Kako do naslova?

"Daj mi reci, kako će proći Liverpool protiv Manchester Cityja, povuče me za rukav jedan od njih, ne znajući da je to ogled koji ionako komplicirani um Engleskog pacijenta šalju u beskonačnu petlju jer – kako odlučiti koga simpatizirati? Činim sve da nam se pogledi ne susretnu, hinim da mi se žuri i samouvjereno odgovaram, kao da sam osobno nazočio sastanku na kojemu je dogovoren ishod utakmice.

"Ma, to ti je neriješeno k'o kuća", ledeno se nasmiješim i izgubim se u masi, kako bih izbjegao eventualna potpitanja.

Još su mi draži oni koji stave ruku na moje nejako rame i pod nos mi gurnu ponudu neke od hrvatskih kladionica. "Daj majke ti, kako će proći Blackburn protiv Fulhama, tebi vjerujem više nego sebi." O takvima će jednoga dana osiromašeni potomci s grčem u želucu govoriti kao o onima koji su zbog nogometa spiskali djedovinu i pijani kao guzice smrzli se u seoskom jarku.

Nakon takvih bliskih susreta gotovo svima od njih gubi se trag. Novih upita o ishodima utakmica nema, a za to postoje samo dva moguća objašnjenja. Prvo je da su se od mojih insiderskih informacija bezočno obogatili i Lijepu našu koja se boji Europske unije zamijenili nekom još ljepšom i usput egzotičnom, u kojoj glavni gospodarski problem predstavlja neodlučnost žitelja hoće li po kokos krenuti sami ili će čekati da padne.

Druga je pak opcija – i daleko izglednija – da sam svoje sada već bivše prijatelje koštao mnogo novca, a možda i braka ako su na temelju mojih predviđanja protratili obiteljsku ušteđevinu i fond za školovanje vlastite djece. I u tom slučaju moguće je da su Lijepu našu zamijenili još ljepšom i usput egzotičnom zemljom, ali u bijegu od državnih institucija, kako bi krenuli po onaj isti kokos i potom se pored njega objesili, te iza sebe ostavili sve brige ovoga svijeta.

Kako se užasavam prizora očeva koji krvavih očiju maljem razbijaju kasice prasice i iz njih ubiru sitnu ušteđevinu vlastite uplakane djece, kako bi uplatili pedesetak kuna na Blackburn jer sam im ja tako rekao, odlučio sam zatvoriti ured za proročke aktivnosti i posvetiti se savjetodavnoj ulozi. Svaki početak je težak pa ću, suočen sa sezonom u kojoj po nevjerojatnim ishodima nitko ne želi osvojiti naslov prvaka, ponuditi stručnu i posve besplatnu analizu promjena koje klubovi moraju poduzeti kako bi na kraju sezone podigli željeni trofej.

Uzmite, primjerice, branitelja naslova Manchester United. Žele li na kraju sezone obogatiti svoje vitrine, Wayneu Rooneyju valja pod hitno zabraniti izvođenje jedanaesteraca. Nakon dva promašena kaznena udarca u samo nekoliko dana, red je da se i u nogomet uvede rukometni običaj – pucaj dok ne promašiš.

Ako mu je naslov mio, Alex Ferguson morao bi se, dok je još siječanj i pod uvjetom da postoji klub koji je spreman platiti bilo kakvu cijenu, riješiti irske obrambene napasti, Jonnyja Evansa. Naoko nemoguć pothvat, no utjehu može ponuditi podatak da su klupske strukture u proteklom razdoblju uspješno posudile Bébéa i pronašle utočište čak i Darronu Gibsonu.

Poslušaju li taj besplatan savjet, a usput izbrišu s platne liste liječnike i fizioterapeute sa sumnjivim diplomama iz Kosovske Mitrovice i baždare li dijagnostičke uređaje u klupskoj klinici kako bi uspješno očistili listu ozlijeđenih, Crvenim vragovima smiješi se još jedan naslov prvaka.

