Nedjelja, prokleta nedjelja

Danas znam da su rukom potpisane čestitke što sam ih drhtavim prstima vadio iz poštanskog sandučića i čuvao poput oka u glavi tek lukav potez klupskog marketinga, koji je masovno otisnutim razglednicama darivao članove kluba i dječacima poput mene stvarao privid da su upravo Velimir Zajec ili Cico Kranjčar našli vremena kako bi liznuli poštansku marku, potpisali čestitku i poslali je na moju adresu.

Dječačkoj sreći nije bilo kraja kada sam doznao da ću te iste, brižne ljude, koji pored treninga i obveza nalaze vremena misliti i na svoje navijače, vidjeti iz nove perspektive i imati im prilike štogod i doviknuti. Štoviše, oni će me i čuti, možda i registrirati što sam imao za reći, zar običan dječak poput mene može poželjeti nešto više?

Plan je bio jednostavan: iz rodnoga grada željeznicom se zaputiti prema Zagrebu, a zatim se tramvajem dovući do Maksimira. Ruku pod ruku s djedom krenuo sam prema metropoli, odjeven u majicu s klupskim grbom koja je sa mnom već podijelila nekoliko porcija sladoleda, ali mi je usprkos tome i dalje bila nezaobilazan odjevni predmet.

Ostavivši iza sebe željeznicu, ukrcali smo se u plavi tramvaj, uvjereni kako nas minute dijele od blagajni pored Maksimira i uživanja u pogledu sa zapadne tribine. Na pola puta do prve stanice djed je ipak odlučio provjeriti mu destinaciju, što se pokazalo pametnim potezom. Smjer koji smo odabrali igrom je slučaja bio suprotan smjeru koji vodi do Maksimira. Tramvaj je stao i iz njega je valjalo izaći, no u nastaloj gužvi i smjeni putnika pukao je stisak ruke, a vrata javnoga prijevoza razdvojila djeda i unuka.

Da se takvo što dogodilo danas, priča bi vrlo vjerojatno dobila novo poglavlje. Dnevni bi je tisak popratio velikim crvenim fontom uz naslov "NEVIĐENA DRAMA U ZAGREBU: Djed izgubio unuka u tramvaju ZET-a", a Hloverka Novak-Srzić histerizirala bi u studiju, gostima upadala u riječ i pozivala na odgovornost. Ako bih baš imao sreće da je izborna godina i Milan Bandić bi smijenio sve vozače ZET-a, te zakucao na moja vrata s poklon paketom Kraša, a možda i kakvom stipendijom, nek' se nađe.

Tada su ipak bila neka druga vremena. Moja priča nije imala svojih pet medijskih minuta, nisam se osladio paketom slastica ni stipendijom, a ni Hloverka nije zlostavljala goste. Čitavih sam 200 metara do sljedeće tramvajske stanice neutješno plakao, a zatim iskoračio iz tramvaja i uz pomoć dobrih ljudi otrčao u zagrljaj zabrinutom djedu.

Na utakmicu smo ipak stigli na vrijeme. Dinamo je s Partizanom odigrao tek 1:1, ali moje raspoloženje nije mogao pokvariti ni izostanak pobjede, pa čak ni to što pogodak Modrih uopće nisam vidio. Okružen odraslima koji su skočili na noge i zaklonili mi pogled prema travnjaku, u svome malenom kutku stadiona stisnutih sam šaka skakutao po sjedalu od radosti. Ni slutio nisam da me nogomet toga dana zauvijek zaveo dodirom romantike.

Nedjelja, prokleta nedjelja

Istina, priča iz uvoda možda nema izravne veze s engleskim nogometom i možda vam se čini tek kao jeftin pokušaj opravdanja mojih (ne)djela nekakvom traumom iz djetinjstva, no riječ je o priči koje se rado sjetim onih dana u godini kada premierligaška uzbuđenja ustupe mjesto euforiji i atmosferi besmrtnog FA kupa.

