Pretvorimo brojne male pluseve u jedan veliki: nije ovo ni povijesna, ni utakmica desetljeća

Ušli smo konačno u taj tjedan u kojem će se odraditi prvih 90 minuta nogometnog nadmetanja najboljih reprezentacija Hrvatske i Srbije. Sjećamo se svi onih utakmica u kvalifikacijama za EP 2000., kad su Srbi bili u državnoj zajednici s Crnom Gorom i kad nam je baš Crnogorac Mijatović, uz današnjeg izbornika Srbije Sinišu Mihajlovića, zadavao najviše problema.

I pet godina kasnije, kad su Modrić, Eduardo, Ćorluka i društvo pod vodstvom Slavena Bilića ukrstili koplja s U21 reprezentacijom Srbije i Crne Gore, opet nam je najviše muke zadavao Crnogorac - Mirko Vučinić. No, Crnogoraca više u toj "jednadžbi" više nema. Po prvi put će u velikoj, seniorskoj kvalifikacijskoj utakmici svoja koplja ukrstiti Hrvati i Srbi. I oni koji se takvima osjećaju.

Teško je, gotovo nemoguće maknuti jednu sportsku, nogometnu utakmicu od svih ostalih "repova" koji već desetljećima prate odnose između dvije republike, dvije države, dvije nacije. Pa iako su ogledi u nekim drugim sportovima (poput košarke) postali prilično mirni i "normalni", s tek povremenim navijačkim tenzijama i problemima, nogometni ogled na najvišoj razini ipak je nešto posebno. Nešto drugačije.

Pa ipak - koliko god to bilo tako, koliko god se u sportsku priču opet uplitali svakojaki likovi koji je žele pokvariti i pretvoriti u nešto što nije, vrijedi barem pokušati utakmicu svesti samo na sportskih, nogometnih 90 minuta. I još 90 beogradskih. Iako odnosi nisu savršeni i vjerojatno nikad neće ni biti, današnje tenzije između Hrvatske i Srbije, srećom, nisu ni blizu onih iz protekla dva desetljeća.

I koliko god ti "dodaci" izvlačili na površinu vječno nerealne ukrasne epitete poput "povijesna", "jedinstvena", "utakmica desetljeća" - ako ćemo gledati samo sportski aspekt, ova to utakmica ni po čemu nije. Povijesne utakmice imaju povijesne posljedice, a ova utakmica ni u kojem rezultatskom slučaju barem za Hrvatsku neće označiti ništa povijesno.

Ako pobijedimo - riješili smo se Srbije, ali nam i dalje ostaje puno posla za osigurati plasman u Brazil. Najprije s Belgijom, a ako ta utrka do kraja kvalifikacija ne prođe uspješno - onda nas opet čeka muka dodatnih kvalifikacija. Slično je i u slučaju remija. Ako izgubimo - Srbija se teoretski vraća u igru, ali Hrvatska i dalje ima dovoljno vremena i utakmica za nadoknaditi štetu i plasirati se na Svjetsko prvenstvo - čak i kao prvoplasirana ispred Belgije.

Po čemu je onda ova utakmica povijesna? Utakmica desetljeća? Ne vrijeđamo li time sami svoj ugled i ne podcjenjujemo li sve ono lijepo, veliko i povijesno što smo već dosad učinili? Povijesne utakmice se ne igraju u ožujku. Povijesne utakmice se igraju u lipnju ili daj Bože srpnju. Eventualno u listopadu ili studenome. Ožujak - definitivno ne.

Iako se pokušava isforsirati nekakav nogometni rivalitet između Hrvatske i Srbije, on realno i objektivno - ne postoji. Niti se naši klubovi tako često susreću, niti reprezentacije, niti jedni drugima tako često stojimo na putu da bismo mogli pričati o rivalitetu kakvog između sebe imaju, primjerice, Brazil i Argentina. Ili Englezi i Nijemci, Talijani i Španjolci. Tu se može pričati o nekakvom klupskom i reprezentativnom rivalitetu, kod nas baš i ne.

U nogometnom smislu - ova utakmica je tek jedna od nekoliko desetaka kvalifikacijskih utakmica kakve je Hrvatska dosad igrala. Nažalost, kad su Hrvatska i Srbija u pitanju nikad se stvari ne mogu svesti samo na sport.

