Bože daj da budem jak, da mi prođe utorak...

Kad sam prošlog tjedna svom "supatniku" na kolumnističkoj poziciji, Tomislavu Pacaku, čestitao na 300. izdanju Packi u kojemu se prisjetio svih lijepih, ali i teških trenutaka koje svaki kolumnist proživljava, shvatio sam da ću i ja ovog tjedna zaokružiti svoj Jurišni opus istom, okruglom brojkom. I misli su neminovno odlutale na sve ono što je ostalo iza mog nemilosrdnog udaranja po tipkovnici skoro svakog utorka u proteklih šest godina.

Tomo se na zgodan način prisjetio povijesti svojih tekstova i složio finu priču koja ukazuje na brojne posebnosti "kolumnizma". To vam je onaj posao kad dva ili tri dana, ponekad i dva ili tri mjeseca, nešto "kuhate", istražujete, bilježite natuknice, provjeravate, analizirate, zovete, razgovarate, pretražujete, čekate da vam se sve "poklopi", pa sve to skupa formulirate da bude što jednostavnije i "pitkije", složite to u deset ili dvadeset tisuća znakova, a onda vam na dnu, u komentaru teksta, neki anonimni junak, s oproštenjem na skorašnjem izrazu, sav trud sažme u tri riječi: "Jurišiću, ne seri."

"...Bože daj da budem jak
Da mi prođe utorak..."

Ja sam odlučio da vas neću podsjećati na sve moje kolumnističke "pogotke i promašaje". Ne zato što mislim da nisam griješio, naravno da jesam. Ali sve ono što sam napisao u prethodnih 299 utoraka (i poneku srijedu) lako možete pronaći u Sportnetovoj arhivi i izgraditi, ako već niste, svoje mišljenje o svemu onome što sam pokušavao elaborirati.

Ipak, dopustit ćete mi da ovu okruglu Jurišnu brojku iskoristim za neke stvari za koje inače nemam prigodu. Sezona je gotova, puno teških tema je iza nas, još više ispred nas - ajmo bar jedan utorak predahnuti. Ajmo bar jedan Juriš posvetiti - nama. Meni kojim pišem i vama koji čitate. Neka pati koga smeta.

U nekoliko sam prigoda već napisao da sam, kao jedan od pokretača Sportneta, najviše ponosan na činjenicu da je naše čitateljstvo iznimno odano i kako bazu naših čitatelja čine ljudi koji su istinski zaljubljenici u sve one vrijednosti koje Sportnet u svojih 12 godina postojanja pokušava promovirati. To se jasno vidi iz rasprava koje se vode na našem forumu, kao i iz komentara koji se vode ispod kolumni.

Kad se ispod teksta kojeg napišete nagomila po nekoliko stotina komentara, od kojih je većina iznimno zanimljiva, sadržajna i konstruktiva, onda vas kao autora to ne može ne činiti ponosnim. Jer to je bit kolumne. Nevažno slažete li se s tekstom ili na njega imate primjedbi - upravo je osnovni smisao kolumne koju pred vas već šest godina stavljam svakog utorka - potaknuti razmišljanje. Potaknuti raspravu, sukob stavova, sučeljavanje argumenata. Pokrenuti kotačić demokracije temeljen na uvažavanju suprotnog stava i različitog mišljenja.

Nije poanta Juriša da ja namećem svoje mišljenje kao jedino ispravno ili sugeriram što biste svi morali misliti. Kad bi to bilo tako, lako bih se izborio za ukidanje komentara ispod teksta ili brisanje svakog posta koji dovodi u pitanje ispravnost mojih stavova. Juriš je zamišljen kao kolumna koja će vam zagolicati moždane vijuge i potaknuti vas da i sami formirate vlastito mišljenje o temi koja se obrađuje.

Jedino što od vas tražim(o) je da razina komunikacije bude na visini. Naši osobni standardi su jako visoki, a to vam svakodnevno svojim radom dokazujemo. Garantiram vam da ni u jednom Jurišu od 299 napisanih, nećete naći ni jednu kritiku koja nije argumentirana i pojašnjena. Garantiram vam da nikad nisam napisao "taj i taj je takav i takav", bez da uz to nisam priložio i objašnjenje i argumentaciju ili dokaz zbog čega smatram da je tako. Stoga smatram da je pošteno isto tražiti i od svih onih koji žele sudjelovati u raspravi o napisanom tekstu ili mom stavu. Demokracija nije pravo na paušalno i neargumentirano vrijeđanje.

S godinama rada i tisućama napisanih tekstova čovjek stekne iskustvo i samopouzdanje koje vam omoguće da prihvatite postojanje zlobnih i loših ljudi koji skriveni iza blagodati internetske anonimnosti koja miševe u stvarnom životu pretvara u lavove u virtualnom, o vama izmišljaju svakave laži i priče koje bi vas trebale diskvalificirati. Dok sam bio mlađi i neiskusniji, takve bi me stvari znale naljutiti. Jer nikad nisam shvaćao potrebu ljudi koji nemaju pojma tko si, što si, kakav si čovjek i kakve životne vrijednosti i stavove gajiš - a imaju te potrebu crniti, vrijeđati i izmišljati laži o tebi. S vremenom te takve stvari više ne diraju, jer postaneš svjestan da će uvijek na svijetu biti i zlih ljudi i anonimnih logina i da inteligentan čovjek takvim gnjusnim "metodama" ne vjeruje. A što će misliti budala - koga briga.

Dokaz tome je i prošlotjedni Juriš o "umjetnim klubovima". Mogu ja potrošiti pet dana u razlaganju svojih argumenata, napisati sedamsto tisuća stranica objašnjenja, ali jedno ne mogu nikad. Ne mogu nekoga natjerati da razumije ono što pročita. Pa tako s obzirom da uređivačka politika Sportneta ne dozvoljava autorima da sudjeluju u raspravama ispod svojih tekstova, ovim putem zahvaljujem onoj dominantnoj većini koja je razumjela što želim reći i što je objasnila onoj manjini da tekst nema nikakve veze s mojom "mržnjom prema nekim klubovima". Sve vas koji čitate s razumijevanjem pozivam da mi se javite osobnim putem, pa ću vam za zahvalu poslati nešto novca i nekretnina koje sam od Tedeschija i Cityjevog šeika Mansoura dobio za taj tekst. ;-)

Znam da neki od vas misle da sam dobar, znam da neki misle da sam loš. Znam da neki od vas misle da su svi sportski novinari tek pijuni u nečijim rukama i da mi slijedom toga za svaku kolumnu stiže novac iz nekakvog "crnog fonda", ovisno o tome tko je ovaj tjedan što naručio. Znam da neki misle da potajno vozim Bentleya, imam tajni račun u Švicarskoj na koji dobivam masne provizije i svakog tjedna primam instrukcije i narudžbe od ovoga ili onoga.

Nema veze, tako to ide. Ja znam, a znaju i ni koji me poznaju, tko sam i što sam, čijom sam glavom završio fakultet, koliko sam noći probdio i još uvijek bdijem radeći, koliko sam tipkovnica potrošio i znakova napisao da bih došao tu gdje jesam. I koliko sam ponosan na podatak što iz tjedna u tjedan deseci tisuća ljudi čitaju i razumijevaju ono što želim reći. Makar se s napisanim i ne slagali.

Zato znam da ovih 300 utoraka svog života nisam uludo potrošio, iako ne vozim Bentley i nemam račun u Švicarskoj.

I jedva čekam sljedeći utorak. Naoštrite stavove i tipkovnice. Čeka nas još toliko neispričanih priča na koje moramo zajedno jurišati...