Još da Kopljar ima muda...

Forumi, društvene mreže, pa i dio medija slave danas Kauboje i njihovih 30:23 protiv Francuske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, no odličan nastup - koji je samo kontinuitet takvih predstava još od Londona - nije dovoljan da se neke "vječne istine" zakopaju, zaborave i zamijene novim teorijama. I dalje se vrlo stidljivo hvali izbornik Slavko Goluža, i dalje je Marko Kopljar "igrač bez muda, drvo i anti-talent" - sve sam te konstrukcije vidio u proteklih desetak sati - i dalje ne postoji niti jedna rečenica koja bi rekla - bravo HRS. Ne treba biti posebno maštovit kako bi taj isti svijet medija i društvenih mreža danas izgledao da je Hrvatska od Francuske izgubila.

Hrvatska je pod Golužom odigrala osrednji turnir u Švedskoj, za standarde na koje smo navikli, no taj je rezultat uvijek potrebno gledati kroz prizmu očajno raspoloženih golmana bez kojih je u rukometu teško ostvariti uspjeh. Kauboji su bolje izgledali u Srbiji gdje su osvojili medalju uz shvatljiv poraz od Srbije u polufinalu, Srbije koja je lošija ekipa, ali je igrala kod kuće. Potom su u Londonu napravili još jedan značajan korak naprijed u kvaliteti igre i osvojili novu medalju, no dojam je pokvaren novim porazom od Francuske, da bi usprkos kratkim pripremama, promjenama u sastavu i nesretnim ozljedama u Španjolskoj to izgledalo još bolje.

Ako to nije jasna potvrda ispravnosti HRS-ove vjere ne samo u Golužu nego i u trenerski kontinuitet, onda ne znam što jest. Može li i Savez zaslužiti zbog toga određeni kredit?

Ako, pak, 14 pobjeda u 15 susreta nije dovoljno da i Goluža danas bude priznat kao vrhunski trener i uspješan izbornik, onda pomoći nema. Tvrdoglavi smo i početne istine nikad ne mijenjamo, pa ako nam je Šola drag on je odličan i kada je loš, a ako nam je Kopljar mrzak, on je loš i kada je odličan.

Jesmo li svjesni da je na dva protekla natjecanja Hrvatska svladala Francusku, Dansku, dva puta Španjolsku i tri puta Mađarsku? Jesmo li svjesni da je učinak Hrvatske u posljednjih 15 utakmica, počevši od najstarije (Južna Koreja na startu OI) sljedeći:

+10, +8, +7, +11, +5, +2, -2, +7, +23, +11, +9, +4, +2, +9 i +7.

Jesmo li svjesni da to uključuje +11 protiv Danske, +7 protiv Francuske i +5 te +2 protiv Španjolske (od toga jednom u Španjolskoj), dakle tri najbolje reprezentacije svijeta uz Hrvatsku? Da to uključuje tri pobjede protiv Mađara od minimalno sedam razlike, a ti Mađari tvrd su orah svima drugima?

Jesmo li svjesni da tu nema niti jedne "guste" pobjede osim ove protiv Španjolske, da je Hrvatska u kontinuitetu uvjerljivo gazila svoje protivnike - što nikad nije bio slučaj za vrijeme portugalske generacije?

I na kraju, jesmo li svjesni da je Hrvatska usred jedne od najboljih serija utakmica u svojoj rukometnoj povijesti, a da je u tomu vrlo malo sudjelovao Ivano Balić, ponajbolji rukometaš svih vremena?

Nije li to, ipak i koliko god teško kritičarima bilo priznati, uspjeh? Ogledalo rada Slavka Goluže? Priznanje baš ovoj selekciji igrača koja osim Vorija i sada ozlijeđenog Lackovića nema dodirnih točaka s Portugalom?

Ako im je i potrebno zlato da bi u potpunosti izašli iz sjene portugalske generacije, možemo li barem reći - svaka čast, vrhunski ste, radite dobar posao? I Goluža i njegov stožer i redom baš ovi igrači, a ne odabrani među njima. Ne zbog jedne odlične pobjede protiv Francuske nego zbog rada, treninga i svih dana provedenih daleko od obitelji tijekom priprema za Švedsku, Srbiju, London i Španjolsku. Na tome je sagrađena pobjeda protiv Francuske, bez tog temelja, odricanja, žrtvovanja, hrabrosti u donošenju odluka, vizije igre, ne bi bilo ni onoga čemu se veselimo, Horvatovih dodavanja Duvnjaku s igračem manje i sličnih akcija nakon kojih smo skakali u svojim dnevnim sobama ili kafićima.

