Najveći izazov za ranjivu, ali karakternu hrvatsku obranu

Samo je Ćorluka uoči Eura ulijevao potpuno povjerenje u zadnjoj liniji. Strinić je uglavnom bio ocijenjen kao najslabija karika, nakon nekoliko ni po čemu posebnih partija za reprezentaciju; ali znali smo i da boljeg rješenja na toj poziciji nema.

Domagoj Vida također nije previše pokazao igrajući za nacionalnu momčad – igrao je korektno, ali ne onako dominantno kako to čini u Dinamu i slabašnoj Prvoj ligi.

Gordon Schildenfeld odigrao je solidne partije za reprezentaciju, posebno protiv Turske u gostima, ali ni on ni veteran Josip Šimunić nisu svojom klupskom sezonom garantirali onu kvalitetu koju je svojedobno Hrvatska imala u obrani kada je mogla računati na igrače poput Darija Šimića ili Roberta Kovača, i Šimunića u naponu snage.

Postojao je opravdan strah kako će ta linija izdržati nalete irskih krila i napadača, da ne govorimo o jakoj talijanskoj ili španjolskoj navali.

Nakon dvije utakmice, mora se priznati da je i obrana, u koju je ipak prekomandiran i kapetan Srna, dala važan obol uspjesima Hrvatske iako je imala teških trenutaka, posebno u prvom poluvremenu ogleda s Italijom.

Dva primljena gola pala su iz prekida, a kada tome pribrojimo i golove iz prekida Estonije i Norveške u prijateljskim utakmicama, nije teško detektirati najveću obrambenu slabost aktualne momčadi. Prekidi uglavnom ne idu na dušu uže obrane, osim u slučajevima poput irskog kada je upravo stoperu Ćorluki pobjegao strijelac St Ledger, a od pomoći mu nije bio za crtu prikovani Pletikosa. Srećom, Španjolci ne žive od prekida, iako su naravno, kao ozbiljna momčad, i iz prekida opasni.

Igru obrambene linije neozbiljno je promatrati samu za sebe. Odličan primjer za to je susret protiv Italije, kada su prvo poluvrijeme Ćorluka i Schildenfeld proveli u igranju 1 na 1 protiv izuzetno opasnih Balotellija i Cassana, a gdje je izostala pomoć veznih igrača. Takve situacije mogu biti izuzetak koje stoperi onda trebaju riješiti, ali ne smije biti pravilo – braniči će u takvim situacijama uvijek biti u lošijem položaju.

No, svoj dio odgovornosti za talijanske prigode pada i na leđa stoperskog dvojca koji je stajao dosta daleko od talijanskih napadača, ostavljao im previše prostora za primanje lopte i udarac. Bilo je tu i loše komunikacije, naivnih ispadanja i pogrešnih procjena, svega onoga što će protiv Španjolske biti kobno.

Zanimljivo, hrvatski stoperi bili su puno bolji u nastavku kada je momčad preuzela više rizika i kada je, teoretski, njima trebalo biti teže. Iako su bekovi Strinić i Srna više odlazili naprijed, stigli su bolje i kvalitetnije pomagati stoperskom dvojcu, a pojačanje sredine terena u liku Ivana Rakitića zatvorilo je one rupe iz prvog dijela. Schildenfeld i Ćorluka bolje su zatvarali linije kretanja talijanskih napadača, a ozbiljnijih problema nisu imali ni s Di Nataleom kojeg su ocijenili kao najopasnijeg talijanskog napadača.

Ćorluka je, baš kao i protiv Irske, u nastavku preuzeo i više rizika u igri, gdje je on izuzetno važan za Hrvatsku. Njegova tehnička potkovanost, solidan pregled igre i dobra lopta, a prvenstveno mogućnost da smireno prođe prvu liniju protivničke obrane, da lopta ne mora nazad vrataru ili visoko naprijed prema napadačima, među ključnim su faktorima za kvalitetan hrvatski posjed lopte.

Srna je briljirao protiv Irske, imao je više problema s Italijom, no iako mu igra u obrani nije uvijek najjača strana, na njegov dobar učinak se može računati jer je, jednostavno, dokazan, ozbiljan, uspješan, iskusan i vrhunski igrač. Strinić je ugodno iznenadio protiv Italije, odigrao je najboljih 45 minuta u reprezentativnom dresu i, ne prvi puta, pokazao da ima vrlo solidan centaršut. Pitanje je samo koliko samopouzdanja i hrabrosti, pa i mogućnosti, ima za doći u takve situacije.

Hrvatska je zadnji puta ostala bez primljenog gola u uzvratu protiv Turske.

I dosadašnje predstave na Euru ne garantiraju da će protiv Španjolske obrana biti najveći hrvatski adut. Ali, momci su pokazali borbenost, žar, pa i hrabrost (vidljivu u onom Schildenfeldovom klizećem startu na Cassanu), a s takvima se igračima uvijek može ići u (nogometni) rat.

Španjolska će biti jedan još teži izazov. Ćorluki i Schildenfeldu je skok jači dio igre, nisu najokretniji i najsnalažljiviji na tlu (zbog visine nije ni većina stopera). Španjolci, pak, ne teže ni ubačajima ni visokim loptama na napadače, oni pogodak traže kroz beskonačne, ponekad naporne i dosadne, ali vrlo sigurne kombinacije. Traže male prostore u koje se mogu ugurati, čekaju trenutak kada mogu podvaliti pravu loptu. Imaju niz igrača koje je nemoguće čuvati 1 na 1, imaju okretnost i brzinu koja je problem za gotovo sve stopere.

Ćorluki i Schildenfeldu bit će potrebna velika pomoć bekova, ali prije svega veznih igrača. Hrvatska nije Chelsea, ali zna se braniti i nekada joj odgovara biti u takvoj poziciji više nego u onoj gdje je ona ta koja napada. Španjolska kao protivnik zahtijeva puno komunikacije, uigranosti i inteligencije u igri. Stoperima je tu i najteže jer se uglavnom nemaju za koga vezati (tek Torresa, ako igra), većina opasnosti dolazi iz drugog plana, a teže je zaustaviti nekoga u naletu nego nekoga okrenutog leđima golu.

Puno filma i DVD-ova, puno razmišljanja, puno vizualicije problema koje ovakva igra Furije stvara – sve će to biti jako važno za obrambenu liniju u pripremi utakmice jer je Španjolska, uz očiglednu kvalitetu koju posjeduje, a koja je problem sam po sebi, vrlo specifična momčad. Kada protivnik ima 800 pokušaja dodavanja na utakmici, to je nešto sasvim drugo od nogometne utakmice kakvu inače igrate.

Hrvatska obrana, uz teškoće koje je imala – a za što moramo kredita dati i protivnicima – zaslužila je povjerenje uoči najtežeg izazova kojeg je nacionalna selekcija imala možda čak i od osamostaljenja. Nikada nismo igrali protiv ovakve momčadi, jer Španjolci ne samo da su europski i svjetski prvaci, nego su protekle četiri godine uglavnom proveli uživajući u nedodirljivosti i nepobjedivosti. Možda nisu efikasni i atraktivni poput Barcelone s Messijem, ali u frustriranju protivnika svojom kvalitetom u posjedu lopte i u učinkovitosti (postotak pobjeda) možda su čak i bolji.

Svakom karakternom igraču izazov je igrati protiv takve momčadi, izaći na teren i pokušati ono što većina ne uspijeva – zaustaviti Španjolsku.

A naši su pokazali da su momci s karakterom.