Pola ure kulture

Dopustite li pak kakvom paketu specijaliziranih sportskih kanala ulazak u vaš dom i stavite autogram na dvogodišnju vjernost, vjerojatno niste pročitali sitni tisak koji kaže kako nekom drugome potpisu, onome koji vas je vezao u bračnu zajednicu ili poslovni odnos, vjerojatno možete reći zbogom.

Jednoga dana, kada pri prelasku ceste podignete ruku i slučajnom prolazniku dahom koji podsjeća na mladi luk u lice istresete da je u debelom zaleđu, ili pak skrivite lakšu prometnu nezgodu, pa nastavite voziti do odredišta pod izlikom da je bila prednost, ne recite da vas nisam upozorio na opasnosti prekomjernog uživanja u nogometu. Tada će već biti prekasno.

Kako doskočiti toj modernoj ovisnosti o rezultatima, ljestvicama i statistici koja otima dragocjen dio naših moždanih kapaciteta i hipnotičkim moćima odvlači našu pozornost od prijatelja, životnih suputnika i potomaka, kućnih ljubimaca, poslovnih i obiteljskih obveza i inih najvažnijih stvari u životu? Čime se othrvati toj pošasti novoga doba?

Odgovor se nameće sam po sebi i glasi: pronalaskom makar kratkotrajnog utočišta u kulturi. Odvojite li, primjerice, jednom tjedno tek nekoliko minuta na izvedbu kakvog kulturno umjetničkog društva, daljinskom ćete upravljaču opet prilaziti bez straha i tjeskobe, a prijatelji, obitelj i poslovni partneri ponovno će vas prigrliti kao sebi ravna.

Kako je u prirodi Engleskog pacijenta da brine o svojim čitateljima, bez obzira na boju dresa i klupsku pripadnost, te kako bismo izbjegli neugodne posljedice predoziranja modernim nogometom, svi ćemo se zajedno podvrći kratkoj kulturnoj terapiji koju su za nas tijekom proteklih tjedan dana marljivo pripremali članovi KUD "Ilija Sivonjić".

Brazilski umjetnik Ramires Santos do Nascimento, za prijatelje Ramires, uložio je protekle srijede ogroman trud kako bi priredio svojevrsni hommage utemeljitelju i duhovnom vođi Iliji Sivonjiću, po kojemu je Društvo u konačnici dobilo i ime.

Mimikom kakva zaslužuje samo pohvale Ramires je, baš poput Sivonjića, profinjenim potezom iz prilike kakva se samo poželjeti može, loptu poslao u suprotnom i posve neočekivanom smjeru, prkoseći željama mase i ističući nužnost distanciranja od ciljeva koje propagira moderan nogomet, te povratka istinskim ljudskim vrijednostima.

Premda je takvu prkosom začinjenu kritiku suvremenoga svijeta bilo teško nadmašiti, subotnja izvedba Dirka Kuyta mnoge je s pravom ostavila bez daha. Nizozemski je umjetnik besmislenim skokom na ubačaj s lijeve strane najprije uputio inteligentnu kritiku čovjekovoj potrebi trčanja za nedostižnim ciljevima, da bi potom čudesnim, a u srži zapravo prekrasnim promašajem, dodatno istaknuo motiv rastućeg raskoraka između očekivanja mase i realnih mogućnosti običnog čovjeka.

Istoga dana, kritičari i publika jednoglasno su i s odobravanjem ispratili kratak, ali moćan performans mladog, 28-godišnjeg irskog umjetnika Jonathana Waltersa, koji je na osebujan način istaknuo potrebu preispitivanja prioriteta. Walters se trsi, a u tome umnogome i uspijeva, istaknuti prekomjernu glorifikaciju i zadivljenost tzv. zvijezdama, premda su one duboko u sebi također jedinke od krvi i mesa, sposobne za neuspjeh čak i onda kada je naizgled nemoguć.

