Jedan protiv stotinu

Skutren ispod vremešnog radnog stola grijao sam se toplim zrakom kojeg je ispuhivao ventilator jednako vremešnog osobnog računala i drijemao. Snivao sam snove o bogatoj spisateljskoj karijeri i maštao o prilici kojom ću svijetu prezentirati raskoš svoga talenta. Dok sam iz ruku Scarlett Johansson primao Oscara za najbolji scenarij, naglo je zahladilo.

Glavni urednik uz nekoliko je vještih poteza mišem isključio računalo i prekinuo opskrbu toplim zrakom, a već prvi val hladnoće grubo me istrgnuo iz zagrljaja plavokose holivudske dive i vratio u surovu stvarnost.

"Marine, ignorirat ću da opet spavaš na radnome mjestu…", mirnim je glasom započeo gazda i dao naslutiti da je svjestan svih ostalih slučajeva grubog kršenja radne discipline, kolektivnog ugovora i ugovora o radu. Stjeran u kut, zaredao sam s isprikama.

"Nisam, šefe, majke mi. Ispala mi je olovka baš kada sam krenuo raditi neke iznimno važne bilješke, a kako bez olovke ne mogu ništa bilježiti morao sam se sagnuti, a kada sam već bio tamo pronašao sam i…", prosuo sam iz sebe u jednom dahu i tko zna koliko bih se još sramotio da glavni urednik nije podigao dlan.

"Nisam zbog toga došao", nastavio je mirnim tonom, stavio ruke na leđa i prošetao skučenim prostorom moga ureda. Vrhom skupocjene cipele gurkao je ostatke prošlotjednih obroka, kutije od pizze i nekoliko paketića otrova za štakore. Otirući prstima prašinu i paučinu sa svoga odijela neprestano se mrštio, nenaviknut na svijet izvan besprijekorno čistog i kloriranog ureda.

"Jutros sam na svom stolu imao papire za raskid tvog ugovora o radu. Svi preduvjeti za to postoje, ništarija si i lijenčina, a imaš i prevelik ured. Recesija je i ovih se četiri kvadrata može daleko bolje iskoristiti. Trebao sam jutros samo potpisati papire, ali sam se ipak predomislio", zborio je gazda dok sam ga očiju punih straha za egzistenciju pratio po uredu. Ta, tko će na ovome tržištu rada i u ovo doba pronaći posao?

"Sjetio sam se tada s koliko bolesnog entuzijazma pratiš engleski nogomet i pomislio sam kako bismo tvoj poremećaj mogli iskoristiti za dobrobit portala", nastavio je. "Počevši od danas, svake srijede imat ćeš rezervirano mjesto na naslovnici za kolumnu o engleskom nogometu. Imaj na umu da uspjehom kolumne pišeš i scenarij svoje budućnosti na Sportnetu."

Došetao je do mene i očinski me pogladio po glavi. "U suprotnom, znaš već", šapnuo mi je u uho i odšetao iz ureda.

Odmah sam se dao na posao. Uključio sam računalo, pokrenuo program za obradu teksta i očima se sudario s bjelinom prazne stranice koju je valjalo ispuniti kvalitetnim tekstom. Razmislio sam o riječima glavnog urednika i "poremećaju" opsjednutosti engleskim nogometom. Zbrojio sam dva i dva i tada mi je sinulo.

Kolumni sam nadjenuo ime Engleski pacijent, nadajući se usput da neću na tužbu natjerati odvjetnike filmskog studija koji je 1996. godine snimio istoimen i dosadan chick flick. Što se mene tiče, činio sam im uslugu jer "guglajući" mene ljudi će slučajno naletjeti i na njihov film.

Već prvo izdanje kolumne, objavljeno 5. kolovoza 2009. godine, bilo je povod za državni praznik u Republici Hrvatskoj. Ljudi su ostajali kod kuće kako bi u obiteljskom ozračju, uz roštilj i pivo, uživali u osvježenju na medijskoj pozornici, a iste večeri i predsjednik je putem medija u svoje ime iskazao domovinsku zahvalnost.

