Preobražaj u 60 dana: od Velike Gospe u Splitu do velikog trijumfa u Osijeku

Ravno dva mjeseca prošlo je od "onoga" protiv Švicarske, do "ovoga" protiv Walesa. Samo dva mjeseca u kojima je hrvatska nogometna reprezentacija na čelu s novim izbornikom Igorom Štimcem, novim predsjednikom Davorom Šukerom i starim "daljinskim upravljačem" Zdravkom Mamićem prošla put od "prežaljene i pročitane privatne momčadi" do obnovljenog "ponosa nacije".

Deset bodova od mogućih 12, među kojima su i bod u Bruxellesu, kod nominalno najtežeg protivnika u skupini, te prva kvalifikacijska pobjeda na za Hrvatsku uvijek vrućem (voljeli bismo jednom napokon saznati zašto) terenu u Skoplju Hrvatsku su već u 2012. godini trasirali na pravi put prema Brazilu 2014.

Što se to toliko dramatično promijenilo u ta dva mjeseca, pa je Hrvatska pod Štimčevom palicom od bezvoljnog i gotovo nezainteresiranog izgleda protiv Švicarske u kolovozu prerasla u "krvoločnu" i agresivnu momčad koja lagano "pogladi po kosi", a zatim "ugrize" i ultramotivirane Belgijce i ultranapaljene Makedonce i to usred njihovih metropola i desetaka tisuća ultražestokih navijača?

Ništa posebno. Hrvatska je nogometna reprezentacija jednostavno pokazala sve ono što smo o njoj znali i prije nego što je Štimac preuzeo njezino kormilo.

Pisali smo već nakon Splita da poraz od Švicarske ne treba doživljavati ni dramatično, ni prekritično. Jer Hrvatska nikad nije bivala najbolja u takvim revijalnim utakmicama. Hrvatska je gotovo uvijek ono najbolje ostavljala za prava mjesta i pravo vrijeme. Kao za, recimo, Bruxelles ili Skoplje. Sutra i Beograd, koji u konačnici možda više i neće značiti toliko puno. Trebalo je samo malo dobre atmosfere, malo povratka povjerenja koje su hrvatski nogometni reprezentativci svojim dosadašnjim igrama itekako zaslužili - da bi se opet otkrilo njihovo pravo lice.

Štimčeva uloga u toj 60-dnevnoj transformaciji nije sporna, ali nije ni toliko dramatično presudna. Hrvatska je još jednom pokazala da je Slaven Bilić sa svojim stožerom u šest godina mandata udario dobre temelje i novom stručnom stožeru ostavio dobro selekcioniranu i dobro uigranu momčad kojoj nisu bile potrebne nikakve dramatične promjene kakve je Štimac u početku svog mandata najavljivao.

Najveći Štimčev plus je što je to na vrijeme shvatio i prihvatio.

Hrvatska je u četiri kvalifikacijske utakmice rasla iz utakmice u utakmicu. Od lošeg, ali pobjedničkog izdanja protiv Makedonije u Zagrebu, dosta boljeg izdanja i remija u Bruxellesu, preko sigurne i autoritativne partije za pobjedu u Skoplju, do dominantne predstave s 27 udaraca na gol Walesa, kojeg je od još uvjerljivijeg poraza od onoga kojeg je doživio u Novom Sadu spasio tek raspoloženi vratar Price, kojeg samo neki dozlaboga nezahvalni navijač Walesa može "prozvati" za pogrešku kod prvog pogotka Hrvatske.

Očekivani je to slijed promjene u stručnom stožeru, drugačijeg pogleda, rada, odnosa, pa ako želite i ambijenta priprema za utakmice. Šest godina je Čatež hrvatskim reprezentativcima bio "drugi dom", a Bilićev stožer "druga obitelj".

Štimčev stožer u četiri kvalifikacijske utakmice "zavrtio" je čak 21 ime. Time je novi stručni stožer praktično svim najvažnijim hrvatskim igračima poručio "tu ste, uvijek možete uskočiti". Raširio je fond upotrebljivih igrača, učinio mnoge od njih zadovoljnima jer nije tajna da su se mnogi od njih pribojavali za svoj status nakon zamjene Bilić - Štimac. Pa iako su najave bile "gromovite", Štimac je shvatio kako je njegov prethodnik prilično dobro "podijelio karte" i da bi ga inzistiranje na svakoj dramatičnoj promjeni samo odvelo u probleme. Jer jedna od ključnih stvari koje ni jedan izbornik nema na raspolaganju je - vrijeme. A sve velike promjene zahtijevaju vrijeme.

