Tko je ubio dragog vođu?

Dobro, lagao sam. Propagandnih poruka nema, najavio sam ih tek kako bih zadržao tajnovitost i dramatiku na prijelazu iz uvodnog u prvi paragraf kolumne. No, lako se meni zafrkavati u vrijeme kada milijuni Sjevernokorejaca gule koljena po gradskim trgovima i prolijevaju hektolitre suza naričući nad gorkom sudbom voljenog i preminulog im vođe.

Dok Sjevernokorejci tuguju, Hrvati se čudom čude, zaboravljajući jednu bivšu zemlju na Balkanu i gotovo jednaku količinu masovnog plača i histerije zbog gubitka jednog drugog vođe, igrom slučaja bliskog obiteljskog prijatelja glavnog nam današnjeg junaka.

Pritom im je posve normalno što se za Amy Winehouse i Michaelom Jacksonom ridalo i presijecalo vene i na području Lijepe naše, no kada se narod indoktrinirane države koja za bolje ni ne zna oprašta od lidera, to je apsolutna ludost.

Opravdano ili ne, iskrenim suzama ili hinjenom tugom, sjevernokorejski narod našao se na prekretnici, a mene je, dragi prijatelji engleskog nogometa, snašla velika odgovornost. Ne, nisam nasljednik Kim Jong-ila, premda smatram da bih se u diktatorskoj ulozi s prstom na nuklearnom okidaču snašao bez problema. Ja sam taj koji vas mora upozoriti da se nad engleski nogomet i Premier ligu nadvila velika, dapače, nuklearna prijetnja.

Pažljivi pratitelji Engleskog pacijenta odmah su se po objavi Kim Jong-ilove smrti prisjetili meni osobno iznimno bolne, a vama zabavne kolumne pod naslovom Zašto uvijek ja?, u kojoj sam iznio zanimljiv i istovremeno intrigantan podatak o tajnoj vezi između Aarona Ramseyja i okončanju života najvećih svjetskih terorista i diktatora.

Sjetit ćete se, tom sam prilikom spomenuo kako je veznjak Arsenala prvog dana svibnja 2011. godine postigao pobjednički pogodak u utakmici s Manchester Unitedom, a već sljedećeg dana najtraženiji svjetski terorist Osama bin Laden upoznao se s metkom koji je nosio njegovo ime.

Malo je tko mogao posumnjati u vezu dvaju događaja na različitim krajevima svijeta među kojima je teško naći bilo kakvu, kamoli logičnu poveznicu. Pet mjeseci kasnije, kada je Aaron Ramsey ponovno našao put do mreže i odlučio utakmicu s Marseilleom, crv sumnje gricnuo je i one najmanje sumnjičave.

Već sljedećeg dana pobunjeničke snage u Libiji zavirile su jednu cijev i iz njenoga mraka izvukle diktatora Moamera Gadafija, koji je nekoliko sati kasnije pod nepoznatim okolnostima skončao od pobunjeničke ruke. Glas o još jednoj likvidaciji od noge Aarona Ramseyja učas se proširio diktatorskim newsletterom, a dotad čvrsto stisnute šake tirana u Zimbabveu, Sudanu, Sjevernoj Koreji, Saudijskoj Arabiji i mnogim drugim zemljama drhtale su poput napuštenog mačića na kiši.

Tada, u istoj kolumni logično smo zaključili kako bi nova meta kraljičinog plaćenika Ramseyja mogao biti upravo Kim Jong-il, i to nakon utakmice s Manchester Cityjem, 17. prosinca. Ni sanjali tada nismo koliko smo bili u pravu. Zaključan u svom skloništu, zgrbljen pred ekranom na kojem je pratio prijenos utakmice, Kim Jong-il s užasom je dočekao prvu sjajnu priliku Arsenalova veznjaka.

Usprkos obrani Joea Harta, stanje lidera Sjeverne Koreje naglo se pogoršalo, no liječničkom savjetu unatoč ostao je pred ekranom sluteći najgore. U dnevniku liječničkog konzilija velikog vođe zauvijek će ostati zapisano da srce nije izdržalo priliku koja je uslijedila. Kim Jong-il napustio je ovaj svijet i više nikada neće saznati da Aaron Ramsey nije pogodio mrežu.

Vođa je dakle otišao, no opasnost nije minula. Naslijedio ga je neiskusni i mlađahni sin koji bi, otkrije li poveznicu između Premiershipa, Aarona Ramseyja i smrti svoga oca, bijes, gorčinu i tugu mogao povezati u reakciju nuklearnog tipa. I zato, kad se sljedeći put glasno trgnem iz plitka sna i obliven znojem se zapitam tko je kriv za moj unutarnji nemir, odgovor će biti jasan.

