Izbornik Bilić se dokazao. Trener Bilić tek kreće...

Slaven Bilić na klupi hrvatske nogometne reprezentacije vodio je 65 utakmica, u kojima je ubilježio 42 pobjede, 15 remija i osam poraza. Debitirao je pobjedom protiv Italije u kolovozu 2006, priču završio porazom od Španjolske u lipnju 2012.

U te dvije rečenice može se sažeti agencijski presjek izborničke karijere Slavena Bilića. No, ne postoji Hrvat na kugli zemaljskoj koji o Slavenu Biliću i poslu kojeg je radio u posljednjih šest godina nema puno opširnije mišljenje. Kakvo god ono bilo.

Jer biti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije je vjerojatno najljepši, a istovremeno i najteži posao u državi. Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora? Ma dajte. Biti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije je i časnije od bilo koje političke funkcije Jer za razliku od političara, hrvatski sportaši su već milijun puta hrvatsku državu proslavili i učinili ponsonom.

Slaven Bilić protiv Španjolske je posljednji put vodio hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bila je to njegova 109. utakmica, bilo kao igrača, bilo kao izbornika. I iz kojeg god kuta pogledate - ne možete osporiti da je Slaven Bilić stvarao povijest najpopularnije hrvatske sportske momčadi.

Reći će neki da je reprezentaciju dobio "na poklon", jer prije preuzimanja Hrvatske nije imao ozbiljniji klupski trenerski angažman. "Školovao" se vodeći U21 reprezentaciju, bio nešto malo na klupi Hajduka, a onda u ruke dobio najdragocjenije blago hrvatskog momčadskog sporta. I bit će u pravu, jer u ljeto 2006. nitko od nas nije znao kakav je Slaven Bilić trener.

Danas znamo. A znaju i mnogi drugi. Hrvatska danas, nakon dugo vremena, ima nogometnog trenera kojeg žele ugledni europski klubovi. Ima trenera za kojeg je netko spreman platiti nekoliko milijuna eura godišnje.

Slaven Bilić šest je godina vodio reprezentaciju "po svom". Bio je drugačiji od svih svojih prethodnika, uveo neka nova pravila, donio neke nove ideje. Ponekad se činilo da nema logike u nekim stvarima, no s druge strane - znate li ijednog trenera na svijetu za kojeg se u nekoj utakmici niste upitali: "Pa što ovaj radi?"

Bilić je godinama držao balans između "mrkve i batine". Igračima je dozvoljavao slobodu, tretirao ih kao muškarce, a ne kao klince. Ali iskakanja iz sustava ponašanja nije dozvoljavao. Osjećali su to na svojoj koži mnogi, ali nešto drugačije od onoga kako je to Ćiro Blažević znao rješavati. Kod Bilića se nije gledao tko se kako zove i na temelju toga određivalo kaznu. Bilić nije imao svoje Pakasine, koje je planski "žrtvovao" kako bi ostale "razdrmao". Bilić je kažnjavao po zaslugama i nagrađivao po zaslugama.

I taj je sustav funkcionirao. U grupama od 20-ak odraslih muškaraca uvijek će biti problema i problemčića, no u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ta sinergija između stručnog stožera i igrača bila je uistinu impresivna. Priznali su brojni inozemni novinari da takav odnos u svojim reprezentacijama nikad nisu imali.

Kritičari će reći da se Bilić prema igračima ponašao kao stariji brat, umjesto kao otac. I što je tu problem? Jesmo li imali rezultate? Jesmo li pobjeđivali velikane? Jesmo li se plasirali na velika natjecanja? Jesmo li se tamo ikad osramotili?

Baš na ta dva Europska prvenstva Bilićeva Hrvatska izgledala je najbolje. U Austriji smo "pomeli" Austrijance, Nijemce i Poljake, svi znamo kako je završilo protiv Turaka u četvrtfinalu. U Poljskoj smo pobijedili Irce, remizirali s Italijom, 88 minuta igrali ravnopravno s najboljom momčadi Europe i svijeta. 

I u Austriji i u Poljskoj Hrvatska je za svoje nastupe dobivala samo komplimente. I u Austriji i u Poljskoj Hrvatska je za jednu loptu, za jedan trenutak, za jedan detalj zaustavljena na pragu velikih stvari. 

Da je Rakitić onu loptu u Beču nabio u 26. red tribina...

Da je Rakitić onu loptu u Gdansku provukao pored Casillasa...

... danas bi Slaven Bilić vjerojatno bio "najbolji trener na svijetu". A to je tako nepravedno.