Već tada, u mom prvom obraćanju javnosti, odlučio sam kako pred svojom publikom neću ništa kriti. Otkrio sam tada svoje navijačke sklonosti, uvjeren kako će moja iskrenost naići na dobrodošlicu, i ostao posve iznenađen saznanjem da bi čitatelji ipak preferirali bezbojnog autora, koji će iz kolumne u kolumnu sjediti na ogradi i tumačiti ulogu čovjeka bez klupske orijentacije, vlastitog mišljenja i testisa.

Hrabar i odlučan kakav već jesam, nisam se dao smesti već sam nastavio svoju misiju educiranja hrvatske javnosti o tajnama engleskog nogometa. Već sljedećeg tjedna otkrio sam strogo čuvanu tajnu o razlozima zašto Manchester United osvaja tako mnogo naslova, a nedugo zatim zbog bezobraznih tvrdnji o Eduardu da Silvi posvađao sam se i s istaknutim bosanskohercegovačkim književnikom koji u slobodno vrijeme voli mlatiti praznu slamu.

Svjetsku slavu omogućio sam čovjeku koji je vlastitim igračkim talentom nikada ne bi ostvario, a nitko nije bio sretniji od mene kada je Frederic Piquionne pobijedio samoga sebe i napokon zatresao mrežu protivnika.

Odvažno sam baratao temama koje naoko nemaju veze s engleskim nogometom i zajedno s vama prisjećao se zaboravljenih piksela, ekskluzivno otkrivao sadržaje pisama Djedu Božićnjaku i upoznao vas s nevjerojatno kompliciranim postupkom slaganja rasporeda Premier lige.

Iz tjedna u tjedan zajedno smo se smijali Nicklasu Bendtneru, Arseneu Wengeru, Garyju Nevilleu, Avramu Grantu, zbijali šale na račun gotovo svih klubova prve, druge, treće i četvrte lige, a ponekad, samo ponekad, valjalo je odvojiti i paragraf šutnje za one koji su napuštali Premier ligu.

Tužnom sam pričom o vlastitim umirovljeničkim danima izrazio zabrinutost zbog puta kojim je krenula Premier liga, a u studenom 2010. godine u proročkoj kolumni koja nosi naziv današnje parlamentarne većine objavio transkript tajnog sastanka premierligaške koalicije.

Znao sam što se zbiva u rudniku prepunom zatrpanih rudara, budio svijest o trenerima koji ostaju bez posla, a potom sam, samo na jedan dan, dopustio ekskluzivan pogled na jedan dan u životu Engleskog pacijenta.

Kako najveća putovanja počinju prvim korakom, makar on objavom navijačkih sklonosti bio i pogrešan, vrijeme je prolazilo, a Engleski pacijent je skupljao čitatelje. Od početna četiri uključujući i samog autora, taj broj je iz tjedna u tjedan rastao i danas se, devedeset i devet izdanja kasnije, može pohvaliti brojkom između 47 i 49 vjernih obožavatelja, među kojima čak ima i onih koji nisu prijatelji ili članovi obitelji potpisnika ovih redaka.

Danas, dok pod mojim prstima na parketu posve prazne zagrebačke Arene (ne znam gdje je zapelo s prodajom karata, cijene su bile popularne: 300 kn za tribinu i 500 kn za fan pit) nastaje jubilarni, stoti po redu Engleski pacijent, promišljam o kulturološkom fenomenu usko orijentirane kolumne o engleskom nogometu, koja je suprotno svim očekivanjima stekla i zadržala svoj auditorij, usprkos tome što četiri petine istoga auditorija preziru njena autora te mu zajedno s klubom za kojeg navija žele sve najgore.

U to ime, ispijmo još jednu čašu žuči, nazdravimo stotom po redu proizvodu bolesnoga uma i priznajmo jedni drugima da se usprkos svemu volimo i cijenimo. Živjeli!

Mir, mir, mir, nitko nije kriv

Čujete li? Ne čujete? Osjećate li u zraku? Ne osjećate? Ne, nije se Engleski pacijent najeo (pre)začinjene hrane, već govorim o spokoju i tišini nastaloj nakon vikenda koji je protiv naše volje na travnjacima sudario dvaput po dvije momčadi koje su se proteklih tjedana iz posve nenogometnih razloga gledale preko nišana (ciljnika, za vas jezične militante).

