Sam(mir) je kriv i kultura (ne)rada

Sam(mir) je kriv

Suspenzija Sammira nikome u Dinamu neće biti od koristi, ni igraču ni treneru ni klubu. Stoga, činjenica da je do takve suspenzije došlo jasno govori kako je novi nestašluk brazilskog veznjaka bila kap koja je prelila čašu strpljenja Sammirovog zaštitnika, Zdravka Mamića. Sammir si je do daljnjega zalupio vrata hrvatske reprezentacije, a koliko dugo i Dinamove svlačionice, tek ćemo saznati...

Za početak, budimo realni - izlasci, "veselice", provodi do ranojutarnjih sati u raznoraznim klubovima, pa s tim povezana i pokoja čašica alkohola, nisu rezervirani samo za Sammira. Sportnet o tomu ne piše, ali i naši novinari viđali su raznorazne sportaše u takvim situacijama, od igrača Dinama do nogometnih reprezentativaca koji su taj dan igrali za svoj klub u nekoj stranoj ligi. Uostalom, znamo da se tako provode i nogometaši iz klubova i liga koje su na daleko profesionalnijoj razini od Dinama i Prve HNL, znamo da su se nogometaši tako provodili i prije, a provodit će se i u budućnosti. Nema ni inače puno mladića u dvadesetima, koji su k tome poznati i bogati, koji odolijevaju čarima izlaženja, pa ih tako nema ni među nogometašima.

No, Sammir je nejednom otišao korak, dva ili tri predaleko, a to više ni Mamić nije mogao tolerirati. Gledalo se Sammiru kroz prste jer je težak karakter i jer je najbolji igrač kluba, kao što se to i prije radilo sa "zločestim genijalcima", ali Mamić je sada procijenio da ne može dalje nagrizati Jurčićev autoritet (ionako već poljuljan) te je treneru omogućio da do daljnjega suspendira Sammira jer je propustio terapiju na koju je kao ozlijeđen igrač morao ići. Sva dosadašnja upozorenja, kazne i kaznice i razgovori u četiri oka nisu urodili plodom, Brazilac je sada prvi puta "prokazan" od strane kluba i pred svim igračima i javnošću za svoje ponašanje.

Za izlaske iz prvog odlomka mora se pronaći i pravo vrijeme i pravo mjesto i prava mjera. Kada se to ne dogodi, kao što su recimo napravili Srna, Olić i Balaban, i kada se sportaše ulovi u neprimjerenom izdanju, kao što se dogodilo nogometnoj reprezentaciji u Funtani, tada takva slika sportaša narušava imidž cijelog kluba ili reprezentacije, a između ostaloga, sportaši su plaćeni i za to da taj imidž njeguju. Sammir ne mora živjeti kao časna sestra, ali ne može dolaziti na trening ili voziti u alkoholiziranom stanju, ne može propuštati terapije, ne može "bančiti" do jutra ako je ozlijeđen, ako je klub u krizi igre i pod povećalom javnosti, ako su o klubu mediji već ionako dovoljno negativno raspisani.

Šteta bi za Sammira mogla biti velika; ako mu već do ničeg drugog nije stalo, šteta će biti i financijska. Nakon (n)ovog ispada Sammirova loša reputacija u javnosti dodatno je narušena, a ionako težak put do svlačionice nogometne reprezentacije i eventualnog nastupa na Euru sada je postao nemoguć jer više rasprava o njemu ne može biti samo rasprava o Sammiru nogometašu, niti o Sammiru Brazilcu/Hrvatu već i o Sammiru profesionalcu. Umjesto dokazivanja Biliću čeka ga dokazivanje Jurčiću koji je ovime uspio pokazati autoritet, ali je na neko vrijeme izgubio najboljeg igrača. S obzirom na Sammirov karakter, pitanje je - hoćemo li Sammira u pravom izdanju još uopće vidjeti koji puta u Dinamovom dresu? Kultura (ne)rada

Kad pobijedite 3:0, a navijači vas s travnjaka isprate zvižducima, mora biti da ste nešto ružno napravili. Dogodilo se to igračima Hajduka koji su s tri komada u mreži "isprašili" Varaždince, no publika ih za to nije nagradila pljeskom, nego zvižducima. Zašto? Evo zašto...

