Tri prerano zatvorene knjige

Zvone Boban, Davor Šuker, Igor Štimac, Robert Prosinečki, Robert Jarni i...? Tko nedostaje? Siguran sam da devet od deset navijača hrvatske nogometne reprezentacije ne bi nikad za "Osobu X" nominiralo - Dubravka Pavličića.

"Čileanska" generacija koja je 1987. pobijedila Njemačku u finalu Svjetskog prvenstva mladih reprezentacija izvođenjem jedanaesteraca. Prvi je izveo - Dubravko Pavličić. I pogodio. Ta je generacija svjetskom nogometu ostavila brojne velikane. Nogometaše koji su igrali za Real, Milan, Barcelonu, Juventus, Arsenal... Dubravko Pavličić osim Dinama i Rijeke, igrao je za Hercules Alicante, Salamancu i Racing Ferrol. I bio je zvijezda u nekom manjem, mirnijem svijetu. Svijetu koji nije nudio naslovnice i raskoš, ali je nudio sliku borbenog i poštenog nogometaša koji ne zaslužuje zaborav.

Dubravko Pavličić preminuo je prošlog tjedna u španjolskom Elcheu u 45. godini života, niti godinu dana nakon što je saznao najstrašniju dijagnozu koju čovjek može čuti. Živio je daleko od medijskih reflektora, barem onih hrvatskih, ali za njega to nije bilo ništa čudno. I dok je bio u društvu onih koji su proslavili hrvatski nogomet, bio je najmanje poznat. Nije mu smetalo. Glavno je bilo da je bio tu. Da je u društvu najboljih što Hrvatska ima.

U jednom periodu svoje karijere to je zaista i bio. Mjesto u hrvatskoj reprezentaciji imao je u 22 navrata, a iako mu je reprezentativnu karijeru obilježio Miroslav Blažević, debitirao je kod Stanka Poklepovića na onoj čuvenoj australskoj turneji u ljeto 1992. Kod Blaževića je bio neizbježan, bilo kao stoper, bilo kao desni bek, čak ponekad i kao zadnji vezni. Pavličić je bespogovorno prihvaćao sve što mu je izbornik namijenio, nije mu padalo na pamet reći "Šefe, ja to neću igrati".

Doduše, s Ćirom se znao zakačiti, no ne zbog nogometa. "Šef" je bio poznat po tome što je svoju "čeličnu disciplinu" provodio nad igračima koje je smatrao "potrošnima". Kod Alena Peternaca su mu smetale šarene hlače, a Pavličiću je jednom prigodom "naložio" da se riješi "dugokosog stajlinga" inače će - odletjeti. Pavličić se nije dao, upitao je Ćiru zašto "friziranje" ne traži od Bobana, na što mu je "Šef" odgovorio kako će i on moći imati dugu kosu kad bude - Boban.

Pavličić je sutra na trening došao ošišan na "nulu" i poentirao: "Kad već nisam Boban, mogu barem biti Pamić".

Dubravko Pavličić bio je jedan od onih mnogih "Dinamovih poletaraca" koji su sanjali, ali nisu dočekali pravu prigodu u modrom dresu. A debitirao je među seniorima Dinama "s praskom", u pobjedi 4:0 protiv Hajduka na Poljudu, jednom od najvećih Dinamovih trijumfa u Splitu u povijesti. Nije se ustalio u Dinamovom zadnjem redu pa je otišao na posudbu u Rijeku, gdje je ostavio značajan trag. Dinamu (tadašnjoj Croatiji) skoro je zapaprio u finalu kupa 1993/94, kad je postigao gol za riječku pobjedu 1:0, ali trofej je ipak pripao Zagrepčanima zbog domaće pobjede od 2:0.

S reprezentacijom je nastupio na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., a posljednji nastup ubilježio je u lipnju 1997. na Kirin kupu u Japanu protiv Turske (1:1). Veliki trag ostavio je u Herculesu iz Alicantea, a njemu u čast ulaz broj pet stadiona Jose Rico Perez, prema broju na dresu kojeg je nosio u tom klubu, nosit će njegovo ime.

Prerani odlazak Dubravka Pavličića rastužio je brojne hrvatske i španjolske nogometne zaljubljenike, ali i probudio uspomenu na još dvojicu nogometaša koji su od 1990. nastupili za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a koji više nisu s nama. Sudbina je htjela da je jedan od njih bio nekoliko sezona Pavličićev suigrač.

Mladen Romić dočekao je Pavličićev dolazak u Rijeku na mjestu desnog braniča i s njim proveo četiri sezone u obrambenoj liniji kluba s Kantride. Bilo je to vrijeme na prijelazu iz jugoslavenske u hrvatsku ligu, u kojemu je Rijeka bila jedan od četiri višegodišnja hrvatska prvoligaša, uz Hajduk, Dinamo i Osijek.

I Romić je sudjelovao u australskoj reprezentativnoj avanturi u ljeto 1992., odigravši sve tri utakmice na poziciji desnog braniča od prve do posljednje minute. To su bili i jedini reprezentativni nastupi za riječkog Livnjaka, a poziciju desnog braniča u reprezentaciji narednih su godina krpali mnogi igrači, od Dražena Biškupa, Zorana Živkovića, Elvisa Brajkovića i Dževada Turkovića do Štimca, Jurčevića i - Dubravka Pavličića.

Mladena Romića bolest je u siječnju 2006. uzela u 44. godini života i preselila među legende riječkog kluba. Osim više od desetljeća provedenog u bijelom dresu, Romić je radio kao trener u omladinskoj školi kluba s Kantride, a kao sportski direktor u sezoni 2004/05 potpisao je prvi Rijekin trofej od hrvatske samostalnosti, Hrvatski kup u finalu protiv Hajduka.

Silvestar Sabolčki bio je najmlađi iz tužnog trojca prerano preminulih nogometnih reprezentativaca. Varaždinac je kao 23-godišnjak nastradao u teškoj prometnoj nesreći u svibnju 2003., odvevši sa sobom u smrt još dvojicu svojih suigrača, Kristijana Kitnera i Krunoslava Sabolića.

Tragična smrt prekinula ga je na vrhuncu nogometnog i životnog puta. Bilo je to vrijeme kad se opraštao od Varaždina i slavio prelazak u Dinamo, gdje je trebao postati standardan desni branič Modrih, ali i A reprezentacije koja je na tom mjestu imala kroničnih problema. Za reprezentaciju je debitirao kao 21-godišnjak baš u Varaždinu protiv Grčke u travnju 2001., a nastupio je i protiv Makedonije u Šibeniku nepuna tri mjeseca prije tragične smrti. Prije toga bio je standardan u svim mladim selekcijama i nastupio na SP U21 u Nigeriji 1999. i EP U21 u Slovačkoj 2000.

Silvestar Sabolčki bio je jedan od najnadarenijih nogometaša koje je varaždinska nogometna škola izbacila na prijelazu s 20. u 21. stoljeće. Tragediju strašne prometne nesreće dodatno je pojačao podatak da su na mjestu udesa pronađene pozivnice za vjenčanje koje je 23-godišnji nogometaš sa svojom trudnom djevojkom zakazao za nekoliko tjedana kasnije. Umjesto novog početka i moguće velike nogometne karijere, tri varaždinske obitelji u jednom trenutku ostale su zavijene u crno.

Dubravko Pavličić, Mladen Romić, Silvestar Sabolčki. Tri nogometne, tri ljudske, tri nesretne priče. I tri prerano zatvorene knjige...