U suprotnom, prijeti opasnost da se titulom najbolje momčadi Engleske okiti Tottenham. Samo im to nemojte spomenuti. Uspiju li se distancirati od medija i zaključaju li igrače u svlačionicu do svibnja ove godine bez izlaganja vanjskim utjecajima i zločestim novinarima, Spursi imaju legitimnu priliku podići trofej nakon pedesetak godina.

Sve dok svjetla reflektora prate međusobna šamaranja gradskih susjeda iz Manchestera i dok je trećeplasirana momčad Premier lige u slijepoj točci većine medija, Tottenham ima šansu. Onoga trenutka kada televizijski reporteri i analitičari, kao i novinari koji svoje riječi moraju tipkati, krenu analizirati izglede Spursa i postavljati logično pitanje, momčad povlači kočnicu i protiv Wolverhamptona osvaja samo jedan bod.

Ako ste se pitali zašto je Harry Redknapp nakon remija s Vukovima kazao kako je njegova momčad još uvijek u igri za plasman u Ligu prvaka, ne spomenuvši ni jednom riječju pojam osvajanja titule – sada vam je jasno. Uspije li Harry ušutkati novinare i uvjeriti ih kako su oni tu gdje jesu samo zato jer žele u Ligu prvaka, a naslov ne bi dirali ako baš ne moraju, Luka Modrić sezonu će završiti zadovoljan što nije završio u Chelseaju. U suprotnom, mogao bi požaliti što je utakmicu s Manchester Unitedom na početku sezone propustio jer mu "glava nije bila na pravom mjestu".

Chelsea je pak odlično prošao u utakmici sa Sunderlandom, s obzirom da su isti dvoboj prošle sezone izgubili s 3:0. Kako su od tada pa do danas svi strijelci iz te utakmice napustili Sunderland, a smijenjen je čak i trener, do minimalne pobjede slučajnim je pogotkom došao domaćin i ostao u utrci. Kakvoj? Ne znam.

Kažu oni upućeniji od mene da je Chelsea izgubio izglede za naslov onoga dana kada je Carla Ancelottija zamijenio neiskusnim i golobradim Andreom Villas-Boasom. Uz opasku kako je Chelsea opasno otpisati, o čemu govori i prošlosezonska proljetna renesansa, nudim akcijski plan za povratak srebrnog pehara u vitrine Stamford Bridgea.

Pod okriljem noći valjat će isključiti struju u klupskim prostorijama Paris Saint Germaina, likvidirati čuvare, oteti Carla Ancelottija i s kapuljačom na glavi isporučiti ga u ured Romana Abramoviča. Talijan će tamo potpisati najmanje desetogodišnji ugovor koji mu jamči mir i blagostanje, uz obveznu klauzulu koja ruskom vlasniku zabranjuje promjenu trenera.

Ohrabruje i to što je prvi korak ka uspješnijoj polusezoni već napravljen. U klub je doveden Gary Cahill, zasad još uvijek prosječni stoper, koji je čak i dok spava bolji od opće opasnosti po imenu David Luiz. Kamo sreće kad bi još riješili pitanje desnoga beka i Joseu Bosingwi našli neko drugo zaposlenje u klubu.

Što kažete? Nisam spomenuo Fernanda Torresa? Pa dobro. Mislim da je nakon ovoga vikenda jasno kako Torres više nikada neće postići pogodak, jer čak i njegove asistencije zapravo su bezuspješni udarci na gol.

Jedno od rješenja nameće se samo po sebi, poslati ga u klub gdje je pogađanje vratnica postao zanat. Valja ga, dakle, ponuditi Liverpoolu po cijeni od jedne funte. Chelsea plaća.

Dodajmo još da što god učini Manchester United, Chelsea može još bolje. Barem takav dojam žele ostaviti čelnici kluba, pa sada imaju svoju vlastitu braću Da Silva, a 12-godišnjim blizancima Riju i Coleu, dodali su i godinu dana starijeg brata Jayja! Zaigra li ovaj zalog za budućnost jednoga dana istovremeno u ekipi, Engleski pacijent imat će posla s pronalaženjem sličnog presedana.

