"Porežite me i krvarit ću liverpulski crveno"

Nekoć davno, postojalo je doba u kojemu su djeca umjesto s daljinskim upravljačima, miševima i kontrolerima uživala u igri s vršnjacima, na otvorenom prostoru i finome, svježem zraku. Posvjedočit će mnogi među vama, pa i potpisnik ovih redaka, da je svaki komad zemlje, barem djelomično pokriven travnatom površinom, u razigranim dječačkim očima tada djelovao poput Wembleyja, Anfielda i Old Trafforda – zajedno.

Dvojica dječaka iz Huytona toga su subotnjeg jutra od ukradene mreže načinili dva mala gola i jednu takvu, neuglednu livadu iz predgrađa Liverpoola pretvorili u vlastiti Wembley. Svi preduvjeti za zabavno jutro, koje će u neko doba dana prekinuti majke pozivom na ručak, bili su tu, no bezbrižna je igra potrajala sve do trenutka kada je lopta završila u koprivama. Jedan od dječaka pohrlio ju je dohvatiti.

"Nema šanse da tu gurnem ruke, opeći će me. Morat ću je ispucati nogom", povikao je prijatelju, podigao 'štucne' preko koljena i gurnuo nogu u opaki grm. Prvih je par pokušaja završilo neuspjehom, lopta se tvrdoglavo odupirala povratku u igru i bilo je jasno kako će trebati naučiti je pameti.

Dječak je zamahnuo desnom nogom, svom snagom raspalio po lopti i koprivama i istoga trena osjetio bol od koje se umalo onesvijestio. Noga je ostala zarobljena u koprivama, a agonija zbog neizdržive boli svakom sekundom postajala sve veća. "Ne znam što se dogodilo, ne vidim, ne mogu izvući nogu", povikao je u panici, a njegov prijatelj dotrčao do lica mjesta i – problijedio. Jedan šiljak odbačenih, zahrđalih metalnih vila zabio se u palac desne noge i zaglavio se u kosti.

"Brzo, dovedi nekoga", povikao je ranjeni dječak svom prijatelju, a dok su suze stizale jedna drugu duboko u sebi pitao se hoće li više ikada moći igrati nogomet.

Majka i otac stigli su za nekoliko minuta, a nedugo zatim i vozilo hitne pomoći. "Izgubit će stopalo", čuo je oca kako zabrinuto kaže majci, a dodatno se zabrinuo kada ni liječnici hitne pomoći nisu imali rješenja na licu mjesta.

Desetominutna vožnja do dječje bolnice Alder Hey izgledala je poput vječnosti. Svaka rupa na cesti, svaki pokret, svaki dah, tjerali su bol u najskrivenije kutke njegova tijela. Urlao je na vozača, premda ni za što nije bio kriv, a potom krikovima punio bolničke hodnike dok su ga s trulim vilama još uvijek u stopalu gurali ka operacijskoj sali.

Omamljen i ošamućen injekcijama protiv boli čuo je glas liječnika, koji je roditelje pripremao na najgori scenarij. "Vile su zahrđale i postoji velika opasnost od gangrene. Kako bismo spriječili njeno širenje, morat ćemo mu odsjeći palac", kazao je čovjek u bijelome i izazvao reakciju dječakova oca.

"Čekajte! On igra nogomet, morate razgovarati s Liverpoolom prije nego se odlučite na bilo kakvu operaciju. Moraju znati što se događa", rekao je otac i nazvao direktora klupske akademije Stevea Heighwayja, koji se s Anfielda sjurio prema bolnici i u kratkom roku se našao uz dječakovu postelju.

"Nema j****e šanse da ćete mu odrezati palac", vikao je Heighway na liječnike, svjestan kako će s palcem otići i svaka mogućnost nogometne karijere. U žustroj raspravi s liječnicima Heighway se nije predavao, a njegova se upornost na kraju isplatila. Kirurg je umrtvio čitavo stopalo i iz palca izvukao hrđavi šiljak, otkrivši rupu promjera novčića.

"Ti si jedan vrlo, vrlo sretan momak", rekao je Heighway dječaku sljedećeg dana. Imao je osjećaj da je u hodnicima Alder Heya dobio veliku bitku, jer Steven Gerrard ipak će igrati nogomet.