Možemo li jednom zastati, slaviti samu pobjedu, ali slaviti i sve ono što stoji iza nje?

Hrvatska nije pobijedila Francusku po Duhu Svetomu, niti (samo) zato što je Domagoj Duvnjak odigrao veliku utakmicu ili zato što je Mirko Alilović skinuo više lopti od Thierryja Omeyera.

Konačnih +7 izgleda lako, no znamo koliko je teških trenutaka bilo, počevši od 47. sekunde utakmice. Ionako kratka vanjska linija pretrpjela je težak udarac kada je isključen Drago Vuković jer je bio standardan dio odlične obrane, a zbog brzine i iskustva trebao je biti igrač koji će u kombinaciji s Bičanićem napasti Francusku gdje je trenutno malo slabija, posred Dinarta.

Kauboje to nije pokolebalo, brzo su pristigli 0:2 i počeli graditi svoju prednost. No, onda su zaredale propuštene situacije, promašeni sedmerac, promašen pokoji zicer, izgubljena pokoja lopta. I onda moraš otići na odmor pomalo nezadovoljan s 13:12 jer znaš da si bio bolji od toga.

Nema veze. Drugi dio donio je toliko važnih poteza i trenutaka da ih je teško sve i pobrojati.

Mirko je skinuo sedmerac Guigouu pri +3. Mandalinić je potegnuo i pogodio s igračem manje za super važno zadržavanje tog vodstva. Mandalinić! Isti onaj čiji je top bio slabo namješten u prvom dijelu natjecanja. Goluža je znao da će u situaciji s igračem manje trebati nekoga tko može potegnuti, vjerovao je svom 20-godišnjaku i dobio je kritično važan gol u datom trenutku.

Podjednako važna bila je i Horvatova "podvala" za Duvnjaka, akcija koja u našem arsenalu nije od jučer, a koja nam je u još jednoj situaciji s igračem manje sačuvala ugodnih +3. Kada su Francuzi smanjili na puno manje ugodnih +1, izbornik je pozvao pravovremeni time-out. U tom trenutku jednako važan kao bilo koji gol. A da je momčad karakterna, da izbornik ima riječi koje mogu umiriti, smiriti i momčad pripremiti za ključno razdoblje saznali smo u sljedećih 15 minuta jer ovo je bila reakcija Hrvatske:

Pogodak Bičanića, prodor Bičanića i uspješan sedmerac Horvata, kontra Ninčevića, gol Bičanića, lob sedmerac Horvata i Horvatov gol za 26:21.

Čiča mića, gotova je priča..

Tih 15 minuta potvrdilo je ispravnost dvije Golužine vizije - da želi mlade, brze i energične noge i da s njima želi igrati rukomet u kojem stalno vrši pritisak na protivnika svojom kontrom, brzim centrom, trčanjem. U posljednjih 15 minuta Francuska i Hrvatska ušle su s jednim pogotkom razlike. Nakon tih posljednjih 15 minuta, Hrvatska je imala +7 i skalp olimpijskih pobjednika koji su izgledali kao da imaju 100 godina. Impresivno.

Junaka je puno, i svaki zaslužuje i svoj zaseban autorski tekst - neka nastave pobjeđivati, pa će tako i biti.

Duvnjaku nitko nije osporavao talent i kvalitetu, ali neki su mu osporavali sposobnost da odvede ovu momčad tamo gdje ju je svojedobno vodio Balić. Duvnjak ne može sam osvojiti zlato, kao što nije mogao ni Ivano, no nakon ovih devet golova i istovremeno izvrsne igre u obrani, tko može reći da mu nije drago što je rukometna reprezentacija u njegovim rukama? Obrana, pregled igre, organizacija igre, udarac u prvom koraku, udarac iz skok-šuta i posebno udarac u padu, vođenje kontre, preuzimanje odgovornosti... Bravo.

