Ljudi u crnom

Lopta samo što nije krenula s centra, pa dozvolite da vam pročitam i sastave momčadi. Na vratima nema iznenađenja, mrežu Manchester Uniteda i danas će čuvati iskusni Mark Clattenburg, čudotvorac koji je 2005. godine u susretu s Tottenhamom uspio obraniti udarac Pedra Mendesa premda je lopta za metar ili dva prešla gol liniju.

Ispred Clattenburga zaigrat će prekaljeni stoperski par, Lee Probert i Mike Dean, koji su u travnju 2010. godine u ofsajd-zamku uhvatili Arsenalove igrače i uspješno poništili pogodak u završnici utakmice, nakon kojeg je zbog pretjeranog protestiranja i šutiranja plastične boce s vodom na tribinama završio i menadžer Topnika Arsene Wenger.

Desni će bok probijati Kevin Friend u svom pedesetom nastupu za United, dok će mjesto lijevog braniča zauzeti Lee Mason, koji je u travnju ove godine odigrao jednu od ključnih uloga u susretu protiv Queens Park Rangersa, kada je na njegovu asistenciju danas ozlijeđeni Ashley Young majstorski odglumio jedanaesterac.

Igrom Crnih vragova u veznom će redu dirigirati Phil Dowd, također jedan od Unitedovih travanjskih junaka, koji je spriječio pogodak Wigana iako je lopta već odsjela u mreži. Nešto povučeniju ulogu ovoga će puta imati Chris Foy, a novu priliku dobit će i mladi Michael Oliver, kojemu mnogi već sada predviđaju blistavu karijeru, uz komentar kako se radi o pravom nasljedniku Unitedovih legendi poput Stuarta Atwella i Grahama Polla.

Isturenu ulogu u veznom redu iza dvojice napadača i ovoga puta imat će Martin Atkinson, koji je status legende među navijačima Manchester Uniteda stekao u gradskom derbiju prije točno tri godine, asistencijom za pobjednički pogodak Michaela Owena u 97. minuti utakmice, dok će jedno od mjesta u špicu napada zauzeti Mark Halsey, čovjek odluke iz nedjeljnog derbija na Anfieldu.

Kapetansku vrpcu kao i uvijek ponijet će najbolji strijelac Manchester Uniteda i zlatna zviždaljka iz prethodnih nekoliko sezona, Howard Webb. Nerijetko čovjek odluke i glavna poluga kluba s Old Trafforda, Webb je još 2009. godine odveo United do preokreta na White Hart Laneu, gdje je Tottenham izgubio dva pogotka prednosti i izgubio s 5:2. Dvije godine kasnije u derbiju s Liverpoolom, Webb je asistirao Dannyju Welbecku za prekršaj Daniela Aggera i jedanaesterac već u prvoj minuti, a svojim je potezima natjerao i obranu Chelseaja da u veljači ove godine na Stamford Bridgeu skrivi dva jedanaesterca i izgubi prednost od čak tri pogotka.

U ovom trenutku glavni sudac utakmice Alex Ferguson, zajedno sa svojim pomoćnicima Mikeom Phelanom i Renéom Meulensteenom, dao je znak za početak utakmice, pa ćemo sastav suparnika ostaviti za prvi prekid.

Osim toga, zlobni će jezici ionako reći: protiv Uniteda u ovakvom sastavu, imena i prezimena protivnika ionako su manje bitna.

Najveća krađa u povijesti nogometa

Što je zajedničko Marku Clattenburgu, Leeju Probertu, Mikeu Deanu, Kevinu Friendu, Leeju Masonu, Martinu Atkinsonu, Michaelu Oliveru, Philu Dowdu, Chrisu Foyu, Howardu Webbu, Marku Halseyju i ostalim velikanima iz uvoda kolumne? Osim što vole nositi crno, zviždaljkom proizvoditi visoke tonove i živjeti pod pritiskom pod kakvim bi se mnogi od nas odavno slomili, svi zajedno već 20 godina vole suditi upravo u korist Manchester Uniteda.

