Pravda za 96

I nismo savršeni. Odgovornost ne tražimo od sebe, ali rado bismo je vidjeli kod drugih. I baš bismo se htjeli promijeniti, baš bismo htjeli jednoga dana poštivati zakone, pa čak i raditi na radnom mjestu, ali pustite nas još malo, ima većih riba u ribnjaku.

Dopuštamo medijima da od nas rade površne budale, iz dana u dan gutamo gnjusna podmetanja, laži i izmišljotine, na sportskim stranicama čitamo o transferima koji se nikada neće dogoditi, o skandalima koji to nisu i baš nikad od autora ne očekujemo ispriku, već sljedećeg jutra poput ovisnika pružamo još tri, četiri, pet ili sedam kuna.

Za novu porciju laži.

Oko kvadratnog metra zemljišta sporimo se na sudovima u parnicama koje traju desetljećima i nadamo se nadživjeti suparnika prije nego nas sve zajedno nadživi sustav. Šutke plaćamo misteriozne "naknade za održavanje sustava", poreze na zrak, dajemo mito liječnicima i moćnicima, glasove i mandate ništarijama, lopužama i diletantima, trpimo Kerume, Sanadere, Markoviće i Mamiće, a prosvjedujemo – klikom na "like".

I dok nemoćno sliježemo ramenima i mirimo se sa sudbom, uporno spominjemo zapad. Jer na toj jednoj od četiri osnovne strane svijeta žive sposobni i nesebični političari koji ne kradu, policijski službenici i istražitelji bez mrlje u karijeri, liječnici koji slijepo prate Hipokratovu zakletvu. Tamo caruju mediji koji ne izmišljaju i poštuju pravila novinarske struke, sportski novinari koji ne podmeću i bave se samo sportom, tamo pojedinac nema ni potrebe ni razloga mijenjati svijet oko sebe, niti se boriti za svoja prava.

Pa to mora biti raj!

A baš tamo, na tom istom, glorificiranom zapadu, državni je, pravosudni, zdravstveni, policijski i medijski aparat prije 23 godine u potpunosti zakazao, izdao građane jednoga grada i aktivno sudjelovao u jednom od najvećih zataškavanja istine u britanskoj povijesti. I ne samo to, isti su se počinitelji više od dva desetljeća sustavno trudili da 450.000 dokumenata o stravičnoj tragediji na stadionu Hillsborough nikada ne ugledaju svjetlo dana i dopustili da obitelji poginulih u agoniji traže pravdu za svoje sinove, kćeri, braću, sestre, prijatelje...

I baš tamo, na tom istom zapadu, bolom shrvani i od vlasti poniženi pojedinci nisu slijegali ramenima. Nisu se mirili s ponuđenom im sudbinom i nisu maštali o zemljama u kojima pravda uvijek pobjeđuje. Skupili su glave i pune 23 godine ostali na istom zacrtanom putu i koristili sva dostupna zakonska sredstva kako bi nikad prežaljenim članovima obitelji i prijateljima osigurali miran vječni počinak.

Pune 23 godine živjeli su s policijskim izvješćima o "alkoholiziranim navijačima koji su namjerno zakasnili na utakmicu kako bi stvorili gužvu i kaos", sjećali su se naslovnice The Suna kojom dominira naslov "Istina", sa sramotnim, pretencioznim i izmišljenim člankom o huliganima koji kradu s tijela ozlijeđenih i mrtvih navijača i mokre po liječnicima koji im pokušavaju pružiti pomoć, a nikad se nisu pomirili ni s tvrdnjama "medicinskih stručnjaka" kako nikome od zgnječenih navijača ionako nije bilo spasa.

I znate što? Bili su u pravu.

Otprilike u isto vrijeme kada je "u tisak" otišlo prošlotjedno izdanje Engleskog pacijenta, igrom slučaja (i slabom igrom momčadi) tematski posvećeno baš Liverpoolu, neovisni panel čiji je zadatak bio revidirati stotine tisuća stranica službenih dokumenata te istražiti propuste koji su 1989. godine u Sheffieldu doveli do pogibije čak 96 navijača Redsa, donio je konačnu ocjenu i objavio potresno izvješće.