Bogat kulturno-umjetnički tjedan zaključen je pak dvostrukom nedjeljnom poslasticom, čiji je uvod pripao belgijsko-izraelskom umjetničkom paru Thomasu Vermaelenu i Yossiju Benayounu, koji su savršeno uvježbanom kombinacijom odaslali poruku kako je vjerske, nacionalne i jezične barijere lako premostiti promašivanjem jednog, zajedničkog cilja.

Ako dosad već niste dali oduška emocijama, suzu na oko definitivno će vam izmamiti predstava s humanitarnim predznakom mladog i obećavajućeg Velšanina Aarona Ramseyja, koji nas holivudskim zapletom i nizom majstorskih poteza uvlači u svoj svijet i priprema za eksplozivni klimaks, da bi potom, suočen s opcijom otimanja još jednoga života, neočekivanom i posve šokantnom završnicom ukazao kako je vlastite ciljeve, ma kako ozbiljni i važni bili, ponekad potrebno podrediti potrebama drugih.

Našem kratkom, ali korisnom i prije svega zdravom kulturnom intermezzu došao je kraj. Simptomi predoziranja modernim nogometom trebali bi se u značajnoj mjeri povući ili u potpunosti nestati kroz nekoliko sati, no zakoni Lijepe naše obvezuju me naglasiti kako uspjeh kulturne terapije ne može biti zajamčen, te kako sljedeći paragraf valja pročitati deset puta brže no što govori normalan čovjek.

Za sve dodatne obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

YOLO

Jeste li ikada s velikim zanimanjem pratili kakav igrani film, duboko se koncentrirali na radnju i petnaestak minuta prije kraja, tek što će se rasplesti radnja, shvatili da ste film već gledali i da mu znate kraj? Tako se danas otprilike osjeća prosječni simpatizer engleske Premier lige, onaj kojemu pri srcu nije crvena boja i grb s vragom jednake nijanse.

Osam nas mjeseci gradski rivali iz Manchestera tjeraju da se koncentriramo na ljutu borbu za naslov prvaka, za posljednji dan travnja najavljuju epsku borbu titana, boj kakvome obični puk još nikada nije svjedočio, a zatim nas šest kola prije kraja iznenade već poznatim epilogom kojega smo negdje već vidjeli.

Dok neke britanske kladionice već sada isplaćuju dobitak onima koji su djelić svog teško stečenog novca uložili na 20. naslov Manchester Uniteda, stručnjaci za elementarne nepogode i gubitak vremena pokušavaju doći do zaključka što se dogodilo s Manchester Cityjem i koliku je ulogu u raspadu sustava imao Mario Balotelli.

Ako postoji nogometaš koji bi uvelike profitirao od terapije kulturom, tada je to upravo Balotelli, no za razliku od mnogih drugih aktivnosti kojima se ne želimo baviti, ali nas razne zakonske obveze na to prisiljavaju, podvrgavanje korisnim učincima kulturne terapije isključivo je na bazi dobre volje.

Stoga ne treba držati dah u iščekivanju da će kontroverzni Talijan pohoditi kakvu kulturnu svečanost, a ako je vjerovati Robertu Manciniju nakon nedjeljnoga ogleda s Arsenalom i trećeg ovosezonskog crvenog kartona, i na sljedeći će nastup u dresu Cityja također pričekati.

Bez obzira hoće li ga Mancini krajem sezone prodati u bescjenje i bez obzira je li ovo doista bila posljednja utakmica Balotellija na britanskom tlu, na njegova će leđa ovih dana nedvojbeno pasti cijelo breme gubitka utrke za toliko željenom titulom, premda zločesti Mario nije ni jedini, a niti najveći krivac za takav ishod.

Budimo iskreni, mi iz novinarskoga svijeta, pa i sama Premier liga u cjelini, volimo Marija Balotellija i njegovu nevjerojatnu sposobnost upadanja u nevolje. Balotelli je bio priča, uvijek i bez iznimke, na travnjaku ili izvan njega, na putu s travnjaka u svlačionicu ili u udobnosti vlastitoga doma ili kakvog primjerka iz bogatog voznog parka.

