Financijski i igrački limit - dvije stvari koje europski nogomet mora hitno uvesti

Financijske fondacije, šeici, oligarsi, zrakoplovne kompanije (uglavnom arapske), mecene dubokog džepa za koje nitko prije nije čuo. Europski nogomet probio je sve barijere zdravog financijskog razuma, a nabacivanje desecima i stotinama milijuna eura kao da je novac iz Monopolyja postalo je svakodnevno štivo sportskih stranica. Od cifri kojima se barata počela se lediti krv u žilama.

Iz institucija Europske unije počeli su stizati sve oštriji tonovi glede nogometnog tržišta novca koje više-manje nitko ne uspijeva kontrolirati. Pokušava UEFA, nešto malo i FIFA, ali ni jedan pokušaj uspostavljanja nekakvog zdravog razuma dosad nije naišao na plodno tlo. Bogati su jednostavno - prebogati. Automatski i premoćni. Automatski i - nedodirljivi.

Bez obzira što svi ljubitelji nogometa uživaju u spektakularnim dvobojima u "atomskom nogometu" iz tjedna u tjedan, ovakvo stanje je dugoročno - neodrživo. Ljudima će prije ili kasnije dosaditi gledati uvijek iste klubove i uvijek iste derbije, a klubovi će prije ili kasnije morati pronaći realan izvor financiranja i realan rang tržišnog poslovanja. Netko će nekad i negdje ipak morati podvući financijsku crtu iznad koje se više neće moći ići.

Često se vuku paralele između europskog i američkog sportskog sustava koji je u velikoj mjeri različit. Logično, razlika između države (SAD) i kontinenta (Europa) je u mnoštvu detalja koje je nemoguće preslikati s jedne na drugu stranu. Stvari poput drafta ili zatvorenog sustava natjecanja u Europi je nemoguće provesti. Ima, međutim, i puno onih koje bi se mogle preslikati i po čemu su Amerikanci daleko odmakli Europi.

Sve ovo što je zadnjih godina zahvatilo (uglavnom) europski nogomet najjača kapitalistička sila svijeta je proživjela prije nekoliko desetljeća. Bogataše koji su kupovali klubove i od njih činili svoje "igračke" Amerikanci su prilično uspješno "ustrojili". I to prvenstveno zbog toga što su vrlo brzo shvatili kako financijski monopol manjeg broja bogataša i njihovih klubova ubija sportsku zanimljivost. A to za dugoročnu posljedicu ima - pilanje grane na kojoj se sjedi.

Stoga svi profesionalni američki sportovi imaju strogo propisane financijske uvjete, pri čemu je Salary Cap temeljni i najvažniji akt borbe za sprječavanje ičijeg monopola. U ovisnosti o sportu to ograničenje trošenja je tvrđe ili mekše, ali svugdje postoji.

Primjerice - Salary Cap u NBA ligi smatra se mekšim, jer omogućava probijanje brojke od 58 milijuna dolara koliko svaki od 30 klubova smije potrošiti za plaće u sezoni 2012/13. Većina klubova svoje igrače plaća više od 58 milijuna, međutim - za svaki dolar kojeg plate igračima iznad te brojke - dodatni dolar plaćaju ligi. A to baš i nije jeftino.

NBA je tako ostavila prigodu bogatima da budu bogati i da to pokažu. Ali će to svoje bogatstvo i platiti. "Porez na luksuz" omogućava (pre)bogatim vlasnicima klubova da izađu iz propisanih okvira ako to baš žele, ali u konačnici donosi ogroman novac ligi, slijedom toga i klubovima s kojima se dijeli profit na kraju financijske godine. Pa od luksuza kojeg plaća bogati i rastrošni gazda Los Angeles Lakersa ili New York Knicksa koristi na koncu imaju i Cleveland i Memphis.

Iz nogometnih krugova sve se češće čuje priča o nužnosti uvođenja "financijskog fair-playa" (iako je naziv apsurdan, jer tu nema nikakvog fair-playa) kako u plaćama, tako i u transferima. S obzirom da elitni europski klubovi dolaze iz različitih država i liga, postoji samo jedna jedinstvena organizacija koja bi mogla unificirati pravila njihovog financijskog ponašanja. UEFA.

