Svakoga dana ovaj me posao uči da se mogu naviknuti na bilo što

Tajna je bila u karikaturi. Šalicom je dominirao lik simpatičnoga Dilberta, junaka svjetski poznatoga stripa, koji je za radnim stolom ispred računala i tipkovnice pokušavao nesmetano obavljati svoj posao, ignorirajući činjenicu da mu na glavi dubokim snom pravednika spava mačak.

Zamijenite li Dilberta potpisnikom ovih redaka, a crvenoga mačka iz karikature crnim po imenu Jurica, prizor je predstavljao presliku situacije s kakvima se Engleski pacijent kroz godine morao nositi kako bi pred vas isporučio tjednu dozu otočkog nogometa. Šalicu sam jednostavno morao imati.

Jer dok srijedom upijate beskrajne paragrafe i pitate se ima li tome uopće kraja i hoće li vam ostati vremena za život, vjerojatno ni ne slutite da dobar dio teksta ponekad nastaje u društvu Jurice, čija privrženost ne bira ni vrijeme ni mjesto, niti pita jesu li vrh glave ili sredina tipkovnice baš to mjesto koje bi mu skrbnik odabrao za miran počinak.

Šalice više nema.

Otprilike s istekom Fergiejeva vremena na Etihadu i pogotkom Sergija Aguera koji je Manchester Cityju u šokantnoj završnici uručio naslov prvaka, nervoznim, frustriranim, refleksnim, ali i odlučnim trzajem dlana porculanska je suradnica vašeg kolumniste sletjela s radnoga stola.

Tko zna o čemu je razmišljala dok je zrakom rasipala poklonjenu joj kinetičku energiju. Je li joj život prošao pred drškom? Je li se prisjetila zajedničkog prekooceanskog leta, dolaska u Lijepu našu, ili topline prve kave koju je podijelila sa mnom? Ili se onako prazna osjećala iskorišteno i odbačeno? Izdano?

Oproštaj s rubom radnoga stola, s kojeg je godinama prkosila bezdanu, krijepila me kofeinom i gurala kroz Scile i Haribde novinarskog posla, ipak nije bio tako bolan kao neminovni susret s betonskim zidom, iz kojega je mogao izaći samo jedan pobjednik.

Dok se duša od porculana razbijala na komadiće te na zidu ostavljala još uvijek vidljiv trag, i rečenica s početka kolumne simbolično je gubila riječi i smisao. Zbog ovoga sam posla navikao da u životopisu Bébéa stoji i Manchester United, navikao sam da Andy Carroll vrijedi 35 milijuna funti, a ako baš hoćete – navikao sam na činjenicu da ni mačak na glavi nije nepremostiva prepreka.

Ali nema, jednostavno nema posla na svijetu koji me može naviknuti na ovakav rasplet prvenstva.

Pet razloga

"Kakva je ironija što poštovani M.V. piše o zadnjem kolu HNL-a i zadnjem kolu engleske lige, koliki su to samo ekstremi", simpatično je primijetio jedan vjerni čitatelj Sportneta u komentarima pod Dnevnikom posljednjeg kola MAXtv Prve lige, kojega je valjda po nebeskoj kazni morao napisati i potpisati Engleski pacijent.

Tko nije pokušao i na vlastitoj koži osjetio muku, teško može zamisliti kakav je izazov iznaći motiva i materijala, te napisati pristojnu količinu teksta o posljednjem kolu hrvatskoga prvenstva, koje ne odlučuje ni o čemu i kojemu baš svi sudionici ne mogu dočekati kraja, a zatim se preusmjeriti na otočke travnjake i opisati završnicu prvenstva kakvom se može pohvaliti malo koje svjetsko natjecanje. U bilo kojem sportu.

Ako me ovaj posao naučio bilo čemu, osim gore već spomenutim činjenicama o Bébéu, Carrollu i mačkama na glavi, naučio me lekciji da nikada, baš nikada u smjeru Svemira ne treba podizati srednje prste i tu upitno pristojnu gestu popratiti povicima "dokrajči me, ako možeš".

Jer Svemir će vam drage volje ispuniti želju.