Sve priče o padu atraktivnosti najstarijeg nogometnog natjecanja na svijetu tada padaju u vodu, jer na krcatim tribinama niželigaških stadiona vidim tisuće dječaka i djevojčica koji upijaju svaki pokret velikih zvijezda s malih ekrana, iako su se pola sata ranije možda izgubili u javnom prijevozu. Vidim tisuće očiju koje će, baš kao i potpisnik ovih redaka, vrlo vjerojatno propustiti pogodak svoje momčadi.

A takvih je pogodaka proteklog vikenda bilo napretek, jer četvrto kolo FA kupa iznjedrilo je nekoliko prvoklasnih iznenađenja i Engleskom pacijentu dalo materijala za beskrajno ismijavanje skupocjenih klubova, ali i igrača, čije mjesečne plaće ponekad dosežu godišnji budžet kluba koji im je upravo isprašio stražnjicu.

"Nedjelja, prokleta nedjelja", pjevali bi igrači Chelseaja, Liverpoola i Tottenhama ovih dana, kad bi samo znali da je Parni valjak jednom davno snimio takvu pjesmu. Jer nekim se čudom poklopilo da su sva tri nedjeljna dvoboja završena prvoklasnim iznenađenjima, iz kojih je priliku za popravni ispit iščupao tek Chelsea.

Još uvijek aktualni europski prvak došao je u goste svom susjedu Brentfordu, s kojim nije igrao pune 63 godine premda je s jednoga stadiona moguće pljunuti na pročelje drugoga, ako imate dobra pluća. Do čepa napunjen Griffin Park nosio je na svojim leđima heroje koji su dvaput prijetili eliminacijom Abramovičeve igračke, ali se na kraju morali zadovoljiti neodlučenim ishodom.

Rafa Benitez ponovno je tjerao navijače na kolutanje očima, a Plave je na kraju spasio Fernando Torres, što je jasan odgovor na pitanje koliko je sati. Pitate li igrače Brentforda i njihova menadžera Uwea Röslera, koji je značajan dio svoje nogometne karijere ostavio i na Otoku, neće imati ništa protiv ponovljene utakmice. Klupska će se blagajna fino popuniti od televizijskih prava, a na primjeru Swanseaja i QPR-a gradit će svoje mršave nade u prolaz.

Na kraju, izjednačenjem Chelseaja i ponovljenom utakmicom bit će zadovoljan i sedmogodišnji dječak po imenu Will Hayes, inače sin napadača Brentforda Paula Hayesa, koji ima svoju vlastitu inačicu nogometne romantike i vjerojatno je propustio oba pogotka svoje momčadi, no ta momčad - nije Brentford.

Naime, usprkos bliskim obiteljskim odnosima i genetskoj vezi s golgeterom Brentforda, maleni je Will žestoki navijač Chelseaja i svoga je oca zamolio da izgubi utakmicu, te da se nipošto ne drzne europskim prvacima zabiti pogodak.

"Rekao mi je da želi pobjedu Chelseaja, da su dobra momčad i da svejedno nemamo šanse", otkrio je Hayes britanskim novinarima, prije nego će dati sve od sebe da uništi snove i nadanja svoga sina, ne samo u jednoj, već u dvije utakmice.

Menadžer Oldham Athletica Paul Dickov nekoć je dijelio svlačionicu Manchester Cityja s gore spomenutim Röslerom, a u posljednje vrijeme posao mu i ne ide najbolje. Iz prethodnih osam ligaških dvoboja uspio je izvući samo jedan jedini bod, gori mu pod petama, trese mu se stolica, a i klubu prijeti degradacija u četvrtoligaša. Ima li onda boljeg trenutka da vam u goste dođe Liverpool i oraspoloži čelnike kluba?

