Duša na prodaju

Vaš iritantni i tek povremeno duhoviti kolumnist jednom je davno povukao takve linije. Zarekao se kako zbog vrtoglavice i urođenog ljudskog poriva za očuvanjem vlastitog života nikada neće s padobranom na leđima skočiti iz zrakoplova, niti će se okušati u bungee jumpingu, simpatičnom sinonimu za vezanje gumice oko nogu, prije potencijalno fatalnog skoka u bezdan.

Obećao je Engleski pacijent i kako nikada neće okusiti niti obrokom nazvati bilo koje jelo za čiju je pripremu iskorišten makar i mali dio bilo kojeg živog bića koje se međunarodnim konvencijama i u civiliziranoj praksi smatra kućnim ljubimcem ili plemenitom životinjom.

Na kraju, s onu stranu zamišljene granice, na teritorij kojim nikada neće kročiti vaš dolje potpisani autor smjestio je i nikotin, te lake i teške droge, a usput se zakleo kako u životu nikada neće navijati za Arsenal, Chelsea, Liverpool ili Manchester City, niti im poželjeti sreću, blagostanje ili dobar dan.

Premda je čitanjem dosadašnjih 90 kolumni lako steći dojam da autor često ljetuje na zabranjenom mu teritoriju, kriomice prelazi vlastite granice i svoje stvaralaštvo temelji na uživanju lakih, a nerijetko i teških droga, moram intervenirati i u vlastitu obranu s ponosom istaknuti kako takve potrebe još uvijek nije bilo.

Štoviše, još uvijek nisam osjetio neophodnim niti skočiti padobranom, sve dok zrakoplov ima mogućnost samostalnog i sigurnog povratka na tlo, a još manja mi je želja poljubiti zemlju brzinom slobodnog pada, ma koliko simpatično, razigrano i bezbrižno zvučala riječ "bungee".

Slijedom popisa zabranjenih stvari, na mojoj bogatoj i (ne)zdravoj trpezi nikada niste mogli pronaći hrčke, pse, mačke, ponije ili konje, niti ste iz privatnosti Pacijentova doma ili ureda u Sportnetovom tornju mogli čuti navijačke pokliče usmjerene igračima Arsenala, Chelseaja, Liverpoola ili Manchester Cityja.

Do ovoga vikenda.

Dragi prijatelji, nakon traumatičnog vikenda koji je ipak imao donekle sretan završetak, moram priznati da u potpunosti razumijem frustracije navijača Liverpoola. Po prvi put u životu i uz nevjericu vlastitoga brata, inače domaćeg izdajnika i navijača Redsa, zakoračio sam na tamnu stranu i jedno poslijepodne proveo kao simpatizer kluba s Anfielda.

"Veliki, moćni Redsi", tepao sam u nedjeljno poslijepodne još do jučer omraženim mi izabranicima Kennyja Dalglisha i s rukom na srcu grlato intonirao "You'll Never Walk Alone", nadajući se kako će otkinuti najmanje bod, a možda i tri nemilosrdnim osvajačima s Bliskog istoka.

Urlao sam na televizijski ekran, bacao prema njemu uglavnom meke predmete, birao psovke iz bogatoga repertoara i proklinjao svako pogrešno dodavanje Lucasa Leive, nepromišljeno i suicidalno istrčavanje Pepea Reine, promašaj Luisa Suareza ili postojanje Martina Škrtela.

U samo 90 svemiru beznačajnih minuta postao sam svjestan križnoga puta kojim navijači Liverpoola ponosno kroče već više od dva desetljeća, ali heroji s Anfielda nisu me iznevjerili. Znali su nagraditi trud kojeg je navijač najvećeg im rivala utrošio u prelazak vlastitih granica morala, vjere i dobrog ukusa i u muškom nadmetanju sa svijetlo plavim dušmanima izvukli su bod, a da je bilo nešto nogometne sreće i pravde u univerzumu, odnijeli bi i sva tri.

Dobrom raspoloženju i popravku nedjeljne atmosfere svoj je obol dao i Mario Balotelli, koji ovoga puta nije razbijao automobile, nije suigrače gađao pikadom, a nije pokušao niti vatrometom zapaliti Anfield. Ne, tek je u petnaestak minuta provedenih na travnjaku zaradio dva žuta kartona i isključenje, koje ga ipak neće skupo koštati budući da je suspenziju odradio u super nevažnom kup ogledu s Arsenalom.

Ali, što me uopće natjeralo na takvo grubo gaženje vlastitih smjernica ponašanja? Zašto sam mučki prekršio obećanja koje sam dao svom blizancu na davnom sastanku pred ogledalom, pita se prosječni čitatelj ovih redaka.

