Bajke u 21. stoljeću drugačije završavaju: je li ovo prigoda hrvatskoj košarci za novi početak?

Godina novih razočaranja i šamaranja. Najkraći mogući opis još jedne regionalne sezone iz perspektive hrvatskih klubova. Ni jedan od četiri naša predstavnika nije ostvario svoj minimalni cilj, osim možda Zadra koji se spasio ispadanja doslovno u zadnji čas. Ili eventualno Splita, ako ćemo kao cilj računati golo preživljavanje kluba i izbjegavanje stečaja.

Cedevita ne da nije osvojila ABA ligu i osigurala Euroligu, nego se nije plasirala ni na Final Four. Cibona ne da nije ušla u gornji dio ljestvice i borbu za Eurokup, nego je za samo jednu pobjedu izbjegla ispadanje. Split nije uspio izbjeći zadnje mjesto i povratak u hrvatske okvire, Zadar je uspio o(p)stati, ali još uvijek ima svu silu upitnika glede budućnosti kluba koji su i dalje neodgovoreni.

Iz godine u godinu molimo Boga da niže ne može. I opet iz godine u godinu uspijemo iskopati novo dno.

Cedevitu i Cibonu vežu samo pogreške

Iako ih dijeli tek koji kilometar, Cedevita i Cibona trenutno žive u dva paralalna svijeta. Koja se preklapaju i podudaraju tek u jednoj stvari. Pogreškama. Nije potrebno opet nabrajati sve ono u čemu su ove sezone griješila dva zagrebačka kluba, dovoljno je samo pogledati njihov ovosezonski učinak. A trošili su i jedni i drugi, Cedevita nešto više, Cibona nešto manje, no i dalje nesrazmjerno postignutome.

U odnosu na Cedevitu Cibona se barem može pohvaliti s dvije stvari. Osvojenim kupom i Dariom Šarićem. Bez obzira što najveći potencijal hrvatske košarke ne briljira u Ciboninom dresu, on je zalog da će i naredne sezone oči europskih i NBA košarkaških radnika biti uperene u Toranj. A ne u Dom sportova. Uz potencijal koji leži u Arapoviću i Mazalinu, Cibona se ima čemu nadati u budućnosti. Makar povijest baš i ne govori u prilog uspješnosti njihovih "razvojnih projekata".

Cedevita, s druge strane, bez obzira što se dogodilo u Ligi za prvaka na ljeto opet mora krenuti u sastavljanje nove momčadi. Oko koga? S kojim ambicijama? S kojim budžetom? Naslov prvaka malo bi uljepšao ovu turobnu sezonu Vitamina, ali je nikako ne bi učinio uspješnom. Ovo će svakako ostati prva sezona nakon nekoliko njih u kojima Cedevita neće nastaviti s napretkom.

Za dalmatinski duet povratnika u regionalno društvo završila je teška muka duga 26 kola. Za Zadar radosno, za Split tužno, ali pogrešna je percepcija da je nedjeljna utakmica određivala sudbinu ta dva kluba. Niti je Zadar spašen time što je pobijedio, niti je Split propao zato što je izgubio. Niti bi Splitu cvjetale ruže da je ostao, a Zadar pisao "pogrebni marš" da je opet ispao iz regije.

Zadar i Split i dalje puni upitnika

Zadar je u impresivnom ambijentu ostvario pobjedu koja mu daje mogućnost da i dogodine igra ABA ligu. I vrlo moguće - još jednom prolazi slične muke kakve je prolazio i ove sezone. Kakvu će momčad Zadar moći složiti dogodine u situaciji kad se bori s 20-ak milijuna kuna preostalog duga nakon provedenog preoblikovanja? Odakle sanirati tu cifru i pritom složiti budžet za iole konkurentniju momčad bez stvaranja novih dugovanja?

Zadarskih igrača ima po cijeloj Hrvatskoj, svugdje više nego u Zadru. Može li ih se skupiti nekoliko i oko njih stvoriti nekakav zdravi nukleus koji neće puno koštati, a koji će Zadru vratiti pomalo izgubljeni identitet? Ili će se i dogodine "fuširati", tražiti rješenja u hodu, muku mučiti iz tjedna u tjedan i živjeti na rubu ponora? Velika su to i ozbiljna pitanja koja su danas u sjeni radosti zbog izbjegavanja zadnjeg mjesta. Ali nisu zbog toga i nestala.

Splitska priča još je jednom potvrdila da u 21. stoljeću bajke ne postoje. U današnjim bajkama vuk na kraju pojede Crvenkapicu, žaba ostane žaba bez obzira koliko je puta ljubili, a tri praščića završe kao dvanaest pršuta. "Nije u šoldima sve", hrabrili su se Nikola Vujčić i društvo pobjeđujući Cedevitu, Zvezdu, Cibonu, Olimpiju. Ali na kraju su ipak morali priznati i sebi i drugima da možda u šoldima nije baš sve, ali puno toga ipak jest. Prazan stomak na kraju ipak zakrulji.

Malo danas znači Žutima to što nikad nitko iz ABA lige nije ispao s osam pobjeda, što su višestruko skuplje momčadi od njih sezonu završile tek s jednom pobjedom više ili što su oni pojačanja tražili među juniorima ili u rekreativnoj ligi dok je konkurencija iz mjeseca u mjesec dovodila svježe Amerikance. Taman da im donesu tu jednu pobjedu više.

