Sretan što se rodio, ponosan na sve ostalo

Pobačaj.

Bio bi to treći u njenom kratkom životu već pogođenom traumama koje samo žena može u potpunosti razumjeti. Dvaput je u svojoj utrobi već osjećala otkucaje srca i oba puta snove, planove i nadanja grubo je prekinuo spontani pobačaj. Ovaj treći bio bi drugačiji. Na ovaj treći morala bi se odlučiti sama.

Spina bifida, glasila je dijagnoza, jednako nerazumljiva i zastrašujuća poput medicinskih pojmova kojima je liječnik u nastavku razgovora pokušao objasniti rizike iznošenja trudnoće do njezina kraja. Urođena mana koja pogađa kičmenu moždinu i zbog koje će njeno dijete po svoj prilici kroz život prolaziti uz težak, neizlječiv hendikep.

Za pobačaj još uvijek nije kasno, tvrdili su liječnici, no njihove riječi više ionako nije čula. Glavom pobožne djevojke koja je u jednoj fazi svoga života namjeravala postati časna sestra, odzvanjala je samo jedna riječ. Jer na ovaj treći morala bi se odlučiti sama.

"Bog mi je rekao da rodim dijete", kazat će kasnije Paula Carragher, danas majka trojice zdravih sinova i žena koja je suprotno savjetu liječnika odlučila hrabro se pohrvati sa životnim iskušenjima i izazvati sudbinu.

James Lee Duncan Carragher sretan je što se uopće rodio. Možda danas nije sretan što mu je otac po rođenju između imena i prezimena uglavio imena Gordona Leeja i Duncana McKenzieja, koji su tada skupljali minute u dresu Evertona, ali James Lee Duncan Carragher sigurno je sretan što se rodio.

Od spine bifide na kraju nije bilo ništa, no daleko od toga da problema nije bilo. Šest tjedana vodio je neizvjesnu bitku za život jer je rođen s utrobom izvan trbušne šupljine. Kirurški zahvati i otpornost koju će pokazati i kasnije u životu izvukli su ga iz prvog pravog životnog iskušenja, koje mu je u sjećanje ostavilo ožiljak i lišilo ga – pupka.

Sedam godina kasnije Jamie Carragher ležao je na krevetu i plakao.

Slušao je kako mu otac Philly čita lekciju koju će zapamtiti do kraja života i gorkim je suzama dodatno natapao već mokri dres Merton Ville, u kojem se samo pola sata ranije po neviđenom pljusku i hladnoći nadigravao s dvije ili tri godine starijim dječacima.

Poput školarca koji se misteriozno razboli na dan kada je najavljen test iz matematike, ni Jamieju se toga hladnog, kišnog, zaleđenog dana nije igrao nogomet. "Odglumit ću ozljedu. Morat će me zamijeniti, a zatim ću otići kući i utopliti se", uvjeravao je sebe nestašni dječak dok je čekao prvu priliku da plan provede u djelo.

Nakon prvog kontakta s protivničkim igračem Jamie se u bolnom grču bacio na travnjak, za umjetnički dojam dodao okret ili dva po ledenoj površini, možda i poneku suzu, ali svoga oca nije uspio prevariti. Philly Carragher bez riječi je utrčao u teren, zgrabio sina za dres, odvukao ga u automobil i odjurio kući.

Jamiejevom sobom nekoliko su minuta letjele mokre i blatne kopačke i druga sportska oprema, no još važnije od toga – letjele su iskrene riječi koje će obilježiti njegovu karijeru. Kiša na nogometnom terenu odjednom se doimala poput toploga tuša, jer otac mu je nedvosmisleno poručio kako neće dopustiti da jedan Carragher bude takva kukavica, te kako mora naučiti vrijednost ponosa i znati se nositi s teškim okolnostima.

Možda je u tom trenutku i mrzio svoga oca, ali bila je to prva i posljednja ozljeda koju je u karijeri odglumio.

