Mogu li se sport i politika uopće razdvojiti?

Ministar sporta Željko Jovanović na ovotjednog tribini splitskog Kluba olimpijaca iznio je zanimljivu personifikaciju aktualnog trenutka hrvatskog sporta. "Hrvatski sport danas sliči na Titanic. Dok se malobrojna, bogata elita u gornjim palubama guši u kavijaru i šampanjcu gurajući se preko reda u čamce za spašavanje, u utrobi broda gladna većina pokušava zakrpati rupe kroz koje nemilosrdno nadire voda i potapa brod."

Usporedba je prilično uspješna. Uz dodatak kako su, za razliku od Titanica čiji je potop prouzrokovala loša procjena posade i magla, hrvatski sport pred uništenje većinom dovele upravo te "elite s gornjih paluba". Koje, baš kao i na Titanicu, neće potonuti zajedno s brodom. Snaći će se već negdje drugdje.

Ministar Jovanović u svojim se nastupnim govorima žestoko obrušio na "sportsku mafiju", prozvavši direktno čelnike HNS-a na odgovornost. Na brzinu je kupio simpatije javnosti oštrim udaranjem ravno u "osinjak", no pravi posao tek je pred njim. I bez obzira što je istovremeno ministar i znanosti i obrazovanja, njegov mandat zacijelo će obilježiti pitanja o raščišćavanju stanja u sportu.

Iz HNS-a ga je dočekao logičan "odgovor". "Politika se ne smije miješati u sport". Naravno, čelnicima hrvatskog nogometa nije smetalo kad se politika na druge načine ne samo uvlačila, nego i poigravala sa sportom u godinama koje su iza nas. Nije im smetalo kad su se u lokalne nogometne saveze uvlačili razni lokalni moćnici iz ove ili one političke opcije, koji nisu imali veze s nogometom. Ali su bili dobra izborna baza.

Licemjerno je danas papagajski ponavljati kako se "politika ne smije miješati u sport". Licemjerno dozlaboga.

Mlada smo demokracija, puno toga o njoj moramo naučiti. Pritom ponajviše oni koji su većinu svog života proveli u komunizmu. Zar zaista od takvih očekujemo da nas uče demokraciji? I zar takvi zaista imaju moralno pravo propovijedati o "razdvajanju sporta i politike" kad je jasno da su svi despoti hrvatskog sporta nastali ili opstali uz podršku ove ili one političke opcije? Zar smo zaista toliko ćoravi, mutavi i blesavi da se više ne sjećamo što se radilo i kako se dolazilo na vlast u ovoj zemlji u godinama iza nas? Pa nije prošlo 150 godina od toga, prošlo je 10-15.

Gdje su bili današnji "razdvajači sporta i politike" dok je Zlatko Canjuga po političkom diktatu provodio "nacionalizaciju" zagrebačkog Dinama? Kad je politika prešutno prihvatila prijevaru kojom su Dinamu izbrisana sva dugovanja ili kad je isti taj klub platio oglas u kojemu se zahvaljuje jednoj političkoj stranci? Kad se čitav jedan zakon napisao kako bi se Hajduk spasio od stečaja, a sve ostale probleme u našem sportu gurnulo pod tepih? Kad su političkom odlukom Ciboni ubrizgani deseci milijuna za sanaciju? Kad su iz najvišeg političkog vrha u velike tvrtke dolazile "naredbe" za "sponzoriranjem" najvećih hrvatskih sportskih potrošača?

Ne, onda se politika nije miješala u sport. A sportski savezi nisu znali što se događa. Kod nas je kolektivna amnezija najpopularnija bolest. Šteta što još nitko za nju nije izmislio tableticu.

Ministar Jovanović zacijelo nije toliko neinformiran da ne bi znao kako u demokratskom društvu državna politika zaista nema mehanizam kojim bi mogla "kadrovirati" bilo koji sportski savez svoje države. S druge strane, u istom tom demokratskom društvu ne bi smjeli postojati vladari sportskih saveza (ne radi se samo o nogometnom, makar je on najeksponiraniji) koji su imuni na ikakvu kritiku ili odgovornost, koji se ponašaju kao diktatori i ponavljaju kako će "otići kad oni to odluče". I time posredno priznaju kako osnovni demokratski alat, skupština koja ih je izabrala, zapravo služi samo kao paravan i osigurač za njihovu autokraciju.

A upravo tu leže dva najveća problema hrvatske sportske hijerarhije. Problem delegiranja predstavnika u sportske saveze na lokalnim razinama, koji potom daju predstavnike u nacionalne saveze i problem kategorizacije sportova od nacionalne i od lokalne važnosti.

Činjenica je da su mnogi članovi skupština naših sportskih saveza tek puki "dizači ruku" i klimoglavci koji su tu delegirani kako bi štitili vrh, umjesto da štite dno hrvatske sportske hijerarhije. Država ne može dekretom smijeniti čelnike sportskih saveza za koje smatra da rade loše, ali može i mora pronaći zakonodavne okvire i modele prema kojima će limitirati mogućnost autokracije i samovolje jednog čovjeka ili uske interesne skupine. Bilo ograničavanjem broja mandata na koje jedan predsjednik ili grupa ljudi mogu biti birani, bilo brojnim drugim raspoloživim, zakonskim metodama.

Formiranje ozbiljne i radoholične sportske inspekcije jedan je od prvih preduvjeta za to, jer ni jedan zakon ne funkcionira ako je samo "mrtvo slobo na papiru". Našem sportu je uistinu potrebna ozbiljna "sportska policija" koja će provjeravati rade li savezi i klubovi u skladu sa zakonima RH.

Drugi bitan problem kojeg Ministarstvo treba riješiti je kategorizacija sportova od nacionalne i lokalne važnosti. Ne može glas rolanja ili puštanja zmaja u prirodi biti jednako vrijedan i važan kao glas nogometa ili košarke. A u mnogim lokalnim savezima je tako. Sportovi koji okupljaju 5% djece i mladih diktiraju uvjete onima koji ih okupljaju 95% jer ih jednostavno ima više i svi vrijede za jedan glas.

Nužno je znati koji su sportovi važni za hrvatsko društvo u globalu, poštujući pritom lokalne specifičnosti koje Hrvatska ima. Ako ćemo se svi složiti da su nogomet, košarka i rukomet, uz tri neminovna bazična sporta atletiku, gimnastiku i plivanje, jasan prioritet u cijeloj zemlji zbog popularnosti, masovnosti ili promicanja zdravog načina života, onda se mora ostaviti mogućnost lokalnoj zajednici da pritom definira svoje posebnosti i pomaže njihovom razvoju.

Jer što znači Splitu ili Dubrovniku da im država propiše kako je najvažnija sportska kategorija skijanje ili hokej? Što znači Osijeku ili Bjelovaru vaterpolo? Slavonskom Brodu jedrenje? Rijeci futsal? Hrvatska je mala, ali raznolika zemlja i tu raznolikost treba poštovati i "uzgajati", a ne zatirati na uštrb nečega što mediji ili uzak krug ljudi proglase popularnim ili važnim.

Sport je u našoj državi dugo vremena pomagao i služio politici. Vrijeme je da napokon i politika malo pomogne sportu. Sport je od strateške važnosti za svaku državu na svijetu, pa tako i za Hrvatsku. Sport i politka, na ovaj ili onaj način, nikad se neće do kraja odvojiti. Jer jedno bez drugog jednostavno ne mogu. Pitanje je isključivo, kao i u većini drugih životnih pitanja - pronalaženja prave mjere.