Jer Slaven Bilić nije ništa bolji i ništa lošiji trener zbog toga što Hrvatska na dva uzastopna turnira nije bila ljubimica sreće. Što Rakitić nije pogodio. Što je Howard Webb izmislio prekršaj iz kojeg je Italija dala gol. Što je Wolfgang Stark, dozvolite mi malo vulgarnosti i unaprijed mi na njoj oprostite - šupak - koji bi u obratnoj situaciji sigurno sudio dva penala za Španjolsku protiv Hrvatske. Ili za Italiju, štogod. 

Jer Hrvatska, koliko god kvalitetna, snažna i prčevita bila, nikad neće biti Španjolska. Ili Italija, štogod.

I kad jedna takva mala i beznačajna Hrvatska drži "u konopcima" Španjolsku, kad toliko prestraši jednu Italiju koja četiri dana kokodače o tome kako ćemo namjestiti utakmicu s europskim i svjetskim prvakom (!), kad jedna takva "mala" Hrvatska, koja je protiv svih "velikih" protivnika bivala inferiorna u sudačkom tretmanu, "pomete pod" s Englezima na Wembleyu ili Nijemcima u Klagenfurtu - onda to sigurno ima i nekakve veze s trenerom.

Jer iskreno, realno i objektivno - pogledajte imena klubova pored naših reprezentativaca, pogledajte pored talijanskih ili španjolskih. Naša najveća zvijezda igra u Tottenhamu, a ponajbolji igrači igraju u Rusiji i Ukrajini, eventualno Njemačkoj. U top-klubovima Europe nema ni jednog Hrvata.

A Hrvatska i dalje traje i traje...

Imao je i Bilić svojih pogrešaka i promašaja, utakmica za koje će ga čitav život proganjati upitnici. "Jesam li trebao staviti Pokrivača na lijevog beka na Wembleyu? Jesam li trebao zalijepiti flastera na Walcottu? Jesam li predugo slavio kad je Klasnić zabio Turcima? Jesam li trebao više riskirati u Harkivu? Jesam li trebao ići na pobjedu u Tbilisiju? Jesam li..."

Prošao je i Bilić period trenerskog odrastanja, sakupljanja iskustva, rutine, reakcije. Prošao je period u kojemu je u šest godina od trenerske nepoznanice postao - trener. Tko god u to ne vjeruje, neka pogleda utakmicu između Hrvatske i Španjolske. Utakmicu u kojoj je Iniesta išao na Vidu, Xavi na Schildenfelda, David Silva na Strinića. I nisu baš prolazili.

Neki su Bilića optuživali da je pretjerao najavljujući uoči odlaska u Poljsku kako Hrvatska može osvojiti naslov prvaka Europe. A što je trebao reći? "Ići ćemo se boriti, dat ćemo sve od sebe, lopta je okrugla, bla, bla, kenj..."? Zar je doista nekome još uvijek potrebno objašnjavati koliko prosječnom hrvatskom sportašu znači psiha, glava, motivacija? Koliko je prosječan hrvatski sportaš bolji kad je napaljen, pun adrenalina, samopouzdanja?

Hrvatska je u Poljskoj izgledala baš kao reprezentacija koja je uvjerena da može postati prvak Europe. Igrači koji igraju za Wolfsburg, Eintracht, Rostov, Dinamo Zagreb, Dnipro, Tottenham... bili su ravnopravni, nerijetko i dominantni zvijezdama Reala, Barcelone, Juventusa, Milana, Chelseaja.

O izborničkim vrijednostima Slavena Bilića izvan Hrvatske nema velikih dvojbi. Ne bi ih trebalo biti ni u Hrvatskoj, jer bi svatko tko misli da može bolje od osam poraza u 65 utakmica, odlazak na dva od tri velika natjecanja, pljesak i naklon čitavog svijeta za ono kako Hrvatska izgleda i igra - trebao pod hitno poslati životopis ne u HNS, nego u neku puno bogatiju i značajniju nogometnu federaciju koja vapi za genijalcima.

"Teško će netko doći nakon njega i ponoviti sve to", rekao je kapetan Darijo Srna nakon Španjolske.

Slaven Bilić kao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije zaslužio je palac gore. No, sad kreće u posve nov i potpuno različit svijet. Svijet klupskog nogometa. Svijet u kojemu nema nacionalnog naboja, u kojem se igra za novac, a ne za "svetinje". Svijet u kojemu se borite svaka tri dana i živite s momčadi svaki dan čitavu godinu. Svijet koji je puno "hladniji" i u kojemu se puno teže oprašta. Svijet u kojemu se tek treba dokazati.

Bilo je to lijepih šest godina. Sretno dalje! I Biliću i Hrvatskoj.