Iako njegova rubrika s golovima nije bila puna kao Duvnjakova, veliku rolu u napadu odradio je i Bičanić. Napao je tamo gdje Hrvatska nekad nije smjela, na Dinarta, i prolazio je. Radio je višak, iznuđivao je sedmerce i isključenje, zabio je važne golove... Bravo.

Mirko je "nadbranio" Omeyera, uz dvije obrane više, ali i puno bolji postotak od francuske hobotnice. Puno je tu bilo važnih obrana, obrana koje su primorale Onestu da zamijeni jednog Abaloa, koje su tjerale Francusku da mijenja svoju igru i koje su bile ključne za rezultat - poput spomenutog sedmerca. Ili jednostavno, obrane Narcisseu na kraju utakmice, onako za gušt. Da pokaže kako je to hrvatski dan.

Ne može se ne primijetiti fantastična rola Zlatka Horvata, koji je uvijek tu onako "sa strane", supstitut Džombi ili Čupiću, ali koji je sada pokazao znanje i karakter izbušivši Omeyera i s krila i s crte sedam metara u svom poluvremenu. Plus onaj asist Duvnjaku...

Spomenuo sam Mandalinićev gol, a tko ne može ne spomenuti velikana Vorija, njegovih 3/3 iz igre uz jedan pravi projektil, i njegove brojne blokove nakon teških borbi s francuskom obranom, koje su nudile prostor Bičaniću i Duvnjaku za prodore. Broj hrvatskih prolazaka kroz obranu Francuske bio je neuobičajeno visok za međusobne oglede, i iako to svjedoči da Francuska bez Bertranda Gillea i s ovim starijim Dinartom nije jednako fizički moćna kao prije nekoliko godina, prvenstveno svjedoči o pojedinačnoj kvaliteti Duvnjaka i Bičanića, te timskoj igri u kojoj je kretanje Vorija super važno.

Perfektan učinak Šprema iz igre (2/2), još pet golova Čupića i Ninčevića samo su dokaz da je Hrvatska imala velik broj raspoloženih igrača. Drugačije ne bi ni išlo.

I to je to, tako je Hrvatska dobila Francusku.

Molim? Igrala su i neka četvorica momaka nekakvu "obranu"? Ne znam ništa o tomu.

Tako se otprilike u Hrvatskoj tretira obrana. U napadu se broje golovi i tako pronalazimo junake, a obrana se gleda kao cjelina. Pa je tako Duvnjak "razbušio" Francuze, a "obrana" ih je zaustavila.

No, kao što je i napad cjelina sastavljena od pojedinaca koji moraju dobro međusobno funkcionirati da bi napad bio kvalitetan, tako je i obrana - a tamo se provodi "samo" pola rukometne utakmice također plod rada konkretnih igrača, a ne samo nekog sustava. Ako netko misli da bi Francuska zabila 23 gola da su obranu igrali Stepančić, Mandalinić i Bičanić onda se, naravno, itekako vara.

Kopljar, Gojun, Duvnjak i Musa zaslužuju spomenik za ono što su odigrali, uz pomoć krila dakako.

Protiv vrhunskih ekipa kao što je Francuska, morate malo "birati svoj otrov", naši su prostor ponudili Sorhaindou i to je bilo to. Otvaralo se nešto mjesta krilima (pomoglo je što je Mirko sjajno skidao Abalou), no francuski pucači nisu imali milimetar prostora. Pogađao je malo tek Fernandez, no Barachet, Karabatić i Narcisse zabili su zajedno dva gola iz 10 pokušaja. To je čudesno dobro. Fantastično.

Kopljarov je učinak, u tom smislu, još impresivniji. S pozicije od devet metara, s lijeve strane francuskog napada koju čuva Kopljar, Francuzi su uputili jedan jedini udarac (i promašili). Narcisse i Karabatić, dvojac koji je najčešće išao ravno na Kopljara, dvojac od kojih je jedan aktualni, a drugi bivši najbolji igrač svijeta, zabio je dva gola iz devet pokušaja. Iako Narcisse nije u briljantnoj formi na ovom natjecanju, iako Karabatić ima i privatnih problema, to je maestralna obrambena partija Marka Kopljara.