Aarone Ramsey, proklet bio na Božić 2011. godine.

Objavljujem rat blagdanima

"Vrijeme je darivanja", poručuju vam s televizijskih ekrana nepoznati veseli ljudi svih dobnih skupina plaćeni kako bi masama koje 11 mjeseci u godini žive na rubu egzistencije suptilno, uz širok osmijeh na licu i zvonku glazbu, odstranili centar za usporedbu stanja na tekućem računu s realnom kupovnom moći.

"Usrećite svoje najmilije", viče lažna obitelj s dvoje djece i nezaobilaznim zlatnim retrieverom. Osmijesima na prodaju uvjeravaju vas kako baš oni imaju čudesan lijek za sreću vaših majki i očeva, braće i sestara, baki i djedova, sinova i kćeri. Cijena? Prava sitnica! Već od 999 kuna ako ignorirate nečitka slova pri dnu ekrana!

Nakon što podlegnete njihovim čarima i u sveopćoj psihozi u samo dan ili dva potrošite prosječan osobni dohodak, lijepo ćete se odjenuti, češljem zalizati kosu, prekomjerno se poprskati parfemom i nagurati u hram duhovne obnove. Tamo ćete se pozdraviti s ljudima koje ste posljednji put na istom mjestu vidjeli baš oko Božića prošle godine.

Kimat ćete poslušno glavom dok čovjek s oltara govori o nasušnoj potrebi brige o onima kojima je najteže, poslušno ćete izgovarati naučene stihove i krišom iz džepa izvlačiti pametne telefone te pogledavati na sat, požurujući gospodara ceremonije kako ne biste propustili ponoćnu rasprodaju najdražih vam artikala.

Kada s dvije kune kao u luna parku napokon pokrenete metalna kolica i sjurite se alejama trgovačkog centra kako biste ugrabili ono što vam vjerojatno ne treba, a potom gurnete kreditnu karticu u ruke neispavane blagajnice sa zgužvanom kapom Djeda Božićnjaka, sjetite se Engleskog pacijenta.

Baš poput blagajnice koja će pred vama hiniti božićni ugođaj, razmišljajući o vlastitoj djeci bez božićne trpeze, Engleski pacijent proklinjat će blagdansko ozračje, ali iz sasvim drugih razloga. Pakleni praznični raspored razlog je što su kraj prosinca i početak siječnja jedino razdoblje u godini u kojemu vaš kolumnist ne voli Premier ligu.

Svakog gosta tri dana dosta, rekoše neki pametniji ljudi, a počevši od večerašnjih osam susreta 17. kola, zaključno s 4. siječnjem 2012. godine engleski premierligaši u 13 će dana nagurati čak četiri kola ili 38 utakmica. Tko to može popratiti na zadovoljavajući način i usput zadržati zdrav razum i kakav-takav društveni život? Tja, takav raspored drsko je nazvati prazničnim jer riječ praznik upućuje na prazninu, a jedina praznina je ona u glavi čovjeka koji je ovakav sumanuti tempo proglasio dobrom idejom!

Moram se stoga već sada pomiriti s činjenicom da ću uz božićnu trpezu sjesti kada na njoj ostanu tek kosti i polizani tanjuri i nakon što se njome počaste i kućni ljubimci, pa slijedom toga neće ni biti razloga da poput normalnoga svijeta, obnevidio od obilna obroka raskopčam remen i podignem noge na stol.

Kako mi po svemu sudeći predstoje vrlo skromni blagdani, tijekom kojih će me svjetlo dana liznuti tek slučajno, prođem li pored prozora, red je da i moje božićne želje budu u potpunoj suprotnosti s razmaženim potrošačkim društvom u kojemu živimo. Drugim riječima, objavljujem rat blagdanima!

Poručujem stoga svim čitateljima Engleskog pacijenta koji su cijelu godinu štedjeli kako bi čovjeka koji ih svakoga tjedna srdi ili zabavlja nagradili kakvim skupim, ali zasluženim poklonom da to ipak ne čine. Zadržite svoj novac ili, još bolje, novim smartphoneom, igraćom konzolom ili godišnjom kartom za Old Trafford usrećite nekoga tko će uistinu imati vremena za blagdansko raspoloženje.

