Onda kad smo nabijali komplekse Realu i Barceloni...

Cedevita je najbolja momčad regije, iako ne i regionalne lige. Pisao sam već u izvještaju s finalne utakmice kako je Maccabi ipak neki drugi svijet i košarkaški i zemljopisno. Preko njega se u finalu u Tel Avvu jednostavno nije moglo. Ne samo Cedevita, ne bi mogli ni mnogo ugledniji i bogatiji klubovi. Nisu slučajno samo Panathinaikos i Barcelona ove sezone osvajali Nokia Arenu.

Cedevita je napravila maksimalno što se moglo i vikend u Tel Avivu zapravo im je bio nagrada za sve ono što su minulih sezona napravili i "pečatirana priznanica" za ulazak u društvo "velikih igrača". Dogodine će se Cedevita igrati s europskom košarkaškom elitom i s obzirom na viđeno, s obzirom na to kako taj klub funkcionira i izgleda, siguran sam da će tamo napraviti daleko bolji, ozbiljniji posao nego što ga je ove sezone napravio Zagreb. Što, doduše, i nije neki izazov, ali dobro.

Cedevitu sad čeka najteže, ali i najslađe ljeto dosad. Čeka je posao sklapanja konkurentne euroligaške momčadi, što ova današnja, realno - nije. Svjesni su toga i u menadžmentu najmlađeg zagrebačkog Euroligaša, pa su se već počele vrtjeti kombinacije s Markom Popovićem, Markom Tomasom, Simonom, Markotom, Sutonom... Amerikance da i ne spominjemo. U euroligašku momčad svatko želi doći.

Kakvu god momčad sastavili, što god ovog ljeta napravili u jedno sam već danas potpuno siguran. Dvorana u kojoj će Cedevita igrati Euroligu sigurno neće biti onako sablasno prazna kao što je to bila Arena kad je u njoj igrao Zagreb. Štoviše - nudim okladu da će se za Cedevitine utakmice u Euroligi po Zagrebu tražiti karta više. Ne vjerujete? Vidjet ćemo.

U Cedeviti znaju što žele i znaju kako to ostvariti. Već u Tel Avivu su pokazali da to više nije ona Cedevita od prošle ili pretprošle sezone i da taj entuzijazam koji i dalje isijava i iz "šefa svih šefova" Emila Tedeschija i prvog čovjeka kluba Mladena Vebera i sportskog direktora Mateja Mamića i svih onih koji su uključeni u tu svježu košarkašku priču - neće dozvoliti da se ponove pogreške koje je u svojoj euroligaškoj avanturi radio Zagreb.

Dok smo u vrućem Tel Avivu čekali finale, zadovoljni činjenicom da je pobjedom protiv Partizana napokon jedan hrvatski klub došao na najviše mjesto u "regionalnoj podjeli" (Maccabi je tu ipak "izvan konkurencije" i tko zna kad će se i hoće li se opet nekad u nju vratiti), sjećanja su neminovno lutala na neka stara, dobra vremena. Vremena u kojima smo malo drugačije "razgovarali" s Maccabijima, Barcelonama i sličnima.

Današnjim klincima, koji kad ih pitate za koga navijaju, kažu "za Real/Barcelonu" prije negoli za Hajduk, Dinamo, Split ili Cibonu, teško je objasniti kakvi su odnosi snaga u europskoj košarci bili prije nekih dvadesetak godina. Ali nama koji smo to doživjeli, koji znamo koliko smo poraza i kompleksa nabijali tim Realima i Barcelonama u vremenima kad se do pobjeda moglo i talentom, ne samo novcem, jasno je zašto danas poput naših djedova i baka uzdišemo za "starim, dobrim vremenima koja se više nikad neće vratiti".

Kako je lijepo biti svjedok vremena u kojem se Dražen Petrović sam poigravao s Realom, zabijao im 36 poena u finalu, izluđivao njihovog predsjednika, trenera, igrače, navijače. Kad je Cibona nezaustavljivo marširala europskom košarkom, a Realov direktor Lorenzo Sanz pred Dražena stavio prazan papir s olovkom na kojemu će sam ispisati cifru za dolazak među "kraljeve". Čitava Europa klanjala se Ciboni, čitava Europa osim - madridskog Reala koji je samo zbrajao poraze i trofeje koji su im zbog Dražena i društva izmicali iz vitrina.

A što tek reći o Barceloni? Znam da ću sa sljedeća tri paragrafa navući bijes svih onih koji padaju u nesvijest čim se spomene "grande Barca", ali u košarkaškoj Europi do prije 10 godina nije postojao gubitničkiji i kroničnim izostankom ozbiljnih trofeja iskompleksiraniji košarkaški klub od Barcelone. Toliko su novca sipali, toliko puta pokušavali, toliko se puta "napaljivali", a onda pucali kao kokice pod visokom temperaturom, uglavnom rušeni od "naroda i narodnosti" iz bivše države.

Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete konačno su uspjeli sklopiti momčad koja je bila dovoljna za biti ispred Reala, ali nisu računali da će ih u Europi dočekati - Jugoplastika. Kako li su se samo momčadi Aita Garcije odbijale od splitskih Žutih u svim ključnim utakmicama. Navijači Jugoplastike do danas lica Sanepifanija, Jimeneza, Solozabala, Norrisa i ostalih pamte samo u razočaravajućoj, tužnoj grimasi. Za vesele nije bilo prigode.

Pet puta gubila je Barcelona finalne utakmice za prvaka Europe, polufinalne i četvrtfinalne je teško i izbrojati. Poraz na poraz, kompleks na kompleks, a onda su se dosjetili. Kad već ne mogu osvojiti "njihovu" ligu, osnovat će svoju. Smjestiti je u Barcelonu, jasno svima pokazati tko je tu gazda i potrošiti koliko god treba. I na silu ako ne ide "mirno", poput "pljačkanja" moskovskog CSKA u polufinalu tog njihovog "inicijacijskog" Final Foura u Barceloni 2003, u kojem su konačno uspjeli "dotjerati" tu europsku titulu u svoje vitrine. Jungebranda i Lamonica uvijek ima dovoljno.

Otkako su četiri kluba, Barcelona, Maccabi, Panathinaikos i CSKA svojim "svemirskim" budžetima privatizirali Euroligu, svima drugima je i preostalo tek to - prisjećati se nekih drugih vremena u kojima su karte bivale drugačije raspodijeljene i u kojima se talentom moglo protiv novca.

Vremena su se promijenila, novih Dražena i Tonija više nemamo, niti se imamo čemu velikom nadati barem u bliskoj košarkaškoj budućnosti. No, bez obzira na činjenicu da je novac doista izmijenio sliku europskog i svjetskog sporta, barem u košarci ne trebamo nikoga kriviti za to gdje smo danas. Sami smo krivi. I onda je Real mogao kupiti Sabonisa, Barcelona Norrisa, Maccabi Mageeja, i onda su ih štitili suci i davali im sve "dvojbene lopte", i onda je jedan njihov igrač koštao koliko svi naši zajedno.

Ali onda su im s druge strane stajali neki mršavi, ali prčeviti hrvatski klinci, smijali im se u lice, uzimali im trofeje i nabijali im komplekse. Onda smo imali trenere koji su imali viziju i košarku gledali pet godina ispred svih ostalih. Imali smo vjeru u sebe, svoje znanje, svoje mogućnosti, vjeru da možemo i želju da hoćemo. Imali smo sustav koji je funkcionirao. Sustav u kojemu je ishodište svega bila - košarka. Sustav u kojemu se ni jedan sudac, predsjednik, trener ili činovnik nije mogao izdignuti iznad same igre.