sjajan je znalac, no da nema takvu brzinu i moć ne bi bio drugi najbolji igrač svijeta.

Bolna je istina - Domagoj Vida u kontekstu hrvatskih nogometaša odskače svojim fizičkim mogućnostima, a u ovakvoj utakmici on je sasvim prosječan, ili bolje rečeno – normalan. Ako nemate (barem) takve fizičke mogućnosti, ni ne možete igrati u jednom Ajaxu. Sjećam se kako sam tijekom priprema Dinama dobio "insajderski info" kako su Vida, Vrsaljko i Beqiraj "zvijeri", kako su im rezultati testova fantastični – u HNL-u se to vidi i osjeti, no u Europi je najnormalnije.

Ako se pogledaju Dinamove uspješne prodaje, uglavnom su to bili igrači koji su, osim znanjem, odskakali i fizičkim mogućnostima – od brzog i žilavog Modrića preko izdržljivog Vukojevića do snažnog i visokog Ćorluke. Čim zbog ozljede nije imao jednaku fizičku moć, Eduardo je postao višak u Arsenalu. Mario Mandžukić, Hrvoje Čale, Nikola Pokrivač - sve su to igrači koji su znali, ali i koji su imali za Hrvatsku iznadprosječne rezultate raznih testova izdržljivosti. Bez toga, nema kruha u modernom nogometu.

Treći, i u ovom kontekstu najvažniji razlog Ajaxove dominacije, jest sustavni stručni rad.

Dinamo ima daleko najbolju školu u Hrvatskoj. Tu se radi najstručnije i najbolje, čemu svjedoči niz uspješnih hrvatskih reprezentativaca poniklih u Maksimiru.

No, jedan Ajax ipak je još nekoliko razina više.

Vidi se u igri ogromna razlika između vizije koju dvije momčadi imaju. Ajax točno zna kako napada, točno zna što želi u igri postići, svaki igrač ima točno definiranu ulogu za koju je u najvećem broju slučajeva uvježbavan od malih nogu. I kako prolazi iz jedne selekcije u drugu, i na kraju dolazi do prve momčadi, on točno zna sve tajne, zamke, zaduženja, posebnosti svoje uloge lijevog krila ili desnog veznog. Zna koji prostor pokriva, za koga je zadužen, komu treba predavati loptu, gdje se i kada treba kretati bez lopte.

U Hrvatskoj nema takvog sustavnog rada. Naši treneri, pa tako i Dinamovi, bez ikakvog reda mijenjaju sustave i sastave, nameću svoje ideje, a bira ih se neovisno o filozofiji koju gaje. Pa je tako moguće da nakon ofenzivnog Zajeca u klub dođe defenzivni Halilhodžića. Nakon ofenzivnog Kužea, defenzivni Ivanković. U Ajaxu ili Barceloni, pak, ne možete postati prvi trener ako se ne obvežete da ćete igrati napadački, u Ajaxu isključivo 4-3-3, a u Barceloni eventualno i nekoj podvarijanti tog sustava, ali svakako s krilnim napadačima.

Čak i kod istog trenera, jedan Milan Badelj primjerice, u sezoni igra i lijevog i zadnjeg i desnog i prednjeg veznog, u rombu, u liniji, u 4-4-2, u 4-3-2-1 ili u 4-3-3. To nije objašnjenje zašto je Badelj odigrao slabu utakmicu već je jedno od objašnjenja zašto je Eriksen bolji igrač i zašto će prije zaigrati u velikom klubu. Sumnjam da Danac s loptom zna više od Badelja, no on je već sada odigrao više jakih utakmica (prvi razlog), on je fizički potentniji (drugi razlog) i on je kao igrač rastao u kvalitetnijem nogometnom sustavu zbog čega je danas ozbiljniji, odgovorniji, taktičkim znanjem bogatiji igrač (treći razlog).

Na jednom malenom primjeru možemo vidjeti kako se sustavan rad jednoga dana pretvara u dominaciju na travnjaku. Ajax tradicionalno svoje vratare tjera na rad s loptom, da budu što kvalitetniji u predaji lopte – ne ispucavanju, već igranju sa suigračima. Edwin van der Sar jedan je od najboljih vratara ikada u tome i nije bilo nimalo zanemarivo u igri trofejnih Ajaxa ili Manchester Uniteda što je vratar u samoj igri mogao poslužiti kao još jedan igrač, kao svojevrsni libero.

Ozbiljni, najbolji klubovi traže posjed lopte, jer dok imaju loptu siguran je njihov gol, a mogu napasti protivnički. Stoga, kada vas protivnik natjera da vratite loptu vrataru, nije nimalo slično vraćate li loptu Valdesu koji će je proslijediti Alvesu, Xaviju ili nekom trećem, ili Kelavi koji će je – ako bude sreće – proslijediti u kukuruze.

