Dvije riječi nekad su sasvim dovoljne: Michael Jordan

Dvije riječi nekad su sasvim dovoljne. Michael Jordan.

17. veljače jedan od najvećih sportaša svih vremena proslavit će 50. rođendan. Čovjek koji je promijenio košarku, koji je postavio standarde za riječ "pobjednik". Čovjek čija je karizma NBA ligi donijela svjetsku popularnost i zaradu procijenjenu na oko 10 milijardi dolara. Ostalo je i njemu pritom nešto sitniša.

"Michael se rodio s instinktom natjecatelja i željom da bude najbolji. A najvećeg protivnika uvijek je imao u sebi samome. U vlastitim granicama koje je uživao rušiti", kazao je davno njegov otac James. Čovjek koji, nažalost, nije doživio niti dio onoga što je njegov sin postao.

A otac James i brat Larry, uz neimenovanog trenera iz ranih srednjoškolskih dana, zapravo su najzaslužniji što je svjetski sport dobio takvu veličinu. Otac je bio njegov prvi uzor, brat njegov prvi suparnik kojeg je trebalo nadmašiti, a taj trener prvi čovjek kojemu je trebao dokazati. "Slušaj mali, prenizak si za košarkašku karijeru".

Bila je to rečenica koja je rodila najvećeg košarkaša u povijesti.

Tinejdžer je tada napravio ono što je kasnije postao njegov zaštitni znak. Zatvorio se na igralište, luđački radio na tome da drugim stvarima kako bi nadoknadio svoj "visinski hendikep" i s milijun ponavljanja tesao košarkaške vještine. I već sljedeće godine ušao u momčad. Ostalo je - povijest. Ali doslovno.

Stariji brat Larry bio je njegov prvi cilj. Zbog njega je na dresu nosio broj 23, jer je njegov najdraži broj 45 - nosio brat. Pa ga je mladi Michael "prepolovio", dodao još malo i stvorio najpopularniji broj u povijesti košarke. Broj 45 je nosio onih nekoliko mjeseci tijekom prvog povratka u NBA ligu, ali brzo je vratio 23. Broj koji uvijek i svugdje podsjeća samo na jedno ime i jedno prezime. Njegovo. Jednom je prigodom opet morao "prepolavljati". Kad su mu ukrali dres par sati prije utakmice uzeo je broj 12. Pola od 23 i još malo. I devetka u dresu američke reprezentacije. U Los Angelesu 1984. i Barceloni 1992.

Mogao sam kompletan Juriš napisati nabrajajući samo što je sve osvojio. Nema tog natjecanja u kojem je sudjelovao, a da ga nije osvojio. Nema te individualne nagrade koju je mogao osvojiti, a da je nije osvojio. Nema te nagrade za najboljeg igrača koja se mogla osvojiti, a da je nije osvojio.

Njegov prvi znameniti pobjednički šut i slavljenički skok pod svodove dvorane upoznali su navijači Cleveland Cavaliersa. Doigravanje 1989., prva runda, 2-2. Majstorica. Michael Jordan diže se u zadnjem napadu i pogađa za pobjedu. I sa sobom u povijest vodi i svog nesretnog čuvara Craiga Ehloa, baš kao i Bryona Russella devet godina kasnije. Ljudi su desetak godina igrali u NBA ligi, a ono po čemu ih povijest pamti je - Michael Jordan. Ima i treći. Sam Bowie. Čovjek kojeg su Portland Trailblazersi proglasili nadarenijim i uzeli ga ispred Jordana. Ni kriva ni dužna.

Već u prvim utakmicama nakon što je došao u NBA bilo je jasno da je to neki poseban tip. U godinama u kojima su se taman formirali detroitski "Bad Boysi" on je stigao u obližnji Chicago i postao senzacija godine. Nije ni čudo što su ga Isiah Thomas i Bill Laimbeer dočekali okrenuti leđima na prvoj All-Star utakmici, tek nekoliko mjeseci nakon što je došao u ligu. Ta rijetko antipatična i nevoljena momčad Detroit Pistonsa već je na početku Jordanove karijere imala problema s njegovim "zvjezdanim statusom".