Nedavni rasistički ispad Luisa Suareza i posljedična suspenzija od osam utakmica posve su očekivano uoči ogleda najvećih rivala na Anfieldu skrenule pozornost na Patricea Evru, obrambenog igrača Uniteda koji je drsko isprovocirao navijački puk Liverpoola tako što je dopustio da mu riječ "negro" sedam puta uđe u uho.

Srećom, igrači Liverpoola i Manchester Uniteda, zajedno s menadžerima Kennyjem Dalglishem i Alexom Fergusonom besprijekorno su odradili uvod u utakmicu i svojim ponašanjem na terenu nisu dali povoda zaoštravanju ionako naelektrizirane atmosfere. Evra im se svima zahvalio tako što je u završnici utakmice zaboravio na Dirka Kuyta i Liverpoolu poklonio pobjednički pogodak.

Pobjeda nad najljućim protivnikom bio je savršeni šlag na tortu kojom je Liverpool proslavio "Dane isprašivanja stražnjice klubovima iz Manchestera". Nakon što se po objavi prošlotjednog Engleskog pacijenta pozabavio Manchester Cityjem, Liverpool se još jednom napalio na velikog protivnika i iz drugoga kupa lansirao Manchester United.

"Dokazali smo danas da se možemo nositi s najboljima", izjavio je nakon utakmice Dirk Kuyt, a ja bih dodao: i samo s najboljima. Naime, nogometašima Liverpoola najveći problem ionako nikada nije predstavljalo nadmetanje s najjačim klubovima Premier lige. Poput splitskoga Hajduka uoči ogleda s Dinamom, motivacije i želje nikada ne nedostaje i s takvim motiviranim i napaljenim Liverpoolom baš svi najveći klubovi imat će problema, o čemu već duže vrijeme svjedoče i neuspješna gostovanja Uniteda na Anfieldu.

Problem nastaje kada se s druge strane travnjaka nađu oni s kojima bi Liverpool nakon obilnog obroka kao što su City ili United trebao "pročačkati zube". Onoga dana kada Liverpool pronađe načina protiv Sunderlanda, Stoke Cityja, Swanseaja i Boltona motivirati se jednako kao protiv Chelseaja, Arsenala i Manchester Uniteda, moći će računati i na toliko željeni engleski naslov.

Nastavi li pak Manchester United putem kojim kroči u posljednje vrijeme, ponestat će im natjecanja iz kojih mogu ispasti. Da budem posve točan, ove su sezone i službeno ispali iz svih natjecanja iz kojih su mogli ispasti, a da je bilo načina do Nove godine nekakvim kup sistemom ispasti i iz Premier lige, vjerujem da bi im i to pošlo za rukom.

Kao da ispunjeni bolnički kapaciteti nisu dovoljan problem, u klinici Old Trafforda ponovno se traži krevet više. Novi gosti su Wayne Rooney i Nani, a kada takvom okrnjenom sastavu Uniteda na vrata postavite i Davida de Geu, neuspjeh je zajamčen.

Vratare u mnogim klubovima nazivaju gospodarima šesnaesterca, no De Geu je sve teže zvati i gospodarom peterca. Plahi Španjolac nikako da se navikne na pravilo da je i protivničkim igračima dozvoljeno motanje po petercu, šesnaestercu i u njegovoj neposrednoj blizini, a sve dok tomu bude tako i United će strepiti zbog svakog ubačaja u kazneni prostor.

Selimo u London gdje, već pogađate, Fernando Torres niti ovoga vikenda nije našao svoje ime na listi strijelaca, no barem ovoga tjedna svjetla reflektora nisu bila usmjerena prema njegovim plavim uvojcima, već prema Johnu Terryju i Antonu Ferdinandu, dvojici stopera koji će se ovih dana, osim na travnjaku, susresti i na sudu.