Među brojnim zaključcima koji nedvojbeno i teško optužuju tadašnje vlasti, vrh policije i medijsku mašineriju za svjesno manipuliranje izvještajima i za pokušaje svaljivanja krivice na same navijače, možda najviše od svih boli procjena panela da je čak 41 poginuli navijač mogao preživjeti tragediju da im je bila pružena pravovremena i prikladna liječnička pomoć.

"Kod 28 osoba pronađeni su definitivni dokazi da nije došlo do blokade krvotoka, a kod 16 osoba dokazi da su srce i pluća funkcionirali duže vrijeme nakon zgnječenja uz ogradu stadiona. Ukupno gledano, 41 osoba imala je izglede preživjeti nakon granice od 15 sati i 15 minuta", kazao je Dr. Bill Kirkup, član neovisnog panela.

Granicu od 15 sati i 15 minuta, devet minuta nakon prekida utakmice, postavio je 1989. godine glavni mrtvozornik Stefan Popper i time limitirao istragu, kazavši kako nakon toga vremena ionako nitko nije mogao preživjeti, pa nije potrebno preispitivati reakciju hitnih službi. Oh, itekako je bilo potrebno, no iz konačnog je izvješća 1989. godine u potpunosti izostala njihova mlaka i prekasna reakcija.

Panel je pronašao definitivne dokaze da je policija izvršila niz provjera, kako bi među poginulim navijačima silom pronašla mrlju u dosjeu koju bi potom iskoristila za prebacivanje krivice. Čak 116 od 164 službena izvješća policije Južnog Yorkshirea naknadno je izmijenjeno kako bi iz njih bile izbačene kritike i potencijalna krivica vlasti, a liječnici su vršili alkotestiranja čak i na poginuloj djeci, sve s ciljem formiranja priče o huliganima koji su namjerno skrivili tragediju.

"U ime vlade i u ime ove države duboko se ispričavam zbog dvostruke nepravde prema obiteljima poginulih koja tako dugo nije ispravljena. Zaključci ovog izvješća sigurno će teško pogoditi obitelji pogođene tragedijom, tko god je ikada izgubio dijete zna da bol nikada ne nestaje. Toga je dana stvorena slika o huliganima koja je mnoge u ovoj zemlji natjerala da prihvate kako u tragediji Hillsborough ipak nije sve tako crno i bijelo. Ovo izvješće, međutim, jest: navijači Liverpoola nisu uzrokovali tragediju.", rekao je britanski premijer David Cameron u potresnom obraćanju parlamentu, gdje barem na jedan dan nije postojala vlast i opozicija, a poneki se zastupnik nije sramio pustiti ni suzu.

"Upućujem iskrene isprike građanima Liverpoola zbog spornog naslova. Nisam imao razloga ne vjerovati visokim policijskim dužnosnicima koji su, pokazalo se, širili laži o navijačima. Bilo bi puno točnije da sam tekst naslovio s 'Laži' umjesto s 'Istina', imao sam najbolju namjeru i žao mi je što sam tako pogriješio", riječi su Kelvina MacKenzieja, tadašnjeg glavnog urednika The Suna i čovjeka koji je promijenio već pripremljeni tekst temeljen na indicijama, naslov mu izmijenio u "Istina" i tendenciozno izbacio svaki spomen riječi "navodno".

"Prije dvadeset i tri godine The Sun je počinio strašnu pogrešku. Objavili smo netočnu i uvredljivu vijest o događajima na stadionu Hillsborough i nazvali to istinom. To nije bila istina. Zaključak neovisnog panela donosi zapanjujuću priču u čijem su središtu pokušaji policije da okalja imena navijača Liverpola. Tu je verziju događaja The Sun prije 23 godine prihvatio i zbog toga se sramimo i ispričavamo", napisao je proteklog tjedna današnji urednik The Suna Dominic Mohan.

Njihove će isprike biti teško prihvatiti uzme li se u obzir politika The Suna kao tabloida koji redovito objavljuje neprovjerene priče, pa je poneku od njih vjerojatno objavio u istom izdanju u kojemu se ispričava zbog vlastite sramote. Nije stoga čudno što taj list na Merseysideu već više od dva desetljeća nailazi na gotovo jednoglasan bojkot.