Tako barem tvrde oni koji svoj teško stečeni nedjeljni odmor vole potrošiti na virtualnu polemiku s nepoznatim sugovornicima s drugog kraja države ili planeta, oni koji daju sve od sebe kako bi svoje objektivno mišljenje nametnuli objektivnom mišljenju suparnika, pritom posve ignorirajući činjenicu da se u oba slučaja radi o subjektivnom dojmu.

Kako iz spomenutih komentara, tako i iz onih na Facebook stranici Engleskog pacijenta (koju vrijedi posjetiti, jer ne pruža se često prilika da prezrenom novinaru, čije tekstove iz tjedna u tjedan ne podnosite, kažete ono što zaslužuje i usput ga okrivite za loše rezultate, vaše raspoloženje i vremenske (ne)prilike) referendumom je odlučeno da je jedan od najvećih praznika engleskog nogometa pokvaren i uništen zahvaljujući dvojbenim odlukama napadača Manchester Uniteda i glavnog suca utakmice Marka Halseyja.

I bio bih se posve spreman s time i složiti da nije jedne druge, uvriježene teorije o sprezi engleskih ljudi u crnom i momaka u crvenom, koja jednoj momčadi već dobar dio protekla dva desetljeća otvara put ka pobjedama i trofejima.

Kažu ljudi, isključenjem Jonja Shelveyja, iznimno dvojbenim jedanaestercem za Manchester United u smiraju utakmice, ali i time što je uporno odbijao primijetiti mahanje rukama Luisa Suareza, djelitelj pravde iz Lancashirea zauvijek je uklesao svoje ime na počasnu ploču namijenjenu sucima koji su, na ovaj ili onaj način, tijekom svoje karijere pomogli Manchester Unitedu u ostvarenju zvjezdanih uspjeha.

Halsey je tako pretencioznim suđenjem i namjernim pogreškama na štetu Liverpoola posve zaslužio prijetnje smrću upućene njemu i njegovoj obitelji, baš kao i inače zapanjujuće, ali u ovom slučaju posve opravdane želje upućene od strane hrabrih 'twitteraša', da mu se vrati rak od kojega se nedavno uspješno oporavio, no da ovoga puta od njegovih posljedica skonča u najgorim mukama.

Zar je Halsey bilo što drugo i zaslužio nakon utakmice koju navijači Redsa opisuju kao "najveću krađu u povijesti nogometa", zar mu se bilo što drugo moglo poželjeti nakon što je vlastoručno, jednim crvenim kartonom, jednim jedanaestercem i u jednoj utakmici nadmašio čak i slavno posljednje kolo jugoslavenskog prvenstva 1986. godine?

Postoji li, na kraju krajeva, itko tko može reći da Halseyjevi postupci iz derbija na Anfieldu nisu tek posljednji u nizu slučajeva koji dokazuju sustavno, drsko i bezočno favoriziranje jednoga kluba na račun onih koji već desetljećima trpe tu sportsku nepravdu?

Zapravo, postoji.

Ako ste među sretnicima koji se u doba najdublje ekonomske krize u državi mogu pohvaliti radnim mjestom i redovnom plaćom, pokušajte se sjetiti koliko ste puta na radnom mjestu napravili pogrešku, malu ili veliku – uopće nije bitno, i bili prisiljeni ponoviti proceduru ili možda ostati prekovremeno kako biste riješili nastali problem.

Svoj iskreni odgovor zatim usporedite s iscrpnom statističkom analizom iz veljače ove godine, koja kaže kako glavni suci u Premier ligi u 92,3 posto slučajeva donose ispravne tzv. značajne odluke, dok je kod pomoćnih sudaca taj postotak uspješnosti još veći, čak 99,3 posto! Možete li se pohvaliti sličnim rezultatom?

I znate što? U ligi koja se prema podacima i tehnologiji tvrtke Prozone u posljednjih pet godina diči značajnim porastom fizičke i tjelesne spremnosti nogometaša, koji je rezultirao i porastom brzine igre od čak 20 posto, glavni i pomoćni suci nemaju luksuz ponavljanja procedure, još uvijek nemaju pomoć tehnologije kao njihovi kolege u tenisu, NFL-u ili NHL-u, a ne mogu ostati ni prekovremeno, kako bi riješili nastali problem.