Dinamo je u prvih 20-ak minuta pokušao natjerati Ajax u pogrešku, ali zahvaljujući tome što vratar Vermeer zna igrati nogomet usprkos silnoj potrošenoj energiji Dinamo je prisilio goste tek na 2-3 loša ispucavanja i jednu malo neugodniju situaciju – te greške samo su pokazale koliko je zapravo Barcelona u tomu dobra. I to je to. Ajax je usprkos presingu Dinama kontrolirao loptu više od 60 posto, a jedan od razloga je upravo taj što Vermeer nije bezrazložno napucavao loptu u aut ili na sredinu travnjaka gdje bi to bila 50-50 lopta – ovako je ostajala u Ajaxovom posjedu, ovako je Dinamov presing ostao bez ploda, ovako su se Dinamovi igrači potrošili u pokazalo se neučinkovitom trku na igrača s loptom. Kao što to danas radi Barcelona s Valdesom, tako je to Ajax radio 1995. s Van der Sarom – i nije nimalo slučajno da su to momčadi s najkvalitetnijim posjedom lopte u posljednjih 20-ak godine: i rad s vratarima tomu je doprinio.

Pustimo sada Kelavu i njegove probleme s ispucavanjem – gdje je bilo koji hrvatski vratar koji zna igrati nogomet? Koji može dati preciznu dugu ili kratku loptu po zemlji, koji može odigrati preciznu dijagonalu do beka i tako zadržati posjed lopte za svoju momčad? Ima li u Hrvatskoj vratara koji čim vidi protivničkog igrača na 20-ak metara od sebe na napuca loptu što je dalje moguće?

A to je samo vratar. Na isti način bismo kod još 10 igrača mogli analizirati koje su to osnovne stvari koje bolje rade igrači Ajaxa od igrača Dinama. Na najjednostavnijoj razini, njihovo primanje i predaja – bazične nogometne vještine – bolje je od primanja i predaje Dinamovih igrača. Kao što to Dinamo radi bolje od Osijeka ili Rijeke.

Na ovakvoj razini, velika je razlika ide li lopta perfektno po zemlji ili je "karambol" dodavanje gdje lopta malo odskače. Velika je razlika treba li vam za primanje jedan ili dva dodira. Velika je razlika je li lopta predana točno na mjesto gdje treba biti, bilo to u noge ili prostor, ili je predana metar iza, metar ispred. Velika je razlika dobivate li dijagonalu točna na prsa ili će vam jednom odskočiti od zemlje prije primanja i odsjesti na glavi.

To su naizgled male razlike, ali su razlike zbog kojih igrate kao Cibalia, kao Dinamo, kao Ajax ili kao Barcelona.

Bez boljeg uvida u to kako u jednom dugom periodu radi Frank de Boer, a kako Krunoslav Jurčić, teško je točno procijeniti koliko je Dinamovih manjkavosti plod slabijeg kadra (bilo fizički, bilo što se školovanja tiče) i slabe HNL, a koliko boljeg trenerskog rada u Ajaxu.

No, jasno je da postoje stvari koje su do aktualnog trenera i koje se ne mogu pripisati školi ili HNL-u. Ne može jedna ipak solidna obrambena linija Vida-Šimunić-Tonel-Ibanez (s time da je Jurčićev izbor da igra obrambeno slabašni Ibanez) biti tako nesređena na svako ubacivanje s krila, da nakon svakog centaršuta gledamo Dinamove stopere i bekove kako rukama mašu tko koga treba čuvati.

Poraz od Ajaxa nije bio nikakva škola za budućnost već uvid u stvarne mogućnosti ove momčadi. Dubljom analizom može se lako utvrditi tko fizički, tko tehnički, a tko taktički može ili ne može odgovoriti zahtjevima ovakvog protivnika.

Može li na temelju takvih analiza Dinamo sagraditi (još) bolju momčad? Jer ne treba nikako zaboraviti, i ovi rezultati pokazuju da je za ovu momčad ulazak u Ligu prvaka bio uspjeh, kojeg je uvelike omogućio Platini, jer jasno je da i u toj Ligi prvaka postoje različite kategorije momčadi. Dinamo je, jasno, u najnižoj, i to nije nikakva sramota gledajući niz faktora – financijske mogućnosti, infrastrukturu, stanje u domaćem nogometu i sportu općenito.

Ali Dinamova škola radi dosta dobro u tim uvjetima i ako se još za nijansu pojača taj rad, ako se još za nijansu poboljša taj sustav i prvoj momčadi omogući igrače koji su fizički, tehnički i taktički spremni za brušenje kod pravog trenera, onda će i Dinamo imati šansu u Ligi prvaka biti ozbiljniji suparnik. Primjerice, netko će gadno uprskati ako Mateo Kovačić ne bude prava zvijezda na tragu Luke Modrića jer momak ima sve nogometne vještine, ali i fizičke mogućnosti biti igračina.