Dječje su oči na krcatom Boundary Parku propustile čak tri pogotka kojima je Oldham eliminirao Liverpool iz daljnjeg natjecanja, a posebno je interesantan bio onaj u kojemu je traljave prste imao i vratar gostiju Brad Jones. Kako se samo dalekim čini onaj susret s Blackburnom, kada je kao treći vratar ušao u igru, obranio jedanaesterac i barem neko vrijeme bio heroj ulice.

Oldham je inače i pripadnike medija na stadionu dočekao simpatičnom porukom dobrodošlice. Svaki je novinar na svom mjestu pronašao poruku u kojoj piše: "Kao što ste imali prilike vidjeti, uvjeti za rad nisu oni na koje ste navikli u Premiershipu i Championshipu. Dobrodošli u Pravi Nogomet!" Moćno!

Nedjelju, prokletu nedjelju porazom na Elland Roadu i pozdravom od FA kupa zaključili su pak nogometaši Tottenhama, premda na klupi Leeds Uniteda nije sjedio nijedan bivši igrač Manchester Cityja. Prljavi, prokleti United, premazan svim drugoligaškim mastima i frustriran (pre)dugim izbivanjem iz elitnog društva, pokazao se pretvrdim orahom za mekane Spurse i natjerao nas da se još jednom prisjetimo dobrih, starih dana.

Zbog toga im želimo sreću i nadamo se kako ćemo ih već sljedeće godine gledati u Premiershipu, ma koliko to u ovom trenutku bilo neizgledno. Tottenham? Još je jednom pokazao da u slučaju propasti plana A (daj loptu Garethu Baleu i gledaj što će njome učiniti), u bilježnici Andrea Villas-Boasa rijetko postoji plan B ili C, o ostalim slovima abecede da i ne govorimo.

Što se pak subotnjih ogleda tiče, Reading nas je sve iznenadio time što je odbio ispasti, a još više time što nije primio pogodak. S druge strane, Aston Villa je upisala posve očekivani poraz od drugoligaša Millwalla, a obrana još jednom prezentirala neviđenu nesposobnost pri udarcima iz kuta, koja sada već nadmašuje i onu Manchester Uniteda.

Dok obrambeni igrači Ville dvoje bi li se radije branili od kornera ili udarca s bijele točke, Paul Lambert ponavlja kako nema namjeru otići, a čelnici kluba mu usprkos svemu ne sapunaju dasku. Savršen znak da u kolumni od sljedećeg tjedna već sada valja rezervirati paragraf ili dva za pozdrav s Lambertom, kojemu je i Newcastle sinoć organizirao "oproštajku".

Kad se već Lambertom bavim, red je da mu spomenem i bivši klub Norwich, koji se već tjednima bori sa skidanjem prokletstva pohvale Engleskog pacijenta i uzalud ispija velike količine čaja protiv uroka. Kanarincima ne ide, pa ne ide i u subotu su se pobrinuli za vjerojatno najveće iznenađenje čitavog četvrtog kola.

Na svom su travnjaku poraženi od petoligaša Lutona, momčadi koja je ne tako davno stenjala pod milijunskim poreznim dugom i desecima optužnica Engleskog nogometnog saveza zbog zlouporaba i nepravilnosti oko transfera, momčadi kojoj su u manje od jednog desetljeća oduzeti deseci bodova, koja je prošla tri stečajna postupka i četiri puta ispala u niži rang natjecanja.

Da, taj isti Luton Town prva je momčad iz tzv. non-league društva nakon 1989. godine kojoj je pošlo za rukom eliminirati prvoligaški klub. Pa vi recite da u FA kupu i nogometu više nema romantike.

Što se favorita tiče, bili su dosadni, pa je Manchester City s uspjehom prošao tradicionalno mu neugodno gostovanje na Britanniji, ali kako s bojišta u Stokeu nije lako izaći bez žrtava, tako su aktualni prvaci na neko vrijeme ostali bez kapetana Vincenta Kompanyja. Njihovi susjedi iz Manchestera bili su pak uvjerljivi na Old Traffordu, kamo se uz veliku pompu vratio Dimitar Berbatov.

