Oblak marke kumulonimbus

"Gospodine Webb, dopustite da se predstavim. Ja sam Broj jedan, moj kolega s desne strane je Broj dva, a kolega s lijeve strane Broj tri. Znate li zašto smo ovdje?", upitao je čovjek iz sredine čudnoga povjerenstva.

"Iskreno, nemam pojma", uzvratio je Webb i u tom trenutku primijetio svoje ruke. Na njima nije bilo niti jedne bore, niti jedne staračke pjege. "Ne samo da ne znam zašto sam ovdje, već mi nije jasno zašto sam barem trideset godina mlađi", dodao je usplahireno i pogledom potražio odgovor od nepoznate trojke.

"Četrdeset dvije, da budemo konkretni", rekao je broj dva i zakolutao očima. "Opet im dolje ništa nisu objasnili", otpuhnuo je kao čovjek kojemu je svega dosta, pogledao u svoje kolege i uzeo olovku kako bi napravio bilješku.

"Sve je to dio procedure, neka vas ne brine, gospodine Webb", rekao je Broj tri. "Svim potencijalnim putnicima u raj vraćamo izgled iz doba kada su bili u naponu snage. Raj u kojemu prevladava gerijatrija sve je teže marketinški prodati kao privlačnu destinaciju."

"Teže? Bolje reći nemoguće. Još uvijek se oporavljamo od konkurentskog slogana 'U raju je lijepo, ali u paklu je ekipa'", dodao je Broj dva i zaustio da će dodati još riječ dvije, kada ga je Webb prekinuo.

"A-ali… raj? Potencijalne putnike u raj? To znači da ste vi ovdje da mi uzmete život? Ali, moja žena, moja djeca, unuci… Kay, Holly, Jack, Lucy…", zavapio je Webb na rubu suza i rukama pokrio lice. Broj dva ponovno je zakolutao očima, duboko udahnuo i ponovno nešto zapisao.

"Gospodine, ljeto je gospodnje 2054. Doživjeli ste solidnu starost od 83 godine i vaš je život već oduzet od strane naših kolega iz Odjela ovrhe te pohranjen u arhivu 'Život poslije života'. Korisničko ime za pristup i pretraživanje po ključnim riječima dobit ćete po pozitivnom razrješenju vaše molbe", izdiktirao je Broj jedan.

"K-kakve molbe? Z-zašto sam uopće ovdje", zamucao je Webb.

"Živjeli ste život koji vam pod normalnim okolnostima jamči direktan put u raj i besplatan vječni smještaj na udobnom oblaku marke kumulonimbus. Imali ste suprugu, troje djece, deset unuka i čitav ste život služili zajednici kao policajac", čitao je s lista papira Broj tri i potom se namrštio.

"Jedan detalj, međutim, kvari vaš životopis. Ovdje piše da ste veći dio profesionalnog života, osim kao policajac, radili i kao nogometni sudac. Na teret vam se stavlja da ste od 54 dosuđena jedanaesterca u Premier ligi čak devet, odnosno 17 posto, dosudili za momčad čiji je nadimak Crveni vragovi", na trenutak je zastao, podigao pogled i fiksirao ga na oči optuženika.

"Gospodine Webb, jeste li ikad dosudili nepostojeći jedanaesterac za Crvene vragove", upitao ga je oštrim i autoritativnim glasom, iznenadivši se kada je s druge strane stola umjesto uplašenog kandidata za raj odjednom ugledao čovjeka odlučnog da se bori za svoje stavove.

"Želite li zaista odgovor na to pitanje?", glasnim je protupitanjem uzvratio Webb. Osjećao je kako mu se vraća samopouzdanje.

"Imamo pravo na odgovor", dodao je Broj jedan.

"Želite odgovor?", ponovio je pitanje Webb, a Broj tri ustao i šakom udario o bijeli stol.

"Želimo istinu!"

"Ne možete vi podnijeti istinu!", zaurlao je Webb stisnutih šaka.

"Živio sam u svijetu u kojem je nogometne derbije netko trebao i suditi. Tko će to učiniti? Vi, Broj jedan? Možda vi, Broj dva?", šarao je prodornim pogledom između dvojice skamenjenih članova povjerenstva, a potom ustao, podbočio se o stol i kroz zube zarežao.

