Povratak Kralja

Sijevnula je munja s istoka i rasvijetlila nebeski svod sve do zapada, a gusti oblaci ponad Anfielda razmaknuli se kako bi ustupili mjesto svjetlosti što otima dar pogleda i tjera dlanove da pohrle u pomoć zaslijepljenom oku. Dolje, na sredini svetoga zelenog tla u podnožju Kopa, stajao je John William Henry, spreman na sve.

Iz džepa skupocjenog odijela izvukao je sunčane naočale jednakog cjenovnog ranga i vještim ih pokretom smjestio na vrh nosa. Potom je ponovno pogledao u vis, prkoseći nebeskoj svjetlosti božanskoga podrijetla parom zatamnjenih stakala s faktorom zaštite od UV zračenja.

Niti njega, a niti četrdesetak tisuća duša okupljenih na tribinama crvenoga hrama ništa pak nije moglo pripremiti na koncert za nebesku tutnjavu i sedam anđeoskih truba. Prodoran zvuk koji slama volju i para bubnjiće desetke je tisuća vjernika natjerao na koljena, a potom se iz zagrljaja svjetlosti niz nevidljivo stubište krenuo spuštati On.

"Kralj Kenny", povikale su mase i podigle ruke prema nebesima, a potom se ponizno poklonile i suzama radosnicama orosile sveti polivinil klorid na sjedalima Kopa. "Spašeni smo, vratio se Kralj Kenny", klicali su sljedbenici crvene boje ne uspijevajući suspregnuti oduševljenje drugim dolaskom Kralja.

Otprilike s posljednjim tonom anđeoske simfonije Kralj Kenny bosim je stopalom broj 42 bešumno dodirnuo tlo kojim je nekoć davno uspješno koračao. Oblaci su za njim zatvorili nebo i prigušili nebesku svjetlost, a tutnjava je ustupila mjesto nervoznoj tišini. Osamdesetak tisuća širom otvorenih očiju gledalo je u samo jednu točku.

Kralj Kenny se nakašljao i pročistio grlo, sa svojih ramena otresao zvjezdanu prašinu, a potom se drevnim i teško razumljivim akcentom obratio Johnu Henryju. "Zar je tako loše da si morao prizvati mene u pomoć ili moje ime spominješ uzalud?", prodornim pogledom prostrijelio je vlasnika Liverpoola.

"Vaše veličanstvo Kenny, loše je", obeshrabrenim je tonom odgovorio čovjek koji u životu nije navikao na depresiju koja se nije mogla izliječiti novcem. "Roy Hodgson ne razumije Liverpool, iz neiscrpnog izvora potencijala uspio je izvući tek prosjek, a to nije dovoljno. U trenutku očaja pribjegao sam molitvi i prije počinka spomenuo Tvoje ime. Oprosti, ali nije uzalud."

"Dobro, i što bih ja sad trebao napraviti", strogim je glasom upitao Kralj Kenny i prekrižio ruke na prsima.

"Upravni odbor i ja, kao i svi navijači, spremni smo ti predati ovu momčad u punoj vjeri da ćeš iz nje izvući maksimum, kao što si to uvijek činio, i dajemo ti odriješene ruke da svoje moći pretvoriš u konkretna djela", kazao je Henry. "Siguran sam da će pomoći i neograničene financije", dodao je mašući čekovnom knjižicom u koricama od krokodilske kože.

Umjesto odgovora, lice se Kennyjevo razvuklo u grimasu, a iz kraljevskih se usta začuo prodoran zvižduk. Sekundu kasnije oko nebeskoga spasitelja okupili su se anđeli, ambiciozno mašući pernatim krilima, spremni na kraljevsku zapovijed.