Pokušati u riječi pretočiti posljednjih 90 minuta jubilarne, 20. sezone engleske Premier lige posve je besmislen zadatak, jedan od onih već na početku osuđen na neuspjeh. Tko im nije svjedočio vlastitim očima, propustio je stvaranje sportske povijesti, trenutaka o kojima će se pričati i za deset, dvadeset, pa i 44 godine.

Upravo toliko bilo je potrebno Manchester Cityju da pronađe izlaz iz goleme sjene crvenoga mu i daleko uspješnijeg susjeda i podigne trofej namijenjen prvaku. Treći, ali vjerojatno najslađi od svih. Mogao je to učiniti na lak i očekivan način i Queens Park Rangersima već u prvom poluvremenu utrpati tri ili četiri pogotka, do kraja dodati još dva, žonglirati loptom i tjerati suca da što prije svira kraj i uruči im zasluženi trofej.

Ali ne, u suradnji i dosluhu sa Svemirom, City je do naslova odlučio doći na najteži i najkompliciraniji mogući način, te kroz 90 nezaboravnih minuta na sebi svojstven način ugroziti osvajanje trofeja kojeg mu je valjda i Wikipedia već upisala tjedan dana ranije.

Listajući kroz brojna tragikomična poglavlja Cityjeve povijesti, mnogi su se u tim trenucima prisjetili 1996. godine, kada je Blue Moon u posljednjem kolu stigao prednost Liverpoola od dva pogotka, a potom čuvao remi zbog pogrešne informacije s klupe da Coventry gubi od Leedsa. Gubljenjem vremena na kraju su sačuvali bod, ali do boda je došao i Coventry te zbog bolje gol razlike poslao Manchester City u drugoligaško društvo.

Je li moguće da će na najnevjerojatniji mogući način City ispisati novo poglavlje i protiv najgoreg ovosezonskog gosta u Premier ligi, koji usput igra s desetoricom igrača, upisati prvi domaći poraz u čitavoj sezoni i predati titulu u ruke Manchester Uniteda, pitala su se u nevjerici užasnuta, očajna i uplakana lica na Etihadu.

Neće. Zahvaljujući Edinu Džeki i Sergiju Agueru o ovom se Manchester Cityju neće pričati kao o onome iz 1996. godine. Ovaj će Manchester City, zajedno s menadžerom Robertom Mancinijem, zlatnim slovima ostati zapisan kao onaj koji je prekinuo dominaciju gradskoga susjeda i ugazio put novim trofejima.

Danas, s odmakom od tri dana i tri slabo prospavane noći, gorka okusa u ustima, drhtavih prstiju i s jednom šalicom manje u kuhinjskom ormariću, valja progutati navijački ponos i sportski priznati kako je Manchester City naslov osvojio pošteno i zasluženo, tamo gdje se naslovi i trebaju osvajati – na nogometnom terenu.

O razlozima zašto je Manchester United na sebi nesvojstven način ispustio osam bodova prednosti (i titulu koju mu je valjda i Wikipedia upisala šest tjedana ranije) neka razmišljaju oni kojima je to posao na Old Traffordu, a ja ću se pozabaviti s pet razloga zbog kojih je Manchester City ove sezone zaslužio srebrni trofej.

Razlog prvi: Roberto Mancini
Zbog slabijeg poznavanja engleskog jezika i siromašnog vokabulara talijanski strateg nerijetko može ostaviti pogrešan dojam čovjeka koji nema odgovore na sva pitanja. Prava je istina da Roberto Mancini toliko tečno govori nogometni jezik, da je sposoban napisati njegov rječnik i odgovoriti na sve izazove Premier lige.

U samo dvije i pol sezone Mancini je na Etihad donio trofej FA kupa, sada već drugi nastup u Ligi prvaka, ali što je najvažnije – i trofej prvaka engleske. Takvim nizom uspjeha zaradio je iznimno povjerenje vlasnika kluba, koji će ga željeti zadržati pod svaku cijenu. Doslovno.

Sve je više onih koji Cityjevu titulu spominju u kontekstu niza domaćih i europskih naslova koji će tek uslijediti, a bude li strpljenja i obostranog razumijevanja s klupskim vodstvom, Mancinijeva priča na Etihadu mogla bi biti nalik onoj Alexa Fergusona na Old Traffordu, koja i nakon četvrt stoljeća još uvijek traje.