Dvadeset i tri godine kasnije Heighwayjeva pobjeda u žučnoj prepirci s liječnicima djeluje kolosalno, jer taj teško ozlijeđeni dječak suznih očiju izrastao je u vrsnog kapetana Liverpoola, igrača koji je upravo ovoga vikenda, u nedjeljnom ogledu s Newcastleom, po 600. put navukao na sebe crveni dres i dohvatio jubilej kojim se u povijesti velikog kluba s Anfielda mogu pohvaliti još samo devetorica nogometaša.

Samo njih petorica se pak mogu pohvaliti okruglom stotinom nastupa za englesku reprezentaciju, a nekadašnji devetogodišnjak zamalo uništenih snova u sljedećem će se nastupu za Gordi Albion pridružiti tom eminentnom društvu. Štoviše, tim ranjenim i krajnjim naporom spašenim desnim stopalom, uz pomoć njegova lijevog kolege, a ponekad i glave, Gerrard je tijekom klupske i reprezentativne karijere protivnicima utrpao 170 pogodaka.

"Svaki put kada dolazim na Anfield, usporim dok prolazim pored Shanklyjevih vrata i pogled mi privuče memorijalni spomenik žrtvama Hillsborougha. Vidim posvete za 96 navijača koji se nikada nisu vratili s polufinalne utakmica FA kupa 1989. godine. Dok mi automobil prolazi pored spomenika, bacam pogled na imena onih koji su zauvijek pali na Leppings Lane Endu i moje oči zaustavljaju se na jednome od njih. Jon-Paul Gilhooley, deset godina, najmlađi među onima koji iz Sheffielda nikad nisu došli kući. Navijač koji je poginuo prateći klub kojeg voli. Dječak kojemu je život oduzet na početku, smrvljen do smrti na tribini neprikladnoj za ljudska bića. Poznavao sam Jon-Paula. Bio mi je bratić. Trnci mi prođu niz kičmu, prekrižim se nastavim dalje."

Riječi su to iz Gerrardove autobiografije kojima se prisjeća tek nešto više od godinu dana starijeg bratića, najmlađe žrtve tragedije na Hillsboroughu, tragedije koja je izravno obilježila Gerrardovu karijeru, ali poslužila i kao motiv. Svaki osvojeni bod, svaka pobjeda, svaki postignut pogodak iz Gerrardove karijere posvećen je Jon-Paulu Gilhooleyju i sjećanju na dječaka koji bi danas bio ponosan na kapetana Liverpoola.

S bratićem na umu, Gerrard je dva puta podizao FA kup, trostruki je osvajač Liga kupa, a na domaćim se travnjacima dvaput osladio i Community Shieldom. Najveći uspjeh na europskom tlu polučio je osvajanjem Lige prvaka u čudesnom finalu iz 2005. godine, a tome je naslovu dodao i onaj u nekadašnjem Kupu Uefe, ali i dva Uefina Superkupa.

Igrači iz Premier lige dvaput su ga proglašavali igračem godine, navijači Liverpoola također, a britanski novinari jednom, no najveći je individualni uspjeh ostvario te plodne 2005. godine, kada je proglašen najboljim klupskim igračem godine u izboru Uefe.

Tri je sezone bio najbolji strijelac Liverpoola, jedan mu je pogodak proglašen pogotkom sezone, a u najboljoj momčadi Premier lige našao je svoje mjesto čak sedam puta. Za posebne zasluge prije pet godina britanska ga je kraljica odlikovala članstvom u Redu britanskog carstva, pa nije teško zaključiti kako je Steven Gerrard u karijeri osvojio gotovo sve što se osvojiti može.

Gotovo sve.

Možda i više od hrđavog, oštrog predmeta koji mu je prije 23 godine probio stopalo i zaprijetio preranim okončanjem potencijalno bogate karijere, Gerrarda boli i boljet će činjenica da s Liverpoolom i reprezentacijom nije osvojio najsjajnije naslove. Prognoze Brendana Rodgersa kako će oporavak Redsa potrajati najmanje tri godine sasvim sigurno ne idu na ruku 32-godišnjeg kapetana.

Jedan je od najvećih, no u isto vrijeme jedan od onih uz čiju će se karijeru uvijek neizbježno vezati jedno "ali".

Na travnjaku nemilosrdan, srčan i hrabar, kada je potrebno i agresivan do granice regularnosti, a katkad i preko nje, Gerrard je izvan nogometnog terena vjeran suprug i brižan otac trima kćerima, Lilly-Elli, Lexie i Lourdes, kojima je nimalo slučajno nadjenuo imena koja počinju slovom L. Vjerojatno bi i suprugu Alex natjerao na promjenu imena, da mu udobnost bračne postelje nije privlačnija od kauča u dnevnoj sobi.

