Hoće li Hrvatska s Halilovićem upotrijebiti "švicarski princip"?

Imao sam zadovoljstvo pratiti taj skup "iznutra", s obzirom da sam kao moderator sudjelovao na okruglom stolu radnog naslova "Budućnost nogometa", na kojem su govorili tehnički direktor Afričke nogometne konfederacije (CAF) Abdel Hussein Shatta, tehnički direktor Češkog nogometnog saveza i Uefin instruktor Dušan Fitzel, te Dany Ryser, švicarski trener godine i izbornik U17 reprezentacije koja je 2009. osvojila naslov svjetskog prvaka.

Iako su se dvoranama motale u našem južnoslavenskom svijetu puno poznatije face poput Igora Štimca, Ivice Osima, Dejana Savićevića, Dušana Savića (koji je u Hrvatskoj poznatiji po filmu Rane nego po nogometnim majstorijama), Branka Brnovića, Stanka Poklepovića i mnogih drugih, ovaj je okrugli stol izazvao ponajviše zanimanja okupljenih.

Koje kvalifikacije bi trebali imati treneri mlađih kategorija? Koje su karakterne osobine trenera najvažnije za ispravno razvijanje svih potencijala mladih nogometaša? Kad je pravo vrijeme za odlazak mladih igrača u bogate inozemne kubove? Kako napraviti sinergiju između forsiranja mladih igrača i pozitivnog rezultata? Koji je idealan omjer mladih igrača naspram iskusnih u momčadi koja "i ovce i novce"? Uništava li "univerzalni proces učenja" posebnosti i raznolikosti nogometnih škola različitih kontinenata? Treba li ograničiti broj profesionalaca kao što to rade američki profesionalni klubovi? Što "stranci" donose asimilacijom u svoje nove reprezentacije?

Tema, ideja i odgovora je toliko da bih mogao napisati još barem tri Juriša. Za ovaj prvi ćemo se zadržati na onome što je trenutno prilično aktualno i za hrvatske prilike. Reprezentativna "multikulturalnost". S obzirom na reprezentativce brazilskih (Eduardo, Sammir), švicarskih (Rakitić, Petrić), njemačkih (braća Kovač, Iličević...), australskih (Šimunić, Šerić...) ili bosansno-hercegovačkih korijena, Hrvatska je u ovom kontekstu itekako zanimljiva priča.

Švicarska je još više puni primjer "multi-kulti" društva, a posljednjih godina i sportskih reprezentacija. Svjedočili smo i sami u kolovozu na inicijaciji izborničkog mandata Igora Štimca svoj moći te reprezentacije koja je sastavljena od Švicaraca rođenima na različitim stranama svijeta.

"To je naša snaga, ta raznolikost korijena, filozofija i karaktera u našem slučaju je generator uspjeha", kazao je Ryser. "U svakog mladog reprezentativca švicarski savez godišnje ulaže oko 30.000 švicarskih franaka. Ne zanima nas povrat tih sredstava u financijskom smislu, ali naravno da nam je krivo kad igrači koje odgojimo do mlade reprezentacije odaberu igrati za neku drugu zemlju. Na našu sreću, taj je trend sve manji i većina ih ipak ostaje u Švicarskoj".

S obzirom da su izgubili nekoliko ekstra talenata čiji su nacionalni osjećaji prevagnuli na stranu drugih reprezentacija, Švicarci su morali mijenjati filozofiju čitave vertikale svojih nogometnih selekcija kako bi našli način za zadržati talente koji se školuju u njihovim klubovima i akademijama. I uspjeli su. Sve je manje "izgubljenih sinova bijelog križa".

Zasluge za to pripadaju Ryseru, ali i Ottmaru Hitzfeldu, koji je pronašao "ključ" kojim će zaključati sve te potencijalne švicarske zvijezde. Otvorio je vrata seniorske reprezentacije čak i 17-godišnjacima.