Zanimljiv podatak: i jedan i drugi u klub su došli kada im je bilo 45 godina.

Razlog drugi: Najviše postignutih pogodaka i najmanje primljenih pogodaka
Manchester City nije uspio osvojiti više bodova od Manchester Uniteda, pa je po prvi put u povijesti Premiershipa pobjednik odlučen usporedbom omjera postignutih i primljenih pogodaka. U obje rubrike City je nadmašio svog gradskog rivala, 93:89 u postignutim i 29:33 u primljenim pogocima, što u konačnici donosi razliku od osam pogodaka u korist novog engleskog prvaka.

Oni skloniji matematici i statistici primijetit će kako je na kraju ogroman utjecaj na ishod prvenstva imao upravo međusobni susret na Old Traffordu kojeg je City dobio rezultatom 6:1 i u odnosu na United popravio gol razliku za deset pogodaka.

Naravno, bilo bi suvišno Cityjevu superiornost svesti tek na suhe brojke i ne odati počast onima koji su ih omogućili, prije svega sjajnom Sergiju Agueru, koji se od prve utakmice u plavome dresu uklopio u novu momčad i sezonu završio kao treći strijelac prvenstva. S druge strane terena, ogromne zasluge za samo 29 primljenih pogodaka idu kapetanu momčadi i lideru Vincentu Kompanyju, a što nije mogao zaustaviti on, uglavnom je ostajalo u rukavicama reprezentativnog vratara Joea Harta.

Razlog treći: Dvije pobjede nad Manchester Unitedom
Ne kaže se bez vraga u Engleskoj da ako želiš biti prvak, moraš dvaput pobijediti Manchester United. Uzrečica je ove sezone dobila svoju potvrdu jer Manchester City dva je puta slavio u međusobnim ogledima s gradskim rivalom, i to se na kraju pokazalo ključnim.

Visoka pobjeda s Old Trafforda još dugo će ostati u sjećanju i jedne i druge strane Manchestera i poslužila je kao naznaka da u Engleskoj počinju puhati neki novi vjetrovi. S druge strane, ona na Etihadu možda nije bila rezultatski uvjerljiva, ali je (između ostalog i kukavičkim nastupom bivšega prvaka) potvrdila kako u ovom trenutku City ima i bolje pojedince i bolju momčad.

Razlog četvrti: Yaya Touré
Premda bi se dosta polemike moglo voditi oko toga je li pravi vođa momčadi Vincent Kompany ili Yaya Touré, potpisnik ovih redaka skromno smatra kako je upravo veznjak iz Obale Bjelokosti kotačić bez kojega se Cityjev stroj ne doima jednako jak.

Touré je tijekom sezone igrao više uloga, po potrebi nešto povučeniju ulogu sveprisutnog veznjaka, odanog vojnika koji podjednako izvršava napadačke i obrambene zadatke, ali i ulogu napadački orijentiranog veznjaka iza dvojice napadača, u kojoj je znao pokazati svu svoju pravu vrijednost.

Iznimnih trkačkih sposobnosti i fizičkih predispozicija, Yaya Touré možda više nije u nogometnom cvijetu mladosti (na dan osvajanja trofeja navršio je 29 godina), ali je i dalje veznjak kojeg bi poželjela gotovo svaka europska momčad. Za Manchester City od neprocjenjive je vrijednosti, a oteti im ga može još jedino Barcelona, u koju bi se jednog dana, prema vlastitom priznanju, želio vratiti.

Razlog peti: Šeik Mansour bin Zayed al Nahyan
Kad bismo se uhvatili u koštac s raspravom je li Manchester City sumanutom kupnjom igrača zapravo kupio ovu titulu i kad bismo u priču uveli usporedbe s titulama koje su osvajali Chelsea, Manchester United i Arsenal, ova bi kolumna ostvarila svoj davno zacrtani konačni cilj – ne bi joj bilo kraja.

Međutim, teško je ignorirati golemu ulogu nepresušnog džepa arapskog Šeika Mansoura, koji je od kupnje kluba do danas prema procjenama utrošio čak 800 milijuna funti ne bi li od Manchester Cityja stvorio moćnu momčad u engleskim, ali i europskim okvirima. I ne namjerava stati, već najavljuje još zvjezdanih pojačanja.