Dok Liverpool prolazi kroz najteže dane u proteklih nekoliko desetljeća, Gerrard poput jedine konstante gura naprijed, ne predaje se. I neće stati dok iz sebe za dobrobit kluba ne iscrpi i posljednji atom snage, ostavi kopačke u svlačionici i kaže konačno zbogom.

"Prerežite mi vene i krvarit ću liverpulski crveno", riječi su kojima počinje Gerrardova autobiografija. "Igram za Jon-Paula" njezina je posljednja rečenica. Među dvama priznanjima ponosno stoji karijera jednog od najvećih kojeg je Engleska ikad imala.

Pobjednik tužniji od pobijeđenog

"Opet ovaj Vuković favorizira Liverpool i o njemu piše lijepe priče", neće reći baš nitko od čitatelja, ali bit će sigurno onih koji će se zapitati zašto glavnu riječ od prvoga slova kolumne nisu imali Manchester United i Arsenal. Takvima ću odgovoriti da je ono što se nekad zvalo derbijem na Old Traffordu odigrano, a potom i okončano u tako čudnoj atmosferi da je više tuge nakon susreta pokazao pobjednik, nego pobijeđeni.

"Meh", procijedio je Alex Ferguson kada ga je novinar nakon utakmice upitao je li zadovoljan s tri boda. Najdugovječniji menadžer lige, koji je u utorak proslavio 26 godina na klupi Uniteda, subotnjoj je predstavi dodijelio znatno nižu ocjenu od mnogih prethodnih koje su odigrali isti rivali, vidno razočaran što mrežu Arsenala ponovno nije napunio s pet-šest, pa zašto ne i osam pogodaka.

Do koje mjere je domaćin bio razočaran pobjedom i skokom na vrh prvenstvene ljestvice najbolje govori i izjava Rija Ferdinanda, koji je nakon utakmice otkrio da u svlačionici vlada atmosfera kao da je susret izgubljen, a zastore je u zoni sumraka do kraja navukao Arsene Wenger pričom o dominaciji Arsenala.

"Razočaran sam jer smo imali više loptu u nogama, ali s njome nismo znali puno toga učiniti. Bila je to varljiva dominacija", rekao je Wenger, a od košulje s kopčanjem na leđima na koncu ga je spasilo priznanje kako je United ipak imao više prilika te na kraju zasluženo odnio pobjedu.

Godinama su navijači Topnika s tribina pjevušili "on zabija kad hoće", a Robin van Persie to i potvrdio već u četvrtoj minuti, zabivši prvi put kad vojska simpatizera Arsenala to zapravo nije htjela. Premda je odbio slaviti, porciju zvižduka, psovki i uvreda je dobio, uz objašnjenje navijača kako bi veći respekt prema klubu pokazao ostankom u dresu Arsenala nego odbijanjem proslave pogotka.

Ima nešto u tome.

A kad smo već kod respekta, Van Persiejevom promjenom adrese ponajviše je u momčadi Arsenala bio impresioniran Andre Santos, koji se zaboravio pojaviti na utakmici i od kojega je Antonio Valencia činio što je god htio. Santosa to nije spriječilo da već na poluvremenu razmijeni dres s Robinom van Persiejem, čime je u sekundi postao najomraženiji čovjek sjevernog Londona uz zločeste komentare kako je to najbliže što je Van Persieju uspio doći te subote.

Sporna je situacija izazvala pobunu među navijačima Arsenala i povike kako Santos ne zaslužuje nositi dres Topnika i treba ga prodati po hitnom postupku, odmah nakon što ga navijači i igrači propuste kroz šake. Na stranu to što bi Santosa trebalo prodati i zato što ne valja, u njegovu obranu valja reći kako je u Južnoj Americi običaj dresove razmijeniti upravo u poluvremenu. Usprkos tome, Santos je shvatio pogrešku i navijačima uputio javnu ispriku, te dodao da to nikada ne bi učinio da je znao kakve će reakcije izazvati. Dres bi u tom slučaju razmijenio par koraka dalje, u tunelu.

Bilo kako bilo, na kraju tjedna treba podvući crtu i kazati kako ovosezonsko izdanje Arsenala nosi titulu najgoreg otkad je uzde kluba preuzeo Wenger. Sa samo 15 osvojenih bodova nakon deset kola uspjeli su srušiti i prošlosezonski negativni rekord, kada su nakon istog broja utakmica osvojili bod više.