Ne brinite za mene jer dok vi nazdravljate i skidate raznobojne blještave papire s brižno zamotanih poklona, ja ću se zabavljati analizom utakmica, predviđanjem budućih rezultata ili pak tražiti statističke podatke kojima ću začiniti vaš blagdanski zalogaj. Poput, primjerice, podatka koji kaže da je u dosadašnjih gotovo 20 godina Premier lige postignuto ni manje ni više nego 19.989 pogodaka.

Dok u ionako puna usta pokušavate ugurati još jedan zalogaj, gladan i žedan otkrit ću vam da ih je najviše postigao Manchester United (1489), dok su mu najbliži pratitelji Arsenal (1302), Chelsea (1251) i Liverpool (1209). Usporedbe radi, današnji lider prvenstva Manchester City u mrežu ih je smjestio tek 728, dok ih je Tottenham u vječnu statistiku uknjižio 1037.

Baš kad vam na stol dođe desert, usrećit ću vas podatkom poput onoga da je najuporniji i najuspješniji terorist protivničkih vratara u protekla dva desetljeća bio Alan Shearer, kojemu je pošlo za rukom čak 260 puta pogoditi protivničku mrežu. Daleko iza njega smjestio se Andy Cole sa 188, još dalje Thierry Henry sa 174 pogotka, a tu negdje su i Robbie Fowler (163), Les Ferdinand (151) i Michael Owen (149).

Osim logičnog pitanja zašto među najboljima nema Nicklasa Bendtnera, sigurno se pitate i zašto dovraga sve ovo govorim, a blagdani još nisu ni počeli? Zato, štovani čitatelju što bi upravo večeras, bude li sreće i barem umjerene efikasnosti i uspije li Liverpool koji puta i promašiti vratnicu, trebala biti probijena granica od 20.000 pogodaka.

Koristim stoga priliku da u skladu sa skromnim obilježavanjem mrskih mi i poslom ispunjenih blagdana od debelog, bradatog i alkoholom podgrijanog čovjeka u crvenoj odori poželim makar jednu, sićušnu želju. Neka 20.000. pogodak u premierligaškoj eri postigne Jonny Evans, makar i u vlastitu mrežu. Red je da i on po nečemu ostane zapamćen.

Zbroj ili umnožak

Premda je Engleski pacijent prije samo nekoliko tjedana bio spreman i uoči nove godine dodijeliti naslov prvaka nogometašima Manchester Cityja, trenutno stanje na ljestvici otkriva kako je kao i mnogo puta dosad bio u krivu. Reanimacijom na Stamford Bridgeu oživljena utrka za naslov nastavljena je i minulog vikenda, a ostanu li takmaci i nakon blagdanske ludnice na sličnom odstojanju, čeka nas paklena polovica 2012. godine.

Kad kažem takmaci, pritom ne mislim isključivo na dvojac iz Manchestera jer, nemojmo se zavaravati, Tottenham ove sezone pokazuje odlike kakve je prije mogao gledati samo na televiziji ili o njima čitati u znanstvenofantastičnoj literaturi. Današnji Spursi pobjeđuju i kada nisu kompletni, uspijevaju osvojiti bodove i kad ne ide Emmanuelu Adebayoru, slaviti kada nema Garetha Balea i ne srame se kada svoj redovni pogodak jednom godišnje u blagdansko doba postigne Roman Pavljučenko.

Dovraga, Spursi danas pobjeđuju čak i kada Luka Modrić istakne kandidaturu za članstvo u KUD "Ilija Sivonjić".

Ne treba nipošto otpisivati ni Chelsea, premda im se svakako valja narugati što su gotovo kompletan dobar posao iz derbija s Manchester Cityjem kompromitirali neuvjerljivim remijem s klubom koji se do ovoga kola mogao pohvaliti najmanje efikasnim napadom. Dirnut njihovim problemima Petr Čech vrijeme darivanja shvatio je doslovno i pod Wiganovo božićno drvce gurnuo mali znak pažnje.

Nešto sjevernije od Londona, Robin van Persie nije uspio postići pogodak na Etihadu, što automatski znači da je Arsenal izgubio derbi kola s Manchester Cityjem i značajno smanjio svoje izglede da se na kraju protivno svim zakonima matematike, fizike i astrologije okiti naslovom prvaka. Piliti naopako počeo je i Wenger, kazavši kako je izgubljena ključna utakmica te će u nastavku prvenstva biti posebno teško, premda ni dosad nije bilo posebno lako.

