Sve je lakše kad si mlad

Dvije stvari. Jasenko Houra po svemu sudeći nikada nije bio mlad, a ako i jest mogao bih jamčiti da nije pretrpio značajniju ili po život opasnu ozljedu. Tvrdnja da mladome čovjeku svako odijelo dobro stoji može samo do suza nasmijati svakoga tko je nekad davno imao prilike svjedočiti prizoru Engleskog pacijenta u takvoj odjevnoj kombinaciji.

Jednako tako, Houra vjerojatno nikada nije potiljkom provjeravao oštrinu ruba školske klupe, pa nije poput potpisnika ovih redaka težinom ozljede na licima školskih kolega i nastavničkoga zbora ocrtavao reakciju poput one Eduardovih suigrača, dok je hrvatski reprezentativac na tlu St. Andrewsa dvojio ima li još nogu ili ne.

Premda bi ta ista rana jednako boljela danas kao što je boljela i tada, spreman sam oprostiti poznatom skladatelju jer je u pjesničkoj slobodi možda i zaboravio kako bi istini puno bliža bila tvrdnja da je sve lakše kad si mlad i da odijela uglavnom bolje stoje, ako zbog ničega drugoga, tada zbog manjeg obima struka.

Dok vi razmišljate kako bi poznata pjesma zvučala da joj stihovi glase "sve je lakše dok si mlad", dopustite nekoliko mudrih riječi. Jer koliko god se danas divili svom naponu snage, britkome umu, pogledu bez bora i energiji kojom se probijate kroz dan, dopustite da vam iz iskustva kažem kako će jednoga dana svanuti jutro kada od ustajanja na lijevu nogu ne morate strahovati, jer svaka od dvije koju posjedujete postat će lijeva.*

* (statistike govore da 10 posto svjetskog stanovništva čine ljevaci, pa 10 posto čitatelja ove kolumne molim da na spomen lijevih nogu za potrebe razumijevanja ingenioznog humora svaki lijevi ekstremitet zamijene desnim)

Iz perspektive čovjeka kojemu oporavci od zabave danas traju dvostruko duže nego što je zapravo trajala sama zabava i kojemu sedam sati ujutro nije vrijeme dolaska kući, nego vrijeme ustajanja iz kreveta, dopustite da s punom odgovornošću ustvrdim da je Ryan Giggs čudo prirode, medicine i - nogometa.

Dok su Prljavom kazalištu zbog jeftina populizma i koketiranja s glazbenim smjerovima u kojima im nije mjesto muze odavno s gnušanjem raskinule ugovor, na Kazalištu snova poznatom i kao Old Trafford sinoć smo na neki način svjedočili nogometnoj povijesti. Ne zato što je Giggs postao prvi čovjek koji je u svojoj karijeri zabilježio 1000 nastupa za klub i domovinu, jer to nije, već zato što nije vratar, zato što je to učinio u daleko uglednijem društvu i jačoj konkurenciji od ostalih članova kluba tisuću, ali i zato što bi nažalost mogao biti - posljednji.

Alex Ferguson možda je fantastičnom Velšaninu pokvario savršenu priliku da svoju tisućitu natjecateljsku utakmicu obilježi na isti datum kada je upisao i svoju prvu. Izostavio je Giggsa iz subotnjeg sastava za utakmicu s Norwichem i posjeo ga na tribinu, usput zeznuvši i ekipu BBC-ja koja je već pripremila poseban materijal za tu prigodu.

Netko drugi na takav bi se potez menadžera možda i naljutio, poput mlađahnih djeva koje pred ogledalima u kupaonici izigravaju patke napućio bi usnice i polirao svoj ego, no sitnice o kakvima je riječ teško mogu pokvariti dan jedinstvenog Velšanina, a ponajmanje baciti sjenu na sve ono što je u karijeri postigao.

Od žestokog prekršaja Davea Watsona koji mu je za dobrodošlicu 1991. godine rasjekao koljeno, pa do veličanstvenog ogleda s madridskim Realom 2013. godine, Giggs je u dresu Manchester Uniteda upisao 932 nastupa, a tome dodao 64 nastupa za Wales i četiri u olimpijskom dresu Velike Britanije.