U silnom kupljenom žitu bilo je u međuvremenu i kukolja, ponešto se prodalo, posudilo i razdijelilo, no čini se da je Mancini u konačnici pronašao dobitnu formulu. Na temeljima momčadi koja je osvojila naslov sada treba graditi onu koja će ga i obraniti, a visoka cijena nafte i njenih derivata, te količina kojom raspolažu Ujedinjeni Arapski Emirati jamstvo je da za pojačanja neće nedostajati sredstava.

Sezonski biseri

Ne biste vjerovali, ali postoje ljudi koji su ovotjedni rasplet na vrhu ljestvice pratili ravnodušno, bez posebnih emocija, hipertenzije i srčane aritmije. To su ljudi koji ne navijaju niti za Manchester United niti za Manchester City i uvjeravam vas da ih ima poprilično velik broj. Neki od njih čak čitaju i ovu kolumnu.

I zato, prije nego se posvetimo dodjeli sezonskih nagrada Engleskog pacijenta, valja spomenuti kako je treće mjesto i Ligu prvaka u iznimno uzbudljivoj utakmici na Hawthornsu izborio Arsenal, dok će se Harry Redknapp i društvo ovoga tjedna opskrbiti njemačkim zastavama, ogrnuti dresovima Bayerna i u skorom finalu Lige prvaka tumačiti ulogu najvećih navijača bavarskog kluba na engleskom tlu.

Na drugoj strani ljestvice, uz već otpisani Blackburn i Wolverhampton, ovoga smo se vikenda oprostili i od Boltona, koji eliminaciju iz Premier lige može zahvaliti dvjema zaista čudnim odlukama sudaca, ali i odluci Petera Croucha da u susretu koji Stoke Cityju ne znači baš ništa inscenira jedanaesterac kako bi iz samo sebi poznatih razloga napakostio momčadi kojoj o jednome pogotku ovisi prvoligaški status.

Ispadanjem Boltona, Blackburna i Wolverhamptona naša je omiljena liga ubilježila i zanimljiv presedan. Naime, prvi put u 20-godišnjoj povijesti iz nje nije ispao niti jedan od novih prvoligaša. Swansea, Norwich i Queens Park Rangers dobili su priliku među najboljima plesati barem još jednu sezonu.

Nakon što smo se pozabavili svim neophodnim tehnikalijama, na dnevnome redu ostala je još podjela priznanja najboljima. Mogao sam glas o svakoj od kategorija koje slijede dati i vama, no tada bih ostavio lažni dojam demokracije i dao naslutiti kako vaše mišljenje cijenim jednako koliko i svoje. Stoga ste moj izbor prisiljeni prihvatiti kao konačan, dok svoje neslaganje možete, a ako je povijest učiteljica života jamačno i hoćete, podijeliti putem Facebook stranice Engleskog pacijenta ili komentara ispod teksta.

Najbolji igrač sezone
U ligi s takvom koncentracijom vrhunskih igrača i svjetskih nogometnih zvijezda, uvijek je nezahvalno dijeliti nagradu za najboljega među njima. Međutim, narod voli klicati herojima i dizati ih u nebesa, pa valjda zato svake sezone od saveza, igrača, novinara i drugih mjerodavnih i manje mjerodavnih pojedinaca i institucija očekuje izbor najboljeg.

Kako je Engleski pacijent čovjek od naroda, a neki bi rekli i čovjek kojemu će narod presuditi nastavi li i dalje glorificirati Manchester United, putem ovog uglednog medija za najboljeg igrača sezone zasluženo ću proglasiti Robina van Persieja, koji je usput s 30 postignutih pogodaka odnio i zlatnu kopačku i bio najzaslužniji pojedinac za plasman Arsenala na treće mjesto. Van Persie je usput izjednačio i klupski rekord Thierryja Henryja te se i na taj način svrstao rame uz rame s legendom Topnika.

Pogodak sezone
Jednu od najspektakularnijih i najuzbudljivijih sezona u 20-godišnjoj povijesti engleske Premier lige obilježio je i niz jednako spektakularnih pogodaka, od kojih je također bilo teško odabrati onog jednog, najboljeg od svih. Kako jednoga moram odabrati, prestižnu titulu dodijelit ću drugom pogotku Papissa Cisséa iz utakmice s Chelseajem na Stamford Bridgeu.

