Talijanska ofenziva: Trebaju li nas transferi "golobradih" nogometaša veseliti ili zabrinuti?

Mateo Kovačić i Josip Radošević glavne su zvijezde zimskog prijelaznog roka u Hrvatskoj. Iako zajedno imaju manje godina nego Kovačićev novi kapetan Javier Zanetti, dva mlada Hrvata zasjenila su mnoge uglednije kolege ne samo u Hrvatskoj, nego i u jednoj takvoj nogometnoj zemlji i ligi kao što je Italija.

Dva pristojna, dobro odgojena i vrijedna momka već u 18. godini svoj su nogometni put i život stavili na kocku. Bez obzira što o životu, profesionalizmu, pa i samom nogometu još uvijek znaju vrlo malo, obojica su kao čvrsto polazište svog života istaknuli istu stvar. Vjeru. Najprije u Boga, što je posve atipično za prosječnog tinejdžera u današnjoj Hrvatskoj, barem ako ćemo vjerovati medijskoj slici o vrijednostima i autoritetima u našem društvu. A potom i u sebe same. Svoj rad, svoje učenje i nogometno napredovanje.

U ono malo vremena što smo imali prigodu upoznavati ta dva "klinca", obojica su barem na mene ostavljala impresivan dojam. Ponašanjem, ali i životnim i sportskim vrijednostima koje su donijeli iz svojih obitelji, pa tek onda svojim nogometnim vještinama koje su donijeli iz omladinskih škola svojih klubova. Koje su iznimne kod obojice, iako poprilično različite. I savršeno komplementarne. Bude li sve išlo kako priželjkujemo - Hrvatska bi mogla dobiti i novog Zvonu Bobana i novog Niku Kovača.

"Mogla". Da, to je ta problematična riječ.

Nogomet nije egzaktna znanost u kojoj su jedan i jedan uvijek dva. U nogometu jedan i jedan ponekad budu i jedanaest. U nogometu ni novac, ni klub, ni karakter, ni talenat ne znače uvijek da ćete uspjeti. I nitko vam ne može reći koji je jedini pravi put koji će vas dovesti do uspjeha.

Mogli bismo satima nabrajati igrače koji su otišli (pre)rano i nikad nisu stigli tamo gdje su pošli. Ili su stigli tek kad su se vratili natrag i krenuli ispočetka. Primjera je uistinu puno, a najnoviji nam baš stoji pred nosom.

Dok su Franko Andrijašević i Arijan Ademi čekali svoju priliku u Hajduku i Dinamu, njihovi vršnjaci Matej Delač i Filip Ozobić bili su "na krovu svijeta". Jednoga je kupio Chelsea, drugoga moskovski Spartak. Upoznali su se sa zvijezdama, dobili uvjerenja da se na njih "ozbiljno računa u budućnosti", a onda brzo shvatili da je to isto čulo i još možda pedesetak njihovih vršnjaka sa svih strana svijeta.

Epilog? Delač se vratio u Inter (onaj zaprešićki da ne bude zabune), Ozobić jedva dočekao posudbu u Hajduk, a Andrijašević i Ademi sutra će u Londonu debitirati za A reprezentaciju Hrvatske.

Možda će tamo doći i Delač i Ozobić, puno je još vremena pred njima i daleko od toga da su im vrata zatvorena. Ognjen Vukojević, Domagoj Vida i Ivan Strinić samo su neki od primjera da se i takvim "povratnim" putem može uspjeti. Teže, ali može. Ali priča definitivno upozorava.

Kovačić i Radošević otišli su pod nešto drugačijim uvjetima od mnogih svojih prethodnika. Otišli su, posebno Kovačić, za ogroman novac. Ta činjenica u startu nudi vjeru da će njihovi poslodavci ipak imati malo više strpljenja za njih, u odnosu na one koji ih nisu puno koštali. Ali opet će na kraju sve biti na njima dvojici. Strpljenja u Interu i Napoliju sigurno ima neusporedivo manje nego u Dinamu ili Hajduku.

A baš je to strpljenje Kovačiću donijelo jedan od najskupljih tinejdžerskih transfera u povijesti nogometa. Kad je s 13 godina Mateov otac imao na stolu ponudu milanskog Intera i Dinama, odlučio je - vratiti se kući. Pet godina kasnije Mateo je svejedno stigao do Intera. Ali ne na "ulaz za poslugu", nego kroz glavni ulaz. I ne na obiteljski trošak, nego za 15 milijuna eura.