Kevin Friend napokon može spavati

Zvuči čudno i malo vjerojatno, ali United je jedina momčad od pet prvoplasiranih iz Premier lige kojoj je pošlo za rukom u desetom kolu odnijeti čitav plijen, a da u tome prste nisu imali sudačka organizacija, Europska komisija, Svjetska banka i Daniel Craig. Nakon uvodnog derbija, koji to zapravo i nije bio, bodove su proteklog vikenda redom ispuštali Chelsea, Tottenham, Manchester City i Everton.

Štoviše, Chelsea je putem menadžera Roberta di Mattea uputio pohvalu sucu Kevinu Friendu i ocijenio kako je svoj posao odradio bez pretencioznog navlačenja za Swansea, a zapravo za Manchester United. Friend je pohvalu objeručke prihvatio uz golemo olakšanje i priznanje kako će sada napokon moći zaspati.

Izostanak Juana Mate u plavim se redovima pokazao kao prevelika prepreka, pa su Labudovi kroz značajnija razdoblja utakmice dominirali posjedom lopte, a kako Fernando Torres ponovno redovito izostaje iz rečenica vrijednih spomena, niti napadačka oštrica europskog prvaka nije mogla izvući više od boda.

Slično su se proveli i nogometaši aktualnog engleskog prvaka, Manchester Cityja, koji su se s Upton Parka vratili s tek jednim bodom i bez postignuta pogotka, što i ne čudi jer je Edin Džeko utakmicu počeo od prve minute, čime je izostao učinak Super Suba.

City konačnim ishodom mora biti zadovoljan jer jedini pogodak na utakmici postigao je West Ham, no pomoćni je sudac iz zgloba izvukao nepostojeće zaleđe, navlačeći tako za Manchester City, a zapravo za Manchester United.

Ogorčenje sudačkom nepravdom i zaglušujuću, prosvjednu grobnu tišinu koja je uslijedila na Facebook stranici Engleskog pacijenta bit će teško nadmašiti, a u sličnoj su tišini navijači napustili White Hart Lane, gdje je Tottenham uspio izgubiti od momčadi koju je prije par godina na tom istom mjestu svladao s 9:1.

Međutim, prije nego su utihnuli, zvižducima i pogrdnim povicima ispratili su Andrea Villas-Boasa, koji se još jednom na vlastitoj koži uvjerio kako je kratak put od vrha do dna. Nakon tapšanja po ramenima zbog šest pobjeda zaredom i prekida duge tradicije na Old Traffordu, nesretni je Portugalac osjetio gnjev navijača jer je pri rezultatu 0:1 jednog napadača zamijenio drugim, umjesto da je s obojicom krenuo po rezultat.

Luksuz da s dvojicom napadača krene po rezultat nema, recimo, Brendan Rodgers. On je do siječnja osuđen na usluge svog jedinog napadača, Luisa Suareza, koji se barem zasad s tom odgovornom ulogom sasvim solidno nosi, premda mu je za svaki pogodak potrebno četrdesetak promašenih prigoda.

Liverpool je u nedjeljnom derbiju s Newcastleom pokazao kako mu želje i htijenja ne nedostaje, ali napadača u završnici itekako, pa je tek jedan od 23 upućena udarca odsjeo iza leđa Tima Krulla i Redsima zaradio bod.

Joseu Enriqueu u jednom je trenutku utakmice dojadio beskrajan niz kratkih dodavanja, balističkim je projektilom sa svoje polovice u trepavicu pogodio Suareza, a ovaj rijetko viđenom majstorijom pokazao što može kada odluči ostati na nogama. Napetosti radi i kako bih vam još više išao na živce, pogodak vam neću pokazati sada, već u ljestvici na kraju kolumne.

Pregled zbivanja završit ćemo na dnu prvenstvene ljestvice, gdje s popriličnom sigurnošću već sada možemo zamijetiti obrise triju momčadi koje će po završetku sezone otperjati u drugoligaško društvo. Dok se Southampton "hvalio" rekordno lošim početkom sezone za novog prvoligaša i dok uspješnima proglašava utakmice u kojima primi manje od tri pogotka, međusobno su se na Loftus Roadu sastali QPR i Reading.

