Sve se promijenilo, a sve ostalo isto...

Igrači se mijenjaju, prvak ostaje isti

Dominacija Dinama u Prvoj ligi najviše je, izgleda, dosadila - navijačima Dinama. U otužnoj atmosferi, dalekoj od one kada su se slavila prva 2-3 naslova u ovoj seriji, Dinamo je po kiši odigrao prosječnu utakmicu protiv solidnog Splita i tako okončao sedmi uzastopni pohod na titulu prvaka. Iako 21 bod razlike ispred drugoplasiranog dovoljno govori, iako su igrači zaslužili uživati u dvostrukoj kruni jer su pokazali da su uvjerljivo najbolji u Hrvatskoj, nedostaje slasti u osvajanju naslova prvaka kada nema ni prave konkurencije, a još manje prave atmosfere oko nogometa...

Ante Čačić zgrabio je priliku kada je konačno dobio momčad koja se ne treba boriti za ostanak, već koja je preodređena za naslov prvaka. U 10 prvenstvenih utakmica, Čačić je upisao 10 pobjeda (uključujući startnih osam) uz tri remija i tako više nego utrostručio prednost koju je imao na početku proljeća (šest bodova), a stigao je i osvojiti Kup iako je na sve tri stepenice do Rabuzinovog sunca opasno visio. No, dvostruka kruna je tu, cilj je ostvaren i Čačić će, ne bude li većih iznenađenja što u Maksimiru nikad nije nemoguće, povesti Modre u novu europsku avanturu.

S kakvim sastavom? Proljeće je trebalo puno toga otkriti, no zapravo nije puno promijenilo u "odnosu snaga" u svlačionici. Dinamova kvaliteta više u odnosu na suparnike u Prvoj HNL bili su više-manje isti nogometaši kao na jesen, od Kelave preko Vide, Tonela, Ibaneza, Badelja, Vrsaljka, Kovačića, Leke, Sammira do Krstanovića i prvog topnika lige Fatosa Beqiraja. Na pozornicu se ugurao tek Josip Pivarić, s tri gola, dvije asistencije i solidnom igrom u obrani dao je naznačiti da Dinamo neće imati problem s tom pozicijom i ako ode Luis Ibanez.

No, pitanje je tko će sve ostati u svlačionici za iduću sezonu. Postoji obostrana želja za odlazak Sammira, no nema pravih kupaca; domaćeg okruženja zasitio se i kapetan Badelj, a Euro bi mogao dovesti kupce za Vrsaljka i Vidu, možda čak i Kelavu. Kovačić već jest na radaru brojnih klubova, a postoji još nekolicina igrača koja ne bi imala ništa protiv odlaska, zbog statusa u momčadi ili nekog drugog razloga. I Dinamu je stiglo vrijeme za prodaju, klupski budžet teško će podnijeti još jedno ljeto bez značajnih odlazaka.

Za Dinamo je dobar znak što ovih sedam godina dominacije nije plod velike konstante u momčadi. Usporedbe radi, u Dinamovoj šampionskoj generaciji prije samo dvije sezone od ključnih igrača samo su Badelj i Sammir i sada bili prve violine. Igrači se mijenjaju, dominacija ostaje. Barem u ovim tužnim okvirima domaćeg nogometa... Prođe tako još jedna sezona...

Konačno je završila još jedna "muka o' Hajduka". Još jedno proljeće totalnog raspada, još jedna sezona totalnog besmisla, još jedna stepenica niže za klub koji je izgubio sve osim navijača. U posljednja dva domaća susreta Splićanima su lekcije na travnjaku i u novinarskom salonu nakon utakmice dijelili igrači i treneri Lučkog i Lokomotive. Kako se na Poljudu misle uhvatiti u koštac s najboljim zagrebačkim klubom kad ih u njihovom domu ponižavaju "kvartovski" klubovi iz metropole...

Dok je u Maksimiru "sadašnji" Dinamo slavio tko zna koju već uzastopnu titulu prvaka Hrvatske, "budući" Dinamo u Poljudu je Hajdukovcima pokazivao da ih ni narednih sezona ne čekaju neki senzacionalnu rezultatski preobrati. Lokomotiva je u 90 minuta ogleda s Hajdukom izgledala ozbiljnije i organiziranije, postigla pogodak, promašila jedanaesterac i upisala se na sve dužu listu klubova koji su do prije nekoliko godina sanjali gostovanje na Poljudu, a sad ga osvajaju bez nekog velikog naprezanja.

Hajduk se i ovog proljeća raspao, i ovog proljeća nema apsolutno nikakvu sliku onoga kako bi trebala izgledati momčad za narednu sezonu i što će s njom uopće ciljati. Odlaskom Krasimira Balakova kao da je iglom probušen balon kakvih-takvih ambicija i rezultata splitskog kluba, a do kraja sezone redale su se sve lošije i mučnije predstave i porazi Hajdukove momčadi. Četiri u nizu? Nikad u povijesti. Do danas.

Svu depresiju aktualnog Hajdukovog trenutka dokazuje i činjenica da usprkos najgorem nizu u povijesti, opet rijetko tko upire prstom u trenera Mišu Krstičevića. Kao da su svi oguglali na Hajdukove poraze, kao da su se svi primirili i pomirili s činjenicom da Hajduk kakav god bio, s Dinamom više jednostavno ne staje u istu rečenicu glede igračkog kadra, mogućnosti i rezultata. Krstičević je "nagazio" igrače u završnom dijelu sezone, što je proizvelo desetak ozlijeđenih, još nekoliko "poluozlijeđeno/poluuvrijeđenih". Tko god je osjetio i mrvicu "peckanja u mišiću" jedva je dočekao pobjeći s terena, bilo na Grobnik, bilo u Stobreč, bilo na Žnjan. Svugdje je bolje nego na poljudskom travnjaku subotom navečer.

Ostalo je tako tek nekoliko onih "najhrabrijih", kojih se čak više niti 11 nije moglo skupiti. Pa su se silom prilika isprobavali "neki novi klinci", makar je jasno da im se u ovakvom neorganiziranom i nekvalitetnom Hajduku time samo radila "medvjeđa usluga". Što se uopće o ikome iz Hajdukove svlačionice moglo naučiti ovog proljeća? Prođe tako još jedna sezona, sve se promijenilo, a sve ostalo isto...