Ne ponovilo se. Iako nisam siguran da neće

Sjećate se kako smo samo spektakularno počeli? Barcelona na Poljudu, Real u Maksimiru, dvije perjanice hrvatskog nogometa kao personifikacija novog uzleta i novih dobrih HNL-vibracija. Deset mjeseci kasnije - užas. I olakšanje što je napokon gotovo.

Puno sam se puta ove sezone sjetio vremena dok smo proklinjali beogradske klubove zbog sudačke, financijske i političke protekcije, vječno sanjajući trenutak kad će doći "naše vrijeme". Za razliku od mnogih koji svoje vrijeme nikad ne dočekaju, mi jesmo. Dobili smo svoju državu, dobili smo svoju ligu, dobili smo svoje vrijeme. I onda smo svima pokazali kako mi to radimo. I da su oni na Terazijama bili "male bebe" za one koju su u Rusanovoj ili svim drugim adresama na kojima se radi hrvatski nogomet.

Iza nas je sezona koja je potjerala i ono malo "ovisnika" kojima su stražnjice zabetonirane za hladne i neudobne sjedalice zastarjelih i neodržavanih stadiona u utakmicama u kojima gledaju loše organizirane klubove u kojima igraju loši nogometaši, kojima sude nepošteni suci (takvi će generalno biti svi dokle se god ne izdvoje oni koji se mogu "kupiti za pošteno suđenje" od onih čije poštenje nije na prodaju).

U ligi u kojoj postoji sedamnest tisuća malih, srednjih i velikih problema, Hrvati su se, kao i obično, posvetili onom najbenignijem. Kad smo već generalno toliko glupi da nam političari tako bezobrazno poskupljenje struje, goriva, hrane i svega ostalog bez ikakvih posljedica maskiraju glupim, uopćenim frazama o krizi u kojoj "građani trebaju podnijeti najveći teret", dok oni svoj dio tereta ne daju dirati, zašto bi bilo čudno da nam nogometni političari za najveći problem hrvatskog nogometa s kojim se valja uhvatiti u koštac "sad i odmah", u vremenu kad se ovaj urušava do temelja, predstavlja "navijački problem"? Po strani neka ostanu svi ostali, "drugorazredni" problemi.

Dinamo je došetao do još jednog naslova prvaka, na sličan način kao i prošlih sezona. Zasluženo. Tijekom jeseni, dok još traje Hajdukova ljetna euforija, Hajduk i suci u pravilu su na ratnoj nozi i svaki prosuti bod ima neku svoju priču. Međutim, Hajdukovi bi jesenski problemi sa suđenjem izgledali puno uvjerljivije i ozbiljnije kad nakon jeseni ne bi slijedio već uvriježeni "proljetni raspust" u kojemu pljuske splitskom klubu dijele znani i neznani, kako na Poljudu, tako i daleko izvan njega. Zašto se Hajduk već nekoliko proljeća zaredom tako rasprsne i popljuje sve dobro što napravi i osvoji tijekom ljeta i rane jeseni?

Dinamo je i ove sezone pokazao da je daleko ispred svih na svim razinama i baš kao što kažu na Uefinom portalu - ništa ne sugerira da će modra dominacija tako skoro prestati. U toj konstataciji krije se i "podpitanje" - što će na to reći Dinamovi navijači? Hoće li i dalje bojkotirati "ovakav" (što god po time smatrali) Dinamo ili će shvaćajući da drugačiji neće doći tako skoro, ipak naći nekakav zajednički jezik sa Zdravkom Mamićem i vratiti se na tribine?

Ako je i jedan Igor Štimac javno priznao poraz i priklonio se u taboru onih koje je donedavno tako jako želio srušiti, više ništa u hrvatskom nogometu nije nemoguće ili nevjerojatno.