Bio je to ogled za nogometne sladokusce, dvoboj momčadi koje su zajedničkim snagama ove sezone odigrale 17 utakmica i iz nijedne (!) nisu uspjele izaći kao pobjednici. Već pogađate, niti nakon međusobnog ogleda tom komadu statistike nisu stali na kraj, nego su susret završili podjelom bodova, baš kako su se i nadali svi klubovi iznad 18. mjesta.

Rangersi su tako sa samo tri osvojena boda od mogućih 27 i nakon desetog kola ostali ponosni vlasnici fenjera, a kako vlasnik kluba Tony Fernandes sve više vremena provodi na Twitteru i hvali Marka Hughesa kao jednog od najboljih menadžera u Premier ligi koji samo što nije krenuo s rezultatima, mislim da Harry Redknapp već sada može početi dotjerivati svoj životopis.

Sudačka nadoknada

Iza Roberta Mancinija tjedan je koji će sasvim sigurno htjeti zaboraviti. Osim što je na Upton Parku ostavio dva boda, osim što se drugu uzastopnu godinu praktički oprostio od Lige prvaka već u skupini, na zub su ga uhvatili i novinari nakon što je s njima podijelio naizgled nevino priznanje da je protekle sezone pregovarao s Monacom oko prelaska u njihove redove.

Kako Englezima ne treba puno da lansiraju sveobuhvatnu istragu, došli su do saznanja da su se sporni pregovori odvijali dok je City zaostajao u utrci za naslov prvaka, a kako novinari ni nakon nekoliko dana nisu bili spremni zaboraviti na "Monacogate", Mancini je na konferenciji za medije konačno izgubio živce.

Kao da to nije dovoljno, Mancini se ponovno mora nositi i s egom Marija Balotellija, koji je tijekom utakmice s West Hamom ponovno pokazao silno nezadovoljstvo trenerovom odlukom da ga zamijeni, a koliko je burno bilo u svlačionici tijekom poluvremena pokazuje i to da je Mancini iz nje izašao daleko prije svoje momčadi.

Navijači Liverpoola zadnjih su godina na Anfieldu navikli na razna poniženja i sramotne rezultate, no vrhunac su doživjeli ove nedjelje, kada se tijekom poluvremena nezadovoljan povicima s tribina uključio sustav za zalijevanje travnjaka, prskalicu okrenuo prema tribinama i zalio vlasnike godišnjih ulaznica.

Doista nesvakidašnji i smiješan događaj pokazao se savršenom prigodom za niz maštovitih i bezobraznih komentara, poput onoga da je nakvašenim navijačima bilo i vrijeme da se okupaju ili preimenovanja legendarne himne u "You'll Never Wash Alone". Na takvu se razinu ne bih spuštao, već bih primijetio kako video koji slijedi ipak nije ništa novo. Navijačima Redsa već je u navici da pokisli napuste stadion.

Izravno s Old Trafforda pak stiže vijest kako će klub pred ulazom na tribinu kojoj je već dodijelio njegovo ime 23. studenog u 15 sati otkriti i spomenik Alexu Fergusonu. Kip menadžera Uniteda, koji je jučer proslavio 26. obljetnicu preuzimanja te dužnosti, naručen je prošle godine, a izradio ga je navodno poznati kipar Philip Jackson.

Samo zahvaljujući svom ugledu i poznanstvu s britanskom kraljicom, uspio sam nagovoriti renomiranog umjetnika da mi neposredno prije zaključenja kolumne pošalje fotografiju koju je koristio kao predložak za izradu skulpture.

Svatko od nas tko je ikada bacio oko na online trgovinu svog omiljenog kluba svjestan je da se tamo zna naći svakakvog kiča kojeg bi iz kategorije jeftinog smeća azijske proizvodnje valjda trebao izvući nalijepljeni klupski grb, zbog kojega cijena vrtoglavo raste kao da se radi o predmetima od suhoga zlata.

Jedan takav odjevni predmet našao se u ponudi Liverpoolove službene trgovine i ako ste u nedoumici što želite pokloniti navijaču Redsa kojega ne podnosite, rješenje se nudi samo po sebi. Košulja čiji se dizajner ne bi trebao javno pohvaliti svojim djelom približit će vas voljenom Anfieldu, a za taj ćete užitak trebati izdvojiti tek 40 funti.

Odlučite li se na investiciju, jedno je sigurno: Andre Santos nikad vas neće tražiti da razmijenite košulje.

Do sljedećeg druženja ostavljam vas uz pregled najboljih pet pogodaka kola, od kojih će se majstorija Luisa Suareza jamačno još dugo vrtjeti po televizijskim kanalima.