Najstariji je igrač koji je ikada postigao pogodak u Ligi prvaka, natjecanju koje je osvajao dva puta, a svemu tome dodao je četiri FA kupa, četiri Liga kupa i čak tucet naslova prvaka Engleske, uz vrlo velike izglede da će podići i trinaesti. Čak i onda kada su mu naslovi izmicali iz ruku, Giggs je postizao pogotke. U karijeri ih je uknjižio 109, a usput postao i zauvijek će ostati jedini igrač koji je u svakoj od dosadašnje 21 sezone Premier lige postigao barem jedan pogodak. I na tome ne namjerava stati.

Iako će ove godine proslaviti 40. rođendan, Giggs je produžio ugovor s Unitedom na još jednu, ukupno 24. profesionalnu sezonu, u kojoj će još jednom prezentirati jedinstvenu sposobnost adaptacije na izazove koje sa sobom nosi najbrža i najzahtjevnija nogometna liga svijeta. Premda nas stereotipi, a u slučaju Engleskog pacijenta i pogled na vagu, ogledalo ili krvnu sliku, svakodnevno uče da Giggsove vratolomije u toj dobi ne bi trebale biti moguće, sljedeće ćemo sezone ponovno uključiti televizor i diviti se potezima igrača zbog kojeg se i najsloženiji nogometni potezi doimaju jednostavnima.

"Nikada više neće biti igrača kao što je Ryan Giggs", kazao je jednom prilikom njegov bivši suigrač i kapetan Uniteda Gary Neville. Premda nikada nije bio svestran niti vješt poput Lea Messija ili snažan i ubojit poput Cristiana Ronalda, četvrt stoljeća aktivnog sudjelovanja u uspjesima jednog od najvećih klubova svijeta jamstvo je da će ostati zapamćen rame uz rame s njima.

Premda zbog skandala iz privatnog života i posljedičnog razvlačenja po tabloidima od britanske kraljice vjerojatno s pravom nikada neće biti nagrađen viteškom titulom, jednoga dana, kada proverbijalne kopačke konačno zakvači o famozni klin, ne mora strahovati za budućnost. Prvi je i zasad jedini nogometaš svijeta koji je za vrijeme igračke karijere, uz sve obveze koje sa sobom nosi igranje za veliki klub, položio sve ispite i ponosni je vlasnik Uefa B, Uefa A i Uefa Pro licenci.

Dok će Engleskom pacijentu sljedeće godine školarci početi ustupati svoje mjesto u javnom prijevozu, a prijatelji nazivati za vrijeme Dnevnika i razgovor počinjati pitanjem "jesam li te probudio", Velšanin iz naše priče i sljedeću sezonu na Kazalištu će snova demantirati Prljavo kazalište. Jer mnogo toga možda i jest lako dok si mlad, no ako ti je ime Ryan Giggs, na pragu četrdesetih doima se još lakšim.

Turske najezde i kineski zidovi

Na moju, ali i Giggsovu nesreću, niti čudesne bioničke sposobnosti, niti kostur od adamantija, niti sve specijalne moći velikog Velšanina nisu bile od pomoći u sinoćnjoj utakmici protiv madridskog Reala. Večer koja je trebala biti jedna od većih u Giggsovoj karijeri sumnjivom je privatizacijom prešla u vlasništvo turskog djelitelja pravde kojemu je baš sinoć ponestalo zaliha pravde za diobu po travnjaku.

Cuneyt Cakir posljednjih je pet crvenih kartona zalijepio u lice igrača koji igraju za engleske klubove, pokazala je kasnija analiza. Je li ovdje riječ o tome da mu engleski doručak teško sjeda na želudac, jesu li mu u čaj prije utakmice bez pitanja i dozvole kapnuli i malo mlijeka ili još uvijek zamjera Engleskom pacijentu što potječe iz grada koji je jednoga dana na svojim zidinama zaustavio tursku najezdu?

Bit će da je ovo zadnje, pa mu poručujem: "nećeš, razbojniče", jer utvrda i dalje stoji. Doduše, potrebna joj je malo temeljitija obnova, no i takve će zidine bez problema zaustaviti one koji snove ruše običnim kartonima. Kako ni obično Ligi prvaka u ovoj kolumni ne posvećujemo značajniji prostor, ovdje ćemo i ovoga puta stati.. Red je tek da odgovorim na dva najčešće od sinoć postavljana pitanja: 1) jesam, živ sam; 2) sve su šalice na broju, premda je jednoj prijetio sastanak s kontaktnim ljepilom.