U sjeni Kovačićevog i Radoševićevog odlaska u Italiju, još je jedan veliki hrvatski talent, 16-godišnji kadetski reprezentativac Ante Roguljić iz malog splitskog kluba Adriatica prešao u Salzburg. Odbio je sve ponude iz Hajduka i pored pozivnica Intera i Ajaxa odlučio se za Austriju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati ta priča drugog velikog talenta iz "inkubatora" trenera Franka Bogdana, nakon Marka Livaje koji se kratko zadržao u Hajduku samo da bi "preskočio" u Inter.

Talijani su posljednjih mjeseci nanovo otkrili "hrvatsko tržište nogu". Sa zajedničkim nazivnikom - "kupi ih što prije i onda posudi". Vrata su otvorili Livaja, kojeg je Inter "uzeo" Hajduku za simboličnu svotu i Zagrebov Vedran Celjak, kojeg je kupila Sampdoria. Obojica su danas na posudbi, Livaja u prvoligašu Atalanti, Celjak u drugoligašu Grossetu.

Udinese je prilično iznenadio kupovinom dvojice 20-godišnjaka; Slavenovog stopera Igora Bubnjića i veznjaka zaprešićkog Intera Frane Mlinara. I oni su posuđeni i to svojim dosadašnjim klubovima, a u Udine će preseliti na ljeto, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju. 19-godišnjeg vratara Rijeke Simona Slugu posudila je Verona, Catania je dovela juniora Hrvatskog dragovoljca Bruna Petkovića, a dva Milića; Hajdukov Antonio i Istrin Hrvoje - spominju se kao potencijalna ljetna pojačanja Napolija i Chieva.

Kad tu dodamo i Antu Vukušića u Pescari, Tonča Kukoča u Bresciji, pa i donedavnog Dinamovog Argentinca Adriana Calella u Sieni - jasno je da su se Talijani svim snagama upregnuli "kaparirati" sve što iole obećava u financijama siromašnom, ali talentima bogatom hrvatskom klupskom nogometu uoči našeg ulaska u Europsku uniju.

Istu su stvar, u istom trenutku, napravili i u Sloveniji. A rezultat "egzodusa" mladih Slovenaca baš i nije bio bajan.

Realnost sugerira da će se hrvatski klubovi teško (o)braniti od navale inozemnih klubova kojima će hrvatski igrači s ulaskom u EU postati domaći. Pitanje je samo dokle će se moći spuštati dobna granica koja će našim klubovima omogućiti da pritom barem nešto zarade. Kovačić je za Dinamo odigrao 73 službene utakmice, Radošević za Hajduk tek 33. Bubnjić je odigrao jedva 20 utakmica za Slaven kad je potpisao za Udinese.

Ozobić, Livaja, Roguljić, Petković... su "trbuhom za kruhom" otišli prije negoli su odigrali i jednu seniorsku utakmicu u Hrvatskoj. Od onih koji su otišli kao nepoznati klinci i uspjeli uvijek nam najprije na pamet padne Ivan Perišić. Onih koji nisu - na desetke.

Potpuno je jasno kako je uz sve financijske muke i grčevitu borbu za preživljavanje pred hrvatskim klubovima novi veliki izazov. Izazov utrke s bogati(ji)m klubovima koji će od narednog ljeta puno lakše i češće ulaziti u njihove omladinske škole. Ali i utrke s nestrpljivim mladićima i njihovim roditeljima i menadžerima.

Mateo Kovačić je odličan primjer kako se do ulaznih vrata različitih Interâ može doći tiho kao "jedan od tisuću" ili bučno kao "jedan od 15 milijuna". I da je sporiji put često brži. Ako uopće možemo pričati o "sporijem putu" jednog 18-godišnjaka.

Trebaju li nas transferi "golobradih" nogometaša veseliti ili zabrinuti? Ako su iznimka i ako će klubovi pritom nešto ozbiljno zaraditi - onda im se svakako možemo veseliti. Ali ako će postati pravilo i ako će se odlaziti masovno i bez ikakvih kriterija - onda se ni našim klubovima ni našem nogometu ne piše dobro.