I noga u stražnjicu je korak naprijed, kaže stara izreka, a Jamie Carragher toga je kišnog dana naučio kako talent bez karaktera ne jamči uspjeh. Vrijednosti koje su u njega usadili roditelji već u najranijem djetinjstvu utkao je u temelje divljenja vrijedne karijere u jednom od najvećih nogometnih klubova svijeta.

Sedam stotina dvadeset i četiri utakmice kasnije Jamie Carragher je u dresu Liverpoola osvojio sve što se osvojiti može, prazno će mu jedino ostati mjesto namijenjeno medalji pobjednika Premier lige. Kao vjerni i uz Stevena Gerrarda jedan od najcjenjenijih vojnika Redsa triput je podizao Liga kup, a po dva puta FA kup i Community Shield. Najveće je uspjehe pak upisao na Starom kontinentu: dva Superkupa i jedan naslov pobjednika Kupa Uefe zasladio je i trofejem Lige prvaka.

"Bila je privilegija i čast nastupati za ovaj klub kroz tako dugo razdoblje. Svoje povlačenje odlučio sam objaviti sada jer ne želim menadžera opterećivati novinarskim pitanjima kad sam već odlučio što ću učiniti", dvadeset i tri godine nakon što je kao dječak nečujno zakoračio na sveto tlo Anfielda, jednako tiho i bez pompe Jamie Carragher najavio je odlazak broja 23 (kakve li simbolike), odbivši bilo kakav dodatni komentar.

Kada krajem svibnja i posljednji put odjene dres Liverpoola znat će da je otišao pod svojim uvjetima i da je potkraj karijere natjerao i sumnjičavce da se zapitaju odlazi li prerano. Premda su ga mnogi, pa i Brendan Rodgers, već otpisali i zacementirali na klupu, Carragher se vratio i nastupima protiv Norwicha, Arsenala i Manchester Cityja pokazao da bez obzira na okolnosti i poteškoće, karakter i čvrsta vjera u ono što se čini ispravnim moraju pokazati rezultate.

Nema sumnje da će mu vrata Anfielda i nakon okončanja karijere zauvijek ostati širom otvorena, a navijačima Liverpoola i poklonicima engleskog nogometa ostaje ostavština jednog od najvećih koji su nosili crveni dres.

Uz smijeh ćemo se sjećati momka koji je svojim scouserskim naglaskom i profesore engleskog jezika dovodio do ludila, sjećat ćemo se njegova smisla za humor, a nekadašnji suigrač Rigobert Song vjerojatno neće zaboraviti klizeći start i ozljedu koju je zaradio na treningu jer se usudio nasmijati na Carragherov poziv u reprezentaciju.

Prije svega, osjećat ćemo ponos i privilegiju što smo dijelili generaciju s posljednjim primjercima rijetke vrste nogometnih profesionalaca, Ryanom Giggsom, Paulom Scholesom, Stevenom Gerrardom i – Jamesom Leejem Duncanom Carragherom.

Kako zbog kratkih rukava ostati kratkih rukava

Teško je ne primijetiti kako bi kolumna o Jamieju Carragheru dodatno profitirala da je Liverpool kojim slučajem u ponedjeljak nastavio s nizom uspješnih rezultata i očekivano na krilima dobrog raspoloženja napunio mrežu West Bromwich Albiona.

Osim što bih rečenicu u kojoj stopera Redsa hvalim za dobre nastupe protiv Norwicha, Arsenala i Manchester Cityja mogao produžiti za još jedan klub, ne bih se morao već na početku pregleda zbivanja proteklog kola narugati Liverpoolu.

Doista nije lako biti navijač Liverpoola, gledati kako klub na sastavne dijelove rastavlja aktualnog prvaka i pukom nesrećom po imenu Pepe Reina gubi dva već osvojena boda, da bi potom u utakmici protiv devetoplasirane momčadi promašio stotinu prilika i jedanaesterac i u završnici izgubio prilično glatkim rezultatom 0:2.