Neviđena je količina strke uoči utakmice na Loftus Roadu stvorena zbog još jedne dvojbe oko toga hoće li Ferdinand usprkos svemu pružiti ruku Terryju. Na kraju krajeva, i Sepp Blatter je nedavno izjavio kako nema tog rasističkog incidenta koji se ne može riješiti pružanjem ruke protivniku nakon utakmice.

U tom smjeru išli su i pritisci iz Saveza, a svoje je posve nepristrano mišljenje, premda mu nije bilo mjesta, ponudio i Andre Villas-Boas kazavši kako je od iznimne važnosti da Ferdinand uoči utakmice pruži ruku Terryju. Kada je Engleski nogometni savez napokon shvatio da od svečanog pomirenja, duginih boja i zajedničkog jahanja u sumrak neće biti ništa, brže bolje sjeli su za stol i odlučili kako se nitko neće rukovati ni s kim.

"Nakon konzultacija s dužnosnicima QPR-a, Chelseaja i Engleskog nogometnog saveza, postignut je dogovor da uobičajenog momčadskog rukovanja uoči utakmice na Loftus Roadu neće biti. FA je prihvatio molbu oba kluba da se na taj način snize tenzije prije utakmice", stajalo je u službenom priopćenju Saveza.

Nedugo zatim broj novinara i akreditiranih fotografa na Loftus Roadu se prepolovio, a svi koji su na utakmicu došli tek kako bi snimili trenutak kada se jedan nogometaš neće rukovati s drugim nogometašem – inače sličan trenutku od prije dvije godine kada se jedan nogometaš odbio rukovati s istim drugim nogometašem – razbježali su se po noćnim klubovima u nadi da će tamo pronaći alkoholiziranog Petera Croucha.

Utakmica? Da stvar bude gora, odlučena je kontroverznim jedanaestercem u korist Chelseaja kojeg je znalački odglumio Daniel Sturridge, inače pripadnik bezgrešne nacije koja se zgraža svakog pokušaja varanja, sve dok varalice ne nose britansku putovnicu.

Je li to napokon kraj kontroverzama, pita se jedan od gore navedenih 47 do 49 fanova Engleskog pacijenta. Naravno da nije.

Tek što smo shvatili da se nakon Waynea Bridgea niti Anton Ferdinand ne želi rukovati s Johnom Terryjem, slijedi nam nedjeljni derbi između Chelseaja i Manchester Uniteda, u kojemu bi pak trebao nastupiti brat Antona Ferdinanda, daleko poznatiji, uspješniji i eksponiraniji Rio Ferdinand. Ne istegne li u međuvremenu rukav i ponovno završi na listi ozlijeđenih.

Iz bratske solidarnosti, Rio je navodno izjavio kako će dobro razmisliti hoće li se uoči ogleda na Stamford Bridgeu rukovati s čovjekom koji mu je rođenog brata, opet i još uvijek navodno, nazvao crnim dijelom ženske anatomije. Taj bi pak potez imao nesagledive posljedice za englesku reprezentaciju, jer Terry i Ferdinand prema zamislima Fabija Capella trebali bi činiti prvi stoperski par na sljedećem Europskom prvenstvu.

Neka Capello sam brine brigu za koju je dobro plaćen, a meni iz izvora bliskih Stamford Bridgeu javljaju da je potražnja za novinarskim i fotografskim akreditacijama za nedjeljni derbi upravo udvostručena.

Arsenal i ostali niželigaši

"Što je s drugim utakmicama četvrtog kola FA kupa", viču simpatizeri Brighton & Hovea, Crawley Towna, Stevenagea, Leicestera, Arsenala i ostalih niželigaša. Prije nego me navijači Topnika nabodu na vile i objese o stup na glavnom trgu kao primjer, dopustite da kažem da sam se šalio i da sam svjestan da Arsenal nije niželigaš. Još.

Dapače, posve suprotno očekivanjima i onih najoptimističnijih navijača londonske momčadi nakon što je Aston Villa dobila prvo poluvrijeme rezultatom 2:0, Arsene Wenger uspio je u svlačionici menadžerskim čarolijama stvoriti kritičnu masu motivacije i na travnjak napokon poslati momčad koja izgleda kao da želi pobijediti.

