Po prvoj se turnir poznaje

Irska je za Hrvatsku "utakmica svih utakmica", što se Eura 2012. tiče. Rijetko ćete čuti Slavena Bilića ili bilo koga od igrača da priča o Italiji ili Španjolskoj, osim onog paušalnog "to su velike nogometne zemlje, ali protiv svakoga imamo šanse". Zaboravite. Prilično sam siguran da naš stručni stožer nije imao ni jedno "druženje s igračima" na temu kako to igraju Talijani, a kako Španjolci.

Tako to ide. Za prvu utakmicu spremate se više od pola godine, od trenutka kad saznate koga ste dobili na ždrijebu. A drugu i treću "preletite" u ona dva-tri dana koja imate na raspolaganju između utakmica.

Prva utakmica Hrvatskoj je uvijek dosad bila pravi "lakmus-papir" glede toga kako će i gdje završiti veliko natjecanje. Triput su momčadi Miroslava Blaževića i Slavena Bilića pobjeđivale u prvoj utakmici i prolazile skupinu. I ne samo to, nakon pobjede u prvoj utakmici stizao je trijumf i u drugoj, pa je treća bila tek "revija" bez ikakve drame i bruge glede prolaska dalje.

Triput su momčadi Mirka Jozića, Otta Barića i Zlatka Kranjčara remizirale ili gubile u prvoj utakmici i kući se vraćale već nakon treće utakmice u grupi. U SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji startali smo porazom od Meksika 0:1, u EP 2004. u Portugalu remijem sa Švicarcima, u SP 2006. u Njemačkoj porazom od Brazila. Loše otvaranje - loš turnir. I obratno.

Prva hrvatska utakmica na velikom natjecanju bila je protiv Turske na otvaranju Eura 1996. u Engleskoj. Sjećate se, Asanovićeva duboka lopta i bijeg Gorana Vlaovića kroz čitavu tursku polovicu i veliko slavlje u Nottinghamu pet minuta prije kraja. Potom Šukerov "show" protiv Danske za 3:0 i "odmaranje" s Portugalcima koje su Figo i društvo kaznili s 3:0.

Dvije godine kasnije Svjetsko prvenstvo u Francuskoj otvorili smo pobjedom protiv Jamajke 3:1, a vizu za osminu finala pečatirali pobjedom protiv Japana uz "sunčanicu" u Nantesu. Treća utakmica opet je donijela "odmaranje" i poraz od Argentine, koji je zbog kasnijih trijumfa protiv Rumunjske, Njemačke i Nizozemske brzo zaboravljen.

Treći put smo pobiejdili u prvoj utakmici na Euru 2008. i to protiv domaćina Austrije u Beču. Prekršaj na Oliću i pogodak Modrića već u 4. minuti usmjerio je pozitivnu energiju na našu stranu, koja se transferirala u nove dvije pobjede u skupini. Njemačku smo pobijedili 2:1, ali onda smo po prvi put dobili i "revijalnu" utakmicu protiv Poljske, u kojoj je Bilić na stadion Wörthersee u Klagenfurtu poslao većinu igrača koji nisu sudjelovali u prve dvije.

Dakle - formulu za dobar turnir imamo. Pobjedom protiv Irske otvorili Euro 2012., pa Talijane po tradiciji "ispeglati" za šest bodova i "reviju" protiv Španjolske u kojoj ćemo odmarati svoje glavne poluge.

Eh, kad bi barem bilo tako jednostavno napraviti, kao što je napisati.

S Ircima dosad baš i nismo prolazili dobro, a jedinu pobjedu ubilježili smo u jedinoj utakmici koju smo igrali u Hrvatskoj, ono kad je Robert Kovač u sudačkoj nadoknadi pronašao Šukera koji nam je produžio nadu za odlazak na Euro 2000. u Belgiju i Nizozemsku.

Svih ostalih pet međusobnih dvoboja igrali smo u Dublinu, jer smo često jedni drugima služili kao "joker-zovi" u situacijama kad nam je trebala ozbiljna, "muška" provjera. I najbliže smo trijumfu u irskoj prijestolnici bili u već davnom, prvom pokušaju u lipnju 1996. u "generalci" za EP u Engleskoj. Vodila je Hrvatska sve do posljednje minute, kada je Nial Quinn poravnao na 2:2.

Irci su nas potom "preslišali" u prvoj utakmici kvalifikacija za Euro 2000., dok smo još slavili svoju broncu osvojenu dva mjeseca ranije u Francuskoj. Već u 16. minuti bilo je 2:0 za Irce, a utakmicu smo osim s dva pogotka, završili i s dva isključenja i to u dvije minute razmaka - Stanić u 70. i Jurčić u 72.

Preostali susreti bili su puno "miroljubiviji". U kolovozu 2001. smo se mi spašavali poraza u završnim minutama (Vugrinec 80., Šuker iz jedanaesterca u 90.) i to su bili posljednji pogoci koje je Hrvatska postigla Irskoj. U dva naredna prijateljska ogleda Irci su u Dublinu slavili s 1:0, a u kolovozu 2011. Bilić i Trappatoni su na novom irskom nacionalnom stadionu odigrali "velemajstorski remi" bez pogodaka.

Irci su oduvijek tvrdi i čvrsti, ne poznaju predaju, a otkad im je "Trapp" usadio još i malo "catenaccija" u taktičke zamisli - probiti i pobijediti ih postalo je još teže. Hrvatsku u nedjelju u Poznanu čeka 90 minuta pravog taktičkog i fizičkog "rata". Za tri boda koja otvaraju vrata četvrtfinala.