Puno je tinte potrošeno na Bugarinov povratak u dom starog jata i brojni su se otočki stručnjaci požurili najaviti kako će i u dresu Fulhama pokazati ono što je znao pokazivati u crvenom dresu Uniteda. I bili su u pravu. Berbatov se lijeno vukao travnjakom, odavao dojam čovjeka koji tamo ne želi biti, da bi u rijetkim trenucima nadahnuća šetnju prekidao lijepim i mekim primanjem dugačke lopte, koju bi odmah potom izgubio.

Kao da to nije bilo dovoljno, po završetku utakmice sa sirotim se Berbom djetinjasto našalio i Patrice Evra.

Na kraju, red je pohvaliti Arsenal, koji je usprkos svim kritikama i nedaćama kroz godine ipak zadržao jednu hvalevrijednu tradiciju. Naime, otkad na klupi Topnika sjedi čovjek po imenu Arsene Wenger, nikada iz FA kupa nisu ispali od kluba izvan Premier lige. Nije im to, doduše, mnogo pomoglo jer na taj trofej ionako čekaju od 2005. godine, ali u susretu s Brightonom pokazali su muda kada je to trebalo i zapriječili put momčadi koja je iz istoga kupa već lansirala Newcastle.

Od silne sreće dušu je novinarima u ponedjeljak otvorio dioničar Arsenala Ališer Usmanov i u razgovoru za L'Équipe biranim riječima progovorio o Wengeru: "Najveće dostignuće Arsenea Wengera je to što je stvorio dvije momčadi, jednu koja sada igra za rivale i jednu koja se trudi biti među najboljima u Premier ligi."

Ni sam to ne bih bolje sročio.

Savršena slika svijeta u kojem živimo

Prošle srijede u večernjim satima, nakon što je Engleski pacijent četvoricu vjernih čitatelja već nahranio tjednom dozom lošega humora i ispratio na počinak, pozornost nogometnog svijeta privukla je priča koja je s nogometom imala malo dodirnih točaka, ali je poslužila kao savršen primjer svijeta u kojemu živimo i društva koje smo svojom krivicom stvorili ovakvim kakvo danas jest.

Zbog želje da loptu vrati tamo gdje ona po slovu nogometnih zakona i pripada, Eden Hazard postao je najnovijom žrtvom britanskih medija i još jednim u nizu primjera nekulture tako svojstvene strancima, a tako strane plemenitim atletama iz Engleske.

Uzalud je bilo isticati kako ponovljene snimke nedvojbeno svjedoče u korist Hazarda i kako je umjesto u dječaka udario po lopti. Kome su još potrebni dokazi? Zupčanici nemilosrdnog britanskog medijskog stroja u samo sat ili dva samljeli su Belgijca, proglasili ga sramotom za klub, zatim i klub proglasili sramotom, a nepoznat netko s tribina Libertyja cijeli je incident prijavio policiji, koja je postupila po zakonu i pokrenula istragu. Istragu kaznenog djela, štoviše!

Zbog toga što je 17-godišnje razmaženo derište (koje u toj dobi tamo nije trebalo ni biti) zlouporabilo odgovornost koja mu je povjerena? Zbog toga što je sin bogatog oca, člana klupske uprave, iskoristio vezu kako bi se usprkos svojoj dobi našao na travnjaku i u plan proveo ono što je na Twitteru najavio uoči utakmice? Zbog toga što je namjerno propustio loptu iza sebe, zagradio je od Hazarda, a zatim na nju bez ikakve potrebe legao i izveo predstavu kakve se ne bi posramio ni Ashley Young?