Kolegi novinaru, koji je kao navijač Liverpoola već naviknut na slične raspade sustava, priznao sam kako sam u prošlom izdanju kolumne imao namjeru predvidjeti ovakav rasplet događaja i svojom suprotnom prognozom donijeti pobjedu Redsima.

Osobno sam uvjeren da bi Gerrard u tom slučaju udarac s bijele točke pretvorio u pogodak, a susret završio s 3:0 u korist domaćina. Međutim, u zadnji sam se tren predomislio, pa ako želite nekoga kriviti za poraz – krivite mene.

Da stvari ipak mogu biti i gore dokazao je branitelj naslova Manchester City, koji je u Southamptonu odigrao utakmicu nalik humorističnoj seriji kojoj je nedostajao jedino smijeh publike, onaj koji nas diskretno podsjeća da se sada valja nasmijati.

Da se razumijemo, Southamptonu treba dati pune zasluge za pobjedu koja je mogla biti i uvjerljivija. Sveci pod vodstvom Mauricija Pochettina pokazuju neko novo lice, koje je i Manchester United prije dva tjedna moglo stajati bodova na Old Traffordu.

Crveni vragovi iz te su se utakmice i rijetko viđene kanonade prema Davidu de Gei nekako izvukli sa sva tri boda, no to nije pošlo za rukom i njihovim susjedima, koji su nas na stadionu St. Mary's počastili i cirkuskom predstavom.

Pitate li bivšeg vratara Cityja Joea Corrigana što je pošlo po zlu, on će vam spremno odgovoriti da je problem u – šminki. Naime, ako dosad to niste primijetili, Joe Hart je jedan od onih vratara koji se mršte na spomen dugih rukava, pa svaku priliku koristi da bi ih zafrknuo do lakta, a u tom grmu i leži zec.

"Joe je briljantan vratar, ali jednostavno ne mogu razumjeti i nitko mi nikada nije objasnio zašto neki vratari uz tako glatke i klizave moderne lopte svejedno nose kratke rukave", pitao se Corrigan, pa se sad pitamo i mi.

"Na rukama nose moderne nove rukavice presvučene posebnom gumom, a onda između rukavica i majice ostavljaju golu kožu što stvara još jednu klizavu površinu. Ako dobro pogledate, lopta je u Southamptonu pogodila Harta baš ondje gdje ruke nisu pokrivene dresom", dodao je Corrigan.

Na svakome od vas ponaosob ostaje odluka je li City izgubio zbog kratkih rukava ili je kratkih rukava ostao iz nekih sasvim drugih razloga, no činjenica je da sada, 12 kola prije kraja za Manchester Unitedom zaostaje punih 12 bodova i za obranu naslova bit će mu potrebno mnogo veće čudo od onog prošlogodišnjeg.

"Teško je igrati sa samo dva ili tri raspoložena igrača", vapio je raščupani Roberto Mancini po završetku utakmice i dodao kako je sada teško biti optimist, procijenivši izglede svoje momčadi za obranu naslova na oko deset posto. Neke kladionice se doduše ne slažu s njim, pa su već sada, tri mjeseca prije kraja sezone, isplatile dobitak onima koji su svoj novac stavili na Manchester United.

Ako je netko imao snage, znanja i mogućnosti stati na put Crvenim vragovima i isplatu odgoditi za neko buduće kolo, tada je to bio Everton, koji je između ostalog i prošle sezone bio jedan od glavnih krivaca što je titula umjesto na Old Trafford otišla na Etihad.

Ove godine ipak iznenađenja nije bilo, Phil Neville je pukom slučajnošću i nipošto zbog emocionalne pripadnosti svom bivšem klubu uporno zaboravljao ostati u liniji sa svojom obranom, te na koncu napokon dopustio Robinu van Persieju da izbjegne ofsajd-zamku i zapečati pobjedu i nova tri boda.

