Zagrebizacija hrvatskog sporta: Sit gladnome ne vjeruje

U ovoj europskoj sezoni spomenuti veleposlanici hrvatskih liga ostvarili su učinak od četiri pobjede i dva remija.

U 36 utakmica.

Upitnici iznad glava, dramatični "brainstorminzi" - što se to događa? Otkud toliko financijama i kvalitetom dominantna hrvatska klupska elita toliko malo vrijedi kad prođe granicu? Gdje je to i kada zagrebački, hmm, pardon - hrvatski sport pogriješio?

Dugo je pojam "makabizacija" bio parafraza za sportski monopol jednog kluba. Mi smo otišli korak dalje. Stvorili smo društvo i državu u kojem je "makabizacija" postala - "zagrebizacija".

Stotinu puta se potvrdilo pravilo kako Dinamo, Cibona ili RK Zagreb ne mogu igrati ozbiljniju ulogu u Europi jer iza sebe nemaju ozbiljne lige i jake protivnike. I opet su svih stotinu puta ti isti klubovi marljivo davali sve od sebe da ta ista domaća natjecanja na ovaj ili onaj način devastiraju, sebi osiguraju monopol na igrače i trofeje, a svu potencijalnu konkurenciju zadrže daleko od svog sve punijeg trofejnog salona.

U redu, svatko se brine o sebi, nije logično da Dinamo rješava Hajdukove probleme ili Cibona Zadrove, niti trebaju. Ali isto tako nije ni logično da je baš svaki klub koji je zaprijetio trofejnom i igračkom monopolu primjerice Gopčevog RK Zagreba, bio to Metković, Split, Umag, Zadar, čak i gradski rival Medveščak, završi išamaran i potjeran u kut. Metličićev Metković je u vrijeme kad je bio igrački jači od Zagreba mogao osvajati europske trofeje, ali domaću titulu prvaka ni slučajno. A kad ju je 2002. konačno osvojio, oteta im je baš kao i Draženovoj Šibenci košarkaški naslov prvaka Jugoslavije iz 1983.

Stanje u sportu samo je realna preslika općeg stanja u svim drugim sferama života. Tužno je, međutim, kad "mali čovjek" iz Zagreba ne razumije "malog čovjeka" iz provincije. Tužno je kad se "mali čovjek" iz Zagreba, koji ima iste probleme i strahove kao i onaj iz Vinkovaca, Splita, Koprivnice ili Imotskog, osjeća prozvanim i osjeća potrebu braniti nešto s čim nema veze. Nije ovo priča o "malom čovjeku" iz Zagreba. Ovo je priča o onima koji su u ovih 20 godina hrvatske samostalnosti od Zagreba napravili "državu u državi". Ne samo u sportskom, nego u svakom smislu.

A zagrebački "mali čovjek" puno je toga rekao praznim tribinama. Iako se često zgražamo nad praznim sportskim borilištima u glavnom gradu, zar to nije poruka solidarnosti zagrebačkog "malog čovjeka", makar nesvjesna i posredna, svim "malim ljudima" iz ostatka zemlje kako ih ne zanimaju takvi klubovi i takve lige? I kako ne pronalaze zadovoljstvo u "šamaranju mrtvog magarca", na što hrvatski sport izvan glavnog grada sve više nalikuje.

Kako objasniti situaciju da se ni jednog klubu iz Zagreba na pada na pamet preoblikovati u športsko dioničko društvo i sukladno jedinom mogućem zakonskom okviru dobiti jasne i čiste vlasnike i javne i transparentne izvore financiranja?

Istovremeno, ostatak Hrvatske, od Hajduka, preko Cibalije, Zadra, Splita, Istre, Rijeke - jedino moguće rješenje za preživljavanje još jedne godine pronalazi u preoblikovanju. Kako je moguće da ne vrijede ista pravila za sve koji su u istom "košu"?

U drugom po veličini hrvatskom gradu koji sam sebi tepa kako je "najsportskiji grad na svitu" - Hajduka spašavaju navijački "samodoprinosi", KK Split skuplja milodare i igrače isplaćuje u bonovima za hranu, ozbiljan seniorski vaterpolo, rukomet, odbojka gotovo ne postoje, raspao se i toliko popularni futsal, a najveći sportski događaj u gradu je Božićni Turnir četiri kafića. I Blankin skakački miting, koji će od 2013. dobiti i svoje zagrebačko izdanje. I zacijelo uskoro poput teniskog ATP turnira skroz preseliti - pogodite gdje.

To preoblikovanje KK Splita postalo je zadnjih tjedana hit-priča u Splitu. Situacija u kojoj KK Splitu koji nema ništa, u pomoć priskaču bejzbolaši, ragbijaši, vaterpolisti, gimnastičati, malonogometaši i svi oni koji - imaju još manje, lijepa je, ali prilično groteskna priča o aktualnom trenutku kako splitskog sporta, tako i sporta svih drugih gradova u Hrvatskoj koje nisu Zagreb. Ta promenada ponosa i prkosa, ali i siromaštva sporta u gradu koji je tao toliko olimpijske i svjetske šampione najbolje je sažeta u rečenici jednog od njih nakon slikavanja s i pokalom Kupa prvaka:

"Došli smo se izjadati jedni drugima, a za 250 kuna će nam barem slika izaći u medijima."