"Moja je odgovornost veća nego što možete zamisliti. Plačete za jedanaestercima i proklinjete suce, a ne znate ono što ja znam. Dosuđeni jedanaesterci spašavali su regularnost prvenstava. Moje postojanje, iako vama groteskno, spašava prvenstva! Ne trebate vi istinu. Duboko u sebi morate priznati da me želite na tom nogometnom terenu, da me trebate na tom nogometnom terenu. Mi suci koristimo riječi kao što su čast, kodeks, odanost. Vama su to isprazne riječi! Nemam ni vremena ni želje objašnjavati svoje postupke ljudima kojima su potrebne moje usluge, ali dovode u pitanje način na koji ih obavljam. Predlažem da mi se zahvalite ili uzmete zviždaljku i stanete na taj nogometni teren jer me baš briga na što mislite da imate pravo", istresao je iz sebe Webb, posebno naglasivši posljednjih nekoliko riječi i potom plućima potražio izgubljeni dah. Obrisao je znoj s čela i ne skidajući pogled s Broja jedan, dva i tri sjeo na svoje mjesto.

"Impresivno, gospodine Webb", rekao je Broj jedan iritantno smirenim glasom nakon nekoliko sekundi nalik na vječnost. "Ali, svi smo gledali film i moram priznati da vam je sjajno išlo premda moje ime nije Tom Cruise, a ni vi baš niste Jack Nicholson."

"A ni ja nisam Demi Moore", dodao je Broj tri uz smijeh i nagnuo se prema svojim kolegama. "Tamo je još bila dobra, dok joj glavna karijera nije postala kotrljanje po krevetu s Ashtonom Kutcherom", dodao je uz kimanje glavom i odobravanje od strane Broja dva.

"Tišina!", povikao je Broj jedan. "Gospodine Webb, jeste li ili niste dosudili nepostojeći jedanaesterac za Crvene vragove?"

"Optužujete me za krivično djelo? Vi gadovi nemate pojma kako se sudi utakmica. Iskopat ću vam oči i pomokriti vam se u lubanju…", skočio je ponovno na noge Webb.

"Gospodine, molim vas, dosta filmskih citata, ovo je ozbiljna stvar. Odgovorite na postavljeno vam pitanje", mirno je odvratio Broj jedan i osjetio lagani ubod laktom u rebra.

"Čekaj, o kojem mi uopće jedanaestercu ovdje pričamo", upitao je Broj dva i počeo prebirati po mnoštvu papira, a njegovim primjerom poveli su se i kolege.

"Ja u ruci konkretno imam zapisnik iz utakmice Manchester Uniteda i Chelseaja, 5. veljače 2012. godine. Prekršaj Ivanovića nad Welbeckom. To vam je stranica 74, dolje pri dnu", odgovorio je Broj jedan i ponovno podigao pogled prema Webbu. "Dakle, gospodine Webb, jeste li ili nis...

"Ma, stani malo, kolega", ponovno je prekinuo proceduru Broj dva. "Ako se ne varam, kod toga je jedanaesterca kontakta bilo. Zašto je to uopće u optužnici i zar nismo rekli da ćemo uvrstiti samo zaista sumnjive slučajeve?"

"Ajde ne seri, zar ćemo sad opet o tome, po tebi je i Suarez uvrijedio Evru, po tebi je i Roy Keane imao pravo osvetiti se Haalandu, idemo onda otvoriti i te rasprave još jednom", povikao je Broj tri i stao mahati rukama i bacati papire po stolu.

"Prokleti Scouseru, samo ti šuti, vratite se kad osvojite 36", uzvratio je Broj dva, na papir narisao broj 36 i mahnuo njime po zraku, a zatim ga zgužvao i zajedno s olovkom bacio ka drugoj strani stola.

Prije nego je Webb uspio shvatiti što se događa, Broj tri uhvatio je za kosu Broja dva i nekoliko puta njegovom glavom udario o stol, a Broj jedan se uz povik "Chelsea!" bacio na pod, uhvatio Broja tri za noge i ujeo ga za list. Stotinjak udaraca i desetak izbijenih zuba kasnije, u dubini prostorije nepoznat netko otvorio je dotad neprimjetna vrata.

