Lice i naličje španjolskog sportskog preporoda

Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine označile su pravu revoluciju. Dok je mi pamtimo po prvoj promenadi na ljetnim Igrama pod hrvatskim stijegom, medaljama Gorana Ivaniševića i košarkaškom finalu s američkim Dream Teamom, domaćini imaju još ugodnija sjećanja, ali i posljedice. Upravo su Olimpijske igre dotad prilično sivu i ne odveć uzbudljivu Barcelonu pretvorile u "cvijet Mediterana", njezino sportsko društvo na čelu s nogometnom sekcijom u najjaču sportsku silu Europe, a španjolskom sportu općenito značile strahovito snažnu lokomotivu koja je tu zemlju pretvorila u apsolutnog lidera europskog sporta.

Do 1992. godine zemlja koja se tek oporavljala od višedesetljetne diktature Francisca Franca bila je sportska sila, ali ni približno onakva kakva je postala nakon toga. Do 1992. Španjolska nije imala svjetskog prvaka ni u jednom od tri najpopularnija momčadska sporta (nogomet, košarka, rukomet), a sportska obitelj Barcelone živjela je u debeloj sjeni Francovog Reala. Njezina trofejna riznica bila je neusporedivo siromašnija od današnje - bez ijednog naslova europskog prvaka u nogometu, košarci ili rukometu.

Danas, dvadeset godina kasnije, španjolska nogometna reprezentacija je dvostruki europski i svjetski prvak, košarkaška reprezentacija ima svjetsko i dva europska zlata, rukometna svjetsko zlato i tri europska srebra. A Barcelona? Osam rukometnih titula prvaka Europe, četiri nogometne, dvije košarkaške. Postala je grad o kojemu svi sanjaju i klub o kojemu svi maštaju.

Med i mlijeko. Svaka čast na poslu kojeg su odradili. Zaista.

No, kao i obično, i španjolska priča o sportskom preporodu ima i lice i naličje. O licu već sve znamo, Barcelona, Real, Xavi, Iniesta, Pau Gasol, Iker Romero, Rafael Nadal, Fernando Alonso... niz je uistinu dugačak. A naličje?

Španjolci su svoju sportsku silu izgradili ogromnim financijskim ulaganjima i odličnim radom. Pod "radom" nemojte smatrati samo dobar sportski rad, nego i rad na ostalim razinama na kojima je bilo potrebno.

Kad vam treba rezultat - dobijete veliko natjecanje iako ste ponudili najmanje i užasan ste domaćin. Kad vam treba vladajuća uloga u nekom sportu - osnujete ligu. Kad vam treba reprezentativni vratar - kupite Mađara iz Srbije. Kad vam treba krilni centar - "španjolizirate" tipa iz Konga. Kad vam treba "pogurati" rukomet - pronađete "Španjolca" u Kirgistanu. Kad vam nedostaje nova košarkaška zvijezda - kupite dominantnog Crnogorca.

Real i Barcelona godinama su pojam klubova za koje nema igrača kojeg ne mogu kupiti, niti iznosa kojeg ne mogu ponuditi. No, osim klubova - strance u Španjolskoj kupuju i reprezentacije. I bez ikakvih problema "izlobiraju" sve promjene pravila koje im idu u prilog.

Dok se mi u Hrvatskoj prepiremo je li moralno u hrvatske reprezentacije zvati strance poput Sammira, Andersona ili Drapera, dok se busamo u prsa kako smo pošteni i karakterni jer igramo bez kalkulacija usprkos tome što nas to obično skupo košta, Španjolce ne muče takve moralne dvojbe. Španjolce nije sram kad do medalje krenu "zaobilaznim putem" ili kad im himna svira nakon medalja koje su im donijeli Talant Dušebajev, Serge Ibaka, Arpad Šterbik ili Nikola Mirotić.

Čak je i prikladno što španjolska himna nema teksta. Ono "lo-lo-lo" mogu naučiti svi, ne trebaju ni jezik znati.

Zgodno je to kad možeš Španjolcem proglasiti bilo koga i reći da su medalje koje osvojiš tvoje. I nije to baš od jučer, još tamo prije pola stoljeća godina Španjolcima su, iz ovog ili onog razloga, morali postati i velikani svjetskog nogometa Alfredo di Stefano i Ferenc Puskas. Skoro je to postao i Leo Messi, koji je ipak ostao čvrst i usprkos "teškoj artiljeriji" odlučio ostati ono što jest. Argentinac.

Baš kao što je to "prisilno" postao i slovenski Bjelorus Siarhij Rutenka, kad su Španjolci shvatili da bi im dobro došao u rukometnoj reprezentaciji. A kad ih je Rutenka "ufino" odbio i vratio se pod rodni stijeg, Španjolci su mu strašno zamjerili. Jer "kojeg smo mu vraga dali državljanstvo". Na sličan način su Mađarima pokušali oteti Laszla Nagyja kad im je pofalio desni vanjski. I Nagy je izvrijeđan kad je odlučio "ostati Mađar".