Ideja o 16 prvoligaša doživjela je (očekivanu i najavljivanu) propast i jedino dobro što je ostalo iza ove užasne sezone je činjenica da ćemo dogodine u prvoj ligi imati četiri mučenika manje. Iako trokružni sustav nije najsretnije rješenje, nadat ćemo se da je samo prijelazno i da će naše "pametne nogometne glave" napokon naći sustav koji je adekvatan i održiv u ovom našem ligaškom nogometnom čemeru.

U onih "sedamnaest tisuća" spomenutih problema spada i jedan koji posebno bode oči. Po prvi put će hrvatska nogometna reprezentacija otići na neko veliko natjecanje bez nekog "ozbiljnog" mladog igrača koji je ove godine iskočio u domaćoj ligi. Badelj i Vrsaljko iza sebe imaju "šarenu" sezonu, Vukušić nije nikoga uvjerio da je spreman konkurirati za mjesto u reprezentativnom napadu. Domagoj Vida bi možda mogao do minutaže, ali uz svo poštovanje prema kvalitetama tog borbenog Slavonca, dajte budimo pošteni - zar ćemo uspjehom sezone smatrati to što smo možda dobili zakrpu za mjesto desnog beka?

Da ni ne spominjemo činjenicu da treći, četvrti ili peti klub na ljestvici ne samo da nemaju ozbiljnog reprezentativnog kandidata (jedva i za U21 momčad), nego nemaju ni ozbiljnog kandidata za plasman u neku ozbiljniju inozemnu ligu ili klub koji ima ambiciju preživjeti proljeće u Europi. A hrvatska bi liga, navodno, trebala biti "proizvođačka".

Uz Dinamo, jedina koliko-toliko pozitivna priča ove sezone može biti Istra 1961. Prava je stvar što se u Puli pronašlo dovoljno pameti da se po ulasku ruskog kapitala predsjednika Ščeglova, upravo Igora Pamića stavi na čelo sportskog dijela priče. Istra 1961 je klub koji ima bogatog vlasnika, krasan stadion, dobre navijače, velik grad - sve što treba za stabilan i uspješan klub. Hoće li ga doista i stvoriti - vidjet ćemo narednih sezona.

Mogla bi to dogodine biti i Rijeka, ako ovog ljeta povuče prave poteze na sportskom planu. Ovog proljeća baš im i nije išlo, jedva su se spasili od drugoligaške drame i da nije bilo malo "pomoći" iz Varaždina i Dugopolja, mogla je ta potencijalno lijepa priča potonuti već na prvoj prepreci. Dobro je da nije, dobro je da je Rijeka ostala u prvoligaškom društvu, dobro je da bar jedna sredina osim one iz Maksimira ima kakvu-takvu pozitivnu viziju budućnosti. Novi talijanski (su)vlasnik tek će sad moći pokazati je li u nogometu vješt kao i u vaterpolu, a Rijeka iz nove sezone zacijelo neće imati puno poveznica s ovosezonskom.

Da barem to možemo reći i za cijelu Hrvatsku nogometnu ligu.

"Kada trener drugoplasiranog i jednog od dva najtrofejnija hrvatska kluba vapi za skraćenjem muka i priziva što brži svršetak, kada se dvije trećine sudionika guše u dugovima i drhtavim koracima kroče po tankoj liniji između života i bankrota, kada šest od osam utakmica posljednjeg kola nema baš nikakvog natjecateljskog značaja, a iz drugoligaškog društva gotovo nitko niti ne želi promociju u viši razred, tada znate da je svibanj, znate da ste u Hrvatskoj nogometnoj ligi".

Sve je to fino sažeo kolega Marin Vuković u jednom paragrafu i koliko god se ja trudio napisati nešto efektnije, duhovitije ili pametnije - jednostavno mi ne ide.

Jedine tri riječi koje mi padaju na pamet nakon svega ovoga što smo preživjeli uz hrvatsku nogometnu ligu (ili da se generalni sponzor ne naljuti - "MaxTV Prvu ligu") u zadnjih deset mjeseci su: "Ne ponovilo se!"

Nažalost, ništa što se događa u hrvatskom nogometu me nije uvjerilo da neće.