"Gospodine Howarde Webb, serijski broj 4414/2054, dobrodošli u raj. Molimo javite se na šalter četiri prijamnog odjela", rekao je ugodan ženski glas, nakon čega su u prostoriju ušetale tri posve identične djevojke.

"Hej, kako… čekajte, postupak nije gotov", povikao je Broj jedan i pokušao se ustati, no suočen s boli u donjem dijelu leđa brzo se predomislio. Potom je u dlan pljunuo još jedan zub.

"Broj jedan, Broj dva, Broj tri, molimo vas, sjednite", kazala je jedna od djevojaka. Howard Webb je prikupio svoje stvari i tiho se, bez riječi, zaputio prema otvorenim vratima. Dok ga je proždirala bijela svjetlost, čuo je prigušeni glas.

"Gospodo Broj jedan, Broj dva i Broj tri, ja sam Broj četiri, moja kolegica s desne strane je Broj pet, a kolegica s lijeve strane Broj šest. Znate li zašto smo ovdje?"

Je li to ptica? Je li to avion?

Vječni derbi dvaju velikih engleskih rivala još je jednom ponudio porciju veličanstvenog nogometa, uz obvezan začin kontroverznih sudačkih procjena i odluka o kojima je, na kojoj se god strani nalazili, nezahvalno raspravljati. Povijest nas uči da je nakon ljutih ogleda najjačih otočkih momčadi svaki pokušaj potrage za zajedničkim jezikom uzaludan i besmislen, jer i najbolji prijatelji na jednu večer prestaju razgovarati jedni s drugima, pomireni s činjenicom da se jednostavno neće složiti oko procjena glavnoga suca.

Kako smo onda mogli očekivati da će menadžeri dviju momčadi, sukobljeni generali na suprotnim stranama travnate bojišnice, ponuditi glas razuma? Dok Andre Villas-Boas smatra kako je prvi jedanaesterac Uniteda postojao i priznaje kako bi ga i sam dosudio, zbog drugoga u smjeru Howarda Webba šalje prijekorne poglede i tvrdnju kako se glavni djelitelj pravde posve izgubio.

Koliko je točno bio potresen ishodom utakmice koju je nakon sat vremena igre smatrao riješenom, Villas-Boas pokazao je i odgovorom na pitanje u kojemu novinar na početku konstatira da je United bio bolja momčad. "Tko kaže? Vi kažete?", uzvratio je protupitanjem, baš kao i na pitanje što se dogodilo kod trećega pogotka i tko je zakazao.

"Hoćete li to isto pitanje postaviti Sir Alexu? Što se dogodilo kod tri pogotka koja je primila njegova momčad?", zapitao je Portugalac uz kiseli osmijeh i neopisivu želju da u vrat drskog televizijskog reportera zarije vlastite očnjake, s ramena mu odstrani glavu i njome potom zabije pogodak za konačnih 4:3.

S druge strane, Alex Ferguson je smogao snage zadržati ozbiljan izraz lica kada je istome novinaru izjavio kako su ovo dva izgubljena boda, a ne jedan osvojeni. Uvjeren je kako za oba jedanaesterca u pravilniku nogometne igre može naći opravdanje, a usput opominje Howarda Webba da je propustio dosuditi još dva i ući u povijest kao prvi sudac u Premier ligi koji je u jednoj utakmici dosudio četiri najstrože kazne.

Ah, ti derbiji… opečen reakcijama na službenoj i od Uefe odobrenoj Facebook stranici Engleskog pacijenta, gdje sam zbog nevinog komentara kako je United u konačnici pružio bolju igru pretvoren u žrtveno janje i zamalo proboden vilama i pogubljen na glavnom trgu, zadržat ću se tek na konstataciji Alexa Fergusona kako je nedjeljna utakmica bila pravi simbol engleskog nogometa.

Ne znam računa li najdugovječniji britanski menadžer među simbole engleskog nogometa i ispodprosječno kvalitetne suce, ali recite iskreno, je li vam čega nedostajalo u nedjeljnom derbiju? Rubriku prekrasnih pogodaka ispunio je Juan Mata, za autogol se pobrinuo najizgledniji kandidat Jonny Evans, a na kraju… je li to ptica? Je li to avion? Ne, to je David de Gea.