I ta rijetko antipatična i nevoljena momčad zapravo je jedina koja se može pohvaliti da je znala što i kako s njime i njegovim Bullsima. Lekcije koje je dobivao od Thomasovih Bad Boysa Jordan je kasnije naplatio i Magicovim Lakersima i Barkleyevim Sunsima i Ewingovim Knicksima i Stocktonovom i Maloneovom Jazzu i Millerovim Pacersima i Kempovim Sonicsima. S kamatama.

Rovovske bitke i porazi od Detroita samo su jačali Jordanovu glad i Jordanov rad. Iz godine u godinu Chicago je rastao i bilo je samo pitanje trenutka kad će "eksplodirati". A kad je eksplodirao, nije bilo onoga tko će tu eksploziju sanirati. Bio je tek dovoljno pristojan da i svom kolegi s Drafta 1984., jednom od dvojice koji su bili ispred njega, dozvoli da uzme titulu. Hakeem Olajuwon bio je dovoljno velik da prizna kako nije uvjeren da bi je ikad uzeo da se Michael nije odlučio tih godinu i pol dana zezati s bejzbolom.

Šesti listopada 1993. Mjesec dana prije početka sezone u kojoj je s Bullsima trebao krenuti po četvrtu titulu u nizu Michael je šokirao svijet. "Moj otac je vidio moju posljednju košarkašku utakmicu", kazao je tri mjeseca nakon što su mu oca Jamesa ubili maloljetni pljačkaši dok je spavao u automobilu. Taj je gubitak ostavio težak ožiljak. Ožiljak koji ga je potjerao da godinu i pol dana glavinja u prosječnosti nižih bejzbolskih liga tražeći sebe. Nije se našao. Ili jest?

Osamnaesti ožujka 1995. "I'm back!" Riječi zbog kojih je od sreće poskočio svaki ljubitelj košarke, nevažno je li simpatizirao njegove Chicago Bullse. Šuškalo se tjednima, pričalo kako je viđan na treninzima u zaključanim dvoranama i kako se vratio nešto većoj lopti od bejzbolske. Onoj s kojom je, za razliku od bejzbolske, mogao raditi čuda. Pippen ga je otvoreno pozivao tijekom utakmica Bullsa, koji su bili na za njih mizernih 31-31, pokazujući na svoje Air Jordan patike s njegovim likom.

Konačno je uzeo svoj najdraži broj 45, ubacio 19 na povratničkom debiju u Indianapolisu i inicirao rušenje svih rekorda gledanosti neke NBA utakmice u povijesti. Devet dana kasnije zabio je 55 na mjestu gdje se najviše volio dokazivati. U Madison Square Gardenu, jednoj od najjačih momčadi lige. Aktualnim doprvacima, Ewingovim Knicksima.

Doigravanje je (pre)brzo stiglo. Shaqov i Pennyjev Orlando Magic opalio je Michaelu "pljusku realnosti", a kad je Nick Anderson izjavio kako "to nije sličilo na starog Jordana", kao da se opet na scenu vratio onaj neimenovani trener iz tinejdžerskih dana. Ljeto '95 bilo je ljeto "krvi, znoja i suza" za sve one koji su s Michaelom trebali krenuti u novi pohod.

Uslijedila je sezona u kojoj su Bullsi u sve 82 utakmice regularnog dijela sezone jurili od prve do zadnje minute. Sezona u kojoj nije bila dozvoljena ni četvrtina, kamoli utakmica opuštanja. Sezona u kojoj bi Phil Jackson bio pojeden sirov i bez začina i priloga da se slučajno usudio napraviti ono što je ove godine učinio Gregg Popovich. Nekoga odmarati.