Baš poput Clattenburga, Deana, Dowda, Atkinsona ili Webba, poput svakoga od nas osim možda Engleskog pacijenta, Mark Halsey je prije svega čovjek, sklon procjenama i donošenju subjektivnih odluka koje u konačnici mogu, ali u 7,7 posto slučajeva i ne moraju biti točne. Dok mu u ušima zvoni pritisak nekoliko desetaka tisuća grla, a na leđima sjede pogledi milijuna onih pred malim ekranima, uključujući i "oka sokolova" i ostale generale poslije bitke, Halsey u djeliću sekunde mora činiti ono čega se dobar dio stanovništva ovog planeta panično boji.

Donositi odluke.

I pritom će griješiti, pritom će na sebe navlačiti gnjev oštećenih i onih koji su svoj novac ostavili vlasnicima kladionica, no neće griješiti na račun jednoga kluba, niti tvrdnje o sudačkoj organizaciji kao podružnici Manchester Uniteda imaju uporišta u činjenicama.

Jer činjenice kažu da "Unitedov vratar" Mark Clattenburg punih pet godina nije sudio nijednu utakmicu Evertona zbog kontroverznih odluka iz gradskog derbija s Liverpoolom iz 2007. godine u kojemu je oštetio Toffeese.

Činjenice kažu da je "branič Crvenih vragova" Kevin Friend u ožujku dosudio jedanaesterac za Liverpool premda je Jay Spearing bio metar izvan kaznenog prostora, jedanaesterac kojeg je Kenny Dalglish prokomentirao riječima: "Postoji neko neslaganje oko jedanaesterca, a ako smo kod te odluke imali sreće, neka tako bude."

Činjenice govore i kako je popis klubova koje je "Unitedov stoper" Mike Dean u karijeri oštetio svojim odlukama dulji od bilo koje kolumne Engleskog pacijenta, a na njemu se osim Chelseaja, Arsenala, Liverpoola i ostalih engleskih klubova nalazi i ono "njegovog" Manchester Uniteda.

Konačno, činjenice govore da je "mladi i perspektivni veznjak Crvenih vragova" Michael Oliver baš ove subote mogao isključiti Davida Luiza, da je Howard Webb u prosincu prošle godine ukrao dva boda Sunderlandu i poklonio ih Evertonu smiješnim jedanaestercem zbog kojega se kasnije ispričao, ali i da među sucima nema onih koji su više puta isključivali Unitedove igrače nego što su to činili često kritizirani Martin Atkinson i Phil Dowd.

Radi li se, dakle, o kriminalnoj organizaciji stvorenoj da sustavno oštećuje klubove na račun jednog sportskog kolektiva ili su neki od njenih pripadnika (čitaj: prije svih Mark Clattenburg, Michael Oliver i Howard Webb) jednostavno – nedovoljno dobri?

Stara izreka kaže – ljudi smo, dogovorit ćemo se, no po pitanju sudačkih odluka u nogometnim utakmicama češće se razilazimo nego što uspijevamo doći do konsenzusa. Subjektivni smo, odluke sudaca u korist klubova koje volimo prihvaćamo kao gotov čin, dok one iz suprotna smjera dočekujemo "na volej".

Bacamo predmete prema televizijskom ekranu, psovkama častimo ljude u crnom, a potom se usijanih glava sudaramo po internetskim prebivalištima i jedni u drugima bezuspješno pokušavamo pronaći zrno objektivnosti, a zapravo praznimo frustracije udarajući po tipkovnici žešće no što to upute za uporabu preporučaju.

Kasnije, kad se emocije slegnu i ustupe mjesto razumu, shvaćamo da između crne i bijele boje postoje i mnoge nijanse sive, da suci u većini liga imaju običaj tu i tamo progledati kroz prste ne jednom, već većini najvećih klubova i da bi nam u životu bilo puno lakše kada bismo trčali tim istim nogometnim travnjacima i imali prilike s vremena na vrijeme učiniti ono što je u nedjelju pošlo za rukom igračima Wigana i Fulhama.

Tko je ono, uostalom, rekao da se na kraju sezone sve sudačke odluke izjednače? Ferguson? Onda ništa...