Liverpool je također napravio prvi korak prema boljim danima koji bi, poklope li se položaji planeta i promijeni li se gotovo sve u klubu, mogli rezultirati prvim naslovom kojeg se neće sjećati samo umirovljenici. Steven Gerrard potpisao je novi ugovor i svoju budućnost vezao za Anfield do kraja karijere, pa čak i nakon nje, kada odluči da mu nogomet previše nedostaje, prekine mirovinu i vrati se na travnjak. Što me gledate? To je sada u modi.

Gerrard je, dakle, riješen. Ostaje samo problem ostatka momčadi. Nakon propasti projekta pojačanja kluba izdancima britanske nogometne škole, vrijeme je da se Kenny Dalglish zatvori u ured i zaradi plaću, jer naslovi se ne osvajaju isključivo srcem i htijenjem. Toga Liverpoolu barem nikad nije nedostajalo, no otkako se ispraznio onaj početni naboj "gle, vratio se King Kenny", u igri Liverpoola sve češće naziru se pukotine kojima zasad nije pronađena zakrpa.

Sitnu, ali bitnu promjenu valja napraviti i u završnici napada. Vratnice i grede više nisu problem, Redsi ih sada već redovito promašuju, no to još uvijek čine s pogrešne strane.

Priznajem, nemam pravog odgovora što Arsenal treba učiniti kako bi ponovno postao engleski prvak. Namjeravao sam Arseneu Wengeru savjetovati neka ne prodaje najbolje igrače i neka oko iskusne jezgre izgradi novu momčad, no on je već odavno rasprodao sve što je mogao i doveo se u situaciju da gubi utakmice od novog prvoligaša Swanseaja.

Ne samo da je izgubio bodove, već je od Swanseaja (i još nekolicine engleskih klubova) izgubio i titulu engleske Barcelone! Prema zanimljivoj statističkoj analizi klubova iz pet najjačih europskih liga, koja vas doista tjera na razmišljanje, Swansea City je šesta momčad Europe po postotku točnih dodavanja. Šesta. Manchester United nije ni među prvih deset, no to vam je tako kad imate Evansa i Rafael igra veznjaka.

S čak 85,2 posto točnih dodavanja, samo četiri posto iza vodeće Barcelone, Swansea je na Libertyju iskoristio jednu od Arsenalovih glavnih mana, gubitak bodova iz već dobivenih utakmica, i došao do vrijedne pobjede koja je brojnim medijima u Engleskoj i šire stigla kao poziv na buđenje.

"Na početku sezone novinari nisu znali ni imena naših igrača, pa su pisali bezvezne prognoze", rekao je po završetku susreta menadžer Brendan Rodgers, ne priznavši da je zapravo mislio na Engleskog pacijenta, koji ih je već nakon dva kola svrstao u kategoriju "Down Under" i poslao ih u drugu ligu.

Tek što ste se pomirili s činjenicom da nogometni svijet nije takav kakvim ste ga zamišljali, dopustite da vam srušim još neke predrasude o modernom nogometu. Xavi najbolji veznjak svijeta? A-a, više ne!* Prema istoj analizi najviše točnih dodavanja u ovoj sezoni ima (bubnjevi, molim), Leon Britton iz Swansea Cityja!

Veznjak Labudova ima učinak od 93,3 posto točnih dodavanja, što je za 0,3 posto bolje od drugoplasiranog Xavija, no dodamo li tome u kakvoj momčadi i s kakvim suigračima igra španjolski čarobnjak, a u kakvom je okruženju isto pošlo za rukom Brittonu, dajte mi broj od Fife da ih pitam zašto Brittona ne nalazim na popisu najboljih nogometaša svijeta.

* - Pripadnicima Hrvatske stranke boraca za istinu bez smisla za humor (HSBZIBSZH) posebna opaska kako sam svjestan da proglašenje najboljeg veznjaka svijeta ne može biti vezano isključivo za postotak točnih dodavanja. Pri punoj svijesti izjavljujem da je Xavi još uvijek bolji od Brittona, a izjavu ću po potrebi u dva primjerka ovjeriti i kod javnog bilježnika.