Konačnih 3:2 rezultat je sedmominutnog blitzkriega tijekom kojeg su dva gostujuća strijelca odlučili uništiti sve dobro što su napravili u prvome dijelu, pa su skrivili dva jedanaesterca, a tome se priključio i Hutton poklonivši pogodak Theu Walcottu.

Puno muke na putu do osmine finala imao je i Tottenham, ali je pogotkom Rafaela Van der Vaarta najminimalnijim mogućim rezultatom ipak prošao u sljedeće kolo. Kad smo se već dohvatili Spursa dopustite da privatiziram ovaj ionako debelo privatiziran prostor i javno iskažem svoj gnjev prema Vedranu Ćorluki.

Nakon svega što smo minulih godina prošli, on na travnjaku, a ja iza tipkovnice, Čarli nije našao potrebnim Engleskom pacijentu najaviti svoj odlazak u Leverkusen. Niti je nazvao, niti je pisao, pa ćete ostati uskraćeni za odgovor na pitanje kako se osjeća u trenutku spašavanja vlastite karijere od vizije Harryja Redknappa.

Za razliku od Ćorluke, takav čin izdaje od Nike Kranjčara nikad neću doživjeti. Ne zato što bi Niko sasvim sigurno pisao ili zvao prije promjene sredine, već stoga što će do kraja karijere biti zadovoljan boravkom u prašnjavom i zaboravljenom ormaru u kutu White Hart Lanea. Sve dok uredno sjedaju plaća i doprinosi, a kroz prozor se vidi Big Ben, ni karijera nije najvažnija stvar na svijetu.

Kad sam već ranije spomenuo Liverpool u kontekstu momčadi koje svoje najbolje partije pružaju protiv najjačih klubova, u tu kategoriju ove sezone definitivno spada i Newcastle, koji je prije par tjedana s tri pogotka isprašio Manchester United, da bi potom doživio katastrofu protiv Fulhama, a sada ispao iz kupa od drugoligaša Brighton & Hove Albiona.

Količina sreće nakon što je domaćin jedinim pogotkom na utakmici riješio pitanje putnika u osminu finala može se mjeriti jedino s reakcijom Luisa Suareza nakon što je Liverpool postigao pobjednički pogodak na Anfieldu.

Sjećate li se Crawley Towna, tadašnjeg petoligaša koji je u četvrtom kolu prošlosezonskog izdanja FA kupa namučio Manchester United i pred 9000 svojih navijača na Old Traffordu pao minimalnim rezultatom 1:0?

U međuvremenu taj isti Crawley Town izborio je put do četvrte lige i ponovno se našao u četvrtom kolu FA kupa, no ovoga puta tamo ih nije zaustavio Manchester United, već su na gostovanju u Hullu svladali naše nekadašnje premierligaške ljubimce i po prvi put u klupskoj povijesti izborili osminu finala FA kupa. Po prvi put tamo će se naći i trećeligaš Stevenage, koji je imao tu sreću da u četvrtom kolu izvuče još jednog trećeligaša, Notts County.

I onda neka netko kaže da FA kup nema svoje srce i svoju dušu!

Trista čuda

Kolumnistički kruh je kruh sa sedam kora, i to onih tvrdih, na kojima se lome zubi i ispadaju plombe. Tek što sam pomislio da sve imam pod kontrolom i da ću o sinoćnjim ogledima u Premier ligi dodati koje tek koje slovce i jednim udarcem usmrtiti dvije muhe, prva polovica 23. kola ponudila je toliko čuda da ih jednostavno ne mogu ignorirati.

Primjerice, tek što sam Andyja Carrolla namjeravao ubaciti u istu kutiju s Fernandom Torresom i kazati kako je i ovoga tjedna zadržao konstantu i razinu nesposobnosti s kojom se može mjeriti tek 15 milijuna skuplji Španjolac, na samu godišnjicu svoga dolaska u Liverpool crvena je devetka pronašla put do mreže.

Po jedan pogodak na svaku obljetnicu dolaska u Liverpool trebao bi zadovoljiti i najzagriženije navijače Redsa jer za 35 milijuna funti sramota je tražiti više. Video pogotka slijedi u nastavku, a ako vam računalo od iznenađenja uđe u beskonačnu petlju, nemojte kriviti moju malenkost.