Pola kaput, pola pojas za spašavanje

Posve svjestan prokletstva koje sam si priznanjem o navijačkim sklonostima još u prvom izdanju Engleskog pacijenta natovario na leđa, s odmakom od tri dana odgovorno tvrdim i procjenjujem da u odluci Marka Halseyja o crvenom kartonu nije bilo previše dvojbe, dok je procjena o jedanaestercu u završnici utakmice u najmanju ruku dvojbena, ako ne i potpuno pogrešna.

Međutim, kako dobar dio navijačkog puka koji gravitira Anfieldu za moje mišljenje ne mari niti četiri posto i najradije bi me objesili o javno rasvjetno tijelo, u pomoć sam pozvao Marka Lawrensona, nekadašnjeg člana legendarnog sastava Liverpoola koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća harao engleskim nogometom.

Lawrenson je s Redsima osvojio pet naslova prvaka Engleske, jedan FA kup, tri Liga kupa i jedan Kup europskih prvaka, a sada već godinama na BBC-ju obavlja posao stručnog komentatora. Usprkos tome što ga sila gravitacije i dalje vuče ka Anfield Roadu, u analizi utakmice posve je podržao glavnog suca, ne ocijenivši nijednu ključnu odluku pogrešnom, a to uključuje i sporni jedanaesterac na Antoniju Valenciji, ali i navodni kazneni udarac koji je trebao biti dosuđen za Liverpool.

Pa vi sada vidite što ćete s njim.

Bilo kako bilo, prava je šteta što je nogometni spektakl pokvaren pričom o sucima i sudačkim odlukama i što po završetku ogleda nismo imali prilike razgovarati o sjajnim pogocima Stevena Gerrarda i Rafaela, o veličanstvenoj atmosferi na tribinama, o činjenici da su i desetorica igrača Liverpoola igrali bolje od Uniteda u punom sastavu, da su Luis Suarez i Patrice Evra jedan drugome pružili ruku, ali i o iznimno emotivnom uvodu u kojemu su počast žrtvama Hillsborougha na primjeren i dostojan način odali igrači i dužnosnici oba kluba.

A dok su dvije strane po završetku utakmice još razmjenjivale artiljerijsku paljbu, sudački je zvižduk označio početak drugog nedjeljnog derbija, onoga između Manchester Cityja i Arsenala, koji se mogao pohvaliti značajno boljim i atraktivnijim nogometom i iz kojega je sudac Mike Dean izašao neokrznut i bez ozbiljnije kritike svoga učinka.

Najkontroverzniji trenutak ljutog ogleda na Etihadu zbio se zapravo u trenutku kada je Arsene Wenger predstavio novu modnu kolekciju za jesen i zimu 2012./2013. godine i natjerao me da se zapitam kako je moguće da čovjek rodom iz modno osviještene nacije dopusti sponzoru da ga odjene u kreaciju pola kaput, pola pojas za spašavanje.

Ruku na srce, Wengerovoj se momčadi nema što prigovoriti, s aktualnim su se prvakom u njegovu vlastitu dvorištu nadigravali kao da Pires, Henry i društvo nikada nisu ni napustili klub. Da je bilo sportske pravde i da je Gervinho znatno bolji igrač nego što jest, Topnici bi iz Manchestera otišli punoga plijena.

S druge strane, Roberto Mancini istaknuo je kako igrači moraju zaboraviti na prošlu sezonu i shvatiti da je ovo nova prilika za dokazivanje, te dodao kako City u ovom trenutku ima jedan problem, a sekundu kasnije nabrojio tri: "Ne privodimo dobivene utakmice kraju, ne zabijamo dovoljno pogodaka i ne iskorištavamo velik broj prilika koje uspijevamo stvoriti."

A onda je još ispao iz kupa. Od Aston Ville.

Zbog svih navedenih problema, koji su zapravo jedan pitate li Mancinija, City nakon pet kola i nije na vrhu ljestvice, kojega i dalje drži europski prvak Chelsea. Plavi nogometaši već 37 godina nisu izgubili od Stoke Cityja, ali su u subotu bili vraški blizu takvom ishodu, da se Ashley Cole nije odlučio nakon tri godine prisjetiti kako je to zatresti mrežu protivnika.

Pedantnim statističarima i kroničarima koji bilježe sudačke kontroverze i na temelju njih stvaraju sliku o naklonosti djelitelja pravde ovom ili onom klubu skrećem pozornost na trenutak sa samog kraja utakmice, kada je David Luiz na nedozvoljen način nagovorio Jonathana Waltersa da prekine s kontranapadom i za to dobio tek žuti karton.