Voljeli smo ga jer nas je zabavljao ludostima kakve i djeci rijetko padaju na pamet, a mrzili ga jer je živio onako kako bismo možda željeli živjeti; bez brige i pameti. Zajedno sa snovima o naslovu prvaka, na Emiratesu je ostala majica koju Balotelli u nedjelju nije uspio prezentirati javnosti. Ispod dresa, tamo gdje se početkom sezone pitao "Zašto uvijek ja", ovoga je puta otisnuo kraticu "YOLO".

"You only live once".

Implozijom momčadi koja je aktualnog i sada već vrlo vjerojatno novog engleskog prvaka isprašila sa šest pogodaka u mreži na tlu s kojega se rijetki vraćaju uzdignuta čela već smo se bavili u jednoj od prethodnih kolumni, pa konstatirajmo tek to da je susret s Arsenalom ponudio priču kakva je karakteristična za Manchester City 2012. godine.

Nedostatak pravoga vođe na travnjaku, ozljede ključnih igrača, manjak iskustva u ulozi favorita, ali i nepostojanje kolektiva koja će nadići slab dan pojedin(a)ca pravi su razlozi Cityjeva pada u formi. Krizni momenti poput pobune Carlosa Teveza i kontinuirane nediscipline Marija Balotellija, te pogrešaka koje je po tom pitanju načinio Mancini, tek su šlag na već ionako upropaštenoj torti.

City je poput trkača na duge pruge pogrešno procijenio zalihe energije i zastrašujućom polovicom sezone očito zavarao i samoga sebe. Premda je rano i prema matematici bezobrazno reći kako je sezona završena, malo je onih koji se neće složiti s tvrdnjom da je Manchester City prokockao sjajnu priliku već ove godine srušiti imperij Alexa Fergusona i riješiti se kompleksa manje vrijednosti.

Simboličan primjer kako u ratu s kompleksima Cityju predstoje još brojne bitke pružio je mlađahni Sam Jones, pripadnik mladog sastava svijetlo-plavih, koji se bio prisiljen ispričati klubu i navijačima uz opasku kako je upozoren na odgovornost koju ima prema klubu i bojama koje brani.

Zašto? Prošlotjedni pogodak Ashleyja Younga na Ewood Parku mladi je nogometaš Manchester Cityja na Twitteru proslavio porukama "Yeah united united united" i "Game over! Ashley Young you king!"

Game over? Čini se da je tako.

Ljudi u crnom

Ne valja i nije fer, dakako, iz čitave priče izostaviti Arsenal koji je – osim što je upropastio napetost prvenstva i našao vremena za vrijedne gore spomenute kulturne priloge – odigrao jednu od (naj)boljih utakmica sezone i pokazao kako doista nije sve u novcu, već se ponešto može naći i u Mikelu Arteti.

Slučajni prolaznik, slabo upoznat s odnosima snaga u Premier ligi, u nedjelju je na Emiratesu lako mogao zamijeniti uloge dvaju klubova. Agresivni i razigrani Arsenal gotovo je plesnim korakom i iznenađujućom lakoćom nadigrao donedavno gotovo nepobjedivu momčad i jedini od dva takmaca djelovao poput sastava koji se bori za naslov.

Takva je izvedba zavarala čak i Thomasa Vermaelena, koji je već sljedećeg dana hrabro iskoračio pred novinare i izjavio kako će se Arsenal već sljedeće sezone boriti za naslov prvaka. Stoperu Topnika jamačno nitko nije kazao kako se o budućnosti Robina van Persieja tek treba razgovarati, a momčadi i dalje nedostaje potrebne dubine. Dobra vijest za Vermaelena i Arsenal je ta što Van Persie već četiri utakmice boluje od upale Torresa, pa će i potencijalnih kupaca biti sve manje.