Odgovor leži u subotnjem rasporedu Premier lige, odnosno drugom po važnosti derbiju kola, onom između donedavno neporaženog Manchester Uniteda i donedavno neporaženog Newcastlea, dvaju sastava povezanih istom traumatičnom sudbinom – porazom od Manchester Cityja.

Vrlo živahan i sadržajan ogled na Old Traffordu završen je podjelom bodova, to već znate i sami, no budem li krajem sezone slagao listu pet najvećih WTF trenutaka sezone, osim prošlotjednog pogotka Blackburna u susretu s Wiganom, na tom će popisu svakako mjesto naći i jedanaesterac kojeg je za Newcastle dosudio pomoćni sudac, nakon što glavnom sucu to nije niti palo na pamet.

Shvativši što je učinio prihvaćanjem savjeta svog pomoćnog kolege, te pomiren s činjenicom da zbog toga neko vrijeme ionako neće koračati travnjacima Premier lige, kako bi iskupio grijehe glavni je sudac do kraja utakmice odlučio ne dosuditi nijedan prekršaj za Newcastle i isključiti Jonasa Gutierreza, no Svrake su izdržale sve nalete aktualnog prvaka i junački iščupale bod.

Po završetku dvoboja s Newcastleom znatiželjni su novinari Alexu Fergusonu prezentirali realnu mogućnost da Manchester City sljedećeg dana ostvari prednost od sedam bodova, upitavši ga usput kada će početi brinuti zbog bodovne razlike.

"U travnju", odgovorio je hladnokrvno Ferguson, u dvije riječi objasnivši razliku između menadžera Manchester Uniteda i piskarala na hrvatskom sportskom portalu koji je zbog jednog rezultatskog neuspjeha spreman podići paniku, prodati dušu vragu i navijati za najvećeg rivala.

Ako već Ferguson djeluje bezbrižno, njegov kolega Arsene Wenger nakon ovoga vikenda svakako ima razloga za zabrinutost. Golgeterski post Robina van Persieja produžen je na čitavih 90 minuta, što je Topnike koštalo pobjede u gradskom derbiju s Fulhamom.

Van Persie je time kompromitirao svoje mjesto u početnoj postavi Arsenala, pa stoga ne čudi da za njega nije bilo mjesta u četvrtfinalnom ogledu Carling kupa s Manchester Cityjem. Premda će Wenger njegov izostanak pokušati opravdati zamorom materijala ili kakvom drugom prozirnom isprikom, prava je istina da kao zapeta puška na klupi Topnika već neko vrijeme čeka Marouane Chamakh, a zapne li među napadačima pravog džokera u rukavu Wenger ima i u Thomasu Vermaelenu, koji je u subotu zabio dva sjajna gola u utakmici koja je završila 1:1.

"Nisu tako jaki kako uglavnom znaju biti. Čak i kad su vodili 1:0 nisu imali samopouzdanje kojim obično raspolažu. Ali vratit će se oni, bez brige", riječi su utjehe koje je u smjeru Chelseaja i Andrea Villas-Boasa uputio bivši igrač Plavih Michael Ballack, čovjek koji bi, da nije nogometaš i da se nema gdje istrčati i potrošiti višak energije, vjerojatno konzumirao tablete za smirenje.

Kada vam riječi smirenja pokušava uputiti čovjek koji nerijetko ima problema sa svladavanjem vlastitog ponašanja, znate da je nešto pošlo po zlu. Nakon poraza od Bayera iz Leverkusena sredinom prošlog tjedna i niza od pet utakmica bez pobjede, Chelseaju je u goste došao najneugodniji mogući protivnik.

U trenutku kada vam je nasušno potreban rezultat kako biste podigli atmosferu u poljuljanom sastavu uvijek priželjkujete gostovanje autsajdera ili vreće za napucavanje, a ne donedavno glavnog i jedinog kandidata za naslov prvaka, Wolverhamptona.

Srećom po Villas-Boasa, Vukovi nisu pružili partiju na tragu onih koje su ih već nakon dva kola gurnule na čelo prvenstvene ljestvice. Chelsea je izborio glatku pobjedu i barem na nekoliko dana preusmjerio lešinare iz medija i satiričke kolumniste koji se hrane klupskim krizama na druge adrese. Zašto mene gledate?

Mir Andrea Villas-Boasa ipak nije dugo potrajao, jer nemilosrdni raspored već mu je u utorak servirao Carling kup ogled s Liverpoolom, priliku da se iskupi zbog prvenstvenog poraza od istoga rivala i popravi dojam zbog kojega su mu Engleski pacijent, ali i šira javnost počeli sapunati dasku.