Premda je zajedno s Frankom Lampardom odigrao tek epizodnu ulogu i dobio mršavu minutažu, John Terry se svejedno potrudio da ni ovoga tjedna ne izostane iz kolumne. Ne, nije zajedno s kolegom Lampardom rušio atmosferu u svlačionici i pilio dasku ispod menadžera, kao što je to činio kada se prethodni strateg Chelseaja odvažio ostaviti ga na klupi, već je objavio kako se povlači iz reprezentacije.

Terryju je dosta povlačenja po sudovima i dokazivanja vlastite nevinosti, pa je, kako sam kaže, odlučio da u situaciji u kojoj se spori s Engleskim nogometnim savezom i očekuje kaznu zbog rasističkog vrijeđanja Antona Ferdinanda ne može istovremeno više nastupati za reprezentaciju.

Na tu vijest Roy Hodgson je prvo gurnuo tabletu pod jezik, a sada će se vrlo vjerojatno morati suočiti s ponovnim pozivanjem Antonova brata Rija, kao i sitnim problemom u međuljudskim odnosima između Unitedova stopera i Terryjeva bliskog prijatelja i suborca Ashleyja Colea.

S engleskom reprezentacijom doista nikada nije dosadno.

Završimo pregled zbivanja kratkim letom iznad ostalih borilišta i konstatirajmo kako je Hugo Rodallega prije 17 mjeseci pogotkom spasio Wigan od ispadanja u drugoligaško društvo, a nedavno je preselio u Fulham, koji je potom doputovao u Wigan i od tamo odnio sva tri boda.

Pogađate, jedan od dva pogotka Londončana djelo je izdajnika Rodallege, koji, da budemo posve fer, i nije pretjerano slavio, za razliku od Stevena Fletchera, koji je iz drugoligaškog društva i dresa Wolverhamptona pobjegao u onaj Sunderlandov i od početka sezone u tri utakmice nanizao četiri pogotka.

Fletcher je i na Upton Parku smjestio loptu u mrežu protivnika, no sve to možda i ne bi bilo čudno da se ne radi o jedina četiri pogotka koje je Sunderland uopće postigao ove sezone. Dok Martin O'Neill snižava plaće svima koji se šlepaju na Fletcherovim leđima, strah me i pomisliti gdje bi Sunderland bio bez njegovih pogodaka.

Nešto niže od Londona, stotinjak kilometara ptičjom linijom prema jugozapadu, Southampton je nakon nimalo ohrabrujućeg početka napokon dočekao i prvu prvoligašku pobjedu. Staro pravilo kaže da u trenucima čemera i jada uvijek dobro dođe gostovanje Aston Ville, pa su se momci iz Birminghama i ovoga puta potrudili primiti četiri komada.

Dva od četiri djelo su Rickieja Lamberta, čovjeka koji po svim ligama redovito zabija pogotke, pregršt njih, ali usprkos tome ne uspijeva privući pozornost velike četvorke. Kako Victor Moses može, a Rickie Lambert ne može, pitanje je za pametnije ljude od Engleskog pacijenta, a ja ću spomenuti tek nevjerojatan podatak da Lambert u tri sezone u dresu Southamptona još nikada nije promašio jedanaesterac.

U ogledu s Aston Villom pogodio je, vjerovali ili ne, 26. kazneni udarac u nizu, što je pothvat kakav bi dobro došao klubu poput, recimo, Manchester Uniteda gdje su puno bolje plaćene zvijezde uspjele promašiti tri od posljednja četiri.

Sudačka nadoknada

Red je da svi zajedno u ležernom i pomirbenom tonu potpišemo prekid vatre i privedemo kolumnu kraju, a gdje ćeš boljeg načina da to učinimo nego video zapisom velike pomirbe Luisa Suareza i Patricea Evre.

Dobro, nećemo pretjerivati, dvojica donedavno zavađenih nogometaša jesu se pomirili, no velikoj pomirbi, zagrljajima i poljupcima nije bilo mjesta. U duhu atmosfere odavanja počasti poginulim navijačima Liverpoola i dvojica su suparnika jedan drugome pružili ruku i zaradili pozitivne bodove.