Nismo pali s Marsa pa da ne razumijemo zašto utakmica Hrvatske i Srbije nudi "više od nogometa". Makar bi trebala nuditi - samo i isključivo nogomet. Ali čak i uz poštivanje te komponente o "nenogometnom nogometu", malo ipak zabrinjava činjenica da ni jednom jedinom rječju zadnjih tjedana nismo spomenuli da nas tri dana nakon Srbije čeka gostovanje u Walesu. Kod reprezentacije koja u svojim redovima ima jednog od najboljih nogometaša svijeta u ovom trenutku - Garetha Balea.

Naravno da se uvijek mora razmišljati o prvom protivniku koji je ispred tebe, ali to gostovanje u Swanseaju krije ozbiljnu klopku za momčad Igora Štimca. Posebno ako i igrači u svojim glavama utakmicu protiv Srbije dožive onako kako ju pogrešno doživaljava veliki dio navijača - "biti ili ne biti".

Jasno je da Srbi utakmicu u Zagrebu tako doživljavaju jer je iz njihove perspektive to doista tako. Izgube li, pa čak i ako remiziraju - njihov san o Brazilu gotovo sigurno će ostati samo san. Hrvatska čak i ako izgubi od Srbije i dalje ima realne šanse za vidjeti Rio.

Mnoštvo detalja Hrvatskoj ide u prilog. Naša je reprezentacija odavno u svjetskom nogometu pozicionirana kao najbolja i najuspješnija reprezentacija iz nekadašnje zajedničke države. Pa iako smo imali puno muke u direktnim dvobojima protiv reprezentacija iz bivše Jugoslavije, samo smo jednom u 23 međusobne utakmice poraženi. Od Makedonije u kvalifikacijama za EP 2008., kad smo već bili osigurali plasman. U ostale 22 utakmice protiv BiH, Makedonije, Slovenije i zajednice Srbije i Crne Gore (SRJ) Hrvatska je 15 puta pobjeđivala i sedam puta remizirala.

I pogled na utakmice igrane u ožujku nudi optimizam. Nikad Hrvatska u tom terminu nije doživjela domaći poraz, a pognutih glava smo u kvalifikacijskoj utakmici bili tek 2011. u Tbilisiju. Dvaput je Hrvatska imala domaći imperativ pobjede u ožujku i oba puta ga je uspješno savladala. 2003. protiv Belgije, kad je briljirao Dado Pršo (4:0) i 2007. protiv Makedonije kad je ključni čovjek bio Darijo Srna (2:1). Oba puta su baš te utakmice bivale ključne za kasniji kvalifikacijski uspjeh.

U pravilu je Hrvatska u ožujku bila dobro raspoložena, pa smo po četiri kvalifikacijska pogotka znali udijeliti Ukrajini, Latviji, Belgiji, Islandu, pobjeđivati Španjolsku, Južnu Koreju, Argentinu, remizirati na gostovanjima u Škotskoj ili Francuskoj. Iako se za statistiku kaže da je kao bikini - otkriva sve osim onog najvažnijeg - neki zanimljivi podaci ipak se ne mogu zaobići.

Ne sjećamo se kad je Hrvatska bila u ovako dobroj situaciji već u ožujku. Svi naši glavni igrači su u odličnoj formi, svi igraju za svoje klubove, svi osim Perišića su zdravi i spremni. Imamo 10 od 12 mogućih bodova, igramo kod kuće pred krcatim tribinama utakmicu koju objektivno možemo, ali i ne moramo pobijediti. Igramo protiv momčadi od koje smo, objektivno i realno - i kvalitetniji i iskusniji i uigraniji.

Baš tu naizgled komformn(ij)u situaciju Hrvatska mora iskoristiti kao pozitivnu energiju, a ne od nje stvarati pritisak koji će eksplodirati u negativu. Tiče se to izbornika i igrača, koji moraju biti hladne glave, mirni i samouvjereni od prve do posljednje minute, ali i navijača koji moraju biti vruća srca, glasova i dlanova, no ne smiju se ni slučajno okrenuti nekakvoj negativi ili nervozi ukoliko Hrvatska ne zgromi Srbiju već na samom otvaranju. Pustimo Srbiju, držimo se sebe i svoje momčadi, nju podržimo, njoj dajmo tu nužnu dodatnu energiju.

Iskoristimo sve te male pluseve koje imamo i pretvorimo ih u jedan veliki. Ne zato što je na suprotnoj strani Srbija, nego zato što ćemo već na pola kvalifikacijskog puta praktično osigurati jedno od prva dva mjesta. I mirno se posvetiti dvoboju s Belgijom do kraja kvalifikacija.