I umjesto da ga s Gojunom, Musom i Duvnjakom danas zbog toga veličamo, mi moramo dodati svoj prokleti "ali".

Ali što? Ako baš hoćete tako računati, on je zabio dva gola, dvostruko više od Karabatića, dvostruko više od Narcissea. Ako ćemo po brojkama, Francuzi mogu samo poželjeti da su Karabatić i Narcisse bili napadački raspoloženi kao Kopljar.

Kopljar nije odigrao "jednu od 100" utakmica dobro pa da na toj "slavi" živi u prvoj sedmorki Hrvatske. Kopljar je dovoljno puta pokazao u reprezentaciji da može povući i s golovima, uostalom, njegova sjajna napadačka partija je prošli puta srušila Francuze. Čovjek je bio najbolji igrač Zagreba u povijesnoj, prvoj i jedinoj pobjedi u Barceloni, i ako pažljivo pratite Sportnetov rukometni kockasti kutak, morali ste primijetiti da je iz kola u kolo među boljim strijelcima PSG-a, neporažene ekipe francuskog prvenstva. I na ovom je Prvenstvu među najboljim strijelcima Hrvatske, na EP-u je odabran u najbolju sedmorku prvenstva, i igra standardno u klubu koji će iduće godine biti kandidat za naslov prvaka Europe.

Što nam još treba?

Rukomet je timski sport. U kojem igrate obranu i napad, u kojem trebate krila, pivota i vanjske igrače koji međusobno dobro funkcioniraju, nadopunjuju se, razumiju i izvlače najbolje jedan iz drugoga. Kopljar je, konkretno, Francuzima itekako pokazao da može zabijati - i zbog toga nitko ne može reći da je Hrvatska igrala napad 5 na 6. No, ako je plan - opravdan, razumljiv i na kraju dana uspješan - bio brzinom napasti Dinarta i srce francuske obrane, nije li bilo logično da to rade Bičanić i Duvnjak, brži i agilniji igrači od Kopljara? Posebno kada je bilo jasno da to rade dobro i da plan funkcionira?

Nije li malo paradoksalno da Hrvatska s tim "napadački impotentnim" Kopljarom ima bolji omjer s Francuskom nego u najboljim danima portugalske generacije? Nije li malo čudno da je Hrvatska dva puta razbila Francusku baš kada je Kopljar igrao gotovo cijelu utakmicu? I to ne samo da su bile uvjerljive pobjede već je Hrvatska zabila 29 i 30 pogodaka, što je u preostalih 11 utakmica samo jednom nadmašila? Nije li ironično da su Balić, Lacković i Metličić na vrhuncu svoje forme - u Njemačkoj 2007. - Francuskoj zabili 18 golova? To nije ista Francuska, ali i ovo je Francuska koja je prije pola godine bila olimpijski pobjednik.

Naravno da bi bilo perfektno da Kopljar uvijek odigra odlično i napadački. Naravno da je ponekad problem ako ne uzme šut koji treba uzeti, ako ne proslijedi pravovremeno loptu na krilo ili zbog njegove pasivnosti - koje je protiv Francuske bilo više nego do sada na ovom turniru - natjera suigrače u težak šut pod prijetnjom pasivnog napada. Naravno da bi bilo idealno da je u oba smjera najbolji desni vanjski na svijetu.

No, to nije. Niti će biti. Pitanje nije je li Kopljar dobar igrač - on to jest. Ne možete slučajno ni doći u PSG ni u sedmorku nekog prvenstva ni skinuti Barcelonu u Barceloni niti zabiti sedam golova Francuzima ako niste dobri. Tu je kraj svake priče o tomu.

Pitanja za svakog izbornika i svakoga od nas jest - imamo li boljeg i funkcionira li Hrvatska dobro s njim? Ako ili kada Stepančić bude bolji od Kopljara u oba smjera - prvi ću se zalagati da igra. No, dok god su u obrani neusporedivi, Hrvatska treba živjeti s Kopljarovim nedostacima u napadu. Ako želite igrati brzo kao što igra Hrvatska, teško je stalno mijenjati trojicu igrača, i lakše je živjeti s Kopljarovim "falingama" u napadu nego Stepančićevim (ili Buntićevim) u obrani.