One negativne pobrao je pak Jonjo Shelvey, koji se nakon crvenog kartona odlučio prilikom izlaska s travnjaka porječkati i s Alexom Fergusonom. Uz upiranje kažiprstom prema menadžeru Uniteda, Shelvey je prema riječima onih koji su se našli u blizini pokušao krivicu za svoj karton svaliti upravo na Fergusona, i to riječima: "Ti si za ovo kriv."

Da opet budemo posve fer, Shelvey se po završetku utakmice ispričao i navijačima Liverpoola zbog crvenog kartona, ali i Fergusonu zbog reakcije, kazavši kako tamo otkud on dolazi ljudi ne vrše pritisak na suce da igračima daju crveni karton. Nije pritom objasnio otkud dolazi i čine li ljudi tamo prekršaje za crveni karton.

A dok je Shelvey upirao kažiprstom, Mark Halsey po dosuđenom se jedanaestercu za Manchester United služio jednim drugim prstom i svakako dao materijala lovcima na zavjere. Samo oštrome oku nije moglo promaknuti kakvom je nepristojnom gestom Halsey odgovarao na sve prosvjede igrača Liverpoola koji su mu pokušali dokazati kako o kaznenom udarcu jednostavno nema govora.

I da jednom za svagda završimo s derbijem na Anfieldu, sa žaljenjem ću konstatirati kako usprkos svim pozivima na razum i poštivanje žrtava Hillsborougha i zrakoplovne nesreće iz Münchena, niti ovoga puta navijačke skupine nisu položile ispit. Premda se uoči utakmice činilo kako će sve proći u najboljem redu i premda su obje navijačke skupine pljeskom pozdravile inicijativu oba kluba, završetak je ponudio drugačiju sliku.

Na već ispražnjenom Anfieldu nekolicina navijača Liverpoola odlučila je kako bi bilo pametno isprovocirati reakciju gostiju iz Manchestera koji su iz sigurnosnih razloga bili zadržani na stadionu. Trčeći po tribinama i rukama imitirajući let i pad zrakoplova dobili su željenu reakciju i skandiranje "uvijek ste žrtve, nikad niste krivi" i "ubojice" od strane navijača Manchester Uniteda.

I jedni i drugi od svakog razumnog čovjeka koji cijeni nevinu ljudsku žrtvu mogu zaslužiti samo prijezir i kritiku, svojim su postupcima osramotili sami sebe i ne zaslužuju se zvati navijačima Liverpoola ili Manchester Uniteda.

Prebacujemo se na vedrije teme i selimo u London, gdje je karton žute boje u susretu Chelseaja i Stoke Cityja izbjegao Branislav Ivanović, koji je na komičan način pokušao izboriti jedanaesterac pokazavši time kako u školi Fernanda Torresa ima još podosta naučiti. Premda se zbog svog poteza neće naći u knjigama fair playa i premda mu je toga dana u još par navrata na travnjaku bilo baš sklisko, kad se o umjetničkom dojmu radi Ivanovićev je pokušaj vrijedan olimpijske medalje.

Jednako tako, olimpijsku medalju za prijevaru, kad bi takva postojala, mogao bi i trebao dobiti Marouane Fellaini. Njemu su suci, isti oni koji već 20 godina sude isključivo u korist Manchester Uniteda, dopustili da samo ovaj put prekrši osnovno nogometno pravilo i rukom asistira suigraču za treći pogodak Evertona na Libertyju.

Kad već rukom zabija i ruši iluzije o fair playu i plemenitoj igri, na Fellainijev ćemo se račun i zabaviti jednom nagradnom igrom. Ime ove zabave za cijelu obitelj je "Pronađite Fellainija", a svima vama oštroga oka poklanjam jednomjesečnu pretplatu na Engleskog pacijenta.

Vrijeme je za pregled najboljih pet pogodaka petog kola Premiershipa, u kojemu ovog tjedna nema mjesta za prvijence. Ne slažete li se s izborom Engleskog pacijenta, u redakciji Sportneta podignite obrazac za prigovor i potom ga s 20 kuna biljega predajte glavnom uredniku Tomislavu Pacaku.