Dobro raspoloženoj publici na Old Traffordu dodatan je razlog za slavlje dao i Ryan Giggs, koji je pogotkom za 1:0 nastavio nevjerojatnu i jedinstvenu tradiciju postizanja pogodaka u baš svakoj sezoni Premier lige od njezina začetka. Premda u četrdesetoj godini života, čudesni Velšanin oduševljava svojim zalaganjem i profesionalnim pristupom, a u svima nama koji nakon stotinu pretrčanih metara pišemo oporuku i opraštamo se od ovozemaljskog svijeta budi zavist svojom fizičkom spremom.

Jednoga dana, kada budemo stari(ji) i nemoćni(ji) jamačno ćemo se sa sjetom prisjećati dana kada je Ryan Giggs trčao nogometnim terenima, a uspjehe poput njegovih ili onih Scholesa, Gerrarda i Carraghera cijeniti više nego što ih cijenimo danas.

A sjećate li se vremena kada smo na ovom istom mjestu zbijali šale s Garethom Baleom? Sjećate li se kako smo se rugali Tottenhamu jer nije uspio pobijediti u čak 24 uzastopne utakmice u kojima je u sastavu bio i leteći sunarodnjak Ryana Giggsa? Usporedbe radi, pokušajte danas zamisliti momčad Tottenhama koja pobjeđuje ili igra dobro ako u njoj nema Garetha Balea!

Ni prvi ni zadnji put da je Engleski pacijent "promašio ceo fudbal", reći ćete i biti u pravu, no bilo kako bilo, Gareth Bale Albion i ovoga je tjedna na krilima velškog Ronalda došao do pobjede i čvrstog zagrljaja četvrtog mjesta, uz pismo namjere kako ne bi imao ništa protiv trećega, ako se Chelseaju baš ne ide izravno u Ligu prvaka.

Zaista je impresivan napredak Balea u ligi koja rijetko oprašta pogrešne korake i nema vremena za one koji joj se ne mogu prilagoditi. Gary Neville neki je dan u najavi Unitedova susreta s Realom Cristiana Ronalda proglasio monstrumom i nasilnikom koji se hrani slabostima obrambenih igrača, a ako na svijetu postoji nogometaš koji u ovom trenutku fizičkom spremom, tehnikom i proždiranjem slabosti obrambenih igrača, pa i savršeno plagiranim revolveraškim stavom i stilom izvođenja slobodnih udaraca nalikuje na velikog Portugalca, tada je to Gareth Bale.

Bit će interesantno pratiti nastavak Baleove karijere, kao i već spomenutu bitku za treće mjesto, koje zasad iz svojih ruku ne namjeravaju ispustiti nogometaši Chelseaja. Stručni stožer još uvijek aktualnog europskog prvaka dobro je skautirao Wigan, a brošura s pripremom za utakmicu na kraju je dospjela i u javnost, pa sada svi znamo što asistenti Rafe Beniteza misle o pojedinim igračima Wigana, tko se šlepa, tko se ne zna braniti, a od koga vreba opasnost.

Londončani su gostima utrpali četiri komada, od kojih nijedan nije djelo Fernanda Torresa, ali je zato još jednom svoje mjesto među strijelcima našao Frank Lampard i približio se izjednačenju klupskog rekorda u vlasništvu Bobbyja Tamblinga na samo četiri pogotka, ali i trenutku kada će zauvijek zaključati svoj ormarić u svlačionici londonskog kluba.

Koliko utjecaja na klupsku i igračku politiku ima menadžer Chelseaja najbolje je pokazao kratki intervju s Rafom Benitezom po završetku utakmice s Wiganom. Na pitanje novinara odlučuje li o tome hoće li Lampard dobiti novi ugovor ili ne, Benitez se kiselo nasmiješio i uzvratio protupitanjem: "A što vi mislite?"

Hoće li Lampard prije ući u povijest kao prvi strijelac Chelseaja ili će ga se Chelsea prije toga uspjeti riješiti pokazat će sljedećih nekoliko mjeseci. Mi ćemo za to vrijeme Lampardov učinak pratiti uz dijagram prikladnog imena – Thank Lampard.