Ma koga briga što je Swansea ostvario jedan od najvećih uspjeha u povijesti kluba i kroz dvije utakmice pošteno i bez mrlje nadigrao i eliminirao europskog prvaka? Koga briga što bi Englesku sljedeće sezone u europskom natjecanju mogao predstavljati i jedan trećeligaš? Koga briga, kada imamo pravu priču, jednu od onih koje volimo čitati, jednu od onih zbog kojih trpimo sport, jer se u sebi potajno nadamo kakvom incidentu.

Tužan je svijet u kojemu 17-godišnji Charlie Morgan u samo jednoj večeri zbog sramotnog postupka biva nagrađen sa stotinjak tisuća fanova na Twitter profilu, 30 tisuća više nego što ih ima cijeli klub na čijem je stadionu trebao raditi svoj jednostavan posao. Tužno je društvo u kojemu samo nekolicina novinara i igrača na temelju snimke ima muda priznati kako Hazard nije učinio ništa. Tužan je svijet i tužno je i bijedno društvo koje se u danima nakon utakmice ne pita gdje je u odgoju djece krenulo po zlu, već dvoji treba li u nogomet osim neutralnih sudaca uvesti i neutralnu djecu, kojoj bi vraćanje lopte u igru trebala biti čast, a ne prilika za samopromociju.

Razmaženim derištima, nerijetko iz imućnih obitelji, cijepljenim od poštovanja i odgovornosti, dopuštamo da čine što im je volja i ustajemo u njihovu obranu, a potom se čudimo svijetu u kojemu za loše ocjene više nisu kriva djeca, već profesori i nastavnici, koji od stresa jedva čekaju odlazak u mirovinu. Štitimo buduće delinkvente, učimo ih da njihova (ne)djela nikada za sobom neće povući posljedice, a onda se čudimo kad se sinovi moćnika iz dosade igraju eksplozivom na gradskim trgovima.

Htjeli mi to priznati ili ne, incident na malenom stadionu, u malenom Walesu savršeno je oslikao svijet u kojemu danas živimo, bez obzira jesmo li Velšani, Englezi, Francuzi ili Hrvati. U svijetu koji guta žutilo i "lajka" slikovnice s niskim strastima, u kojemu dva ili tri paragrafa kvalitetnog teksta djeluje nesavladivo poput "Ane Karenjine", Charlie Morgan dobio je željenih pet minuta slave, pripadajući status žrtve i životnu pouku da za svoje gluposti i ne mora nužno snositi odgovornost.

To što nije radio svoj posao i što je pritom spriječio profesionalnog nogometaša da radi svoj, očito je manje bitno. Chelsea će bez jednog od ponajboljih igrača igrati najmanje tri utakmice, što bitno kompromitira izglede Londončana u borbi za sam vrh ljestvice, no nije važno. Glavno da smo kao društvo zauzeli ispravan stav, zar ne?

A negdje u Engleskoj, u gluho doba noći, urednik britanskog medija iscijedio je i posljednju kap žutila iz priče o Hazardu. Sjeo je u svoju uredsku fotelju, isprepleo prste na potiljku i zamišljeno pogledao u strop.

"Šteta", rekao je zatim kolegama iz noćne smjene. "Zamislite samo cirkusa da je na Hazardovom mjestu bio – Luis Suarez."

Sudačka nadoknada

Lijepo je ovih dana biti navijač Oldhama, ne dolaze pobjede nad Liverpoolom svaki dan, ali nije bilo lijepo biti navijač Oldhama i imati ulaznicu za dio tribina kojeg je tijekom utakmice zalijevala obilna količina kiše.

Naime, zbog probušenog, pogrešno postavljenog ili nepostojećeg sustava odvodnje, velik dio kišnice koji je trebao završiti u odvodnom kanalu zapravo je završavao na dijelu tribina za koji su navijači vrlo vjerojatno po završetku susreta dobili povrat novca.

Gledano s vedrije strane, od novca zarađenog pobjedom nad Liverpoolom i onoga kojeg će zaraditi u sljedećem kolu s Evertonom vjerojatno će se naći sredstava i za popravak krova.