"Djelatnici službe nebeske, raširite svoja krila od jednoga kraja nebesa do drugoga i glasnom trubom skupite moje izabranike od četiri vjetra. Od ovoga dobrog čovjeka u tamnim naočalama uzmite točno 117 i pol milijuna kraljičinih srebrnjaka i dovedite mi Andyja Carrolla, Luisa Suareza, Stewarta Downinga, Jordana Hendersona, Charlieja Adama, Sebastiana Coatesa, Josea Enriquea i Alexandera Donija", zapovijedio je Kenny anđelima, a oni se s vrećama punim srebrnjaka udaljili nebeskim svodom.

"Eto, to je za početak", procijedio je Kenny i pogledao u Henryja, kojemu se iz 117 i pol milijuna razloga orosilo čelo. "Uz našeg kapetana Gerrarda, te Xabija Alonsa i Javiera Mascherana idemo po naslov", dodao je samouvjereno, trljajući dlanom o dlan.

"Ali... Vaša Visosti, klub je već prodao...", drhtavim je glasom zaustio Henry.

"Koga je klub prodao? Alonsa? Mascherana? Nemoj mi samo reći da ste prodali Gerrarda!?", grmio je Kenny.

"Pa... nismo prodali Gerrarda, ali prodali smo preostalu dvojicu i... i... ima još izgleda da zadržimo Fernanda Torresa", odgovorio je jedva čujno Henry gledajući u vrhove svojih cipela.

"Obojicu ste prodali, a zadržat ćete Torresa!?", u nevjerici je povikao Dalglish i pogledao prema nebu. "Neka nam Bog pomogne!"

"Bog? Ali, Kralju Kenny... zar nisi Ti...", podigao je glavu vlasnik Liverpoola i širom otvorenih očiju počastio Dalglisha, trenutak prije nego se nebeskim beskrajem zakotrljala grmljavina.

Skidam uroke, liječim ljubavnu nesreću

Kao što vjernici diljem svijeta polažu velike nade u drugi dolazak Isusa Krista, te očekuju da će vodu pretvoriti u kvalitetan rizling, političarima upriličiti vječno pirjanje u paklu i izliječiti sve one kojima je bolest nagrizla liniju života, tako je i navijački puk Liverpoola od Kennyja Dalglisha, opravdano ili ne, očekivao pretvorbu poluigrača u igrače, stvaranje pobjedničkog duha u (pre)dugo zapostavljenoj svlačionici i prekid prokletstva koje traje već više od dva desetljeća.

Dok za Sina Božjeg još uvijek ima izgleda, pa prema biblijskim citatima poput onih iz uvoda teksta tek treba pohoditi zemlju i spasiti svijet koji je već odavno zastranio, zamislite samo na trenutak da se njegov drugi silazak na naš planet i uvođenje javnog reda i mira pokaže potpunim promašajem, pa mu od vode pođe za rukom stvoriti tek kiseliš, a od hrane kojom bi želio nahraniti mase tek nejestivu splačinu previše začinjenu muškatnim oraščićem.

Upravo tako otprilike izgleda drugi povratak Kennyja Dalglisha na klupu Liverpoola, kojemu nije trebalo dugo kako bi došao do zaključka da Liverpool iz druge polovice osamdesetih i Liverpool iz 21. stoljeća nemaju previše toga zajedničkog. Jednako tako, niti navijačima nije trebalo dugo da shvate kako Kenny Dalglish iz druge polovice osamdesetih i Kenny Dalglish iz 21. stoljeća također nemaju previše dodirnih točaka.

Početnoj euforiji koja je nastala povratkom klupskog velikana na Anfield trebala je otprilike godina dana da se raspline poput balona od sapunice, premda je u međuvremenu prevarila čak i Engleskog pacijenta, koji je Liverpool u najavi sezone smjestio među kandidate za prva četiri mjesta. Danas se donedavno nezamislivim apelima da Kralj Kenny pokupi svoje prnje i javnosti upriliči svoj drugi odlazak iz kluba sve češće pridružuju i oni kojima je crvena boja najviše prirasla srcu.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kakav će potez povući vlasnici kluba i hoće li imati strpljenja i spremnosti žrtvovati još sezonu, dvije, tri, kako bi Dalglishu podarili potreban mir za izgradnju novoga Liverpoola, ili će pak posegnuti za najlakšim, ali i kratkoročnim rješenjem i potražiti novo ime.

