A da Dario Šarić jednostavno postane Amerikanac?

8. srpnja i 19. kolovoza. Datumi finala Svjetskog prvenstva U17 i Europskog prvenstva U18. Oba u "srcu košarkaške Europe", u Litvi. Potpuno prikladno.

Nije se do kraja ostvarilo. Hezonjina momčad izgubila je polufinale od Australije dan ranije, bio im je to prvi i jedini poraz na natjecanju, i ostala bez toliko željenog okršaja s mladim Amerikancima. Ipak, da su pobjednička generacija dokazali su s 32 razlike protiv Španjolske u borbi za broncu. Pomeli ih s parketa.

No, zato je drugi datum bio potpun. Zlato Darija Šarića i "popratnog ansambla" još je jednom navuklo i osmijeh i tugu na lica hrvatskih košarkaških zaljubljenika. Još smo jednom pokazali kakvim talentom raspolažemo i još se jednom uvjerili da nešto na tom putu iz juniora u seniore gadno ne štima.

Od četiri mlade selekcije koje su bile u pogonu ovog ljeta, samo najmlađa, nova U16 selekcija, nije ispunila očekivanja osmim mjestom na EP. No, kad se zna da i tamo ima dragulja poput Marka Arapovića, Lovre Mazalina, Dragana Bendera, dojam je da će i ta imena uskoro donijeti pokoju medalju. A i nije baš realno tri godine zaredom osvajati zlato u tom uzrastu.

Ugodno iznenađenje priredila je i "otpisana" generacija 1992. i 1993. godišta trijumfom na EP divizije B, vrativši ekspresno U20 reprezentaciju u elitni rang. I oni su pokazali pobjednički karakter, vrativši se iz "izgubljene situacije" do konačnog trijumfa, iznimno važnog trijumfa koji će Šariću i Hezonji otvoriti vrata za nove medalje. To je jedini omladinski uzrast u kojem Hrvatska još nema europsku medalju. Ali napast ćemo je u naredna dva-tri ljeta itekako.

14 medalja osvojili su mladi hrvatski košarkaši između 16 i 20 godina u dva desetljeća hrvatske samostalnosti. Šest zlata, četiri srebra, četiri bronce. A tih 14 omladinskih medalja potom se pretvorilo u točno - brojkom i slovima - 0 (nula) seniorskih.

Hrvatska je, očigledno, razvila neuništiv stroj za uništavanje košarkaškog talenta. Kojeg oduvijek ima i uvijek će biti. Od stotinu i nešto mladih hrvatskih košarkaša koji su se kući vraćali s medaljama i svojim imenima debelo ubilježenim u bilježnicama najvažnijih svjetskih skauta, agenata i klubova, tek nekoliko njih ostvarilo je karijere koje su im se predviđale. A na prste jedne ruke mogli bismo izbrojati one koji su ostavili neizbrisiv trag u europskoj košarci.

I dok zbrajamo nevjerojatne omladinske uspjehe u posljednjih pet godina, tijekom kojih ni jedno ljeto nije prošlo bez medalje (2008. bronca EP U18, 2009. bronca SP U19, 2010. zlato EP U16, 2011. zlato EP U16, 2012. bronca SP U17, zlato EP U18), u knjigu "propalih talenata" već bilježimo neka imena iz tih reprezentacija i u užasavajućem strahu pitamo se hoće li se isto dogoditi i ovim najnovijima?

Odavno Hrvatska nije imala ovakvu plejadu fantastičnih talenata svjetske klase. Dario Šarić je najbolji na svijetu u 1994. godištu. Mario Hezonja u 1995. Marko Arapović među tri u 1996., Lovro Mazalin među tri u 1997. A uz njih, od godišta 1994. do 1997. još desetak vrhunskih "nebrušenih dijamanata" koji bi mogli izrasti u izvrsne košarkaše. A s njima bi se i hrvatska seniorska reprezentacija konačno mogla vratiti u sam vrh europske i svjetske scene.

Nažalost, ima li itko tko je danas spreman staviti ruku u vatru da će se to doista i dogoditi?

Usprkos sjajnom uspjehu u Litvi, situacija u zlatnoj junuiorskoj reprezentaciji već danas ne miriše na dobro. O Šarićevoj klupskoj situaciji već se sve zna, no užasavajuća je spoznaja da ni jedan od zlatnih juniora naredne sezone neće biti u ozbiljnom seniorskom fokusu. Ni jedan od njih neće igrati ABA ligu.

Dominik Mavra planira otići iz Zagreba, Jakov Mustapić i Karlo Lebo teško će se probiti u Euroligaškoj Cedeviti, Mislav Brzoja i Marin Marić odlaze u neizvjesnost američke sveučilišne košarke, Karlo Žganec je i dalje bez kluba, kao i brat mu blizanac Bruno. Tek bi Tomislav Gabrić mogao (čitaj: "morao") dobiti ozbiljne minute u šibenskom Jollyju, ali "samo" u A-1 ligi, u kojoj će naredne sezone biti vrlo "tanka" kvaliteta, a time i mogućnost napredovanja.