Službeni rezultat utakmice na Elland Roadu možda glasi 2:1, no prosječnom domaćem navijaču nemojte zamjeriti bude li vam tvrdio da je Leeds slavio s 3:1. Naime, u posljednjim trenucima susreta do šesnaesterca Leedsa dojurio je čak i vratar Tottenhama Brad Friedel, ostavivši vrata gostiju posve prazna.

Leeds je po udarcu iz kuta došao do lopte i jurnuo prema vratima, a sudac označio kraj utakmice otprilike u trenutku kada se Rodolph Austin spremao sa svoje polovice uputiti udarac prema nečuvanoj mreži. Usprkos pokušaju drskog balona da lopti stane na put, udarac je bio precizan, ali pogodak ipak nije priznat.

Prošlog tjedna ostao sam vam dužan jer u kolumnu nisam uvrstio urnebesno smiješan detalj iz utakmice Southamptona i Evertona. Prije nego će gosti izvesti udarac iz kuta, Jason Puncheon glavnog je suca i svoga novog menadžera Mauricija Pochettina doveo pred gotov čin: ili će ga pustiti u toalet kako bi se odazvao zovu prirode ili će to morati obaviti u samoj prirodi, na travnjaku, pred gledateljima.

Razum je prevladao, Puncheonu je dozvoljen odlazak u svlačionicu, otkud se znatno lakši vratio dvije minute i 40 sekundi kasnije. Navijače s tribina nije mogao prevariti, pa su ga ispratili odgovarajućom pjesmom: "He went for a shit, he went for a shit, Jason Puncheon, he went for a shit". Briljantno!

Kad vam navijači pomognu s čišćenjem snijega uoči utakmice kojoj zbog bijele napasti prijeti odgoda, najbolji način da im se odužite je da u taj isti snijeg skočite po postizanju pogotka. Nogometaši Swindon Towna u susretu sa Shrewsburyjem iz jedanaesterca su došli do prednosti, a zatim iskoristili primamljivo brdo snijega za prikladno slavlje.

Kako sada stvari stoje, Newcastle je na najboljem putu da francuski jezik proglasi službenim na St. James Parku. Broj igrača iz zemlje vina, sira i Eiffelova tornja raste iz dana u dan i Svrake će uskoro moći na travnjak poslati jedanaestorku sastavljenu isključivo od francuskih igrača.

Zbog svega navedenog ima onih koji su menadžeru Alanu Pardewu već promijenili ime pa ga sada zovu Alan Depardieu, a cijelu je situaciju kao priliku za dobru zabavu vidio veznjak Readinga Jimmy Kébé, i sam rođen u Francuskoj.

Na Twitteru je objavio kako ga samo liječnički pregled dijeli od potpisa četverogodišnjeg ugovora s Newcastleom, da bi malo kasnije otkrio kako se radi o šali, uz komentar: Ups, mislio sam ako si Francuz i igraš nogomet, potrebno je samo pojaviti se u Newcastleu i potpisati ugovor."

Demanti je za najbrže na okidaču stigao prekasno, pa su neki britanski mediji vijest o Kébéovu transferu prenijeli kao autentičnu, a da su cijelu priču o francuskim pojačanjima primili s dozom duha, navijači su dokazali prikladnom kostimografijom na sinoćnjem gostovanju u Birminghamu.

Pozdravimo se i ovog tjedna uz pet najboljih pogodaka četvrtog kola FA kupa i uz opasku da nas već večeras čekaju preostale utakmice 24. kola Premier lige, uz jedan veliki derbi te priliku lidera ljestvice da svoju prednost ponovno poveća na sedam bodova.

Pa da vidim tko će umjesto na utakmice Arsenala i Liverpoola ili Manchester Uniteda i Southamptona večer potrošiti na tamo neki El Clásico.