Međutim, u čak 30 susreta istih ljutih rivala u samo sedam godina, što je samo po sebi nevjerojatan podatak, Liverpool je naučio kako igrati s Chelseajem i, kako se sada čini, posve mu je svejedno igra li se na Anfieldu ili Stamford Bridgeu. Crveni su od Plavih napravili mušteriju, a od Andrea Villas-Boasa čovjeka ozbiljno zabrinutog za budućnost.

A na adresi ne tako dalekoj od Stamford Bridgea smjestio se klub kojeg sam proteklih tjedana sustavno ignorirao i koji odjednom ima veće izglede za osvajanje naslova od svih klubova koje nisam sustavno ignorirao. Tottenham je naime ostvario devetu pobjedu u posljednjih deset kola i zasjeo na treće mjesto uz realne izglede da pobjedom u zaostalom ogledu s Evertonom pretekne i Manchester United.

Kako je to moguće, pitaju se horde navijača iz Hrvatske, kada ozlijeđeni Niko Kranjčar ionako već odavno nije u planovima Harryja Redknappa i kad Vedran Ćorluka razmišlja o prelasku u Aston Villu gdje će ponovno zagorčavati život Alanu Huttonu, koji je upravo zbog Čarlija i pobjegao s White Hart Lanea, prvo na posudbu u Sunderland, pa pravac Villa Park.

Zar je moguće da samo sa jednom trećinom nekadašnjeg Crottenhama ova momčad iz sjevernog Londona tako uvjerljivo gradi ovaj impresivan niz? Zar Harry Redknapp doista zna svoj posao ili pak snaga Spursa leži u Samsonu s White Hart Lanea, Benoitu Assou-Ekottou, koji je proteklog vikenda prezentirao svoju novu frizuru?

Odgovor na sva pitanja je jednoznačan: ne znam, zašto pitate mene? Ja sam ovdje ionako samo da ismijavam pogreške. Tottenhamov najbolji start od 1967. godine svakako zaslužuje respekt, a tko zna, možda ću do kraja sezone poneki put i njih morati prizvati u pomoć i svim srcem im pružiti navijačku podršku.

Ako ništa drugo, barem za njih mogu navijati bez prostituiranja vlastite duše.

God speed, Gary Speed

Ne sjećam se više jesam li na mudrost koja slijedi naletio u kakvoj knjizi ili časopisu ili sam vrteći programe na televizijskom prijemniku nabasao na epizodu Oprah Showa u kojoj je gostovao svima poznati ćelavi, brkati i vječno najpametniji doktor bez prezimena, ali nije ni bitno.

Meni nepoznat autor došao je na naizgled morbidnu, ali i mudru ideju kako bismo vlastiti život trebali ispuniti vrijednostima i postupcima koje će naši prijatelji ili članovi obitelji jednoga dana, po mogućnosti što kasnije, istaknuti u posmrtnom govoru.

Štoviše, ista je osoba otišla i korak dalje, te svakome od nas ponudila savjet da uzmemo olovku i papir, napišemo vlastiti posmrtni govor, onakav kakav bismo željeli čuti, a potom ga iskoristimo kao putokaz kako i na koji način živjeti svoj život.

"Po čemu bismo željeli ostati zapamćeni?", pitanje je koje će gotovo svaki razuman čovjek postaviti samome sebi u jednoj fazi svoga života, pitanje na koje će odgovor potom tražiti tijekom cijeloga životnog vijeka.

Da je ikada prionuo pisanju vlastitog posmrtnog govora, tragično preminuli velški izbornik Gary Speed vjerojatno se ni sam ne bi dosjetio svih superlativa koje su proteklih dana uz njegovo ime vezali brojni prijatelji, suigrači, članovi obitelji, pa i Sportnetov novinar Damir Žbulj u tekstu Prerani odlazak Velškog zmaja.

Shrvani neshvatljivim i teško objašnjivim gubitkom čovjeka koji je još u subotu planirao velike stvari i s optimizmom gledao u budućnost, a već sljedećeg jutra sam sebi oduzeo život, milijuni navijača Leedsa, Evertona, Newcastlea, Boltona i Sheffield Uniteda pamtit će 677 nastupa i 103 pogotka, navijači Walesa 85 nastupa i sedam pogodaka, dok će nogometnim zaljubljenicima diljem svijeta, pa i onima koji to nisu, u pamćenju ostati istinski dobar čovjek, model profesionalca, obiteljski čovjek, suprug i otac.

Jedno je sigurno, Gary Speed ne smije i neće ostati zapamćen po svom posljednjem, tragičnom potezu. Počivao u miru.

Svemu jednom dođe kraj

Draga djeco, nekoć davno engleskim je i europskim nogometom vladao Nottingham Forest. Momčad koju je sedamdesetih i osamdesetih vodio legendarni Brian Clough gotovo punih je godinu dana, između 26. studenog 1977. i 25. studenog 1978. godine, frustrirala svoje protivnike i travnjak napuštala neporažena, a svoj rekord od 42 uzastopne utakmice bez poraza čvrsto su držali u rukama čak 33 godine.