Kakav je to pijanac slagao tu statistiku, pitat će se prosječni čitatelj, do danas uvjeren kako je znao sve o europskom nogometnom poretku. Isti prosječni čitatelj ostat će zapanjen kad mu kažem da je Swansea povrh toga i jedini klub koji uz Barcelonu na ljestvici najboljih deset ima dvojicu igrača. Naime, Brittonu se pridružio i kolega Joe Allen, koji se na sedmom mjestu može pohvaliti s 90,3 posto točnih dodavanja.

Pa, može li onda Swansea osvojiti naslov, pitate se vi očekujući od mene bombastičnu najavu završnice prvenstva. Naravno da ne može, ne budite ludi. Svaka čast Brendanu Rodgersu na stvaranju iznimno atraktivne momčadi limitiranim sredstvima, svaka čast Labudovima čije je "trokute" na travnjaku prelijepo gledati i koji su katalonskim jelom na velški način obogatili Premier ligu – samo ih nemojte poslati nekome u goste.

Dok se na Libertyju mogu pohvaliti tek jednim jedinim porazom, u gostima su najgora momčad Premier lige sa samo 20 posto osvojenih bodova, slabiji čak i od Wigana, koji ne zna pobjeđivati čak ni kod kuće. Uspiju li na tome poraditi u narednim sezonama i uspiju li u onome u čemu ne uspijeva ni Arsene Wenger te zadrže na okupu momčad i sustav na koje su potrošili mnogo truda i vremena, tko zna?

Sekundu molim, javljaju mi iz režije da nisam spomenuo Manchester City. Ni ne moram. S ovakvim takmacima oni su naslov već osvojili, preostaje im jedino da ga do kraj sezone ispuste iz ruku.

Kad stadion postane važniji od kluba

Dok se mi zabavljamo, pronalazimo vedrije strane najatraktivnijeg nogometnog natjecanja na svijetu i zbijamo šale o Fernandu Torresu i Jonnyju Evansu, četiri razreda niže na aparatima životari klub kojemu zbog pohlepe i neodgovornosti nekadašnjeg vlasnika nakon 129 (!) godina kontinuiranog postojanja prijeti neminovno gašenje.

Nogometni klub Darlington iz istoimenoga grada nikada nije spadao u sam vrh engleskog nogometa, ali se oduvijek ponosio bogatom tradicijom. Današnji petoligaš u najveće uspjehe ubrojit će tek jedno 15. mjesto u drugoligaškom društvu i dvije osmine finala FA kupa, no važnije od svega je da do kraja 20. stoljeća ni navijači ni čelnici kluba nisu morali znati što znači riječ "stečaj".

Dolaskom Georgea Reynoldsa na mjesto predsjednika kluba 1999. godine, Darlington je postao klub visokih ambicija koje, pokazat će se kasnije, nisu imale pravog uporišta u stvarnosti. Reynolds je veći dio sedamdesetih godina prošlog stoljeća proveo u zatvorima zbog provala, krađa, rukovanja eksplozivom i obijanja sefova, a još u zatvoru na nagovor svećenika počeo se školovati.

Stečena znanja po izlasku iz zatvora uložio je u poduzetništvo, iz kojeg je godinama kasnije izašao kao milijunaš s bankovnim računom teškim preko 250 milijuna funti. Kako to već obično biva, bilo je vrijeme za hobi, a ima li boljeg hobija od vođenja nogometnog kluba. Bahat kakav već jest, Reynolds je preuzeo dužnost predsjednika Darlingtona i postavio cilj – ulazak u Premier ligu.

Vrlo brzo shvatio je da njegove poduzetničke vještine i iskustvo nemaju praktičnu primjenu u nogometnom svijetu. Umjesto stvaranja temelja kluba i momčadi s kojom će napasti zadane ciljeve, Reynolds je krenuo obrnutim putem: prvo je izgradio velebni stadion s 25.000 sjedećih mjesta, nimalo narcisoidno nazvao ga svojim imenom i 2003. godine preselio klub u novi dom.