Nejakom i plašljivom Španjolcu zbog veličanstvene obrane koju već sada mnogi nazivaju obranom sezone donekle, ali tek donekle sam oprostio dosadašnje propuste. Nauči li uskoro da je čuvarima mreže osim nogu dopušteno koristiti i ruke, sve dok se nalaze u granicama kaznenog prostora, te počne hvatati visoke lopte u tom prostoru omeđenom bijelim linijama, možda ga u skoroj budućnosti nazovem i vratarom.

A svemu tome je, naravno, prethodio uvod kakvog se ne bi posramile niti najbolje turske sapunice, kada termin 'najbolja turska sapunica' ne bi bio oksimoron. Ukratko: Rio je brat od Antona, kojega je nedavno uvrijedio JT, pa se uz Antona uvrijedio i Rio, Antonov brat i rekao da neće pružiti ruku JT-ju. Usput je odradio i intervju u kojemu je stao uz bok svom mlađemu bratu Antonu i odbio nositi oko ruke traku koju je donedavno nosio JT, na što su navijači suglasno rekli da će cijelu utakmicu zviždati u smjeru Rija zato što je brat od Antona koji se ne želi rukovati s JT-jem niti nositi njegovu traku.

Drhtim od neizvjesnosti što će se dogoditi u sljedećoj epizodi. Odat ću vam tek da u priču ulazi novi lik po imenu Luis.

Nije svaki dan 31. siječanj

Čelnici Premier lige, ili barem oni genijalci koji se bave izradom njena rasporeda, uvijek brinu za naše zdravlje. Stoga su (s pravom) pretpostavili da će nam nakon nedjeljnog derbija biti previše uzbuđenja i povukli logičan potez. Drugi su derbi 24. kola smjestili u večernji termin ponedjeljka premda, kako se na kraju pokazalo, za to nije bilo potrebe. Tko je tijekom utakmice ostao budan (ili nije gledao futsal), mogao je posvjedočiti da se do posljednjih pet minuta utakmice nije dogodilo ništa vrijedno spomena.

Lažem, jest.

Kako ne može svaki dan biti 31. siječanj, Andy Carroll se vratio onome što najbolje zna, promašivanju okvira gola i podsjećanju simpatizera Liverpoola da mnogo jeftiniji napadači uspijevaju barem dio njegovih prilika pretvarati u pogotke.

Ruku na srce, Carroll je odigrao solidnu utakmicu, a za cijelu je buku oko svoga imena ponajmanje kriv on sam. Čovjek jednostavno ne vrijedi 35 milijuna funti, a to što je netko bio spreman istresti toliku svotu novca da bi ga u siječnju izvukao iz bivšega kluba, posve je drugi par cipela.

Carrollu će biti lakše utoliko što se nakon osam utakmica suspenzije na travnjak vratio Luis Suarez, glavna napadačka snaga Redsa i, barem prema minutaži iz ogleda sa Spursima, također vratio onome što najbolje čini, izazivanju kontroverzi.

Šalu na stranu, Suarez je vrhunski napadač i nepredvidiva opasnost u šesnaestercu, ali i osoba na koju se poput magneta lijepe kontroverze. Nimalo slučajno, reći će zlobnici. Ja ću pak sa svima koji su njegov povratak čekali kao ozebli sunce i koji vjeruju kako će sa Suarezom u momčadi sve biti lakše, podijeliti jedan statistički podatak.

Naime, prije Suarezove suspenzije Liverpool je s Urugvajcem u sastavu pobijedio u 12 od 22 utakmice, što je omjer od 54,55 posto pobjeda. Od njegova incidenta s Patriceom Evrom i posljedične suspenzije dobili su pet od devet utakmica, što je omjer od 55,55 posto. Iz toga ćemo svi zajedno izvući zaključak da je Liverpool bez Luisa Suareza za čitavih i okruglih jedan posto bolji od Liverpoola sa Luisom Suarezom.

Sve ovo će me, naravno, ugristi za stražnjicu već sljedećeg vikenda kada Suarez usred Old Trafforda pored izgubljenog Patricea Evre postigne pogodak za Liverpool.

Redsi i Spursi su, dakle, odigrali utakmicu čiji ishod s obzirom na ambicije i postavljene ciljeve ne može zadovoljiti nikoga. Osim, naravno, onih koji svoje ambicije i postavljene ciljeve temelje na posrtanju i prosipanju bodova Liverpoola i Tottenhama, što nas pak dovodi do Arsenala.