Kako svemu jednom mora doći kraj, naizgled nedodirljivi rekord dohvatio je i srušio trećeligaš Huddersfield Town, koji je u subotu, 19. studenog, pred svojim navijačima svladao Notts County s 2:1 i ostvario niz od 43 (četrdeset i tri) utakmice bez poraza, najbolji rezultat u povijesti Football League.

Do nesvakidašnjeg uspjeha trenutno trećeplasirana momčad engleske treće lige stigla je pod vodstvom nekadašnjeg veznjaka Newcastlea, Sunderlanda i Fulhama, Leeja Clarka, koji je od preuzimanja dužnosti 2008. godine momčad odveo do dvije uzastopne završnice doigravanja za viši rang natjecanja, ali je oba puta posrnuo na posljednjoj stepenici.

Dva neuspjeha Clarka ipak nisu koštala radnog mjesta, pa je tvrdoglavo krenuo u novu potjeru za promocijom u viši rang natjecanja, dohvativši pritom gore spomenuti rekord, i to u ligi koju Englezi smatraju najmanje predvidivom i u kojoj svatko doista može pobijediti svakoga. Tijekom niza koji je počeo 28. prosinca prošle godine upisali su 25 pobjeda i 18 neodlučenih rezultata, uz 82 postignuta i 27 primljenih pogodaka.

Kako svemu jednom mora doći kraj (drugi put), samo tjedan dana nakon ostvarenja fantastičnog rekorda rasterećeni Huddersfield Town je otputovao u Charlton, na noge vodećoj momčadi treće lige i smatrao kako će na temelju rekorda bodovi bez borbe biti upisani na njihov konto. Kako se Charlton s time nije složio, već u prvom poluvremenu zabio im je dva gola i prekinuo niz kao da ga nije ni bilo.

Arsene Wenger napokon može odahnuti, apsolutni engleski rekord od 49 utakmica bez poraza tijekom 14-mjesečnog razdoblja po svemu sudeći još će dugo ostati nedirnut.

Sudačka nadoknada

Razmišljao sam treba li sliku koja slijedi uopće uključiti u kolumnu, svojim ograničenim kapacitetima mozgao sam što ću time dobiti ili izgubiti, a onda sam ipak odlučio prezentirati vam što znači kada novinarstvo, ako se tako uopće može nazvati, dotakne dno. Sličan se proces već neko vrijeme odvija u hrvatskom medijskom prostoru, koji je samo slika i preslika posvemašnje truleži društva. Pitanje je dana kada ćemo i mi u dnevnim novinama ugledati uradak "istraživačkog novinarstva" poput ovoga iz britanskog Daily Stara: "Pet nogometnih zvijezda na rubu samoubojstva". Ili možda već jesmo?

Pozabavimo se ipak nešto vedrijim temama. Osim što ga po vlastitom priznanju bodovna prednost Manchester Cityja neće zabrinjavati još najmanje četiri mjeseca, Alexu Fergusonu san ne kvari ni činjenica da bi prošlosezonski finalist Lige prvaka mogao ispasti već u natjecanju po skupinama. Kada se jedan od novinara usudio naglasiti da dva kluba iz Manchestera imaju popriličnih problema u elitnom europskom natjecanju, Sir Alex se nasmijao, upitao "Jel' vi to ozbiljno?" i – napustio konferenciju za medije.

Marija Balotellija baš ništa ne zabrinjava, a ne bi ni mene da svakoga sata, spavao ili igrao, zarađujem tisuće funti. Nije ni čudo da tako bezbrižan i financijski osiguran Mario zbija šale, ovaj put na račun nedužne djelatnice kluba koju je odlučio prestrašiti.

Želite li voditi vrhunsku momčad, od neizmjerne je važnosti imati dobar odnos s igračima. Arsene Wenger ima dobar odnos s igračima, a ova slika jednostavno nije u redu.

Premda će vas video zapis koji slijedi na trenutke i nasmijati, riječ je prije svega o prilogu koji puni nadahnućem i potvrđuje nepobjedivost ljudskog duha i u srazu s naizgled nepremostivim preprekama. David Beckham pokušao je zaigrati nogomet sa slijepim članovima britanske paraolimpijske nogometne reprezentacije.

Dobra vijest za sve vas koji ste još jednu kolumnu pročitali u cijelosti samo kako biste je žestoko kritizirali: došli smo do kraja, sada je vaše vrijeme. Prije toga, pogledajmo još svi zajedno najboljih pet pogodaka proteklog vikenda, koji neće ostati zapamćen po posebnim golgeterskim dostignućima.