Problem je, međutim, što i Uefi nad glavom visi "mač" kojeg su zajedničkim snagama podigli udruženi najbogatiji klubovi Europe. S porukom: "Vi nas ograničite, mi ćemo otići". Scenarij kojeg je već doživjela europska klupska košarka s privatnim Ulebom.

Ni nogometna prijetnja nije besmislena, jer ti klubovi imaju jedan prilično moćan argument na svojoj strani. Argument koji je kroz čitavu povijest čovječanstva uvijek odnosio sve najveće pobjede. Novac. Puno njega. I njime su navikli rješavati probleme.

Teško je danas Realu, Barceloni, Manchesteru (bilo kojem) ili Chelseaju rastumačiti kako je bolje za njih da troše manje. Kako njihov monopol prijeti uništavanjem nacionalnih liga u kojima drastično pada zanimanje za "ostale" utakmice. Kako je bolje za nogomet da dio novca kojeg bacaju na preplaćene zvijezde preusmjere u proizvodnju. Kako je njihov financijski monopol dugoročno opasno ugrozio nogometna izvorišta i rasadnike.

Ne treba onemogućiti onima koji žele trošiti više nego drugi - da to i učine. Ali zašto ne uvesti institut sličan "porezu na luksuz" kakvog ima NBA? Neka Roman Abramovič, Šeik Mansour, Florentino Perez ili Nasser Al-Khelaifi grabe duboko u svoj džep kako bi ojačali svoje klubove - ali neka od toga onda koristi ima i globalna nogometna slika. Neka se taj "porez na luksuz" iskoristi kako bi preživjeli i oni na nižim razinama nogometnog "hranidbenog lanca", bez kojih ne bi bilo ni onih iznad.

Pet ili šest najbogatijih europskih nogometnih klubova na svojim platnim listama ima po pedesetak igrača. A na terenu ih može biti samo 11. Koliko samo talentiranih i kvalitetnih nogometaša propadne sjedeći na klupama tih klubova? Koliko ih samo ti klubovi kupe isključivo zato da ih ne bi kupio netko od konkurencije?

To je drugi detalj koji je nužno što prije propisati. Ograničiti broj igrača po klubovima. U NBA ligi svaki klub u svakom trenutku na svojoj platnoj listi može imati 15 igrača. Ni jednog više. I ako se baš "zapale" za nekoga moraju se najprije pobrinuti da se jednoga riješe. Da nije tako - zar ne bi Lakersi ili Knicksi mogli imati po 30 igrača u svojim "štalama", držati ih na klupi ili na tribinama kad i ako im zatrebaju? Mogli bi, ali čelnici lige su svjesni da to u široj slici za ligu, a slijedom toga i za klubove - nije pametno.

Ima li nekoga tko će i bogatim vlasnicima nogometnih klubova pokazati "širu sliku"?

Real i Barcelona upravo zbog svoje financijske moći (koja itekako ima "rupe" u pozadini i milijunske minuse) već su učinili španjolsko prvenstvo nezanimljivim. Manchester United, City i Chelsea to su već učinili s engleskim, PSG će to vrlo vjerojatno učiniti s francuskim. Samo se Nijemci uspijevaju koliko-toliko obraniti od monopolizacije, bez obzira što i tamo Bayern financijski visoko strši. Ali tamo još uvijek prvaci uspijevaju postati i Werder i Stuttgart i Wolfsburg i Dortmund.

Zgodno je vidjeti kako su gazde milanskih giganata Silvio Berlusconi i Massimo Moratti postali najgorljiviji zagovornici "financijskog fair-playa". O njemu nisu razmišljali dok su i sami bacali milijune na sve strane, ali kad je stigla kriza i kad su bili prisiljeni svoje "igračke" uputiti nekim drugim smjerovima, onda su se sjetili kako bi bilo zgodno uvesti financijska ograničenja. Ipak - bez obzira na motive, njihova moć i ugled sugeriraju da bi se nešto konačno moglo početi micati u tom smjeru.

Neke financijske okvire europski će nogomet jednostavno morati uvesti. Kako i gdje - pitanje je strategije, snage i veličine kompromisa koji će se pritom morati poduzimati. Ali bez toga će puhanje nogometnog balona prije ili kasnije doživjeti eksploziju koja će ostaviti trajne posljedice. Možda i nepopravljive.