U Hajduku nema besplatnih ulaznica. Svatko od oko 5.000 subotnjih navijača s plaćenom ulaznicom stoga ima demokratsko pravo iskazati svoje (ne)zadovoljstvo "kupljenom robom". Priznajem da me uglavnom živcira kad se s tribina čuju "selektivni" zvižduci prema svojim igračima čim nešto ne ide dobro, ali to je Split. Pardon, to je Hrvatska. Uvijek je lakše dobro sakriven u anonimnosti šire mase gaditi nego graditi. No, u subotu su Hajdukovi nogometaši zaista zaslužili zvižduke. I to u utakmici koju su pobijedili s 3:0.

Hajdukovi igrači protiv Varaždina su pokazali zašto u Europi svi naši klubovi primaju pogotke i potpisuju poraze u zadnjim minutama. Igrači Hajduka igrali su taman koliko je bilo dovoljno da se u prvih 40 minuta utakmica okonča, a onda su u drugih 50 samo čekali da sve to skupa što brže prođe. Bez želje za "nepotrebnim umaranjem", bez gladi za pogocima, visokim pobjedama, veselju s tribina. Bez poštovanja prema publici koja je kupila ulaznicu za 90, a ne 40 minuta.

Da, znam, nismo mi Nijemci. Kazao je i Balakov nakon utakmice kako je "teško promijeniti taj mentalitet na brzinu". Zašto protiv inozemnih protivnika naši klubovi teško održavaju koncentraciju do kraja i padaju u završnicama? Zato što kod kuće nisu navikli igrati svih 90 minuta, nego "onoliko koliko je potrebno". Hajdukovce je demotivirao loš protivnik? Kakav je protivnik Realu minulog vikenda bila Osasuna? I jesu li se nogometaši Reala zadovoljili čim su osigurali pobjedu, pa onda "ubacili u nižu da se ne bi previše umorili" ili su napadali protivnička vrata i krcali mu mrežu sve do trenutka dok sudac nije označio posljednji zvižduk? Je li se Manchester City zadovoljio nakon tri komada Unitedu ili su njegovi igrači "radili" do posljednje minute i pokušavali ukrcati koliko god su mogli lopta u protivničku mrežu? To se jednostavno zove "kultura rada".

S obzirom na visinu, pa i redovitost plaća koje primaju posebno u odnosu na svog subotnjeg protivnika, nogometaši Hajduka jednostavno nemaju pravo biti "demotivirani". Utakmica je nogometaševo radno mjesto, utakmica traje 90 minuta i nogometaš je dužan 90 minuta raditi, a ne čekati kraj jer je zadovoljan rezultatom. Ispriku za "demotiviranost" možda bi mogli imati Varaždinci, Karlovčani, Šibenčani i ostali koji imaju neusporedivo manje plaće i još ih ne primaju. Hajdukovi igrači ne! Hajdukovi igrači za svoje ugovore trebaju "rintati" ne 90, nego i 900 minuta ako treba, posebno kad znamo koliko je teška financijska situacija u brojnim drugim klubovima i kad je na tribinama onoliko ljudi koliko njih prati. Zamislite kako bi izgledalo da jedan kirurg umjesto 10 radnih sati odradi dva i ode kući jer je "odradio jednu odličnu operaciju i dosta je za danas"? Mnogi naši sportaši rado bi bili profesionalci kad se povede priča o veličini i redovitosti primanja, ali bi malo njih bilo profesionalno kad je riječ o radnoj etici i vlastitom profesionalnom ponašanju. Jedan takav primjer imate i u lijevom stupcu.