Jer premda se u jednom razdoblju protekle sezone činilo kako bi simbioza Liverpoola i Kennyja Dalglisha mogla polučiti konkretne rezultate i na Anfield donijeti neke nove vjetrove i hrvanje s najjačima za najsjajnija odličja, prva puna sezona pod vodstvom slavnoga Škota pokazala je kako Redsi i dalje boluju od dječjih bolesti, a njegovi "izabranici od četiri vjetra", na koje je potrošio čitavo bogatstvo nerijetko podsjećaju na onaj peti, manje popularan vjetar, od čijega se vonja lice steže u grč.

Pa zašto je to tako, pitat će slučajni prolaznik koji je proteklih nekoliko godina proveo na Međunarodnoj svemirskoj postaji, bez pravog doticaja sa zbivanjima u svijetu engleskog nogometa. Kako je moguće da u samo godinu dana Dalglish od spasitelja polako, ali sigurno postaje davljenik koji sa sobom povlači i klub koji ga toliko voli?

Odgovor na to pitanje jednako je lak koliko i težak. Uprijeti prstom u upitnu i neplansku igračku kadrovsku križaljku je lako, no ponuditi odgovor koga bi to Liverpool trebao dovesti – nije. Lako je primijetiti kako Liverpool nema prepoznatljiv stil igre, kako uz puno trke nema i puno svrhe, te kako pobjednički nizovi od Anfielda bježe kao vrag od tamjana, no za sve navedene boljke teško je iznjedriti pravo rješenje.

Lako je primijetiti i da Andy Carroll jednostavno ne odgovara igri Liverpoola i filozofiji koju Dalglish namjerava ubrizgati u navike igrača, ali je teško shvatiti kako to nitko nije primijetio prije nego je klupska blagajna olakšana za 35 milijuna funti.

Zbog svega toga, ali i brojnih drugih razloga, Liverpoolu je u samo nekoliko dana od našeg posljednjeg druženja pošlo za rukom ono za što klubovima iz vrha Premier lige nerijetko treba više sezona: izgubili su dva uzastopna ogleda s najvećim kandidatima za put u drugoligaško društvo. Od neočekivanih poraza, međutim, ponajviše zabrinjava posvemašnji raspad sustava kojemu i Dalglish sve teže nalazi objašnjenja.

Barem ona razumna, jer što se nerazumnih objašnjenja tiče, tu problema nikada nije ni bilo. "Puno je načina za procjenu uspješnosti sezone, a najbolji od svih je napredak u klubu kao cjelini. Ne mislim da se uspjeh kluba neophodno procjenjuje trofejima ili bodovima, možete ga mjeriti i po tome kako je klub napredovao i u kakvom je stanju, od prve momčadi, pa sve do podmlatka. Izvan travnjaka klub je puno jači nego što je bio, kroz sponzorske ugovore i ugovore s proizvođačima sportske opreme dobivamo puno novca, akademija je bolja nego ikad, a ljudima s lica ne silaze osmijesi. Momčad je jača nego prošle godine, pa ne znam u kojem bismo još području mogli napredovati – osim po bodovima?", izjavio je nedavno Dalglish, po čijim bi se riječima dalo naslutiti da je Liverpool prije njegova dolaska bio na rubu posvemašnje propasti.

Drugim riječima, koga briga što se točno dogodilo između 78. i 90. minute susreta s Queens Park Rangersima, a potom i između prve i 90. minute ogleda s Wiganom na Anfieldu? Sve dok sponzori plaćaju svoje obveze i isporučuju besprijekorno ispeglane dresove, manjak bodova i pogodaka (kojih je, usput, Liverpool postigao tek 36, gotovo 40 manje od vodećeg dvojca lige) tek su malen problem u inače savršenoj sezoni.