Da bi odigrali dobru utakmicu, Buntić i do daljnjega Stepančić moraju u napadu zabiti 6-8 golova uz dobar postotak realizacije - a to nije uvijek slučaj. Kopljar to ne mora učiniti da bi odigrao dobru utakmicu, kao što je napravio protiv Francuske. To je važna razlika.

Najvažniji faktori za ocjenu bilo čega - pojedinca, taktike, sustava, trenera - moraju biti rezultat i prikazana igra. Ako Hrvatska dobije Francusku sedam razlike uz 30 postignutih golova, to je to. Nema "ali" ili "međutim". To znači da je stroj funkcionirao dobro, da su se kotačići međusobno nadopunjavali, da je selekcija obavljena ispravno, da je sustav odabran za tu selekciju adekvatan, da je izbor igrača i taktike bio vrhunski i da je sveukupna predstava bila za 5+.

I nisam iznenađen. Ovakvi rezultati ne padaju s neba. Červar je još 2010. prepoznao ispravan put, Goluža ga je nastavio, birao je igrače koji mogu odgovoriti njegovim zahtjevima u igri i Hrvatska je ostala u svjetskom vrhu iako je napravila postupnu smjenu generacija. Zadržana je i sjajna atmosfera u svlačionici, Kauboji su i dalje omiljeni zbog emocija koje pokazuju u svakoj utakmici i nakon nje.

Pisao sam u Švedskoj - Goluža i Kopljar zaslužuju prigodu bez obzira na peto mjesto. Pisao sam nakon Srbije - napravljen je korak naprijed, Goluža ima jednako dobru atmosferu kao Červar. Pisao sam tijekom Londona - Hrvatska igra impresivno, a Duvnjak je sposoban odvesti Hrvatsku do najsjajnijih odličja. Pisao sam uoči Španjolske - Goluža je pogriješio s načinom kako je otpisao Balića, ali je rukometno gledajući, imao pravo donijeti tu odluku iako je ona bila rizična. I pisao sam da smo i bez Balića među favoritima, i da u Španjolsku trebamo ići po zlato, a ne po četvrtfinale.

Pobjeda protiv Francuske potvrdila je svaku rečenicu. I za Golužu i za Duvnjaka i za Kopljara i i za atmosferu i za sposobnosti i kvalitete ove Hrvatske. Ne pišem to zbog sebe - "i ćorava koka pogodi zrno" - nego kako bih podsjetio da se u zbilji isplati i strpljenje i kontinuitet i da treba prepoznavati rad i ono što se zbiva na terenu, a ne samo konačni rezultat.

Kakav će on biti u Španjolskoj? Danska je odličan protivnik, svjetski vrh uz Hrvatsku i Francusku. Razbili smo ih u Londonu njihovim oružjem, i imamo potencijal to učiniti i u Barceloni. I Danci su do sada, poput Hrvatske, pokazali da im je kontra jako oružje (ništa novo), no postoji jedna velika razlika - Hrvatska igra puno bolju tranzicijsku obranu od Danske. I koliko je pomak u kvaliteti naše kontre vidljiv iz aviona na zadnja dva natjecanja, jednako je važno to pravovremeno vraćanje u obranu. Samo tko to vidi, tko vidi kako se vraća Kopljar, kako se vraćaju krila, Duvnjak i drugi...

Čeka nas otvorena utakmica koja će psihički biti teža Hrvatskoj zbog pražnjenja nakon Francuza, dok je Dancima to prvi "pravi" susret i prilika za osvetu za London. Problem su i ozljede, no Hrvatska definitivno ima i širinu i kvalitetu za ravnopravnu bitku s Danskom i za ciljanje zlatne medalje. Potrebne su još dvije ovako dobre partije, no Hrvatska to može.

Ova Hrvatska. S ovakvim Kopljarom, s ovim izbornikom, s tim Bičanićem, s Duvnjakom kao liderom i baš ovom selekcijom čiji su pojedinci često bili predmet kritike jer nisu bili ni Červar ni Balić ni Metličić.

Ovakvom predstavom protiv Francuske, apsolutno su zaslužili izaći iz te sjene.