Topnici su uz pomoć svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti unakazili momčad koja je nedavno s Old Trafforda nekim čudom odnijela sva tri boda. Čak sedam pogodaka u mreži Blackburna nakratko su i na jedva primjetan djelić sekunde izmamili osmijeh na lice Arsenea Wengera, koji je uoči utakmice opet bio prisiljen davati težinu kritikama navijača izjavom kako kritikama navijača ne treba davati težinu.

Od hat-tricka zaista nevjerojatnog Robina van Persieja, koji s 22 pogotka uvjerljivo vodi na ljestvici strijelaca i koji je s nova tri pogotka na vječnoj ljestvici Arsenala prestigao i takvog velikana kao što je Dennis Bergkamp, preko još jednog blistavog izdanja tek 18-godišnjeg Alexa Oxlade-Chamberlaina, do šećera na kraju u obliku suradnje Van Persieja i Thierryja Henryja, u subotu je poslijepodne bilo lijepo zvati se navijačem Arsenala. Tako mi barem kažu.

Sunderland in wonderland

Da vas usred noći prodrmam i trgnem iz duboka sna te vas upitam koji je klub u 2012. godini pokazao najbolju formu i osvojio najviše bodova, prije nego biste pozvali policiju zbog upada na privatni posjed ili mi naravnali leđa baseball palicom, što biste odgovorili? Manchester City? Manchester United? Tottenham? Wolverhampton?

Siguran sam da bi se malo tko odlučio titulu najboljeg kluba u 2012. godini dodijeliti Sunderlandu, no upravo u tom smjeru tjeraju nas statistički podaci, koji kažu da je od trenutka kada je momčad preuzeo Martin O'Neill upravo Sunderland vodeća momčad lige. Wigan je zadnji. Uvijek. I po svim tablicama.

Fokusiramo li se samo na 2012. godinu, od prvoga siječnja, kada su pred svojim navijačima srušili vodeću momčad lige, nogometaši Sunderlanda skupili su pet pobjeda i tek jedan minimalan poraz na Stamford Bridgeu, a navijači crveno-bijelih već sada prikupljaju novac i ponude kako bi se O'Neillu isklesao spomenik u prirodnoj veličini.

Na bistu krhkoga i nejakog 59-godišnjeg Sjevernog Irca, koji u istrošenoj, zgužvanoj i derutnoj polo majici skakuće pored travnjaka i svoju energiju prenosi na igrače, navijači vjerojatno neće potrošiti mnogo novca, no ono što mu nedostaje u visini i mišićima, O'Neill itekako nadoknađuje stručnim radom i konkretnim rezultatima.

Dok je Steve Bruce poraze u posljednjim minutama utakmice i gubitak već osvojenih bodova pripisivao nesreći i tvrdio kako ne postoji drugo rješenje od povratka na trening i marljivog rada, Martin O'Neill je čovjek koji ono o čemu Bruce govori zapravo provodi u djelo i na treningu marljivo radi kako bi na terenu imao rezultate.

Od momčadi u velikim problemima stvorio je kompaktan skup ljudi koji igraju jedni za druge i za svoga menadžera i koji su 14 kola prije kraja bliže mjestima koja vode u Ligu prvaka nego onima koja ih sele u niži rang natjecanja. I zato, prolazite li uskoro u blizini Birminghama i začujete uzastopni niz tupih udaraca, nemojte se začuditi. To čelnici Aston Ville glavama sinkronizirano provjeravaju tvrdoću zida, nakon što su O'Neilla zbog tek nekoliko lošijih rezultata zamijenili - Alexom McLeishom.

A upravo McLeisha ovih dana u noćnim morama posjećuju igrači koji se prezivaju Cissé. Prvo mu je nakon samo desetak minuta debija za Queens Park Rangerse pogodak postigao Djibril Cissé, a potom nekoliko dana kasnije, također u svom debiju za Newcastle, put do mreže pronašao i Papiss Cissé. Kao da sve to nije dovoljno, dodatnu glavobolju menadžeru Aston Ville prouzročio je Stephen Warnock istinskim kandidatom za najbolji autogol sezone.