Navijači nisu bili presretni takvim potezom jer dotadašnji stadion Feethams svima je prirastao srcu, no bili su spremni prihvatiti promjene ukoliko klub doista ostvari ambicije svoga predsjednika. Niti šest mjeseci kasnije, zbog visokih kamata kredita utrošenog na izgradnju Reynolds Arene, (pre)velikog stadiona kojeg jednostavno nije imao tko popuniti, klub se našao u stečaju, a već u siječnju 2004. Reynolds je podnio ostavku na dužnost predsjednika.

Od tada do danas, Darlington se dvaput spasio propasti, preživio dva stečajna postupka i oduzimanje deset bodova na početku prošle sezone. Usprkos svim naporima, krajem 2011. godine na vrata klupskih prostorija i treći put zakucao je stečajni upravitelj, no ovoga puta, čini se, klubu nema spasa.

Zainteresiranih investitora za spas Darlingtona nema na vidiku, stečajni je upravitelj otpustio većinu zaposlenika, a svim igračima dao odriješene ruke da u siječnju pronađu novi angažman. Usprkos tome, Darlington i dalje odigrava svoje utakmice i na 16. je mjestu od 24 petoligaška kluba (pa što rade ovih osam ispod njega?), no po svemu sudeći bit će to labuđi pjev.

"Kako sada stvari stoje, nemamo ponuda za preuzimanje kluba, nemamo novca da ga i dalje održavamo i uopće nemamo razloga za optimizam. Bit će još sastanaka, no stvari jednostavno ne izgledaju dobro", riječi pune vjere u budućnost sipao je stečajni upravitelj Harvey Madden.

Na stadionu za 25 tisuća ljudi izgrađenom zbog pohlepe jednoga čovjeka, skutrene na jednoj njegovoj tribini navijačke skupine s manje od 2000 ljudi još uvijek bodre umirući klub. Nedaleko od preskupe i prevelike Arene, jednog od najvećih stadiona izvan Premier lige, korovom obrasli Feethams poput spomenika svjedoči o nemaru, megalomaniji i pogreškama u vođenju poviješću i tradicijom bogatog engleskog kluba.

Gdje li smo to čuli prije? Otkud nam je samo poznata i bliska priča o velebnim sportskim arenama koje nema tko popuniti ili o betonskim spomenicima bahatosti i taštini nekadašnjih "gazdi", čije ruševine danas pohađa tek koja stotina navijača?

Sudačka nadoknada

Najvažnija vijest na početku sudačke nadoknade jest ta da je Blackburn napokon nekoga pobijedio. Štoviše, do pobjede je došao usprkos jadu i nedaćama, odnosno isključenju Aiyegbenija Yakubua u 27. minuti zbog vrlo ružnog prekršaja na Dannyju Murphyju. Iz svega toga izvlačim logični zaključak da problem nikada nije niti bio u menadžeru Steveu Keaneu, već u tome što Roversi imaju igrača viška.

Uspiju li do kraja prvenstva dokučiti o kojem se igraču radi, smiješi im se prvoligaški opstanak, a svima onima čiji bi čin u vojsci mogao biti captain obvious i koji će kao višak ponuditi ime Yakubua, predlažem da provjerite tko u tom klubu ponajviše zabija pogotke, pa pokušate ponovno.

Nego, što sam htio reći i kakvu sam posluku htio porati? Ma ništa posebno, htjedoh vam tek pokazati kakvim je prekršajem Yakubu počastio Murphyja.

Prošloga tjedna divili smo se pogotku Thierryja Henryja, koji je već u prvim minutama nakon višegodišnjeg izbivanja iz momčadi podsjetio na neke davne dane, kao da nikada nije ni otišao iz Arsenala. Premda su sretni bili svi, pa i oni koji ne navijaju za Arsenal (osim, dakako, navijača Leedsa), ne dijele svi mišljenje da će se Henry snaći u današnjoj Premier ligi i smatraju kako je ovo jedan od rijetkih, ako ne i jedini pogodak prije povratka u realnost američkog MLS-a.