Bez obzira hoće li se s Arsenalom sljedeće sezone hrvati za naslov prvaka, igrači Manchester Uniteda i Alex Ferguson ovoga su vikenda bili veliki navijači Topnika jer upravo uz njihovu pomoć došli su do prednosti od osam bodova koju je, ako pitate otočka piskarala, ali i Roberta Mancinija, nemoguće dostići.

Premda su svoj posao odradili prije korporacijskog derbija dviju arapskih zrakoplovnih tvrtki u Londonu, značajno je spomenuti kako su Crveni vragovi osim uz pomoć Arsenala do osam bodova prednosti stigli i uz nimalo zanemarivu pomoć ljudi u crnom (i usprkos činjenici da prekomjernim guranjem lopte Antoniju Valenciji stvaraju dojam da su svi travnjaci Premiershipa nagnuti na desnu stranu).

Kad koristim pojam ljudi u crnom, pritom ne mislim da su Will Smith i Tommy Lee Jones neuralyzerom obrisali pamćenje vrataru Queens Park Rangersa Paddyju Kennyju i natjerali ga da sam sebi postigne pogodak, već mislim na moćne ljude sa zviždaljkom i kartonima u boji, djelitelje pravde koji u posljednje vrijeme u svojoj ponudi nerijetko nude i gorak okus nepravde.

Doista je nevjerojatan slijed događaja koje su pomoćni i glavni sudac utakmice na Old Traffordu uspjeli protumačiti krivo, a još je manje objašnjiva reakcija tobožnjeg krivca za jedanaesterac Shauna Derryja, koji je mirno predao kapetansku traku i uputio se u svlačionicu, bez riječi ili zasluženog nokautiranja suca čelom po sinusima.

Sudačka pogreška u korist Manchester Uniteda natjerala je navijački puk da se žestoko obruši na branitelje naslova, njihova menadžera, ali i nogometni savez te se poigra riječima i nadjene mu ime Fergie Association. Kao i svaka druga tema koja ima veze s nevoljama Manchester Uniteda, tako je i ova na Facebook stranici Engleskog pacijenta izazvala statističku oluju, peterostruko veći domašaj i zapravo poslužila kao savršena reklama za kolumnu, Sportnet i vašeg omraženog kolumnistu.

Hvala vam.

Šalu i statistiku na stranu, glumačka izvedba Ashleyja Younga za najgoru je osudu i izravno se kosi s već u kamen uklesanom teorijom koja kaže kako plemeniti britanski igrači nikada ne glume prekršaje niti pokušavaju prevariti suce. Kako je stvarnost često u svađi s onim što Englezi misle o samima sebi, potpuno zasluženu kritiku valja usmjeriti prema igračima koji se ne ustručavaju iskoristiti svaku priliku kako bi djelitelje pravde obmanuli i natjerali na odluke izvan zdrave pameti.

Iako se puno tinte može potrošiti analizirajući kako je moguće da zdravo ljudsko oko propusti svojom rožnicom zabilježiti sliku Ashleyja Younga u zaleđu, upravo je uskršnji program u Premier ligi poslužio kao savršen primjer da su i suci samo ljudi. I to ljudi koji svoj posao često obavljaju vrlo loše.

Istoga je vikenda Chelsea iz dva evidentna zaleđa došao do pobjede nad Wiganom, koji bi zbog takvih sudačkih odluka, baš kao i Queens Park Rangers, sljedeće godine mogao igrati u drugoligaškom društvu i izgubiti milijune prihoda, no mali klubovi kao kolateralna šteta nisu ekskluziva Premiershipa, takvih je primjera svugdje u Europi.

U dvije strane sudačkih previda uvjerili su se i igrači Liverpoola i Aston Ville, kojima je (ne)pravdu dijelio Michael Oliver, isti onaj koji je na Old Traffordu prije dva tjedna propustio dosuditi čist kazneni udarac u korist Fulhama. Uz tri nedosuđena jedanaesterca za Liverpool, te jedan za Aston Villu, kao i neopravdano (za promjenu) zlostavljanje Luisa Suareza, kojemu je samo na temelju reputacije dodijelio karton za simuliranje, Oliver nije pokazao pristranost, već samo dokazao da je – loš.