Derbi na Etihadu, osim što je svojim tempom i napetošću zadovoljio milijune neutralnih ljubitelja engleskog nogometa, uspio je demantirati i zlobne prognozere (s gnušanjem odbijam svaku takvu optužbu) koji su u pokušaju odgovora na pitanje koliko će pogodaka Arsenal primiti zdvajali valja li osam pogodaka primljenih od Uniteda i šest Cityjevih pogodaka na Old Traffordu zbrojiti ili pomnožiti.

Osim što su svijet riješili još jedne diktatorske brige, Topnici su se pokazali u dobrom svjetlu i da je bilo nešto više sportske sreće i nešto manje rasprodaje svih ključnih igrača uoči sezone, možda bismo danas razgovarali o remiju, baš kao što bi Liverpool bio među glavnim kandidatima za naslov da pravila ne nalažu kako golovi moraju biti omeđeni vratnicama i gredama.

Vjerovali ili ne, izabranici Kennyja Dalglisha (čitaj: Luis Suarez) i ovoga su vikenda nastavili s tradicijom pogađanja samog okvira gola koju njeguju od početka sezone. Već ionako nedostižan rekord u vjerojatno najmanje poželjnoj rubrici statistike nakon crvenih kartona ovoga su vikenda učinili još manje dostižnim pogodivši okvir gola još dva puta.

Statistički podaci kažu, a nema razloga da im ne vjerujemo, da su igrači Liverpoola od početka sezone okvir gola uspjeli pogoditi čak 16 puta. Na njihovu sreću vratnice i grede ovoga se puta nisu pokazale kobnima, jer s druge strane stajala je momčad Aston Ville, koja u ovom trenutku igra teško probavljiv nogomet već karakterističan za sastave koje vodi Alex McLeish.

O atraktivnosti Villine igre najbolje govori potez Darrena Benta, koji je zbog ozljede morao propustiti ogled s Liverpoolom, pa je iznenadno slobodno vrijeme umjesto gledanjem utakmice odlučio popuniti blagdanskim shoppingom. Bentov je problem što kao najskuplja akvizicija Aston Ville predstavlja personu koja je lako prepoznatljiva na ulici, pa je s njegovim shoppingom vrlo brzo upoznata šira navijačka javnost, koja za novac koji ostavlja u klupskoj blagajni naivno očekuje da mukama na travnjaku svjedoče i oni na klupskim jaslama, makar bili ozlijeđeni.

Uhvaćen na djelu, Bent se poklopio ušima pa iste večeri na Twitteru, toj modernoj ispovjedaonici ljudskih grijeha, napisao ispriku: "Gledao sam veći dio utakmice na televiziji i nisam mogao znati da će kratki izlazak u shopping izazvati takve reakcije. Zbog toga se ispričavam."

Recite što hoćete, ali svaki čovjek koji izdrži pogledati veći dio utakmice u kojoj jednu od uloga igra Alex McLeish zaslužuje svaku pohvalu, a ne kritiku.

Nekim čudom Aston Villa i dalje se drži sredine ljestvice i imat će daleko mirnije blagdane od stanovnika opasne zone, primjerice Boltona. Od solidnog premierligaša koji je znao pomrsiti račune i najboljima i koji će i ove sezone barem jednom pobijediti Arsenal, sastav Owena Coylea postao je najizglednijim kandidatom za put u drugoligaško društvo, ne dogodi li se kakvo božićno čudo.

Sličnim putem po svemu sudeći poći će i Blackburn, koji se s navijačima uspio dogovoriti da na dvjema domaćim utakmicama s West Bromwich Albionom i Boltonom ne ističu transparente i ne izvikuju parole kojima "mole" Stevea Keana da napusti njihov kolektiv i uljepša im božićne blagdane.

Sav trud oko primirja pao je u vodu negdje oko 90. minute, baš u trenutku kada im je Peter Odemwingie lijepim pogotkom u posljednjim trenucima utakmice oteo nove bodove, a kako ih je upravo Bolton sinoć poslao na dno prvenstvene ljestvice, navijači su oslobodili glasnice i vlasnicima kluba još jednom ljubazno objasnili kako je neophodno razmisliti o kadrovskim promjenama na mjestu menadžera.

Sudačka nadoknada

Umjesto da mu sklizne niz znojno čelo, Wayne Rooney je proteklog vikenda na Loftus Roadu zahvaljujući nedavno presađenoj frizuri zahvatio loptu s dovoljno trenja i već u 53. sekundi utakmice donio prednost Manchester Unitedu. Međutim, ovdje neće biti govora o njegovom pogotku, već o igri pantomime koju je putem službene klupske televizije imao prilike zaigrati s Ryanom Giggsom i Jonnyjem Evansom.