Neistomišljeniku je ime Mark Lawrenson i nekada je igrao za Liverpool, ali onaj koji je osvajao naslove i žario i palio engleskom nogometnom scenom, ne ovu današnju blijedu sjenu. Otkako je objesio kopačke o klin, Lawrenson je postao kolega Engleskog pacijenta i iz tjedna u tjedan baš poput mene mlati praznu slamu, samo što to čini na uglednijem BBC-ju i iz nekoga razloga plaćaju ga više nego mene.

Upravo za BBC Lawrenson je napisao da će Henry do svog povratka u SAD u ožujku ove godine dobivati minutažu na kapaljku i spreman je kladiti se da je pogodak kojeg je postigao Leedsu i jedini kojega će postići tijekom svog kratkotrajnog povratka na Emirates. Slagali se mi s Lawrom ili ne, bilo bi zanimljivo čuti što misli o pogotku još jednog povratnika u Premier ligu, jer i Paul Scholes ovoga se vikenda upisao u strijelce.

Priznajem, cijela mi je priča zapravo bila potrebna kako bih imao razlog pokazati vam Scholesov pogodak.

U posljednjoj utakmici 21. kola Wigan je u ponedjeljak na svom tek napola ispunjenom stadionu dočekao Manchester City i izvukao častan poraz od 1:0, no vašem kolumnistu u oko je upao detalj sa samog kraja utakmice, kada je Maynor Figueroa precijenio svoje mogućnosti i kao posljednji igrač obrane bio prisiljen rukom zaustaviti loptu.

Slučaj je komičan na više razina, a ponajviše zbog toga što se s lica Figueroe može iščitati kompletan transkript njegovih misli, od "imam je, moja je", preko "preračunao sam se, igrat ću ovlaš rukom" i "nitko nije vidio, nastavit ću s akcijom", do trenutka krajnje poniznosti pred sucem i "ne mogu vjerovati da nije crveni, trk nazad dok se nije predomislio".

Svatko od nas više se puta u životu susretne s prizorima koje je teško objasniti na konvencionalan i ljudskom mozgu prihvatljiv način. Jedan takav prizor je Engleski pacijent neposredno nakon ustajanja iz kreveta, a drugi neimenovana djevojka vrlo pristojna izgleda koja ima toliko slobodnog vremena da je ovladala metodom pretvaranja same sebe u igrača Newcastlea, Leona Besta.

Za još jedan prizor kojemu oči ne vjeruju, pa šalju dopis mozgu s upitom je li sve u redu, dogodio se u sinoćnjoj kup utakmici između Leicestera i Nottingham Foresta, još jedne momčadi koja je nekoć žarila i palila engleskim i engleskim nogometom, a danas je samo sjena. Tko zna zašto? Možda zato što u svojim redovima ima i Robbieja Findleyja, istaknutog člana KUD Ilija Sivonjić.

Sjećate se kako je Vincent Kompany dobio crveni karton zbog starta koji je mogao polomiti noge Naniju, ali nije? Nakon što mu je potvrđena suspenzija od četiri utakmice, Kompany je na Facebooku objavio priopćenje u kojem iznosi kako ga zanima hoće li suci i ubuduće kažnjavati "što se moglo dogoditi" umjesto onoga što se zaista dogodilo.

Odgovor je dobio već tijekom utakmice Manchester Cityja i Liverpoola, kada je Glen Johnson letećim startom s dvije noge odnio loptu ispred Joleona Lescotta. Premda mu je mogao polomiti noge, ali nije, Johnson je iz cijele priče izašao bez kartona.

A sjećate li se Vinnieja Jonesa? Nakon što je u 15-godišnjoj nogometnoj karijeri uglavnom slovio za agresivnog i zastrašujućeg grubijana, istu je ulogu na oduševljenje publike potom nastavio igrati i u filmovima, a sada su ga angažirali i iz britanskog fonda za bolesti srca kako bi na sebi svojstven način pučanstvo podučio oživljavanju u hitnim slučajevima.

Prije nego zbog dužine teksta bude potrebno nekoga od vas oživljavati, dovršimo ovu muku pregledom najbolji pet pogodaka kola. Do sljedećeg tjedna!