Sve dok nogometnim savezima ne bude dozvoljeno naknadnim pregledom snimke ustanoviti simuliranje i počinitelje i nakon završetka utakmice suspendirati na nekoliko tjedana, glumačka će dostignuća, a zajedno s njima i pogrešne sudačke procjene i dvojbene odluke, očito biti sastavni dio nogometne igre.

Nikad više

Nevolje Liverpoola kroz sezonu koja polako dolazi svom kraju nerijetko su nas ove sezone natjerale na zbijanje dobronamjernih šala, ali zabavi na Anfieldu ovoga tjedna definitivno neće biti mjesta. Liverpool će se sljedeće nedjelje, 15. travnja, prisjetiti najtužnijeg događaja u svojoj povijesti.

Na taj dan prije 23 godine, u Sheffieldu, na stadionu Hillsborough, Liverpool i Nottingham Forest trebali su odigrati polufinalnu utakmicu FA kupa, utakmicu koja će zauvijek služiti kao poveznica s najvećom katastrofom na stadionima u britanskoj povijesti.

Zbog niza pogrešnih, neobjašnjivih i kontroverznih poteza i odluka, kako organizatora, tako i policije, o kojima se i danas vode debate i ne postoji univerzalan konsenzus, na prekrcanoj tribini Leppings Lane End zbog gušenja i nagnječenja živote je izgubilo 96 navijača Liverpoola, dok je njih čak 766 ozlijeđeno.

Čak 79 žrtava bilo je mlađe od 30 godina, među njima i 14-godišnja djevojčica, ali i dvojica mladića čija još nerođena djeca nikada nisu upoznala svoje očeve. Najmlađa žrtva katastrofe na Hillsboroughu bio je desetogodišnji Jon-Paul Gilhooley, rođak kapetana Liverpoola Stevena Gerrarda, koji je u više navrata isticao kako je u njegovoj tragičnoj smrti našao inspiraciju za uspjehe u karijeri.

I toga 15. travnja, baš kao i danas, na klupi Liverpoola sjedio je Kenny Dalglish, a njegovi postupci nakon tragedije na Hillsboroughu zajamčili su mu vječno mjesto u srcima svih navijača, ali i bivših i sadašnjih igrača. Svoj gotovo božanski status na Anfieldu posve shrvani Dalglish zaradio je osobnom i nedvosmislenom podrškom koju je pružio obiteljima unesrećenih u danima nakon tragedije.

Dalglish je osobno pohodio velik broj pogrebnih ceremonija koje su uslijedile, a u jednome danu pod policijskom je pratnjom prisustvovao na čak četiri pogreba i izrazio sućut neutješnim članovima obitelji. Godinama nakon tragedije, menadžer Liverpoola ispod vlastitog je kreveta u kutijama čuvao pisma obitelji čiji su najmiliji stradali u tragediji, a silni ga je stres na kraju stajao i posla.

Premda je mogla i morala biti izbjegnuta, tragedija u Sheffieldu i događaji koji su uslijedili potaknuli su zakonodavce na promjene i pretvorbu engleskih nogometnih stadiona u arene vrijedne divljenja. Zloglasnih ograda, uz koje su prestala kucati srca više desetaka navijača Liverpoola, danas više nema, a stajaća su mjesta na stadionima zamijenila ona sjedeća.

Hillsborough je i danas, baš kao i prije 23 godine, bolna tema ne samo na Anfieldu, već u cijelom gradu na rijeci Mersey. Kada u nedjelju, 15. travnja, na memorijalni spomenik u čast žrtvama Steven Gerrard i Kenny Dalglish polože vijence, na umu će imati samo jednu želju – ne ponovilo se, nikad više.