Pozive u A reprezentaciju većina "klinaca" u zadnjih nekoliko godina dobiva puno ranije negoli to svojom kvalitetom zaslužuju. A time i puno prije negoli ih "skauti" iz zemalja iz kojih potječu oni ili njihovi preci uspiju "prepoznati". Upravo zbog toga je sustav omladinskih kategorija u kojem je Ryser jedan od temelja iznimno važan. Švicarska je shvatila da si ne može dopustiti da njezini najtalentiraniji "klinci" izađu iz mlade reprezentacije bez da su ubilježili nastup za seniore.

Ryser je svjestan da taj sustav ima mana, da se ne može baš sve talentirane mladiće "preko reda" pozivati u A selekciju i da će se i dalje događati i propusti i promašaji. Ali i da je to jedini način na koji mogu osigurati svoje "investicije". "Pogledajte slučajeve Rakitića i Gavranovića. Obojica su Hrvati i ne kriju ljubav prema zemlji svojih roditelja, ali da smo ovaj sustav pokrenuli ranije možda bismo danas obojicu imali u švicarskoj momčadi, a ne samo jednoga."

Hrvatska je nakon mnoštva godina i generacija u kojima je bila "dobitnik" i rijetkih slučajeva gdje je gubila ili prepuštala bez borbe neke za koje je smatrala da nisu dovoljno dobri (Ivica Vastić, Branko Strupar, Josip Weber...), potencijalno u situaciji u kojoj je Švicarska već duže vrijeme. Slučaj 16-godišnjeg kadetskog "čuda od djeteta" Alena Halilovića bit će dobar "probni balon" za naše nogometne institucije.

Nikad još nismo bili u situaciji da našeg ponajboljeg "klinca" iza ugla "vreba" neka druga reprezentacija i nudi mu svoj dres. Problem je utoliko ozbiljniji što je otac "malog" Halilovića bio reprezentativac Bosne i Hercegovine, pa iako je Alen rođen i odrastao u Hrvatskoj sama činjenica da se obitelj Halilović još nije direktno i nedvosmisleno izjasnila za koju će nacionalnu momčad 16-godišnji Dinamovac konkurirati u seniorima ostavlja prostor za dvojbe.

Već se i izborniku Štimcu sugerira da Halilovića "zakapari" seniorskim pozivom možda već u veljači, kad će se reprezentacija pripremati za okršaj protiv Srbije. Hoće li i hrvatski izbornik poput švicarskog u interesu budućnosti hrvatskog nogometa pristati na "žeton-pozivnicu" klincu koji je još daleko od (ozbiljnog) seniorskog nogometa - bit će zanimljivo vidjeti. Kao što će biti zanimljivo vidjeti hoće li se i u Sarajevu sjetiti sličnog manevra i postaviti dodatan pritisak i na obitelj Halilović, ali i na HNS.

U Hrvatskoj se puno medijskog prostora potrošilo na slučaj "pohrvaćivanja" Brazilca Sammira, što su mnogi "pro-Sammirovci" objašnjavali svakakvim epitetima, od nacionalizma do rasizma. Da to nema veze ni s jednim ni drugim dokazuju brojni drugi primjeri hrvatskih reprezentativaca koji nisu etnički Hrvati - ako baš hoćete i tog malog Halilovića kojeg bi svi željeli vidjeti u hrvatskom dresu. Kao što nitko ne bi imao primjedbu na Zagrebovog Albanca Besarta Abdurahimija ili Dinamovog Arijana Ademija koji su u hrvatskom dresu prošli sve omladinske selekcije i ne tretiraju se različito od bilo kojeg drugog hrvatskog nogometaša.

"Teško je biti rezolutan u situaciji kad reprezentacije uzimaju 'gotove' inozemne igrače koji nisu prošli njihove omladinske škole. Nikome se ne može zabraniti da konkurira za reprezentaciju neke države ukoliko je stekao njezino državljanstvo, ali FIFA bi se morala dublje pozabaviti tom situacijom kako se reprezentacije ne bi pretvorile u klubove. Ukoliko se to dogodi izgubit će se smisao, a time i zanimanje za reprezentacije", čulo se na Kongresu.

Klupski nogomet u Europi već se prilično polarizirao, a razlika između elitne grupe koja "žari i pali" Ligama petice i Ligom prvaka sve je drastičnija i kvalitativno i financijski. Bila bi velika pogreška kad bi se slična stvar dogodila i s reprezentacijama.