Službeno izvješće neovisnog panela poput groma je odjeknulo Velikom Britanijom, no malo koga je moglo iznenaditi. Istina koje su mnogi bili svjesni, posebno oni koji su svoje živote posvetili traženju pravde za najmilije, sada je dobila tek konačnu i službenu potvrdu, a brže-bolje svoje su javne, duboke i preduboke isprike požurili ponuditi i policijski dužnosnici i službenici, tadašnji političari i članovi parlamenta, kao i svi oni koji su odigrali manju ili veću ulogu u upornom guranju istine pod tepih.

Na kraju, petnaesti dan travnja 1989. godine bez sumnje će zauvijek ostati upisan kao jedna od najvećih sramota Velike Britanije u njenoj povijesti. Dvanaesti dan rujna 2012. godine poslužit će pak kao dokaz da kao pojedinci nismo nemoćni pred pravdom i da promjene, ma kako sitne ili dugotrajne bile, prije svega kreću od nas samih.

Devedeset šest duša iz Liverpoola našlo je svoj mir. Napokon. Kamo sreće da iz cijele priče i mi kao društvo i kao pojedinci nešto naučimo.

Rukovanje 2 - Povratak Terryja

Izvješće neovisnog panela o tragediji u Hillsboroughu uvelike je obilježilo proteklo kolo Premier lige i na brojnim je stadionima još jednom odana počast poginulima, ali i istini koja je napokon ugledala svjetlo dana. U takvoj atmosferi igračima Liverpoola nije bilo lako istrčati na za cijelu priču prikladno imenovani Stadion svjetla u Sunderlandu.

Odjeven u crnu trenirku s brojem 96 kapetan Steven Gerrard poveo je svoje jednako odjevene suigrače u još jedan remi, što znači da će na prvu pobjedu igrači i navijači Liverpoola još malo pričekati, i to na 18. mjestu lige koju već dvadesetak godina ne uspijevaju osvojiti.

Istina, da je u sportskom svijetu pravde i da je u momčadi s Anfielda igračke kvalitete, tri boda ovoga bi tjedna došla kao melem na još uvijek bolnu ranu, no još se par puta crvenima ispriječila vratnica (gdje je brojač kad ga trebam?), a i Luis Suarez je pokušao iz sučeve zviždaljke iskamčiti jedanaesterac. Dakle, ništa novo.

Zamislite tek da sljedećeg tjedna u goste dolazi Southampton ili kakav drugi stanovnik donjeg dijela ljestvice, bio bi to siguran znak za uzbunu. Ovako, s Manchester Unitedom slijedi nadigravanje i vjerojatna pobjeda, pa će i Brendan Rodgers napokon uhvatiti malo daha.

Premda se iz tjedna u tjedan nadam da će Alex Ferguson i njegovi najbliži suradnici sazvati konferenciju za medije i gušeći se od smijeha urlati "samo smo se šalili", prije nego predstave pravi novi dres, igrači Manchester Uniteda ogrnuti stolnjacima za piknik ugostili su i nogometaše Wigana te prvi put ove sezone uspjeli izboriti uvjerljivu pobjedu, ali i ne primiti pogodak.

Po dobrom starom običaju Ferguson je još jednom izmiješao momčad, ali se ovoga puta vodio inovativnom metodom: mjesto na travnjaku dao je svim igračima koji su na ovaj ili onaj način proslavili neki jubilej.

Tako je Ryan Giggs odigrao svoju 600. utakmicu u Premier ligi, Paul Scholes svoju 700. utakmicu ukupno u dresu Uniteda, Rio Ferdinand 400. utakmicu za Manchester United i čak treću od posljednje ozljede, a Alexander Büttner upisao tek prvi nastup za svoj novi klub. Javier Hernandez je obilježio 50 utakmica od posljednjeg postignutog pogotka i jubilej proslavio – postignutim pogotkom, a Danny Welbeck upisao 30 utakmica kontinuiranog spoticanja o loptu i mahnitog hvatanja ravnoteže.

