Za sve je kriv Dario Šimić

Kad god nam je sport u problemima, kad god čelnici vodećih nam sportova bubaju nebuloze, a klubovi i reprezentacije nam doživljavaju neuspjehe, zazivamo velika imena. "Ukaži se Bobane!" "Zašto šutiš Gorane?" "Što radiš u Americi Kukoču?" "Gdje si nestao Ćavaru?"

No, kad se netko od onih čije je ime nadraslo hrvatske okvire i nadjačalo učmali sustav razmišljanja prosječnog hrvatskog klupskog dužnosnika, navijača ili bilo kojeg drugog faktora ovog intelektom ograničenog društva, onda se samo čeka kako ih što prije dočekati iza nekog ugla i što prije ih natjerati da zažale što se nisu zadržali daleko od ove "usmrđene jame" od našeg sporta.

Na Darija Šimića se tako sručila sva sila pogrda od strane lokalnih moćnika, čak i dijela medija koji su rekorderu u broju nastupa za našu reprezentaciju priznali "čast i slavu", ali i poručili kako "gura nos gdje mu nije mjesto". Šimić je prošao uobičajenu katarzu koju prolazi svaki naš sportski velikan koji se drzne "zagrebati malo dublje".

Poželjno je i hvale vrijedno biti negdje sa strane i propovijedati kako ćete se "odmah uključiti čim se stvari u našem sportu srede". Ali ako zasučete rukave i pokušate nešto srediti, dočekat će vas đonovi onih u koje ste se drznuli dirnuti, anonimni grafiti po zidovima ili poruke kako "dolaziš samo radi vlastitog interesa ili promocije". Da, Dariju Šimiću i njemu sličnim sportašima bez mrlje na svojoj karijeri i u svom životu, najviše na svijetu treba reklama. I bez obzira što ga čekaju otvorena vrata na obje strane Milana, Šimić dakle ima neki svoj privatni interes u obilaženju hrvatskih prvoligaških kaljuža i huškanju igrača protiv uprava.

Zašto bi on to radio samo iz nekih altruističnih i ljudskih razloga? U državi u kojoj više ni otac sinu ne vjeruje da je pošten, kako bi neki bogati Dario Šimić bio? Zašto bi Šimić "tek tako" stajao uz nogometaše bez kruha, bez kune u džepu, bez osnovnih životnih uvjeta?

Lako je povući paralelu i zapitati se zašto bi jedan nogometaš bio u drugačijoj poziciji od svog vršnjaka koji je završio fakultet i ima slične životne probleme kao i "ganjač lopte"? Zašto bi jedan nezainteresirani Anas Sharbini u jednoj godini zarađivao iznos koji jedan dobro plaćeni inženjer ne može za 20 godina, i to ako ima sreću? Zašto bi nogometaši bili oslobođeni poreza, predporeza i prireza ako ih država ne oprašta nikome drugome? Zašto bismo sudbinu nogometaša razdvajali od sudbine radnika Đakovštine, Dalmacijavina, željezara, brodogradilišta, poljoprivrednika...

Sve to stoji i o svemu se dade razglabati. Posebno to vole na površinu izvlačiti oni kojima je sport "trn u oku". Nažalost, ima i takvih. Ali u suštini svega stoji činjenica da su mladi sportaši doslovno gladni kruha. Sportaši!!! Ljudi koji bi trebali biti stup i ponos svakog zdravog društva, ljudi koji su odabrali bavljenje sportom, danas postaju socijalni slučajevi. Kakvu to poruku šalje djeci?

Nažalost, istu onakvu kakvu im već neko vrijeme šalje hrvatska nesposobna i samodopadna politička elita na svim razinama. Zašto ići na fakultet ako posao ionako nećeš dobiti bez neke veze? Zašto učiti djecu radu i poštenju, ako je sve oko njih nepošteno, besmisleno, besperspektivno? Zašto ih tjerati da se muče i usavršavaju, ako put do medijske eksponiranosti koja je tobožnji preduvjet za uspjeh, vodi preko banalnosti i nemorala? Kako govoriti djeci da se bave sportom, ako sport od njih pravi socijalne slučajeve?

Wooow, kako li smo samo mi na Sportnetu bili pametni kad smo prije četiri godine (!) predvidjeli ovakav rasplet proširenja HNL-a na 16 klubova? Kad smo tupili kako nema šanse da ova država može hraniti više od 500 nogometnih profesionalaca. Četiri godine su nas nogometni vazali pokušavali uvjeriti da smo glupi i da ne razumijemo. Četiri godine su izgubili vrteći se u krug poput tupavog, ali tvrdoglavog psa koji uporno pokušava ugristi svoj vlastiti rep. Isti oni koji danas grcaju u financjiskim i svim drugim mukama, tada su žustro dizali ruke za proširenje lige. Odbijajući sve sugestije i mišljenja kako sebe, svoje klubove i svoj sport vode u samoubojstvo. Da, baš je trebalo biti puno pametan da bi se ovo predvidjelo...

I danas bismo trebali stati na njihovu stranu? Danas bismo trebali imati sažaljenja za njihovu glupost i ograničenost? Dati im novu prigodu? Razumjeti težinu trenutka i udariti po sportašima koji su ih izdali jer su odlučili ili će odlučiti ne doći na utakmicu?

U posljednjem smo tjednu slušanja izlizanih patetičnih političkih parola u kojima beskičmenjaci, foteljaši i prevaranti svih boja i političkih opcija iznova papagajski recitiraju radikalne ideje kako treba "otvarati nova radna mjesta, smanjiti deficit i povećati proizvodnju", smijući se u lice glupom narodu i jadnoj državi koje su u manje od 20 godina do temelja opljačkali, deprimirali i posvađali. Nažalost, netko je pametan odavno rekao kako narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Tako je i u nogometu. Teško je gledati mladog nogometaša kako u suzama objašnjava da nema ni kune u džepu i da ga je sram priznati kako ga i dalje hrane roditelji, kao što je teško gledati radnika koji je ostao bez posla, bez plaće, bez budućnosti. Sve ovo što se događa u našem nogometu samo je analogija zadnje rečenice prošlog paragrafa. Zar je moguće očekivati da ijedan segment našeg društva bude zdrav, ako nije zdrav njegov središnji upravljački mehanizam?

Od koje ste političke opcije uopće u ovim predizbornim tjednima čuli da je spomenula problem sporta? Je li ih netko iz sporta uopće podsjetio da nam sport umire? I da neće dočekati nove izbore? Kakvi su to vladari naših sudbina i života koji ni jednu tako banalnu i jednostavnu stvar poput pitanja sportskih mirovina ne uspijevaju riješiti već 20 godina? Saborske su mirovine, međutim, odavno riješili, tu nema straha, ni nepoznanica.

Nisu samo političari problem, iako jesu najveći. Veliki su problem i nerealni i nesposobni sportski radnici. Kad ste zadnji put čuli pametan i smislen dugoročan prijedlog koji bi išao u prilog zaustavljanju ovog stropoštavanja našeg sporta u jamu iz koje velika većina naših sportskih klubova nikad više neće izaći? Za mnoge naše sportske čelnike i dalje nema nikih problema. Guzica u fotelju, glava u pijesak. Sve su nam lige upropaštene, klubovi su na izdisaju, sportaši će uskoro u pučke kuhinje.

Ma uostalom, zaboravite. Za sve je ionako kriv Dario Šimić.