Pogodak kojega fizičari diljem svijeta već tjednima analiziraju kao anomaliju koja prkosi gravitaciji i svim poznatim zakonima fizike zaslužuje biti proglašen najboljim, no u kontekstu najboljih pogodaka sezone grijeh bi bio ne spomenuti veličanstven lob Luisa Suareza u Norwichu, čudesni volej Petera Croucha u susretu protiv Manchester Cityja ili solo projekt Hatema Ben Arfe protiv Boltona.

Menadžer sezone
Bilo bi lako strategom sezone proglasiti Roberta Mancinija, prstom pokazati na vrh ljestvice i srebrni trofej prvaka Premier lige i zaspati snom pravednika. Bilo bi simpatično i narodski tu titulu predati u ruke Brendana Rodgersa, koji je od limitiranih sastojaka iz svlačionice Swanseaja "skuhao" momčad kojoj tepaju da je otočka Barcelona i koja 89 posto točnih dodavanja smatra neuspjehom.

Bilo bi lako, bilo bi simpatično, ali ne bi bilo ispravno, jer titulu najboljeg menadžera ove sezone može dobiti samo Alan Pardew. Trener Newcastlea posve je neočekivano od momčadi koja je izgubila Andyja Carrolla i oprostila se od kapetana Kevina Nolana, od sastava u kojega ni navijači nisu imali posebnu vjeru, pametnom kupovinom i sjajnim trenerskim odlukama stvorio sastav kojemu je za dlaku izmakla Liga prvaka i koji je usput oduševljavao atraktivnim nogometom zbog kojega se na tribine i dolazi.

Utakmica sezone
Cijeli niz utakmica iz upravo završene sezone zaslužuje spomen u rubrici utakmice sezone. Ljubitelji engleskog nogometa u proteklih su desetak mjeseci zaista mogli uživati u pravim nogometnim poslasticama i ljutim derbijima u kojima nije nedostajalo golova. Jednoga dana, kada zavrtimo DVD (ili blu-ray ili kakav budući medij za kojega Engleski pacijent još uvijek ne zna) s najboljim trenucima sezone, uvijek ćemo se rado vraćati dvobojima Manchester Uniteda i Arsenala (8:2), Manchester Uniteda i Manchester Cityja (1:6), Arsenala i Tottenhama (5:2), Arsenala i Norwicha (3:3), Manchester Uniteda i Evertona (4:4) ili pak Manchester Cityja i Queens Park Rangersa (3:2).

Samo jedan dvoboj, međutim, može odnijeti titulu najboljeg, a ove ćemo godine tu nagradu dodijeliti fantastičnom susretu Chelseaja i Arsenala na Stamford Bridgeu, koji je završen pobjedom Topnika od 5:3. Bio je to susret gotovo nestvarno otvorenih suparnika, susret u kojemu su obrane igrale podređenu ulogu, treneri se uz aut liniju hvatali za glavu, a navijači istinski uživali u nogometu kakav bi uvijek i trebao biti.

Ugodna iznenađenja
Epitet najugodnijeg iznenađenja sezone s kojom se pozdravljamo svakako i bez svake sumnje mora odnijeti momčad Newcastlea, koja je sve do posljednjeg kola bila u najužem krugu kandidata za plasman u Ligu prvaka. To im na kraju nije pošlo za rukom, ali svojim su napadačkim, maštovitim, na mahove čak i čudesno dobrim nogometom obogatili čitavu sezonu i na St. James' Park vratili atmosferu kakvu taj stadion, ali i čitav grad u potpunosti zaslužuju.

Svoje već po tradiciji rezervirano mjesto u ovoj kategoriji zauzeo je i Everton, koji je usprkos brojnim poteškoćama, pa i prijetnji potpunog financijskog kolapsa, okončao još jednu sezonu iznad svih očekivanja i zauzeo sedmo mjesto. Posebno zadovoljstvo za navijače Toffeesa predstavlja činjenica da su tek drugi put u 25 sezona ostvarili bolji plasman od gradskog rivala Liverpoola, dok će zabrinutost izazvati mogućnost odlaska Davida Moyesa, čija je pomalo rezignirana izjava na koncu sezone dala naslutiti kako mu je dosta ograničenih resursa.