Jubilaran dan postaje još uspješniji spomenem li da je United do pobjede došao bez ijednog pogotka Robina van Persieja, igrača koji po svemu sudeći sve manje nedostaje Arsenalu. Naime, Topnici su s pola tuceta pogodaka u mreži napumpali Southampton i protivnicima s juga Engleske dali do znanja kako im taktika primanja malo pogodaka, koja je uspijevala u Championshipu, ovdje ipak neće polaziti za rukom.

Bila je to prava rapsodija londonske momčadi, igralo se za srce, za dušu i za navijače, a dva je pogotka čak postigao i Gervinho. Štoviše, veseloj atmosferi podlegli su i gostujući nogometaši koji su od šest pogodaka Arsenala velikodušno postigli trećinu i nakon paklenog uvoda u sezonu (Manchester City, Manchester United, Arsenal) s ogromnim će olakšanjem dočekati sljedeće kolo i ogled s Aston Villom.

Jedina mrlja na inače sjajnom poslijepodnevu Arsenala bio je Wojciech Szczesny, koji se vratio u momčad, iz nje istisnuo Vita Mannonea i jednim potezom upropastio dotad savršen obrambeni učinak Topnika, odnosno najbolji obrambeni početak sezone u proteklih 88 godina.

Inače, punjenjem mreže Southamptona nogometaši Arsenala odvratili su nam pozornost od kroničnog izostanka foto reportera iza golova na Emiratesu. Osim nekoliko kamera neophodnih za televizijski prijenos, sva sila objektiva i novinarskih pera, pa čak i onih iz britanskih inačica Glorija, Storyja i ostalih ludorija, sjatila se na Loftus Road svjedočiti drugom nastavku filma u kojemu netko ne želi pružiti ruku Johnu Terryju. Nakon Waynea Bridgea prije par godina, to je odbio učiniti i Anton Ferdinand, a premda smo taj film već gledali, još uvijek očito predstavlja događaj vrijedan iznimne medijske pozornosti.

Da budemo posve fer, Terry je Ferdinandu želio pružiti ruku, no ovaj je u silnoj žurbi da preskoči Chelseajeva kapetana čak počeo gurati dječaka ispred sebe, a potom ruku nije pružio ni Terryjevom kolegi Ashleyju Coleu. Čitav je cirkus poslužio kao još jedna potvrda da prije nekoliko godina doneseno pravilo o prisilnom rukovanju prije utakmice jednostavno nema smisla i igračima valja ostaviti na volju hoće li se po završetku utakmice rukovati i s kim.

I prije nego pitate zašto cijeloj priči onda, pobogu, dajem toliko prostora, dopustite da pokažem na semafor i konačni rezultat – 0:0.

Pomalo iznenađujuće djeluje i rezultat s Britannije (ali samo pomalo, jer ipak je to Britannia), gdje je Manchester City također posijao dva boda, ponajviše zahvaljujući slabovidnom sucu, koji nije zamijetio da je Peter Crouch prilikom zakucavanja u mrežu Cityja načinio – korake.

Svim navijačima svijetlo-plavih, kao i onima koji navijačke navike mijenjaju ovisno o tome tko je prvak, riječi utjehe: Manchester City je objavio planove o izgradnji novog centra za razvoj mladih igrača vrijednog 100 milijuna funti.

Kako se ulaganje u mlade pogone kluba smatra olakšicom u Uefinom financijskom fair-playu, koji ograničava klubove na potrošnju podjednaku prihodima, za očekivati je da će City u sljedećih nekoliko sezona izgraditi još 14 centara za razvoj mladih igrača i 72 pomoćna igrališta, a sve kako bi namaknuo sredstva za neophodna pojačanja.

I na kraju, dovršimo ovaj pregled zbivanja onako kako je završilo i kolo – kontroverzom. Nema nikakve sumnje da su Everton i Newcastle na Goodison Parku u ponedjeljak odigrali pravu ljepoticu kola i pravu reklamu engleske Premier lige. Isto tako, nema nikakve sumnje da je još jednom nogometni spektakl pokvaren, a Everton uvelike oštećen nemogućnošću korištenja sveprisutne tehnologije kod donošenja sudačkih odluka.