Najviše je problema od vodećih klubova protekle noći imao Chelsea, koji se pogotkom Josea Bosingwe duboko u sudačkoj nadoknadi spasio poraza od velške Barcelone. Međutim, najbolju naznaku koliko je daleko Swansea došao od rujna prošle godine, kada je na Stamford Bridgeu pregažen s 4:1, dale su izjave igrača i menadžera Pepa Guardi…, isprike, Brendana Rodgersa.

Svi odreda iznimno su nezadovoljni samo bodom protiv momčadi iz vrha ljestvice i smatraju da su zaslužili i zaradili sva tri. Kako? Pogotkom Scotta Sinclaira, za kojega ne tako davno nije bilo mjesta upravo u Chelseaju.

Sigurno se sjećate da sam Tottenhamu nakon šokantnog poraza od Cityja prognozirao posvemašnji raspad sustava sličan onom hrvatskom u Beču 2008. godine, no isto tako sigurno ste svjesni da moje prognoze gotovo nikada nisu istinite. Taj isti Tottenham ne samo da se podigao iz pepela, već je impresivnom predstavom protiv Wigana došao do novih bodova i mnoge ponovno natjerao da nekontrolirano viknu: "Pa ovi Spursi mogu osvojiti naslov!"

Redknapp je u prvi sastav Tottenhama stavio čak i Niku Kranjčara, valjda da se u posljednjoj večeri prijelaznog roka ne može javljati na mobitel i da se nekim čudom ne odluči na napuštanje kluba koji mu uništava karijeru, ali cijelu je predstavu ukrala bilateralna suradnja velško-hrvatskog para Garetha Balea i Luke Modrića. Modrić je briljirao, loptama hranio suigrače, upisao se i u strijelce vrlo lijepim pogotkom, a ostatak je prepustio Baleu, neka čovjek podiže cijenu.

Manchester United pak podiže letvice novih rekorda i gazi još neutabanim i neistraženim putovima. Naime, Crveni vragovi uspjeli su doći do pobjede nad Stoke Cityjem premda im zbog ozljeda nedostaje čak 12 igrača, odnosno 13 smatrate li da je izostanak Bebea - nedostatak.

United je do bodova došao iz dva jedanaesterca, a mogao ih je tijekom utakmice dobiti i četiri. Inače energični i neugodni gosti, koji su u prvom susretu na Britanniji pošteno namučili United i umalo mu oteli sva tri boda, sinoć su izgledali prazno i potrošeno. Tajnu njihova neuspjeha otkrio je Tony Pulis, kazavši kako im je ovo bilo deveto gostovanje u proteklih 11 utakmica.

Premda je aktualni prvak dobio utakmicu, najviše pozornosti na Old Traffordu nije privukao ni pogodak Chicharita, ni pogodak Berbatova, ni solidna igra usprkos izostancima ključnih igrača, a niti plavuša u 11. redu zapadne tribine. Ne, najviše pozornosti privukao je bivši igrač Darron Gibson, koji je nedaleko od Manchestera, na Goodison Parku svojim pogotkom srušio Manchester City i vratio utrku za naslov na početak.

Premda u Manchester Unitedu nije mogao pogoditi niti slona u tunelu, a ovacije s tribina mogao je tek sanjati, Gibson je crveni dres morao zamijeniti plavim i igrati na posve drugom stadionu da iz grla navijača čuje pjesmu "Samo je jedan Darron Gibson". Nastavi li tako, dovraga, možda mu navijači dopuste i povratak na Twitter.

Gibsonov je pogodak sasvim razumljivo odjeknuo Manchesterom, jer na Goodison Parku se po svemu sudeći, uz već postojeću Lokomotivu iz Sunderlanda, rađa jedna nova Lokomotiva, s Philom Nevilleom i Darronom Gibsonom. Da tamo gdje ima dima vjerojatno ima i vatre dokazala je i izjava Alexa Fergusona, koji je na pitanje o Gibsonovu pogotku odgovorio lukavim smiješkom i riječima: "Sve je to dio plana."