Kategoriju ugodnih iznenađenja zaključit će prinove u Premier ligi, Swansea i Norwich, koji su bez pretjerivanja tijekom čitave sezone predstavljali dašak svježine u najjačem razredu engleskog nogometa. Iako su im mnogi predviđali brz povratak u Championship, i jedni i drugi hrabro su se pohrvali s najjačima i nerijetko bili posve ravnopravan, ako ne i bolji protivnik. Posve zaslužene hvalospjeve pobrali su i menadžeri, Brendan Rodgers i Paul Lambert, jer njihove su momčadi igrale svoju igru, bez obzira kako se zvao protivnik s druge strane terena.

Razočaranja sezone
Gledajući isključivo plasman u Premier ligi, među veća razočaranja sezone svakako spada momčad Chelseaja, koja s obzirom na ugled i igračka imena šesto mjesto, 25 bodova zaostatka za vodećima i gubitak izravnog plasmana u Ligu prvaka ne može proglasiti uspjehom. Sezona koja je trebala poslužiti kao tranzicijska, s novim trenerom i formiranjem obrisa novog, budućeg Chelseaja, izgubljena je taktičkim lutanjem, sukobima u svlačionici i još jednom, tko zna kojom po redu promjenom trenera.

Međutim, gledajući sezonu u cjelini, Chelsea u ruci drži dva džokera. Jedan od njih je već osvojeni FA kup kao ipak slabašna utjeha za razočaranje u prvenstvu, no onaj značajniji je finale Lige prvaka. Uspije li londonska momčad po prvi put u povijesti osvojiti naslov prvaka Europe i uspije li se na taj način ugurati i u sljedeću sezonu Lige prvaka, osjećajte se slobodnim ignorirati ovaj i prethodni paragraf, a ime Chelseajevo dopisati u kategoriju ovosezonskih iznenađenja.

Već je godinama teško zaobići ovu rubriku, a u nju ne svrstati i Liverpool, koji je ove sezone ipak nadmašio samoga sebe i sezonu okončao na osmom mjestu, čak 21 bod bliže zoni ispadanja nego naslovu prvaka. Baš poput Chelseaja, Redsi se za utjehu mogu pohvaliti osvajanjem Carling kupa, ali i rekordom u pogađanju vratnica i greda, koje su loptom uspjeli pomilovati čak 33 puta.

Na kraju, razočaranjem sezone teško je ne proglasiti ni donedavnog prvaka Manchester United, čija se sezona s obzirom na ugled i uspjehe iz proteklih godina jednostavno mora proglasiti debaklom i neuspjehom, jer prvi put od 2004. godine u vitrine Old Trafforda nije sletio baš niti jedan trofej.

Premda im je Uefa darovala objektivno najlakšu skupinu Lige prvaka, Crveni vragovi uspjeli su iz nje ispasti, a potom su ih u Europskoj ligi nadigrali i smiješnim učinili nogometaši Athletica iz Bilbaa, poigravajući se s velikom momčadi kao da je drugoligaš. Dodamo li tome ispadanje iz oba kupa i nedjeljni gubitak posljednjeg dostupnog trofeja...

Dovraga, valja ozbiljno razmisliti je li United bio i najveće razočaranje sezone.

Sudačka nadoknada

Vrijeme leti u dobrom društvu i niti 3200 riječi nakon početka stigli smo do posljednje sudačke nadoknade u sezoni 2011/2012. Počet ćemo je Arsenalom koji je pobjedom nad West Bromwich Albionom osigurao treće mjesto, pa će finale Lige prvaka pratiti uz kokice i pivo, a nokti će ostati sačuvani za sljedeću sezonu.

Ipak, nije sve bilo tako sjajno na Hawthornsu i malo je nedostajalo da Topnici sami sebi zakompliciraju život i strepe od neizvjesnosti kroz 90 minhenskih minuta. Da se to ipak ne dogodi pobrinuo se Marton Fulop, vratar West Bromwich Albiona, koji je po prvi put dobio priliku započeti susret or prve minute. Sudeći po izvedbi – ujedno i posljednji.