Sudačka nadoknada

Engleski se nogomet ovoga tjedna urotio protiv Engleskog pacijenta i maksimalno mu otežao posao naguravši u uskršnji raspored Premier lige dva kola rastegnuta na čak šest dana, od petka do srijede. Kako je i vaš kolumnist, baš poput sudaca, čovjek od krvi i mesa, sposoban donositi kvalitetne odluke ali i grubo zgriješiti, unaprijed se ispričavam ako svi događaji iz tjedna bogatog nogometom nisu dobili prostor koji ti, štovani čitatelju ovih redaka, smatraš zasluženim.

Kad sam to rekao, zasluženi prostor jednostavno mora dobiti Newcastle, u ovoj kolumni nezasluženo i bezobrazno zapostavljeni klub koji se fantastičnim nizom rezultata, ali i tvrdoglavom upornošću, čitavu sezonu drži blizu vrha, a upravo se ovih dana profilirao u jednog od najizglednijih kandidata za plasman u Ligu prvaka.

Bila bi to sjajna i potpuno zaslužena nagrada za ono što su Alan Pardew, njegovi pomoćnici, te igrači Newcastlea stvorili na St. James Parku, od momčadi koja je prije samo dvije godine nastupala u Championshipu i kojoj mnogi nakon prodaje kapetana Kevina Nolana i nekoć obećavajućeg napadača Andyja Carrolla nisu previđali svijetle dane.

Pametno uložen novac, međutim, od Svraka je stvorio jednu od trenutno najmoćnijih napadačkih sila u Premiershipu, sastav koji je i Manchester Unitedu sposoban utrpati tri komada i pritom igrati oku dopadljiv nogomet, bez straha od protivnika na suprotnoj strani terena.

Od simbioze napokon posve oporavljenog Hatema Ben Arfe, kojemu je zbog starta Nigela de Jonga ne tako davno karijera visjela o koncu, i briljantnih napadača Dembe Ba i Papissa Cisséa rastu zazubice svakom ljubitelju nogometa. Premda će pogodak Ben Arfe u susretu s Boltonom svoje mjesto u pregledu najboljih pogodaka još nedovršenog 33. kola naći tek sljedeće srijede, već sada nije teško predvidjeti mjesto koje će zauzeti.

Newcastle u trenutnoj formi i Newcastle kakav gledamo proteklih tjedana je momčad koja zaslužuje Ligu prvaka možda i više od Tottenhama i Chelseaja. Hoće li se tamo i naći sljedeće sezone, te hoće li često kritizirani vlasnik Mike Ashley prepoznati temelje momčadi koja bi nadogradnjom mogla ponovno podsjetiti na onaj Shearerov Newcastle, pitanje je koje nadilazi moći Engleskog pacijenta.

Jednako tako, moć Engleskog pacijenta očito nadilazi i osnovna računska operacija zbrajanja, jer ovoga sam se tjedna prisiljen ispričati širokom krugu čitatelja zbog obmane javnosti zbog koje sam, posve nehotično i nenamjerno, ostavio dojam da je Liverpool bolji nego što jest.

Već svima poznat semafor koji uporno zbraja situacije u kojima Liverpool umjesto mreže uspijeva pogoditi vratnicu ili gredu očito je ostao bez baterija ili je hakiran od strane Anonymousa, pa je proteklog tjedna ponudio informaciju kako su Redsi okvir gola pogađali 22 puta. Istina je pak posve drugačija.

Naime, prema novim podacima koje je dostupnima učinila britanska agencija za prikupljanje i statističko praćenje sportskih podataka po imenu Opta, Liverpool je tijekom ove sezone vještinu pogađanja vratnice i grede ponavljao čak 28 puta, devet puta više od bilo koje druge momčadi!

Budući da sam semafor napunio novim baterijama, iskreno se nadam kako novih pogrešaka neće biti, a da na polju nesposobnih pratitelja statističkih podataka nisam sam dokazuje i to da BBC barata podatkom od 33 pogođene vratnice. Pa vi sad birajte kome ćete vjerovati.