Sustav natjecanja u Hrvatskoj jednostavno - ne valja. Iako to HKS odbija priznati slijepo se držeći sustava "90% ABA, 10% A-1 Liga za prvaka", činjenica je da nešto treba mijenjati. Što i kako? Postoje ljudi koji za to primaju plaću i koji se drže "košarkaškim stručnjacima". Neka smisle nešto bolje od ovoga, jer ovo što hrvatska košarka ima u zadnjih desetak godina jednostavno - ne valja.

Da nešto s regionalnom ABA ligom "smrdi", dokumentira i neoboriva činjenica da ni jedna od reprezentacija država koje participiraju u tom natjecanju ovog ljeta nije sudjelovala na Olimpijskim igrama. Zar "promocija mladih igrača u ligi bez imperativa" nije bila jedan od najvažnijih razloga za pokretanje i prijenos nacionalnih suvereniteta na to natjecanje?

U HKS-u će se pohvaliti kako "medalje u mlađim kategorijama potvrđuju da se kvalitetno radi", ali zapravo je istina potpuno drugačija. Svi koji nešto znače u našoj košarci trebali bi se zapitati "zašto se medalje u mlađim kategorijama ne pretvaraju u medalje i velike karijere u seniorima?"

Makar, treba biti iskren i priznati da neke stvari HKS doista ne može kontrolirati. Primjerice, svi hrvatski predstavnici u ABA ligi, osim Splita, i ove će sezone potrošiti stotine tisuća eura na svakave strance. Dok je za Cedevitu to donekle i očekivano, s obzirom na razinu na kojoj će se natjecati u Euroligi, Cibona i Zadar još će jednom staviti "čepove u uši" i krenuti istim, razornim putem kojim gaze već godinama. Jer, tobože, "treba misliti na rezultat".

A što, u Splitu ne misle na rezultat jer ne dovode Amerikance i jer žele razvijati domaće igrače? Split je, zapravo, postao jedino mjesto gdje bi mladi hrvatski košarkaš mogao imati "normalan" razvoj. Nažalost, ne mogu svi hrvatski talenti na Gripe, jer ni tamo još ne "cvjetaju ruže" što se financija tiče. Još uvijek na Gripama sve počiva na gotovo luđačkom entuzijazmu Nikole Vujčića, koji neće trajati vječno i čekati da netko začepi "rupe iz prošlosti" koje gutaju sve što se namakne za budućnost.

Priča s ugovorom Darija Šarića u Bilbau i traženje kluba u kojeg će ga se smjestiti na jednogodišnju posudbu kruna je hrvatskih košarkaških nelogičnosti. Najprije iz Šarićevog tabora, koji je mogao i ne potpisati za Bilbao, nego prijeći u jedan od hrvatskih klubova tu jednu ili dvije godine, ako se baš želi razvijati kod kuće i završiti školu. Nije valjda da u "Šarićevom stožeru" smatraju da je ono što će zaraditi od Bilbaa presudno u njegovoj karijeri? Ili da i dogodine neće biti ponuda iz pravih, velikih, bogatih klubova?

S druge strane, najtalentiraniji 18-godišnjak na svijetu ne zanima (!) ni jedan od tri naša kluba kojima je "ponuđen". Zagreb ga je prošle godine "ignorirao" sve dok nije sve "otišlo kvragu", a Cedevita, Cibona i Zadar uglas ponavljaju kako "ne žele godinu dana razvijati igrača za nekog drugog", odbijajući Šarića uzeti "samo" na godinu dana.

Ma zamislite koja veličanstvena principijelnost. A svu silu poluanonimnih Amerikanaca, Čeha, Bugara, Nigerijaca i tko zna kojih sve "naroda i narodnosti" uzimali su na, koliko, pet, šest godina? I na njima zarađivali silne milijune kad su ih prodavali?

Kako je moguće da će naši klubovi bez problema uzeti i masno platiti nekog Amerikanca kojeg nikad u životu nisu uživo vidjeli, a ne zanima ih ni jedan zlatni hrvatski junior, pa čak ni onaj koji je najbolji na svijetu i kojemu se čvrstim argumentima predviđa velika Euroligaška i NBA karijera?

A da Dario Šarić jednostavno postane Amerikanac? Onda bi sigurno bio puno zanimljiviji našim klubovima. Ne bi ga tada bio problem dovesti na godinu dana, niti bi bio problem "razvijati ga za druge", ni platiti par stotina tisuća eura.

Usprkos svim tim silnim medaljama i svim tim silnim talentima koji u hrvatskoj košarci i dalje niču kao gljive poslije kiše, svatko tko je teško proživio sva ta silna košarkaška razočaranja u posljednjih 15 godina teško će povjerovati da će hrvatska košarka u cjelini doživjeti procvat u godinama kad će Šarići, Hezonje, Arapovići i Mazalini biti u naponu snage. Jer čini se da ni sami ne znamo što bismo, zapravo, s njima napravili.

S obzirom na brojne "nerazvijene" i "ugušene" trofejne generacije dosad, povijest nas uči kako je realnije očekivati da loš sustav natjecanja, loše klupske politike i općenito loša atmosfera u hrvatskoj košarci "uguše" sve ono lijepo što nam se nudi u perspektivi, nego da talentirani klinci na svojim leđima iznesu hrvatsku košarku iz blata i vrate joj sjaj za kojim svi čeznemo.

Za to hrvatskoj košarci osim talenta koji je nesporan, treba i pamet. Koja je, nažalost, vrlo sporna.