U košarci je slična situacija, a ograničenje što nisu "španjolizirali" više košarkaša leži u činjenici da za košarkašku reprezentaciju može nastupiti samo jedan "nacionalizirani" igrač. Kvotu su ispunili s Ibakom, pa sad i mladi Crnogorac Mirotić razmišlja o povratku "pod Lovćen", jer će se načekati do Ibakine mirovine.

Trudili su se Španjolci svim silama izmijeniti to pravilo i proširiti broj "nacionaliziranih" igrača u reprezentacijama, no FIBA se drži čvrsto. Barem zasad. Razlog nije neka njihova velika briga za uništavanje nacionalnih reprezentacija i elitizacija nekoliko najbogatijih saveza koje će se dogoditi ako se prihvate španjolske sugestije, nego čisti inat. "Španjolski" ULEB im je ionako toliko toga uzeo i nametnuo, pa će barem u ovome biti prkosni. Barem zasad.

No, pronašli su Španjolci i tu "kvaku", dok čekaju da ULEB dobije još jednu bitku protiv Fibe. Sad su se okrenuli "klincima" i diljem Europe poslali su svoje skaute da skupljaju ono što se može skupiti i dovede pod španjolsku zastavu. Barem desetak obitelji mlađih tinejdžera s područja bivše Jugoslavije dobilo je ponudu da njihova djeca "postanu Španjolci", pa se kroz desetak godina može očekivati gomila "ić-eva" pod španjolskom zastavom.

Španjolci su prvi počeli u svoje reprezentacije zvati Amerikance. Od Waynea Brabendera i Clifforda Luyka, preko Mikea Hansena i Mikea Smitha do Chucka Kornegaya. Kad ne stignete stvoriti i odgojiti nekoga svoga - onda ga kupite.

Kakve su to onda reprezentacije i kojeg smisla imaju ako funkcioniraju isto kao i klubovi?

"Mi Nijemci krcamo stotine milijuna eura da bismo izvadili Španjolsku iz govana, a Real i Barcelona troše stotine milijuna, gomilaju dugove i onda se šepure kako su sposobniji od nas", grmio je nedavno šef Bayerna Uli Höness. S razlogom. Nije sporno da su Real i Barcelona velike "tvornice novca". Ali nije sporno ni da čak i te tvornice novca ne uspijevaju platiti sve ono što potroše.

Real je oduvijek bio "kraljevski klub" jer je uvijek imao kraljevski tretman. Nekoć pod zaštitom svemoćnog Franca gazio je sve pred sobom u čast "velikog vođe", a među onima koje je posebno slatko gazio bila je "provincijska" Barcelona. A kad je "provincija" narasla toliko da je mogla stati uz bok ne samo Realu, nego bilo komu na svijetu - postala je i sama "kraljevski klub". Klub koji bez problema uđe u finale Lige prvaka na krilima sramotnog suđenja Norvežanina Ovreboa ili koji na istovjetan način "legalnom sudačkom pljačkom" dođe do svog prvog košarkaškog naslova prvaka Europe u - vidi vraga - Barceloni.

No, kad imaš Navarra i Messija onda se na to lako zažmiri. Onda je sudačku ili institucionalnu pomoć lako opravdati jer su "ionako najbolji".

Baš kao što su "ionako najbolji" bili španjolski košarkaški reprezentativci na Svjetskom prvenstvu u Japanu 2006. A to što se na to Svjetsko prvenstvo možda ne bi ni plasirali da godinu dana ranije protiv Hrvatske u Beogradu suci Lamonica, Drabikovsky i Dovidavičius nisu odradili jednu od najvećih pljački u povijesti košarkaškog sporta i pogurali ih u polufinale i na Svjetsko prvenstvo - lako se zaboravi.

Kao što ste vjerojatno već zaboravili i da su baš ti Španjolci bili oni koji ni na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2007. nisu baš ginuli za pobjedu protiv Hrvatske, jer ih je ona vodila na - Francuze. Isti oni Španjolci koje smo i sada pobijedili i opet otišli na - Francuze, a da domaćini Svjetskog prvenstva u toj utakmici od sudaca nisu dobili niti onaj očekivani, domaćinski poguranac. Slučajno? Ma naravno. Poklopilo se. Dvaput.

Baš kako im se poklopilo i ono ljetos kad su na Olimpijskim igrama u Londonu sasvim slučajno izgubili 15 razlike posljednju četvrtinu protiv Brazilaca i izbjegli Amerikance sve do finala. Brazilci tada, kao ni Hrvati sada, nisu željeli igrati "tko manje", a Španjolce za to nitko nije kaznio. Za razliku od onih kineskih badmintonašica koje su ekspresno izbacili.

Puno je toga dobroga i velikoga španjolski sport napravio u zadnjih 20 godina. Ali je i ostavio puno više repova, moralnih upitnika i financijskih dugova od čitave konkurencije koju su preskočili.