To se vidjelo i protiv Ajaxa, baš kao što se vidjelo da on još nema svoje mjesto i svoju ulogu u momčadi, da nema dobru potporu svih suigrača, da nema fizičke kapacitete nametnuti se u kontinuitetu što je uz momčadsku indisponiranost razlog zašto ga viđamo samo u bljeskovima.

U najavi sam napisao da Dinamo nema pravo biti defenzivan, da nema pravo ne dati sve od sebe, da nema pravo biti neinspiriran. Većinu od tih zahtjeva Modri su ispunili, teško je prigovoriti voljnom momentu, ali vidjelo se da su naletili na bolju momčad protiv koje nisu imali rješenja.

Upitno je i koliko su bili inspirirani, jer su protiv Reala nedvojbeno pojedinci pružili više nego protiv Ajaxa.

Poroti za Badelja i Sammira ipak će trebati još neka utakmica. Badelj je bio najlošiji igrač na terenu u prvih 45 minuta, no s obzirom na bolesti i ozljede koje su ga napale ne može ga se prebrzo osuditi. Sammir se pak potpuno ugasio u drugom dijelu, zajedno s ostatkom momčadi, nakon što je u prvom poluvremenu pružio dobru partiju, s brzim i kvalitetnim rješavanjem lopte, s uspješnim individualnim potezima. Ali nakon ovog susreta, na njima je daljnje dokazivanje za hrvatsku reprezentaciju, nipošto nisu zaslužili da javnost, mediji ili najvažnije izbornik Bilić prihvate Mamićeve teze.

A što porota misli o Krunoslavu Jurčiću? Publika je pokazala palac dolje, stisnut će ga i u medijima iako Dinamovih 0:5 uz nula bodova u Ligi prvaka, u skupini s Realom, Lyono i Ajaxom nije nikakva sramota već realnost.

Ja sam uvijek podržavao kontinuitet, pa kako i Jurčićev u prvom mandatu, tako ću i u drugom iako sam pisao da nisam siguran u smisao obnavljanja ovog braka jer obje strane znaju što dobivaju. Jurčić živi nogomet, radi nogomet, razumije nogomet, uči nogomet i uvijek ću davati podršku radnicima ispred govornika, zdravim, poštenim, marljivim trenerima ispred onih koji znaju sve o svemu, a rezultata nemaju. Jurčić ih ipak ima, Jurčić uspješno radi u HNL-u, Jurčić je donio Dinamu naslov kada je Hajduk prijetio da ga oduzme, Jurčić je odveo Dinamo u Ligu prvaka nakon 12 godina i Jurčić pruža dosta šansi mladim igračima – onima koji tu šansu zaslužuju.

Ali iskreno, kao što se pitam ima li u našim nogometnim školama dovoljno znanja da se igrače prilagodi modernim zahtjevima, pitam se ima li u našim trenerskim školama dovoljno znanja da se buduće stratege nauči modernim metodama i modernom nogometu? Pitam se mogu li predsjednici klubova prepoznati inteligentne, radišne, pametne trenere i dati im ozbiljnu šansu, ili ćemo uvijek vrtiti ista imena, iste glasne ljude bez pokrića?

Zašto naših trenera nema nigdje u Europi? Ne posebno uspješna epizoda Zvonimira Solde u Bundesligi, još manje uspješni pokušaj Velimira Zajeca u Premiershipu – gdje su naši treneri? Po Iranu, Kini, Africi, ali u Europi ni blizu renomea Ćire Blaževića, Otta Barića ili Mirka Jozića, da uopće ne spominjemo klubove gdje je trenirao Tomislav Ivić.

Iznimno je malo primjera domaćih trenera koji su izgradili prepoznatljiv stil igre, dok se baš suprotno može reći za trenere strance – u Hajduku su u kratkom vremenu prepoznali baš rad Reje i Balakova, dok je Ardilesov Dinamo meni i danas u sjećanju kao najprepoznatljiviji koji sam gledao, Dinamo za kojeg sam najviše osjećao da ima jasnu konturu igre, da zna na koji način stvara prigode.

Zbog tih činjenica predosjećam da dolazi vrijeme u kojem će domaći treneri morati puno više učiniti kako bi opravdali svoje izjave kako su oni "najmanji problem hrvatskog nogometa". Činjenica da se i oko najvažnije trenerske klupe u Hrvatskoj, one izborničke, vrte isključivo već prožvakana imena u koje malo tko vjeruje jasno govori da se niti jedan mlađi trener, niti onaj iz srednje generacije, nije nametnuo znanjem, karizmom, rezultatima ili prepoznatljivim stilom. Čim se iz naftalina izvlači legendarni Ćiro, jasno je da logičnog i očitog nasljednika Slavena Bilića jednostavno nema.

Za naredne dvoboje s Ajaxima nogometne Europe, Hrvatska će osim boljih igrača morati proizvesti i bolje trenere. Što je opet zadatak sustava, a ne pojedinaca…