Dok su u onoj prvoj utakmici u srijedu Redsi trebali doći do prednosti od pet pogodaka i prije nego su – između ostalog i spektakularnim pogotkom Sebastiana Coatesa, o kojemu ćemo kasnije – ostvarili prednost od dva pogotka, pa je potom u pomračenju od 12 minuta uspjeli ispustiti, ogled s Wiganom domaćin je izgubio gotovo bez ispaljenog metka.

Jedan, ali nedovoljan metak, ispalio je Luis Suarez koji je, usput budi rečeno, nekoliko dana ranije na Loftus Roadu uspio još jednom pogoditi vratnicu. Da budem posve iskren, prije nego se raspao i izgubio s 3:2, Liverpool je u nastavku iste akcije ipak postigao pogodak, ali semafor svejedno ne prašta.

Kako bih navijačima Liverpoola dokrajčio ovu srijedu, trenutno stanje kluba s Anfielda oslikat ću i statistikom: tek treći put u povijesti Premier lige Liverpool je u istom mjesecu izgubio dvije utakmice na Anfieldu, a još od 1953. godine nije se dogodilo da su od 15 domaćih utakmica u prvenstvu dobili samo pet.

"Svaka čast Liverpoolu, nisu na travnjak izašli tek kako bi popunili broj", samo tjedan dana nakon što je Dalglish najavio pohod na deset uzastopnih pobjeda kojima bi imali priliku dohvatiti četvrto mjesto, čestitku suparniku nakon subotnje je utakmice uputio Roberto Martinez.

Menadžer posljednje momčadi lige. Na Anfieldu.

Michael Oliver Stand

Ostavimo probleme Liverpoola po strani i pozabavimo se onima Manchester Cityja, koji je proteklog vikenda – između ostalog i spektakularnim pogotkom Petera Croucha, o kojem ćemo također kasnije – ispustio bodove na Britanniji i od ponedjeljka službeno zaostao tri boda za braniteljem naslova Manchester Unitedom.

Budimo iskreni, Cityju je slična sudba prijetila još u srijedu, kada su uspaničena i suzama ovlažena lica navijača u svijetlo plavim odorama davala naslutiti da Chelsea vodi 1:0 i ima priliku postati prvom ovosezonskom momčadi koja je s Etihada odnijela bilo što osim pogodaka u mreži i noge u stražnjici.

Nije im, međutim, bilo suđeno. Roberto di Matteo nije dobio novu priliku da zajaši Fernanda Torresa i Didieru Drogbi "uvali jezik", a svu je pozornost umjesto Talijana na sebe navukao jedan Argentinac.

"Ako želimo napredovati kao momčad, Carlos više ne može igrati za ovaj klub, gotovo je", rekao je Roberto Mancini samo šest mjeseci prije nego je u igru ubacio Carlosa Teveza kako bi napredovali kao momčad i preokrenuli zaostatak od jednoga pogotka u pobjedu nad Chelseajem.

Tevez, međutim, nije mogao na istovjetan način pomoći svojoj momčadi nekoliko dana kasnije, kada su na jednom od najtežih gostovanja u Premier ligi ispustili dva boda i omogućili Manchester Unitedu da ostvari prvu osjetniju prednost na vrhu ljestvice. Valjalo je samo pobijediti Fulham.

Malo je tko, međutim, mogao očekivati da će taj pothvat zahtijevati toliko znoja i nervoznih uzdaha na Old Traffordu. Murphyjev zakon kaže da ako nešto može poći po zlu, sigurno će poći po zlu, a ako u momčadi protivnika postoji igrač po imenu Danny Murphy, tada se vjerojatnost polaska po zlu povećava eksponencijalno.