Posljednji dan prijelaznog roka

Kao da nije dovoljno što su Englezi u jednom tjednu na moja nejaka leđa i organizam pogođen gripom nakrcali kup i prvenstvo, Uefa je dala svoj obol uništavanju moga zdravstvenog stanja posljednjim danom prijelaznog roka. Kako ni on ne može proći bez spomena, pogledajmo tko je najbolje trgovao 31. siječnja 2012. godine.

Ove su godine, posve očekivano, izostali basnoslovni transferi poput Carrollovog i Torresovog. Što zbog općeg gospodarskog stanja u Europi, što zbog novih Uefinih pravila financijskog fair playa, svi su se klubovi suzdržali prevelike potrošnje, pa čak i Manchester City, koji usput nikome nije uspio istovariti Carlosa Teveza.

Bit će u Cityju ipak zadovoljni jer na posudbu iz Rome doveli su Davida Pizarra, samo zato što mogu, a riješili su se dvogodišnjeg utega Waynea Bridgea, koji je pune dvije godine bio posve zadovoljan neigranjem i ubiranjem pozamašne plaće. Bridgeovim talentom sada će se poslužiti Sunderland, ako mu u međuvremenu nisu atrofirali mišići. Bridgeu, ne Sunderlandu.

Najsretniji čovjek na svijetu, međutim, vrlo je vjerojatno bio David Moyes. Ne samo što je njegova momčad svladala vodeći klub lige, već je od predsjednika kluba dobio za Everton nevjerojatnih 5,5 milijuna budžeta kako bi na Goodison Park napokon doveo nekoga tko nije na posudbi ili dolazi za kikiriki.

Upravo taj transfer i nama je najbitniji, jer odlaskom Ćorluke na posudbu u Njemačku, ostadosmo kratki za jednoga Hrvata. Tu je prazninu zato popunio Nikica Jelavić koji je, dojma sam, pronašao klub u kojem bi se mogao sasvim solidno snaći. Everton igra "njegovu igru", bit će tu materijala za zračne bitke u šesnaestercu, a Jelavić je tamo kao riba u vodi.

Tottenham je pojačao konkurenciju u napadu dovođenjem staroga nam znanca Louisa Sahe, koji više vremena provodi po bolnici nego na travnjaku, no možda se nešto promijenilo otkad smo se zadnji put vidjeli.

Bogati vlasnik Queens Park Rangersa ispunio je želje Marka Hughesa i značajno pojačao napad londonskog kluba. Iz Fulhama je došao Bobby Zamora, a ne treba zaboraviti ni angažman Djibrila Cissea, koji je tijekom karijere promijenio velik broj klubova i sada će se pokušati skrasiti na Loftus Roadu.

Valja spomenuti i svojevrsni kuriozitet, jer redove Manchester Cityja napustio je Frederic Veseli i preselio tek koji kilometar dalje – na Old Trafford. Nije baš kao transfer Carlosa Teveza u suprotnom smjeru, ali svejedno je rijetkost. United se pak riješio Ravela Morrisona, 18-godišnjaka koji je obećavao puno, ali je potom počinio grešku u koracima i ucjenjivao Fergusona oko novoga ugovora. Na kraju ga nije dobio, a svoj će nogometni put graditi iz trenutnog drugoligaša West Hama.

Sudačka nadoknada

Za dobro raspoloženje na Goodison Parku osim Gibsona pobrinuo se i jedan 46-godišnji navijač, koji je utrčao na travnjak i lisicama se vezao za vratnicu Joea Harta. Da, dobro ste pročitali, policijskim lisicama okovao se za okvir Cityjeva gola i uzrokovao petominutnu pauzu koju su menadžeri iskoristili za dodatne upute svojim igračima.

Razlog? Nije mi jasno zašto pitate kad je odgovor tako očit: prosvjed protiv politike zapošljavanja u zrakoplovnoj tvrtki Ryanair.