Koliko para toliko muzike

I može se sad danima raspravljati o trenerskim kvalitetama Mladena Erjavca, o tome zašto neki mlađi igrači nisu više igrali, o tome zašto se nije dobio Szolnoki ili zašto Subotićeva trica za pobjedu u Skoplju nije ušla. Na koncu se sve ipak svede na jednu i jedinu stvar. Koliko para - toliko muzike. A u Splitu para nema. Već 13 mjeseci. Pa se slijedom toga ugasila i muzika.

Ispadanje iz ABA lige za Split i nije neka katastrofa, jer i da su pobijedili u Zadru nije sigurno da bi naredne sezone igrali ABA ligu. ABA liga košta, a gomilanje dugova za nekog drugog više nije opcija. Priznao je i Vujčić da je ove sezone nastup u ABA ligi bio najvažniji iz perspektive spašavanja kluba i senzibilizacije lokalne zajednice. U tom je smislu i napravljen onaj silni "šušur" oko preoblikovanja - bio je to jedini način da klub izbjegne stečaj, koji je bio pred vratima nekoliko puta tijekom sezone. Svaki put su Vujčić i društvo uspijevali pronaći način da se zakrpi i nastavi sezona, no snage su iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec sve više kopnile. Kako u kancelarijama, tako i u svlačionici.

KK Split je preživio, a to je bio ključni cilj ove sezone. Što će s njim biti dalje - odgovor će morati dati većinski vlasnik. Grad Split je dao ruku u spašavanju kluba, ali već se na primjeru Hajduka vidjelo da je to samo početak. Sad treba naći način da se osigura nekakav realan budžet za realne domete i najvažnije od svega - pronaći prave ljude s pravim idejama i sposobnostima za stvaranje i provođenje dugoročne strategije kluba umjesto fuširanja i improviziranja koje je klub i dovelo u ovakvu situaciju u kojoj je zadnjih godina.

Hoće li u toj priči biti Nikola Vujčić ili neće - stvar je vlasnika i buduće uprave. Vujčić je napravio ono što je najavio - nije dozvolio da se KK Split ugasi. Tragedija je za klub ovakvog imena i ovakve povijesti što je cijela priča spala na leđa jednog čovjeka. A još je veća tragedija što se netko takav besplatno, osim besparice, tuđih dugova i ostavštine tuđe nesposobnosti, mora boriti i s podmuklim udarcima ispod pojasa koji ga šibaju koliko iz čiste i jednostavne zlobe, toliko iz nekih privatnih interesa koje je na Gripama presjekao.

S Vujčićem ili bez njega - za razliku od Zadra Split nakon preoblikovanja neće imati ni približno tako velik dug. Procjena je da će minus biti između jedan i dva milijuna kuna, što je u odnosu na Zadrovih 20 ili Ciboninih - nitko ne zna koliko - minorna cifra. Problem je, međutim, što i Split i Cibona i Zadar i dalje ovise o politici i moraju čekati lokalne izbore da bi znali kakvu će upravu imati i čime će raspolagati dogodine.

Zašto ne igrati puno prvenstvo paralelno s ABA?

I što sad - može li se iz ovakve ružne ABA sezone konačno roditi i nešto pozitivno? S obzirom da će samo tri naša kluba igrati ABA ligu dogodine, Euroligu nitko, tek možda Cedevita dobije pozivnicu za Eurokup - zašto se prvenstvo Hrvatske naredne sezone ne bi igralo u punom sastavu čitave sezone?

Promislite malo - jedna utakmica tjedno za tri naša ABA ligaša? Za svaku ozbiljnu momčad to je premalo. Zašto ne bi i tri ABA ligaša s još 11 A-1 ligaša igralo paralelno i prvenstvo i dalo mu barem malo na važnosti? Kalendar se lako može sastaviti, a ako Cedevita bude igrala Eurokup - neka joj se izlazi u susret kad god bude trebalo.

Neka Cedevita, Cibona i Zadar igraju u Beogradu, Ljubljani i Skoplju, ali i Splitu, Sinju, Šibeniku, Rijeci, Slavonskom Brodu. Neka čitavu sezonu imamo košarkaške fešte u Sinju, neka šibenski klubovi dobiju novu motivaciju, neka Split ostane "u životu", neka Kvarner dobije prigodu za kontinuitet. Zar to nije korisnije i pametnije nego da Đuro Đaković opet igra onu "fantomsku" Balkansku ligu ili da Cibona traži pozivnicu za neke besmislene i nejeftine Eurochallenge promašaje?

Umjesto diobe na Ligu za prvaka i Ligu za ostanak neka se nakon 26 kola odmah krene u doigravanje, ali od - četvrtfinala. Pa neka i osmi i deveti klub imaju elana za borbu. Neka ta liga konačno bude razvojna, da vidimo sve te silne zlatne kadete i juniore koji su zagubljeni po nižim ligama i klubovima koji nikoga ne zanimaju. Neka se vrate TV prijenosi na HTV - sad barem imaju četiri kanala ili na Sportsku televiziju. Tamo gdje će ih cijela Hrvatska moći gledati.

Ima li u HKS-u uopće ikakvih inovativnih ideja koje bi barem malo razdrmale usmrđenu i devastiranu košarkašku sadašnjost i našu klupsku košarku barem pokušale spasiti daljnjeg urušavanja koje je i dalje izvjesno? Ili ćemo i dogodine opet kopati novo dno i plakati kako nikad nismo bili niže?