Murphy, ne zakonodavac, već onaj Fulhamov, je već znao u prošlosti zapapriti Manchester Unitedu, a kada se u smiraju utakmice i pri vodstvu od domaćina od 1:0 sjurio prema Davidu de Gei, mnogima na stadionu i pred malim ekranima zastao je dah. Kada ga je potom s leđa srušio Michael Carrick, muk na Old Traffordu mogao se rezati zviždaljkom suca Michaela Olivera, ali nije.

Carrickov imenjak iz samo sebi poznatih razloga odlučio je ostati nijem, a direktor stadiona našao se u problemima jer, pokaže li se ta odluka ključnom u utrci za naslov prvaka, valjat će imenom Michaela Olivera nazvati jednu tribinu, po mogućnosti onu koju već ne krasi ime Stretford Enda, Sir Alexa Fergusona ili Howarda Webba.

Osim toga, pustit ću Garyja Nevillea da vam kaže je li bio jedanaesterac ili ne.

A bez sudačke pomoći, pa čak i bez pomoći Robina van Persieja, koji je sada nakupio već zabrinjavajuće 252 minute bez pogotka i valjalo bi ga izostaviti iz prve momčadi, Arsenal je i proteklog vikenda nastavio svoj pohod na izravan plasman u Ligu prvaka, kada su već kandidati za naslov engleskog prvaka odmakli predaleko. Ili nisu?

Pitate li me što se točno događa u redovima Topnika, ne bih vam znao odgovoriti. S gotovo istom momčadi koju smo tijekom sezone svesrdno ismijavali i izvrgavali ruglu, Arsene Wenger iz proteklih je sedam kola izvukao maksimalan učinak od 21 osvojenog boda, a nije zgorega spomenuti kako je u posljednje četiri uzastopne utakmice stizao zaostatak i dolazio do pobjede.

Iz izvora bliskih Emiratesu stoga saznajem kako je Wenger uoči ogleda s Evertonom sazvao svoj stručni stožer kako bi na kolegiju odlučili hoće li Moyesovom sastavu dopustiti da povede, a sve kako bi još jednu utakmicu okončali pobjedom. Iako Everton na kraju nije uspio povesti, pa čak ni postići pogodak, Arsenal je svejedno došao do pobjede, a nekoliko dana kasnije pregazio je i Aston Villu, neka se nađe.

Gledajući lepršav nogomet kakvoga Arsenal prezentira u posljednje vrijeme, jedno se pitanje nameće samo po sebi: mogu li Topnici, kad već nisu od početka, barem do kraja sezone odigrati ulogu slavnih "invinciblesa"? Kada ovako lijepo igraju, oprostili bismo im i smaknuće još jednoga svjetskog diktatora ili odlazak velike estradne zvijezde, prava je šteta da Aaron Ramsey ovakve prilike mora promašivati pod pritiskom svoga prokletstva.

Premda ne otima živote svjetskih lidera, prokletstvo Engleskog pacijenta pak uzima sve više maha. Među Hrvatima se tako pored već poznate "dabogda ti se ispred kuće javljao Andrija Jarak" sve češće može čuti i kletva "dabogda te pohvalio Engleski pacijent".

Svojom sam posvetom Davidu Moyesu prije dva tjedna zagorčao život u smislu da se Everton nakon toga nije uspio sastati s pobjedom, no kako sam odmah potom otvoreno pohvalio i Swansea, svemir se neočekivano našao u beskonačnoj petlji.

Iz ogleda dviju pohvaljenih momčadi jedna je morala izaći kao pobjednik, a zahvaljujući djelomice i Nikici Jelaviću bio je to Everton, koji se tako vratio na zaostatak za Liverpoolom od samo dva boda, upravo tamo gdje je bio prije nego ga se sjetio Engleski pacijent.