Naslov filma kojeg su Giggs i Evans trebali pogoditi, a Rooney pantomimom prezentirati bio je "Bend It Like Beckham", a kada ni crtanje sedmice po zraku nije urodilo plodom, napadač Uniteda došao je na originalnu ideju. Prstom je pokazao na Alexa Fergusona i podsjetio na poznati incident iz svlačionice kada je menadžer Uniteda kopačkom pogodio Beckhamovu glavu.

Fergusonov izraz lica i poruka: "Ovo će te koštati" zaista su neprocjenjivi.

Jednako neprocjenjiv je i plesački talent Chelseajeva menadžera Andrea Villas-Boasa, kojega sam već spominjao na ovom istom mjestu. Međutim, nije isto kada o plesnom talentu priča Engleski pacijent i kada se kolege s Talksporta potrude i uglazbe Villas-Boasovu vještinu kako bi se u nju uvjerio svatko od nas.

Bez obzira na plesni talent, Villas-Boas trenutno nije najomiljeniji čovjek u kući Lampardovih. Donedavno heroj Stamford Bridgea i jedan od najefikasnijih veznjaka koji su krasili Premier ligu, Frank Lampard sve češće utakmice prati s klupe za pričuve i novinarima se tuži kako ne zna u čemu je problem.

Iz istog razloga sve su češće najave kako bi Chelseajev veznjak već u siječnju mogao promijeniti sredinu i napustiti klub s kojim je ostvario najveće uspjehe. Sumnje kako više ne osjeća odanost Stamford Bridgeu potvrđene su i tijekom utakmice s Wiganom, kada je kamermanu zabranio ukazivanje pomoći zbog rasječene usnice.

Zašto? Pa da javnost ne vidi kako mu krv više nije plave boje.

U posljednje vrijeme čini se kako treninzi Manchester Cityja ne mogu proći bez materijala za sudačku nadoknadu. Ne radi se o plesu, kao u slučaju Villas-Boasa, već o fizičkom sukobu u kojemu jednog sudionika prepirke već možete predvidjeti, dok je drugome ime Micah Richards. Engleski reprezentativac pogrešno je dodao loptu Mariju Balotelliju, koji mu je bahato odgovorio kako se "neće truditi ako mu ne doda u noge".

Richards je Talijanu savjetovao neka odraste, što je problematičnom napadaču Cityja bilo dovoljno da započne kanonadu uvreda na materinjem jeziku. Iako nije razumio niti riječ, Richards je pretpostavio kako se ne radi o pohvalama te je svojih stotinjak kilograma bacio u smjeru Balotellija.

Kako to već obično biva, čitavu zabavu pokvarili su suigrači koji su priskočili i prekinuli tučnjavu, a prema riječima Roberta Mancinija čitav je incident završen rukovanjem i primirjem dvojice suigrača.

Kad smo već kod Manchester Cityja, u prekrasnom, blagdanskom svađalačkom tonu vratit ćemo se nakratko i na prošlotjedni derbi na Stamford Bridgeu, nakon kojeg se pojavila priča da je Ashley Cole u tunelu pokušao poentirati na činjenici da je City ispao iz Lige prvaka, a Chelsea nije.

Pritom je navodno pjevušio "Thursday night, Channel 5", aludirajući na to da se utakmice Manchester Cityja više neće emitirati utorkom i srijedom na Sky Sportsu, već četvrtkom u programu Channel 5, koji ima prava na utakmice Europske lige.

Od igrača i velikih suparnika na travnjaku takvo se što još i može očekivati, no kada se takvom ismijavanju pridruže i sami voditelji Jim Rosenthal i Stan Collimore na već spomenutom petom kanalu, tada je to nešto što mora završiti u Engleskom pacijentu.

Stoke Cityju trenutno cvjetaju ruže. Ispit navikavanja na europske utakmice napokon su položili i sada uživaju u nizu od četiri uzastopne prvenstvene utakmice bez poraza, što je ujedno i klupski rekord u Premier ligi. Da u momčadi Tonyja Pulisa ipak igraju ljudi, a ne super heroji dokazao je Wilson Palacios koji je u susretu s Bešiktašem izveo vjerojatno najgori korner svih vremena.

Prije nego se oprostimo i prije nego pojedini čitatelji zbog dehidracije kolabiraju čitajući kolumnu, zaključimo je pregledom najljepših pogodaka kola. Engleski pacijent svima vama i vašim najdražima u ime redakcije Sportneta želi sretan i blagoslovljen Božić!

I što manje nuklearnih napada.