Kakav odmor. Odmor je za slabiće. 72 pobjede u 82 utakmice regularne sezone. 15 pobjeda u 18 utakmica doigravanja. I najdominantnija titula ikad. Osvojena, znakovito, baš na Dan očeva. Michael je slomljen zagrlio loptu i u suzama pobjegao u svlačionicu.

Naredne dvije sezone nije uopće bilo važno tko će biti nasuprot. Stockton i Malone su se nadali, ali nisu imali šansu. Povijest je tek zabilježila bijelo-plave dresove kako u tuzi svjedoče pisanju povijesti. Prvi put ih je 'ubio' jedva stojeći na nogama, s brojem poena jednakim temperaturi koja ga je rušila cijelu utakmicu. 38. Pippen mu je pomagao da dođe s terena do klupe, ali kad je bio na parketu pomoć mu nije trebala.

Dogodine je Byrona Russella pretvorio u najpoznatiji poster u povijesti NBA finala. Sam je Utahovih 86:83 pretvorio u Chicagovih 87:86 u posljednje 42 sekunde. Šesta titula i savršen kraj, činilo se. "Gotovo je. 99.9% sam siguran da je ovo bila moja posljednja utakmica u NBA karijeri."

Najvećih 0.1% u povijesti sporta. Vrag takvima jednostavno ne da mira. Čak ni u 37. godini. A izvjesni Abe Pollin nasamario ga je kao malo tko dotad.

Jordan je kupio manjinski paket dionica prilično neuspješnih Washington Wizardsa i nakon što ih je godinu i pol dana gledao kako se muče i gube, odlučio je pokazati im na djelu gdje griješe i što rade krivo. Dvije sezone pokušavao je grupu gubitnika pretvoriti u pobjednike, no ništa posebno nije napravio. Osim što je oborio još malo rekorda kao 40. godišnjak, prvi koji je bio na prosjeku višem od 20 poena u sezoni. A kad je definitivno i konačno odlučio "objesiti patike o klin" - spomenuti Pollin, većinski vlasnik Wizardsa, "šupirao" ga je i iz uprave. I to nakon što mu je ovaj dvije godine rasprodavao inače sablasno praznu dvoranu.

"Vratio sam se na parket kako bih dugoročno pomogao organizaciji, sumnjam da bih se vratio da sam znao da će se ovo dogoditi. Razočaran sam", priznao je "namagarčeni" Jordan. I na tri godine "ugasio" svoje ime što se NBA lige tiče.

A onda u lipnju 2006. krenuo iznova. Kupio je najprije manjinski, a zatim 2010. godine i većinski vlasnički paket kluba iz države u kojoj je košarkaški odrastao. Charlotte Bobcatsi postali su "Jordanov klub". Nažalost, do dan-danas - neuspješan. I to vrlo. Razočaranje za razočaranjem, oboren negativni rekord regularne sezone (7-59), sumnjivi visoki draft-izbori (od Kwame Browna u Washingtonu do Adama Morrisona u Bobcatsima), loše razmjene, manjak prave vizije - sve suprotno od onoga što je Michaela Jordana pratilo u igračkoj karijeri. Usput se stigao i zamjeriti "igračkom sindikatu", jer je u lockoutu 2011. pokazao jako malo razumijevanja za "patnje mladih milijunaša" i stao na stranu milijardera. Vlasnika klubova.

No, što god napravio u svojoj uredskoj karijeri, ono što je napravio u igračkoj teško će nadmašiti. Manje zbog svojih menadžerskih (ne)sposobnosti, koliko zbog svojih igračkih sposobnosti. Veći od njega još se nije rodio. "Bog se danas prerušio u Michaela Jordana", kazao je Larry Bird 1986. godine kad je Michael sam držao Chicago s 63 poena u borbi protiv sjajnih Celticsa.

"U karijeri sam promašio više od 9.000 šuteva. Izgubio sam gotovo 300 utakmica. 26 puta sam promašio pobjednički šut. Griješio sam i griješio tijekom čitavog života. I to je razlog što sam uspio."

Dvije riječi nekad su sasvim dovoljne. Michael Jordan.