Prodaja budućnosti da bi se zakrpala prošlost

Kad bi se Hajdukov aktualni trenutak promatrao samo iz jedne dimenzije, Hajdukovi navijači imali bi priličan broj razloga za zadovoljstvo. Za razliku od ljeta, jesen i zima Hajdukovim su navijačima ponudili vjeru kako klupski "inkubator" doista može biti temelj onog pravog, "hajdučkog Hajduka".

Rezultatski - postiglo se daleko više od onoga što se očekivalo kad je Mišo Krstičević tamo negdje lipnju skupljao "ostatke ostataka" i "vadio im dušu" tražeći da svoj dio posla odradi "prirodna selekcija". Nitko tada nije imao pojma što taj novi i nepoznati, čak donekle i nejasni Hajduk može, no pobjeda na San Siru i 90-minutno držanje "u šahu" velikog milanskog Intera odjednom je vratilo zanimanje za "Krstičevićeve bebe".

Drugo mjesto i polufinale kupa - to je nešto što Hajduk posljednjih sezona nije uspijevao ostvariti ni s višestruko skupljim i ambicioznijim momčadima. Silom prilika više nego strateškim odabirom, Hajdukova momčad sastavljena je od "dice", od kojih su barem trojica tijekom jeseni najavila svoj ogroman potencijal. 18-godišnji Josip Radošević već je doživio i reprezentativni debi, njegov vršnjak Antonio Milić postao pravo otkriće na poziciji zadnjeg veznog iako ga Krstičević najavljuje kao vrhunskog stopera, a 21-godišnji Franko Andrijašević od drugoligaškog igrača postao nositelj igre koji i zabija i asistira i trči i zatvara.

Dugo su navijači zazivali "hajdučki Hajduk" i dočekali su ga. Golobrad, ali borben. Neiskusan, ali talentiran. U osam posljednjih utakmica sezone Splićani su primili samo dva pogotka, oba iz krasnih slobodnih udaraca (Benko, Fuček). Kapetan Mario Maloča prometnuo se u reprezentativnog stoperskog kandidata, njegov obrambeni partner Goran Milović već zainteresirao neke inozemne klubove, a vratar Goran Blažević svojim obranama ulio dodatnu sigurnost svojim golobradim suigračima.

Navijači su bili zadovoljni, nisu nikad ni tražili kvalitetu, samo borbu i i pošten odnos prema Hajdukovom dresu. Tribine su ispunjene do gotovo nestvarnih brojki što se hrvatskih natjecanja tiče, a pljesak se Poljudom orio i kad se pobjeđivali i kad se gubilo. Baš po onoj poznatoj "I kad gube i kad tuku..."

Nažalost, dimenzija priče o Hajduku ima više od te jedne, lijepe.

2013. godina će, više od ijedne dosad, nuditi nemilosrdnu borbu za klupske financije, vraćanje kredita za preživljavanje koji je podignut u 2012. i strukturiranje održivog proračuna kojim će se nastojati održavati zadovoljnima i svlačionicu i tribine. A na tom putu financijske konsolidacije u 2013. godini već danas se vide mnoge "mine" i prepreke koje vrebaju Hajdukov vrat poput vampira koji čekaju sumrak kako bi krenuli u napad.

Hajduk su u 2012. godini, bez ikakvog pretjerivanja ili karikiranja, spasili - navijači. Kako posredno - kupovinom ulaznica, punjenjem tribina, ispijanjem hektolirata sponzorskog Hajdučkog piva, tako i neposredno - bunom koju su dignuli ispred Gradskog poglavarstva kad je "visila" garancija za kredit koji je Hajduku omogućio "srčanu prijemosnicu". Nema nikakve opasnosti da će i u 2013. godini navijače "štufati", oni će svoj dio i dalje odrađivati i pomagati koliko budu mogli.

Pitanje je, međutim, hoće li to biti dovoljno?

Hajduk do kraja tekuće sezone ima potencijal za tri puta stadiona. Dinamo krajem veljače, pa Slaven Belupo u okršaju koji će za ovu sezonu biti "utakmica svih utakmica". Finale kupa donijelo bi novu toliko potrebnu financijsku injekciju i mogućnost da se trofejom nagradi sezona u kojoj je Hajduk napokon krenuo "pravim putem". Dužim, ali sigurnijim.

Nažalost, pirotehnika je Hajduku već odnijela jedan značajan europski inkas jer će se prva europska utakmica na ljeto igrati bez publike, a hoće li mu financijski problemi odnijeti i eventualan ostatak europskog ljeta, znat će se u proljeće kad stignu konačne odluke iz Uefe. Ni na sponzore se u 2013. neće moći previše računati, barem ne u iznosima koji bi Hajduku mogli biti spasonosni. Gospodarska kriza traje i trajat će još tko zna koliko.

Računica je stoga jasna - prodati što se prodati može, uzeti što se uzeti može. Nažalost, već je sad jasno da će većina onih koji su ove jeseni najavili svoje velike potencijale, iz Hajduka otići puno ranije i puno jeftinije nego što bi u normalnoj situaciji mogli. Hajduk novac treba sad i odmah. A kupci znaju u kakvoj je splitski klub situaciji i sigurno neće pretjerivati s milijunima.

Iz tog je razloga vrlo važno kako će se u aktualnoj situaciji pozicionirati sportska strategija kluba na čelu sa sportskim direktorom Sergijem Krešićem. Priznajem, mene ideja s nepoznatim Brazilcima i Afrikancima kao kompenzacija za potencijalne odlaske Hajdukovih bisera nimalo ne oduševljava. Jer je potpuno jasno da ovakav Hajduk u inozemstvu ne može računati na "robu ekstra klase". Može na "robu niže kategorije" ili još gore - "robu s greškom".

Ali koji je smisao toga? Zar zaista itko razuman može vjerovati da je uz toliko skauta, menadžera i očiju koje "brste" brazilsko nogometno tržište Hajduk sposoban pogoditi "jackpot"? I zar je doista razvijanje mladih Brazilaca, ma koliko nadareni i zanimljivi bili, pametnije od guranja svojih Kiševa, Tomaša, Tomičića i ostalih koji će zbog toga gubiti dragocjene minute i utakmice?

Zar nije baš minula jesen najbolje pokazala kakvi se talenti kriju u Hajdukovom omladinskom pogonu kad se u njih vjeruje i kad im se pruži prava prilika? Čemu onda opet izmišljati toplu vodu?

Šteta bi bila da se ova momčad raspadne bez šanse da na proljeće podari još malo radosti navijačima i upusti se u bitku za utješni, ali slatki trofej u kupu. Trener Krstičević pokazao je da ima "mota" za stvaranje mladih igrača, no teško će i njemu biti ako ove zime opet bude morao krenuti ispočetka. Tražiti nove Radoševiće, Andrijaševiće, Miliće, Caktaše i paralelno držati ritam koliko-toliko dobrih rezultata.

Međutim - ako je i to cijena stabilnije budućnosti, održivog budućeg proračuna i "čistog starta" - onda neka bude tako. Valjda neće vječno trajati ta vrtnja u krug - prodaja budućnosti kako bi se zakrpala prošlost.