Da mu je kojem slučajem ime Nikica Cissé, možda bi se i naš Nikica Jelavić već u svom debiju upisao među strijelce, no valja biti strpljiv. Jelavić je u ogledu s Wiganom odigrao posljednjih pola sata i nezahvalno je na temelju prvog nastupa upuštati se u bilo kakve prognoze.

Kako je navijačima Evertona po dolasku na Goodison Park obećao "golove, golove i još golova", zašto mu ne bismo vjerovali. Štoviše, netko je pronicljiv, s obzirom na trostruku uporabu množine u obećanju, primijetio kako to znači da će u dresu svog novog kluba postići najmanje tri puta po dva, odnosno šest.

Sudačka nadoknada

Dogurasmo još jednom i do sudačke nadoknade, a čast presijecanja vrpce pripast će Jelavićevu suigraču, vrataru Evertona Timu Howardu. Američki je reprezentativac u utakmici s Wiganom primio pogodak kakav se rijetko viđa i kojega će vrlo vjerojatno zapamtiti do kraja karijere.

Već smo ranije spomenuli Djibrila Cisséa i njegov sjajan povratak u Premier ligu, no već u drugom nastupu francuskom je internacionalcu pao mrak na oči. Nakon što je zaustavljen grubim prekršajem Rogera Johnsona koji je kažnjen žutim kartonom, Cissé je iz sjećanja prizvao dva loma nogu u karijeri, a potom nedopušteno reagirao i igrača Wolverhamptona uhvatio za vrat. Pravila su jasna, zasluženo je zaradio crveni karton, a kada vas Joey Barton smiruje, znate da je nešto pošlo po zlu.

Slupa li u danima koji slijede poneki automobil i zapali li vlastitu kuću odjeven u naopako okrenut komad odjeće, Cissé bi u kratkom roku mogao ugroziti i status Marija Balotellija.

Sadržaj sapunice o Riju, Antonu i JT-ju već sam vam ispričao i nadam se da ste uspjeli pohvatati konce. Pratite li pažljivije zbivanja s Otoka, tada znate da će se JT na optuženičkoj klupi naći tek u srpnju ove godine, nakon što se engleska reprezentacija posramljena novim neuspjehom i uz srdite poglede sugrađana vrati kući iz Poljske i Ukrajine.

Sve to Terryju daje dovoljno vremena da u javnosti u međuvremenu izgradi imidž čovjeka koji nikada ne bi izgovorio riječi koje mu se stavljaju na teret i koji ljude ne dijeli po boji kože, već po tome koliko im je atraktivna supruga ili zaručnica.

Za uočavanje detalja uvijek sposobni Englezi tako su primijetili da je tijekom susreta s Manchester Unitedom JT pored sebe posjeo upravo Ramiresa, kako bi ga srdačno zagrlio baš u trenutku kada spazi svoj lik na video zidu. Snimka koja slijedi u srpnju ove godine naći će se u omotnici s natpisom "Dokazni materijal obrane #32".

Dovršimo priču o nedjeljnom derbiju jednim propustom domaćina, odnosno njegova marketinga. Na trčećim reklamama oko travnjaka potrudili su se reklamirati online trgovinu Chelseaja, ali su pritom u adresu pogrešno napisali ime kluba koji im daje plaću. Možda više ne.

Za kraj, dvostruka zabava: pregled najboljih pogodaka 23. i 24. kola, među kojima je nekoliko zaista fenomenalnih bisera. Šef kuhinje za predjelo preporuča pogodak povratnika Fraziera Campbella, koji se u redove Sunderlanda vratio nakon teške ozljede koljena, za glavno jelo volej Juana Mate iz derbija na Stamford Bridgeu, a za desert prvijenac Papissa Cisséa u dresu Newcastlea.

Prije nego se oprostimo, dopustite da svom kolegi i kolumnističkom rivalu Bernardu Jurišiću iskreno čestitam na nagradi Hrvatskog zbora sportskih novinara za najbolju kolumnu. Planirate li Molotovljevim koktelima od bijesa napasti prostorije HZSN-a i prosvjedovati što se na tom mjestu ne nalazi Engleski pacijent, dopustite da vas zaustavim. Ja ove godine ionako ciljam na Kiklopa, ako je mogla Nives, svakako mogu i ja.