Rato Tvrdić je ispričao zgodnu anegdotu koja puno govori o "sustavu financiranja hrvatskog sporta". Još tamo za vrijeme Franje Tuđmana KK Split je s "državnim mezimcem" NK Croatijom dijelio glavnog sponzora Croatia osiguranje. Jednog trenutka čelnik CO-a Suad Rizvanbegović javio je da se CO povlači iz sponzoriranja Splita i usmjerava isključivo na NK Croatiju. Tvrdić je sjeo u prvi zrakoplov i otišao "in the face of the place", direktno kod Tuđmana koji je imao poštovanje prema velikim imenima hrvatskog sporta. Franjo je zazvao Suada, ovaj promumljao nešto kako je to bila samo "greška u komunikaciji", a Tvrdić otišao kući s novim/starim sponzorom. Uskoro je rečeni Rizvanbegović objavio "urbi et orbi" kako "Croatia osigranje kao društveno odgovorna tvrtka s ponosom nastavlja sponzorirati KK Split".

No, vratilo im je CO nekoliko godina kasnije kad se uoči sezone naprasno povuklo iz sponzorskog ugovora s KK Splitom da bi se "posvetilo sportskim klubovima u Zagrebu". Tada više nije funkcionirao "joker zovi", a KK Splitu, koji je već složio proračun računajući na taj novac, preostalo je samo sastrugati oznake CO-a, gledati kako "njihov" novac odlazi negdje drugdje, a u klupskim financijama se uslijed već dogovorenih rashoda otvara rupa koja do danas nije sanirana.

Prije nekoliko godina Dino Rađa je saznao da poslovna grupacija Emila Tedeschija želi ući u neki košarkaški klub. Otvorio mu je vrata "najboljeg košarkaškog kluba 20. stoljeća", no Tedeschi je radije odabrao - Hiron Botnec. Sve je tu čisto i ništa nemoralno. Tedeschiju se nije išlo iz Zagreba, njegov novac, njegova odluka.

Ali i taj primjer puno govori o tome kakva je Hrvatska danas i koliko se nešto što je izvan Zagreba, čak i tako vrijedno i veliko kao što je košarkaška Jugoplastika, doživljava dalekim, bezvrijednim, praktično - tuđim. Mogli bismo za to navesti stotinu primjera, opet podsjetiti na "slikovnicu" državnih tvrtki na dresu javnosti potpuno nezanimljivog KK Zagreba prošlih sezona, ali dovoljno se sjetiti samo onog posljednjeg.

Poduzetnik Josip Klemm je bez razmišljanja iz džepa izvadio 550.000 eura kako bi Darija Šarića "poklonio" Ciboni. I to objasnio isključivo "domoljubnim motivima". Apsolutno ne sumnjam u domoljublje i dobre namjere gospodina Klemma (konačno - dokazao ih je i u ratu), ali dozvolit ćete da imam pravo na stav kako bi još "domoljubnije" od njega bilo da je Šarića kupio i poklonio KK Splitu, gdje je ovaj trenirao već dva mjeseca i gdje je želio ostati. Time bi možda dao ključnu injekciju života klubu koji je u najmanju ruku jednako velik i jednako važan za hrvatski sport kao i Cibona. Koja bi, budimo realni, preživjela i bez Šarića. Za Split nisam siguran.

S druge strane, jedan talijanski biznismen Gabriele Volpi svoj je kapital donio u Rijeku i cijeli grad dignuo na noge. Jedan Rus Mihail Ščeglov ulaže svoj novac u Pulu, a Zadar i Šibenik nadaju se da će uspjeti u svoje klubove uvući turski kapital koji odnedavna kruži Dalmacijom.

Zar je zaista ispravno da "provincija" mora čekati bogate Talijane, Ruse, Turke, Amerikance ili Arape da im se smiluju i da ih spase od propasti, dok hrvatski kapital od njih okreće glavu i svoje "domoljublje" i "društvenu odgovornost" iskazuje samo unutar granica glavnog grada? Zar se struja, gorivo, hrana, osiguranje i ostalo ne plaćaju i ne troše i u ostalim dijelovima zemlje?

Zar i ljubitelj sporta iz Zadra, Rijeke, Osijeka ili Splita nije jednako vrijedan kao onaj iz Zagreba?

Pogled iz glavnog grada prema ostatku Hrvatske često izgleda kao parafraza Marije Antoanete. "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače". Sit gladnome ne vjeruje (o sportu pričamo), pa ne sumnjam ni da će ovaj tekst za one koji ne znaju čitati, ne žele slušati i ne vide dalje od vrha svog nosa biti samo "plač frustriranog provincijalca".

No, Domovina, znate, postoji i u provinciji. Domovina postoji i južno od Lučkog i sjeverno od Sljemena i istočno od Sesveta. I u njoj, prema jučer objavljenom popisu, živi tri četvrtine stanovnika ove zemlje. Tri četvrtine onih koji nemaju pojma tko je Tomislav Zanoški, teško razlikuju Zlatnog medvjeda, Snježnu kraljicu i Zlatnu piruetu i kojima ulaznica za utakmicu nogometne reprezentacije košta tisuću, a ne stotinu kuna kao onima koji su od Maksimira udaljeni nekoliko tramvajskih stanica.

Tri četvrtine onih koji poštuju svoj glavni grad, plaćaju poreze i vole svoju zemlju kao i oni koji žive u Zagrebu, a opet nemaju mogućnost birati hoće li se sljedećeg tjedna zabaviti uz nogometnu, košarkašku ili rukometnu Ligu prvaka. Ili možda teniski turnir, skijašku utrku, atletski miting.

Osim ako nemaju neki kvalitetan sportski TV paket.