Sudačka nadoknada

Svi oni koji Engleskog pacijenta smatraju tiraninom koji poklonjeni medijski prostor koristi za bezočnu promociju Manchester Uniteda, na račun svih ostalih klubova osim Swanseaja, Hull Cityja, Wolverhamptona i Blackpoola, vjerojatno su u pravu, no sada će doći na svoje. Naime, namjeravam se narugati Robinu van Persieju.

Ubojiti Nizozemac u utakmici s Evertonom ispao je Torres i uspio promašiti ono što se promašiti ne može, iako se i ovdje Phil Neville potrudio ostati iza obrambene linije. Svi oni koji smatraju kako sam se Van Persieju upravo narugao na račun Torresa, također su u pravu.

Jednako tako, u pravu su i oni koji naslućuju kako slijedi video u kojemu glavnu ulogu igra upravo Torres. Shvativši kako u nogometu za njega ima sve manje strpljenja, nekoć opasni, a danas pripitomljeni španjolski napadač u potrazi je za novim angažmanima koji od njega neće zahtijevati da u redovnim i pravilnim razmacima razveseljava mase postizanjem pogodaka.

Kuhinjske su se avanture pokazale logičnim korakom u nastavku karijere, pa je Torres nogometna vrata zamijenio onima od pećnice. Niste li se dovoljno zabavili prizorima iz originalne reklame, predlažem da pogled bacite na maštoviti remake u režiji pacijenata s Talksporta.

Pratite li kolumnu duže od tjedan dana, jamačno se sjećate pauze koju si je uzeo Jason Puncheon kako bi na dvije i pol minute usred utakmice nestao s terena i otrčao na WC. Navijače nije mogao prevariti, pa su ga dočekali prigodnom pjesmom, a da je taj događaj još uvijek u živom sjećanju Southamptonova veznjaka pokazao je trenutak iz utakmice s Manchester Cityjem.

Ne, nije ga ponovno potjeralo, već je po postizanju vodećeg pogotka za Svece otrčao do korner zastavice i proslavio ga – brisanjem stražnjice. Otmjeno, nema što.

Nogometaši Liverpoola u ponedjeljak su u utakmici s West Bromwich Albionom umjesto uobičajenog logotipa na dresu nosili natpis "Seeing is Believing", što je ime dobrotvorne inicijative klupskog sponzora za borbu protiv sljepoće u zemljama u razvoju.

U sklopu promocije u poluvremenu utakmice organiziran je zabavni program tijekom kojeg su neke od Liverpoolovih legendi u dresu Jamieja Carraghera s povezom na očima izvodile jedanaesterce. Jedan od navedenih velikana bio je i Robbie Fowler, koji je postavio loptu na bijelu točku, a zatim…

Nije samo Robin van Persie zaslužio svoje mjesto među kandidatima za promašaj sezone. Andreas Weimann se u utakmici s West Hamom našao u prilici kakvu je samo poželjeti mogao, no neobjašnjivo njegov je udarac odsjeo pored gola.

Na Weimannovu sreću i na sreću Aston Ville taj se promašaj ipak nije pokazao kobnim, jer Villa je napokon upisala pobjedu, premda je u završnici utakmice postigla autogol i učinila sve kako bi Čekićarima poklonila barem bod.

Swanseajev napadač Michu, u slobodno vrijeme i mjerna jedinica za transfer, proteklog je vikenda svoj ionako impresivan portfelj pojačao s još dva pogotka. Iako svoje pogotke uobičajeno proslavlja neobičnim pokretom dlana, drugi pogodak u mreži u mreži Queens Park Rangersa potaknut navijačem s tribina odlučio je proslaviti uz neobičnu dozu energije i agresivnosti.

Prije nego predugačkom kolumnom svojih četvero čitatelja natjeram na neobičnu dozu agresivnosti, oprostit ću se od vas ljestvicom najboljih pogodaka kola. Smjestite se potom udobno uz male ekrane i svjedočite demoliranju Primere od strane Premier lige, a mi smo ponovno zajedno nakon sljedećeg prvenstvenog kola, za dva tjedna.