Inače, nakon tri pogođene vratnice iz ogleda s Aston Villom, Liverpool je u sinoćnjem ogledu s Blackburnom zamalo u svom stilu prosuo dva pogotka prednosti, a Andy Carroll bio na korak od autogola, prije nego je napravio korekciju ciljnika, počeo raditi svoj posao i podsjetio Redse kako je to – pobijediti protivnika.

Liverpoolov je problem što su uoči polufinala FA kupa s Evertonom ostali i bez drugoga vratara Alexandera Donija, koji je u suzama napustio Ewood Park shvativši da je s crvenim kartonom propala prilika da istrči na Wembley, ali i prilika da izađe iz vječne sjene Pepea Reine i napokon ga ogrije sunce. Ili svjetlos reflektora, svejedno.

Sirotom Doniju definitivno ne leži ovaj travanjski zrak. Prije točno pet godina, 11. travnja 2007. godine, u dresu Rome od Manchester Uniteda primio je sedam pogodaka, a niti ove se kišne proljetne večeri neće sjećati po dobrome.

Da je pak u Premiershipu sposobnijih sudaca, Redsi su po svoj prilici trebali ostati i bez Donijeve zamjene, trećeg vratara Brada Jonesa, što bi subotnjoj utakmici na Wembleyju dalo poseban začin, a Josea Enriquea nakon St. James Parka vratilo u krug kandidata za preuzimanje vratarskih rukavica.

Bez obzira na tri postignuta pogotka, malo tko na Anfieldu i oko njega nije zabrinut činjenicom da ljuti gradski rival nije samo skupio više bodova i bolje stoji na ljestvici, već mu i postizanje pogodaka u posljednje vrijeme ide znatno bolje. Ne poručuju bez vraga navijači Evertona svojim ljubimcima: u subotu igrate protiv Liverpoola 2012. godine, ne protiv slavne povijesti kluba.

A kako mi je dobro krenulo s davanjem zasluženih počasti nezasluženo zapostavljenim pojedincima i momčadima, svakako valja spomenuti Nikicu Jelavića, koji je s dva pogotka Norwichu dokazao da je Moyes napokon našao strijelca, a potom se vjerojatno i sam iznenadio kada su Toffeesi i bez našeg reprezentativca Sunderlandu utrpali čak četiri komada.

Kako smo već ustanovili, Arsenalu je za pobjedu nad Cityjem bio dovoljan tek jedan pogodak, koji je navijačima Topnika dao dovoljno dobar razlog da se narugaju gostujućim navijačima i počaste ih "njihovim oružjem". Dohvatili su se u zagrljaj, okrenuli leđa travnjaku i zajednički skakali oponašajući tzv. Poznan, kojega komentator Sky Sportsa naziva poznatom koreografijom Cityjevih navijača, a zapravo se radi o prastarom izljevu navijačkih emocija kojeg su simpatizeri svijetlo plavih "popalili" na gostovanju u Poznanu i prošvercali u Englesku.

Ostanimo još tren kod Arsenala, koji je u suradnji s Citroenom predstavio posebno oslikan automobil, na kojemu su se našle karikature Arsenea Wengera, Robina van Persieja, a iz nekog razloga našao se tu i Manuel Almunia, koji u nedostatku ćupova od srebrnine u rukama drži grb Arsenala.

Da zaokružimo cijelu priču o sucima koji propuštaju kazniti ili sankcionirati ono što se kazniti mora, dodajmo kako je i Branislav Ivanović zaradio naknadnu prijavu zbog podmuklog udarca kojim je "počastio" Shauna Maloneyja. Ruku na srce, očito je kako glavni sudac gleda u posve drugome smjeru, no niti bilo tko od njegovih pomoćnika nije registrirao ispad koji bi po pravilima trebao biti kažnjen crvenim kartonom.

I tako, još smo jedno druženje doveli kraju, pa je red da uoči večerašnjih utakmica druge polovice 33. kola još jednom izrazimo divljenje sjajnim pogocima koji su obilježili prethodno kolo.