Zanimljivo je da je svih šest pogodaka u kvalifikacijama postiglo šest različitih strijelaca. Jelavić Makedoniji, Perišić u Bruxellesu, Ćorluka i Rakitić u Skoplju, Mandžukić i Eduardo Walesu. Uz to, "revitaliziran" je Josip Šimunić, koji je opet postao jedan od ključnih igrača naše obrane, iako su nakon Poljske mnogi smatrali da je njegova reprezentativna karijera završena. A Joe je, zajedno s Pletikosom i Srnom, dogurao do brojke 99 i prijateljski susret u studenom ili u veljači mogao bi ih svu trojicu prebaciti u malu i odabranu skupinu svjetskih nogometaša s više od 100 utakmica za svoju reprezentaciju.

Hrvatska nakon četiri kola kvalifikacija stoji izvrsno. Riješili smo se uvijek neugodnih Makedonaca, odradili gostovanje u Belgiji, shvatili da je Wales značajno ispod nas na kvalitativnoj ljestvici i da u Cardiffu možemo računati na trijumf ako budemo pravi. To znači da nam sljedeća utakmica, domaća protiv Srbije, može značiti i definitivno rješenje pitanje jednog od prva va mjesta. Pobjeda, pa čak i bod u toj utakmici, izbacili bi Srbiju iz kombinacija i ostavili Hrvatsku i Belgiju u borbi za direktan prolaz ili dodatne kvalifikacije.

Ove četiri utakmice pokazale su da Hrvatska ima momčadsku kvalitetu za zaustaviti igrače klase Hazarda, Pandeva ili Balea. Ni jedan od njih nije nam "naudio", iako se sva trojica smatraju visokom europskom klasom. Srbi i Škoti nemaju tako dominantnih igrača u kreaciji ili realizaciji, pa se i protiv njih možemo nadati uzimanju velikog dijela od 12 raspoloživih bodova.

Najveći Štimčev izazov neće biti podizanje igračke kvalitete, jer tu baš i nema puno prostora za manevriranje. Imamo to što imamo i to uopće nije loše. Ono što bi Štimac mogao "unaprijediti" je mentalna čvrstoća koju ponekad Hrvatska nije imala u potrebnoj količini. Jedan od takvih testova bilo je i povjerenje petorici igrača kojima je protiv Walesa prijetio žuti karton zbog kojeg bi propustili Srbiju. Čak ni u samoj završnici susreta Štimac nije želio povući s terena, primjerice, Srnu ili Modrića, kojima je jedno pogrešno uklizavanje ili reakcija moglo odnijeti sraz sa Srbijom. Kao da im je želio poručiti "sve znate, na vama je da se sačuvate".

Srna i društvo odgovorili su na pravi način. Baš kao što su odgovorili i u Skoplju, kad je dio hrvatskih navijača vrijeđao Sammira. Bez obzira što će njegovo ime i dalje izazivati prijepore, onaj tko drži da zbog njegovog pozivanja treba bojkotirati, vrijeđati ili ne podržavati reprezentaciju - nije u pravu. Zar zbog Sammira trebaju ispaštati Srna, Pletikosa, Modrić, Rakitić i svi ostali koji su svim navijačima hrvatske nogometne reprezentacije donijeli toliko radosti, ponosa i zadovoljstva? Hrvatska reprezentacija nisu ni Sammir, ni Štimac, ni Mamić. Hrvatska reprezentacija je HRVATSKA reprezentacija. Bez obzira tko je vodi i tko za nju igra.

I zato je bilo sjajno vidjeti pune tribine i sjajnu atmosferu u Osijeku, koja je još jednom pokazala zašto Hrvatska mora igrati i u Slavoniji i u Dalmaciji i u Istri. Bilo je lijepo još jednom vidjeti hrvatsko jedinstvo koje je pokazalo kakvu snagu i energiju ta reprezentacija ima iza sebe. Snagu i energiju koja samo na ovakav način može generirati promjene koje se od vrha HNS-a zahtijevaju i očekuju.

Prazne tribine neće ništa riješiti. Jer da hoće - HNL bi odavno bio najpoštenija i najorganiziranija liga na svijetu.