A kad smo već kod Arsenala, bilo bi ružno ne oprostiti se od Pata Ricea, čovjeka koji je čak 44 godine svoga života posvetio tom slavnom londonskom klubu. Četrnaest je godina svoje igračke karijere potrošio na više od 400 nastupa u dresu Arsenala, potom je 1984. godine postao trenerom mlađih uzrasta, a dolaskom Arsenea Wengera u klub, od 1996. godine obavljao je dužnost njegova asistenta.

"Pat je istinska Arsenalova legenda i gotovo čitav svoj život posvetio je ovome klubu, što pokazuje njegovu odanost i privrženost. Uvijek ću ostati njegov dužnik, za svaki stručni savjet o Arsenalu ili nogometu u cjelini i svima će nam nedostajati", kazao je Wenger o čovjeku koji se može pohvaliti da je kao igrač ili trener sudjelovao u osvajanju sva tri dvostruka naslova Arsenala. Po završetku ogleda s Norwichem od Ricea su se na simpatičan način oprostili i igrači, pokazavši da je i među njima bio omiljena figura.

Nimalo omiljena, dapače, sve omraženija figura u okvirima engleskog nogometa postaje pak Joey Barton. Nekadašnji osuđenik i zatvorenik, koji je oduvijek imao problema s kontroliranjem vlastitih reakcija i emocija, proteklih je nekoliko godina proveo uvjeravajući sebe i javnost da je agresivna prošlost daleko iza njega. U engleskim se medijima tako moglo vidjeti da novi Joey Barton posjećuje muzeje, po Twitteru citira slavne svjetske književnike i općenito pokušava odati dojam čovjeka koji je agresiju zamijenio knjigom. Malo sutra.

U susretu s Manchester Cityjem, po tko zna koji put u karijeri Joey Barton je pokazao svoje pravo lice i neviđenom agresijom na leđa si navukao potencijalnu suspenziju od maksimalno deset utakmica, zbog koje bi mogao propustiti više od četvrtine sljedeće sezone. Ako uopće bude imao klub za koji bi nastupao.

Barton je u jednoj vatrenoj minuti uspio laktom onesposobiti Carlosa Teveza, šutnuti Sergija Aguera, glavom nasrnuti na Vincenta Kompanyja, da bi se na kraju zamalo zakvačio s Mariom Balotellijem, i sve to kao kapetan momčadi, koji bi trebao biti lider i donositi ispravne odluke u trenucima kada njegovoj momčadi prijeti ispadanje.

Dopustite li zločesti komentar, moram istaknuti žaljenje što se Barton i Balotelli nisu dohvatili i pošteno namlatili, barem bismo u nogometnoj inačici okršaja Chisore i Hayea dobili odgovor tko je trenutno najveći zločesti dečko otočkog nogometa.

Da je posve skrenuo s kolosijeka Barton je dokazao i dan nakon utakmice, kada je sukobe s ostatkom svijeta nastavio i putem Twittera. Alana Shearera nazvao je čovjekom bez identiteta, dodavši kako ga prezire, a kada je u Shearerovu obranu ustao i Gary Lineker, Barton ga je nazvao odvratnim žapcem i zaprijetio kako bi javnosti mogao otkriti i neke kosture iz njegova ormara.

Najzanimljivija je pak bila obrana koju je ponudio zbog udaranja Aguera i nasrtaja na Kompanyja i Balotellija. "Netko mi je iz momčadi rekao da bih trebao isprovocirati i sa sobom povući još nekoga od njihovih igrača. Nije uspjelo, ali Bog voli one koji pokušaju", napisao je Barton, pronašavši načina da se usprkos agresivnom ispadu smjesti u milost božju.

O kosturima u ormaru ponešto vjerojatno zna i Carlos Tevez, napadač Manchester Cityja koji je svojim nepromišljenim potezom tijekom proslave naslova prvaka natjerao klub na ispriku Manchester Unitedu i njegovom menadžeru Alexu Fergusonu. Kažu da se velike igrače može prepoznati po postupcima u porazu, ali i pobjedi. Tevez je već dokazao da se s porazima u karijeri teško nosi, a ovoga puta ružnim je i nepotrebnim potezom pokazao da mu ni uživanje u pobjedi ne ide od ruke.