Posvetimo se mi, dakle, zbivanjima u engleskom prvenstvu. U 28. kolu odigran je derbi toliko ozbiljan, vatren i ljut da je radi njega očišćen čitav nedjeljni raspored, kako bi poklonici dobroga nogometa imali dovoljno vremena da se za utakmicu pripreme, a navijači Arsenala dovoljno vremena da nakon poraza pronađu unutarnji mir.

Jesu li ga doista pronašli, pitanje je za svakog od navijača ponaosob, no prvi put nakon 18 godina polako postaje jasno da Tottenham ima momčad koja će sezonu završiti na boljoj poziciji od Arsenala. Jasno, pričali su o tome Spursi i uoči utakmice, no jezikom su znali mahati i prije, pa ga potom pregristi tamo gdje je bitno: na terenu.

Ovoga puta jezik je pregrizao Arsene Wenger jer njegove procjene kako ima dovoljno kvalitetnu momčad opasno prijete postati iluzijama zbog kojih će mu liječnik specijalist prepisati odgovarajuće tablete. Arsenal je i u nedjelju po mnogočemu pokazao da mu nedostaje kvalitete u obrani, oštrine i opasnosti u napadu, a srednji su red mediji uglavnom zaboravili analizirati, kako se ne bi previše zamjerili Jacku Wilshereu, veznjaku na čijim leđima počiva budućnost engleskog nogometa.

Duple je kritike zato pobrala obrana Topnika, odnosno njena izvedba koja je pred očima živog i zbog ovakvih stresova sve manje zdravog Stevea Boulda nalikovala slapstick komediji. Šaljivi su ljudi dodali kako se iz svemira na zemlji mogu razaznati samo dvije stvari: Kineski zid i rupe u Arsenalovoj obrani. Što je zapravo besmislica, jer svi znamo da se Kineski zid zapravo ne može vidjeti iz svemira.

Već smo se znali rugati okretnom momentu Pera Mertesackera, koji u njegovom slučaju valja zvati okretnom minutom, jer dok gorostasni njemački reprezentativac promijeni stranu svijeta prema kojoj želi gledati, mnoge bake prođu s kolačima, a prošverca se i poneki Aaron Lennon i Gareth Bale.

Upravo o ovom potonjem mnogo je zbora bilo uoči utakmice, jer u zadnje vrijeme ima bezobraznu naviku baš svakome protivniku tresti mrežu. Dok je uvodne minute trčao bez cilja spremao sam se proglasiti ga precijenjenim promašajem i igračem za male utakmice, a onda je i ovome protivniku zatresao mrežu.

Kad je to isto samo minutu kasnije i na gotovo isti način učinio i Aaron Lennon, došao sam do tri zaključka: 1) Arsenalova obrana ne uči na pogreškama; 2) Arsenalova obrana je oksimoron i 3) Arsenal će teško ove godine do Lige prvaka. Istina, vratili su se Topnici djelomično u utakmicu, dali su naslutiti i kako bi mogao doći i do boda, no s druge su strane u svome Szczesnystercu mogli i teže stradati.

Najzadovoljniji nakon derbija mogli su biti neutralni promatrači, koji su imali prilike uživati u strašno uzbudljivoj utakmici, bez popratnog živciranja, no zadovoljan može biti i Andre Villas-Boas. On se prema tvrdnjama medija nekim čudom opet sjetio svega onoga što je znao o trenerskom poslu dok je bio u Portu, a što je zaboravio za svoga boravka u Chelseaju ili u prvih šest-sedam kola u Tottenhamu. Od nedjelje opet se zaslužuje zvati trenerom, barem do prvoga niza od dva poraza.

I na kraju, spomenimo i to da je u čast Tottenhamove pobjede Google poslao svoj satelit iznad sjevernog Londona kako bi po završetku utakmice snimio fotografiju toga dijela glavnog engleskog grada.

U ovo doba, sljedeće godine…

Dok Robin van Persie prolazi kroz dosad nezabilježenu golgetersku krizu u dresu Manchester Uniteda, epitet najboljeg strijelca pred nosom mu je drsko odnio Luis Suarez. Nezasitni i hiperaktivni Urugvajac za obrambene je igrače veća napast nego što su to skakavci za poljoprivrednike, pa je protiv Wigana upisao novi hat-trick i ukupni broj prvenstvenih pogodaka ove sezone povisio na 21.