Upravo je Jelavić ugodno iznenađenje u dresu Toffeesa, jer tko je mogao očekivati da će se tako brzo i tako efikasno adaptirati na igru nove momčadi? Osim što je donio bodove u prvenstvu, hrvatski je reprezentativac odveo Everton i do polufinala FA kupa, pa je sve izvjesnije da će Moyes napokon dobiti svoga golgetera.

Tko zna, možda je stvar u boji dresa, pa Jelavić osjeća kako nikada nije niti napustio Glasgow.

Sudačka nadoknada

Tek deset dana prošlo je od tragičnog događaja kojemu sam posvetio veći dio prošlotjedne kolumne, no vijesti koje stižu iz londonske klinike za bolesti srca ne prestaju oduševljavati. Nakon zastrašujuće ispovijesti liječnika koji su otkrili kako je Fabrice Muamba "bio mrtav punih 78 minuta", Boltonov veznjak u proteklih tjedan dana bilježi samo pobjede.

Nakon što je počeo samostalno disati i pomicati ruke i noge, te govoriti i prepoznavati članove obitelji i prijatelje, u tjednu od posljednjeg izdanja kolumne Muamba je počeo samostalno jesti, može uspravno i sjediti, a proteklog je vikenda pogledao i sažetu snimku pobjede njegova Boltona nad Blackburnom. Doduše, barem onaj važniji dio, nakon pogotka za 2:0 je – zaspao.

Na svoga teško bolesnog kolegu nogometaši i klubovi u Premier ligi nisu zaboravili niti ovoga vikenda. Najviše je emocionalnog naboja, posve razumljivo, bilo u Boltonu na stadionu Reebok, gdje su navijači i jedne i druge momčadi, pružili nesebičnu i iskrenu podršku velikom borcu Fabriceu Muambi.

Vrijeme je za nešto vedrije teme, pa ćemo se nakratko ponovno vratiti na Anfield, gdje Luis Suarez i dalje ne pomaže PR agenciji koja radi na Urugvajčevoj percepciji u javnosti. Osim što grize ljude, rukama brani vlastitu mrežu i vrijeđa suparnike druge boje kože, ovoga je vikenda otišao korak dalje, pa se rukom poslužio i pred protivničkim golom.

Kao da nemaju dovoljno muka samim time što im je menadžer Mark Hughes, navijači Queens Park Rangersa morat će se pomiriti s činjenicom da će njihovo najzvučnije pojačanje iz zimskog prijelaznog roka do konca sezone više utakmica provesti pod suspenzijom nego na zelenom travnjaku.

Baš poput Luisa Suareza, ni Djibril Cisse ne pomaže svojoj percepciji u javnosti, pa je drugim crvenim kartonom u samo pet nastupa zaradio suspenziju od četiri utakmice i Joeyja Bartona učinio ljubomornim.

Vrijeme je da na kraju održim obećanje dano u prošlom izdanju Engleskog pacijenta, kada sam vas zbog nepotpunog 29. kola ostavio bez pregleda najboljih pogodaka. Rekoh tada da vas u sljedećem izdanju čeka dvostruka poslastica, premda nisam niti slutio o kakvim će specijalitetima biti riječ.

Leptirov učinak iz teorije kaosa uči nas kako male promjene u sadašnjosti mogu u konačnici izazvati drastične promjene u budućnosti, pa tako zamah leptirovih krila u Kini može uzrokovati uragan na Floridi. Iz toga proizlazi da zamah dugačkih udova Petera Croucha u Stokeu može otpuhati titulu prvaka iz ruku Manchester Cityja u ruke gradskoga im rivala.

Dodamo li tom nevjerojatnom pogotku Croucha i nestvaran i spektakularan volej Sebastiana Coatesa iz ogleda Liverpoola s Queens Park Rangersima, s popriličnom sigurnošću možete predvidjeti koji su pogoci u ovotjednim pregledima čvrsto zasjeli na prva mjesta.

Štoviše, prilično sam siguran konstatirati da smo ovoga tjedna svjedočili dvama najljepšim pogocima sezone. Uživajte!