Za nagradu što je iz Carling kupa izbacio Manchester City, napadač Liverpoola Craig Bellamy dobio je mjesto na klupi, otkud je pedesetak minuta pratio neizvjestan dvoboj najvećih engleskih rivala. Kada je napokon dobio priliku zagrijati se za ulazak u igru, Velšanin je odlučio Anfield počastiti plesnom točkom uz elastični rekvizit.

Tek što sam aktere gore spomenute utakmice pohvalio za besprijekorno ponašanje tijekom utakmice, s Merseysidea stižu vijesti da cijela priča nije prošla bez incidenta. Priča da su nekolicina debila koji se nazivaju navijačima Uniteda uhićeni zbog pljuvanja po spomeniku žrtvama Hillsborougha ipak je doživjela demanti od strane policije, no pomni su nas analitičari televizijskih snimki počastili prizorom u kojem nepoznati navijač Liverpoola vrijeđa nekoga od igrača Manchester Uniteda hukanjem i oponašanjem majmuna. Ili ga je zasvrbjelo ispod pazuha.

Policija je već pokrenula istragu i uhitila prekršitelja, a neovisno o ishodu cijele priče navijač s videosnimke (posve lijevo, u bijelom džemperu kojeg mu je isplela baka) moći će se unucima pohvaliti da je dočekao svojih pet sekundi slave. Jedini je problem što je u tih pet sekundi ispao potpuni kreten.

Ostanimo na trenutak na Anfieldu, gdje su se mediji nedavno dokopali priče koja zaslužuje svoje mjesto u Engleskom pacijentu. Predsjednik Liverpoola Tom Werner priznao je kako je bio opčinjen videosnimkom s YouTubea na kojoj Stewart Downing s udaljenosti od dvadesetak metara profinjenim udarcem pet lopti jednu za drugom nepogrešivo šalje u plastične kante za smeće.

"Vidjeli smo snimku Stewarta Downinga kako pogađa kante za smeće i izgledalo nam je sjajno. John i ja (John Henry, vlasnik Liverpoola, op.a.) smo se pogledali i rekli 'Bože, ovaj je igrač fenomenalan, moramo naći načina da ga dovedemo u klub", kazao je Werner, priznavši da ih je obojicu prevarila propagandna poruka kojom je Aston Villa namjeravala privući više kupaca godišnjih karata.

Premda su za činjenicu da je videosnimka znanstvena fantastika saznali na vrijeme, Downing je ipak zaradio ugovor s Liverpoolom, a zasad se njegove vještine pogađanja kante za smeće ne podudaraju s onima na travnjaku, jer do prvenstvenog pogotka u dresu Liverpoola još uvijek nije stigao.

Već se svakakvoga materijala nagledasmo s treninga Manchester Cityja i čovjek bi rekao da klupska propaganda radi dobar posao. Prošloga tjedna na jednom je treningu tako "stradao" Vincent Kompany, a nakon prekršaja pogledom je potražio suca kako bi mu dao do znanja da je i ovaj start gori od njegovog na Naniju i zaslužuje crveni karton.

Navijači Newcastlea možda su se zabrinuli nakon što je klupske prostorije napustio Shay Given i krenuo u potragu za većom slavom i novcem, no njega je među vratnicama podjednako čudesnim i sigurnim intervencijama dostojno zamijenio Nizozemac Tim Krul.

Tek što se miran san vratio na oči simpatizera crno-bijelih, susret pričuvnih postrojbi Manchester Uniteda i Newcastlea vratio je strah u kosti onih kojima je St. James' Park drugi dom i mnogi se pribojavaju klupske budućnosti odluči li i Krul promijeniti sredinu. Naime, pričuvni vratar Newcastlea Ole Soderberg ne ulijeva sigurnost.

Vrijeme je da ovotjednu priču zaključimo pregledom najboljih pet pogodaka, a ovaj put svoju ćemo pozornost okrenuti FA kupu jer 23. kolo još uvijek nije okončano. Za sljedeći tjedan zakazujem novi, 101. po redu sastanak liječenih ovisnika o engleskom nogometu, kada ćemo se prisjetiti najboljih pogodaka ovog, ali i sljedećeg kola. I neka vas ne plaše čudni zupčanici, iz režije javljaju da je video ipak tu.