Redsi su već po običaju naprašili protivnika koji je od njih lošije plasiran, pa zadnjih šest prvenstvenih pobjeda izgledaju ovako: 4:0, 3:0, 3:0, 5:0, 5:0, 4:0. Vodeći se tom logikom, valja zaključiti da bi Liverpool u slučaju izbijanja na prvo mjesto bez milosti natrpavao mreže svih preostalih 19 premierligaša i sezonu završio bez izgubljena boda i s omjerom pogodaka od oko 140:0.

Ove sezone do prvoga će mjesta teško stići, no barem su na pravom putu. Dok su pod vodstvom Kennyja Dalglisha prošle sezone u 28 kola osvojili samo 42 boda, ove sezone pod vodstvom Brendana Rodgersa iz isto toliko utakmica skupili su čak 42. Vrijeme je da se posegne za izrekom: u ovo doba, sljedeće godine…

… neće biti Rafe Beniteza na klupi Chelseaja. Tako je barem potvrdio i sam Španjolac u impresivnom govoru kojeg je čuvao sve do prošle srijede, kako bi Engleskom pacijentu pokvario planove i eskivirao postati temom prošlotjedne kolumne. "Ne brinite za mene, na kraju sezone svejedno odlazim", poručio je tada navijačima, ne dodavši: "uz odštetu, kako to već i jest običaj ovdje."

Nabrojio je trofeje s kojih mu spremačica mora brisati prašinu i kazao kibicima neka podrže momčad, a ne gube vrijeme na transparente. Navijači su Beniteza pozorno saslušali, a zatim pred susret s West Bromwich Albionom (kojeg je Chelsea dobio i pobjedom ipak zasladio ružan tjedan) prionuli poslu.

Zasladio se i Harry Redknapp, kojemu su novinari uoči utakmice sa Southamptonom poklonili rođendansku tortu, a on zatim s Queens Park Rangersima upisao pobjedu zbog koje ne valja isključiti snježne padaline i druge vremenske nepogode, pa neka zimskih guma na vašim automobilima još ovaj tjedan.

Redknappu nije bilo dosta što je ne tako davno zajedno sa Southamptonom ispao u drugoligaško društvo, pa brže bolje pobjegao s mjesta nesreće, nego se sada vratio na isti stadion kako bi Svece još jednom povukao u Championship. Da stvar bude gora, pritom je pokvario rođendan Mauriciju Pochettinu, koji je rođen na isti dan.

Sudačka nadoknada

Istekle su i posljednje sekunde regularnog tijeka kolumne, igrat će se još nekoliko paragrafa i nekoliko pripadajućih video zapisa, a počet ćemo derbijem sjevernog Londona, gdje je nepoznat netko u trenutku izvođenja udarca iz kuta odlučio ostati bez svoje užine i Garethu Baleu pokloniti bananu.

Već smo spomenuli da je Wigan u susretu s Liverpoolom popio četiri laka komada, ali Roberto Martinez još uvijek se ne uzbuđuje. "Koji je ono datum? Šesti ožujka? Ima vremena", odmahuje ležerno rukom jer holivudske akcijske završnice kojima redovno bježi iz ralja druge lige ostavlja tek za posljednjih šest-sedam kola.

Da na stadionu DW ipak ima mjesta nervozi pokazali su Emmerson Boyce i James McCarthur, koji u videu inače tumači ulogu fantoma u operi, međusobnom tučnjavom i naguravanjem nakon tko zna koje po redu pogreške u redovima Wigana.

Vjetrenjače su impresivna zdanja, složit ćete se sa mnom. Mogao bih satima ležati na proplanku i promatrati hipnotičke obrtaje njihovih golemih krakova i zamišljati što bi se dogodilo da me nekim slučajem jedan od njih zahvati po glavi.

Matthew Taylor više ne mora zamišljati takav scenarij, u susretu Stoke Cityja i West Hama njega je svojim golemim krakom u pokušaju izvođenja škarica zahvatio Peter Crouch i promptno mu oduzeo svijest.

"Taylor is in discomfort", reče komentator dok je Taylor plovio po oblacima i slinio po Crouchevoj čarapi.

Prije nego čitatelji ovih redaka ostanu bez svijesti, završit ćemo ovotjedno izdanje i posvetiti se pregledu najboljih pogodaka tjedna. Premda se i u ovotjednoj ponudi našlo nekoliko sjajnih pogodaka, nešto slabija ponuda nego u ranijim tjednima dokaz je da ulazimo u završnicu sezone. U njoj se pogoci broje bez obzira na ljepotu i sada je važno samo ugurati loptu u mrežu. Za estetiku ne pitajte!