Ako se tehnologija već ne može primijeniti na odluku o zaleđu, definitivno je primjenjiva na gol liniji, pa ako je već David Moyes morao prihvatiti poništenje pogotka Marouanea Fellainija zbog zaleđa, o poništenju čistog pogotka Victora Anichebea jednostavno ne bismo trebali raspravljati.

Kako sada stvari stoje, Premier liga bi kamere na gol crtama napokon trebala uvesti od početka sljedeće sezone. "Oko sokolovo" trebalo bi nam tako, s barem 10 godina zakašnjenja, napokon pomagati u procjenama i jednom zauvijek iz nogometa prognati ovakve sudačke propuste.

Sudačka nadoknada

Vratimo se na trenutak prema Old Traffordu i prisjetimo se momka po imenu Danny Welbeck, koji veći dio svake utakmice vodi bitku s loptom, ravnotežom i činjenicom da ga je majka priroda obdarila nešto dužim ekstremitetima nego što je to potrebno i neophodno jednom profesionalnom nogometašu.

Dok ne vodi bitku s loptom, ravnotežom i svojim ekstremitetima, Danny Welbeck voli padati u šesnaestercu, pa je sredinom prošlog tjedna pokušao Engleskoj izboriti udarac s bijele točke i nepoštenu pobjedu nad Ukrajinom, na što sudac ipak nije nasjeo, no više je sreće imao već na samom početku susreta s Wiganom.

Glavni je sudac utakmice "popušio" glumački nastup mladoga Dannyja, dosudio jedanaesterac, no pravda je u ovom slučaju izašla kao pobjednik.

U istom je ogledu inače mladi Nizozemac Alexander Büttner svoj prvi nastup u dresu Uniteda obilježio pogotkom koji je našao svoje mjesto i u ovotjednom Topu 5, a razveselio je i one rijetke proroke koji su ga utrpali u svoju inačicu premierligaških fantasy igara, jer zapaženim je nastupom upravo on prikupio najviše bodova i zaradio titulu najefikasnijeg igrača kola.

Büttnerov izravni konkurent na poziciji lijevog beka Patrice Evra s klupe je iznimno emotivno proslavio Nizozemčev pogodak, poželjevši svom nasljedniku sve najbolje u budućoj karijeri.

U ogledu Fulhama i West Bromwich Albiona pak Peteru Odemwingieju je usred bijela dana pao mrak na oči, pa je po nogama opleo suparnika koji mu je trenutak ranije na čist i zakonit način oduzeo loptu. Što se točno odvijalo u glavi Nigerijca, teško je procijeniti, ali na čast mu ipak služi što je po završetku utakmice preuzeo odgovornost i ispričao se uz komentar kako ne zna što mu bi.

O najljepšim pogocima kola za koji ćemo trenutak, a red je priznati da i u drugoligaško društvo zna zatresti mrežu na način koji ostavlja bez daha. Već sam u više navrata spominjao kako bih Nottingham Forest želio sljedeće sezone ponovno vidjeti u prvoligaškom društvu, a pogoci poput ovoga Simona Coxa definitivno će ih pogurati u tom smjeru.

Vrijeme je i za jednu ekskluzivu! Zahvaljujući dobroti mog prijatelja Tomislava, koji je bio tako ljubazan ustupiti nam video, imamo prilike vidjeti na koje sve načine Chelsea pokušava vratiti Fernanda Torresa na stare staze. Tomislav je proteklog tjedna posjetio hram europskog prvaka, a službeni vodič u klupskoj je svlačionici zamolio prisutne da poglade Torresov dres kako bi mu donijeli sreću.

Kako Torres proteklog vikenda nije uspio zabiti, a u napadu je izgledao usamljeno i ne pretjerano opasno, vrijeme je da se poduzmu neki novi koraci. Predlažem da posjetitelje u svlačionici odsad dočekuje Fernando Torres glavom i bradom, kako bi mu ljubazni puk poželio sreću, pogladio ga po plavoj kosi i ponudio kakvu riječ utjehe: "Dobar Torres. Hajde, ne brini, zabit ćeš, ima vremena!"

Kao što sam i najavio, završit ćemo s najboljih pet pogodaka četvrtog kola, koji ovoga tjedna imaju posebnu aromu. Naime, njih čak četiri su – prvijenci.