Kontroverzni je argentinski napadač tijekom parade kroz Manchester u jednom trenutku podigao transparent na kojemu je bio nacrtan nadgrobni spomenik s riječima "Počivao u miru, Fergie". Klub se ispričao za postupke svoga igrača, a ispriku je uputio i Tevez, kazavši kako su ga ponijele emocije. Baš kao i svaki prethodni put kada je svom klubu, kako god se on zvao, uzrokovao probleme.

No, dosta o Bartonu i Tevezu, red je da se nekome i nasmijemo, pa ćemo ovoga puta odabrati Tonyja Hibberta iz redova Evertona, koji je vlastitom vrataru zagorčao život postigavši zaista komičan autogol. Srećom po Toffeese, rezultat je u tom trenutku već bio debelo na strani domaćina.

Dok se smijemo Hibbertu, možemo se nasmijati i Manciniju, koji je u trenucima kada Manchester Cityju i nije išlo najbolje histerizirao pored terena, mahao rukama i nogama, a posve je ispalio na živce kada je City u situaciji s igračem više primio pogodak. Svoje je igrače u obrani tada redom počastio psovkama: "F*** you, and f*** you".

Polako se bližimo kraju, pa dopustite da se na trenutak pozabavimo i modnim rješenjima u kojima će Manchester United i Liverpool od početka sljedeće sezone krenuti u potjeru za bodovima. Budući da su proljeće i ljeto idealno vrijeme za roštilja, piknike i slične aktivnosti, predlažem da sljedećom prilikom sa sobom ponesete i na livadu raširite novi dres Manchester Uniteda, kojemu su mnogi već nadjenuli nadimak "bakin stolnjak".

Novi proizvod Nikeovih specijalnih jedinica za zločin protiv dobra ukusa definitivno, ako je dosad i postojala kakva sumnja, djelatnike koji se nazivaju dizajnerima svrstava u red diletanata kojima valja oduzeti dozvolu za obavljanje zanata te zaplijeniti miševe, računala, olovke, pa čak zabraniti i pristup ugljenu, kako im ne bi palo na pamet na nekakvom komadiću papira ili zidu nažvrljati ideju neki novi, budući dres.

S druge strane, navijači Liverpoola mogu s posebnim zadovoljstvom dočekati novu sezonu, u koju će uploviti u odorama svoga novog opskrbljivača sportskom opremom, američkog Warriora. Kako Amerikanci i inače znaju dobro obaviti posao, kad god je o sportu i sportskoj opremi riječ, tako niti ovoga puta nisu zakazali. Neće vas iznenaditi da je dres i dalje crven, no ovoga puta Warrior se odlučio na retro izgled uz izmjenu boje sponzorskoga natpisa, ali i grba.

Premda su promjene grba izazvale negodovanje među obiteljima poginulih u tragediji na Hillsboroughu, dojma sam da će ovaj dres biti iznimno dobro prihvaćen, ako zbog ničeg drugog onda zbog činjenice da se sviđa čak i navijaču Manchester Uniteda.

Prije nego se rastanemo i prije nego Engleski pacijent kolabira i više nikada ne napiše niti jednu riječ, pogledajmo zajedno najboljih pet pogodaka posljednjeg, 38. kola i solidan pokušaj Emmersona Boycea da se u posljednji tren imitacijom Papissa Cisséa ugura među ovosezonske laureate.

Poštovani prijatelji engleskog nogometa (i oni koji su ovdje zalutali i još uvijek ne shvaćaju na što su potrošili četiri sata), hvala što ste zajedno sa mnom ispratili još jednu sezonu Premier lige, hvala što ste me kudili, hvala što ste me trpjeli, a posebno hvala vama dvojici koji ste me hvalili čak i onda kada sam promašio temu. Dogovoreni iznos čeka vas na starom mjestu.

Svima vam želim ugodno i toplo ljeto, dovoljno vremena za odmor, ali i potragu za odgovorom na pitanje što je to tako čudesno u nogometu što normalnoga čovjeka u trenu oka pretvara u nervoznu ruševinu i tjera nas na reakcije poput ovih…