Budućnost je stigla

"Ustani i pozdravi hranitelja!", vrištao je Ćiro Blažević kad god bi u dvoranu s njegovim nogometašima ušao predsjednik. U slučaju hrvatskog nogometa "hranitelj" nije nikakav predsjednik. Hranitelj je - seniorska reprezentacija.

Stoga nije čudno što su svjetla pozornice u zadnjih dvadesetak dana najviše obasjavala "hranitelja". Pobjede protiv Srbije i Walesa, uhodavanje i privikavanje na neke nove ideje i odnose na kojima inzistira naš stručni stožer na čelu s izbornikom Igorom Štimcem. Među najznakovitijim "novostima" je i Štimčevo ubacivanje u vatru "tinejdžera" Josipa Radoševića i Matea Kovačića u dvije najteže kvalifikacijske utakmice.

No, u sjeni Štimca i blještavila kojeg neminovno izaziva njegova pozicija, neki drugi, samozatajniji i nepoznatiji nogometni radnici ponudili su hrvatskom nogometu realnu vjeru u barem jednako dobru budućnost kao što je sadašnjojst. Reprezentativnu, naravno.

Hrvatska (opet) vrvi talentima

Ako u turbulentnom i aferama opterećenom hrvatskom nogometu funkcionira vrlo dobro već dugi niz godina, onda su to svakako omladinski reprezentativni programi. Od skautinga do treninga i utakmica sve je posloženo kako treba, zna se tko što i zašto radi. Hrvatskoj su zaista rijetko "bježali" talentirani nogometaši hrvatskih korijena koji su mogli igrati za nas. One za kojima bi se eventualno moglo žaliti može se izbrojati na prste jedne ruke.

Velika je tu uloga prilično samozatajnog Martina Novoselca, kroz čije su ruke i programe prošli gotovo svi naši aktualni reprezentativci, izuzev nekolicine koji su među seniore došli "sa strane". Uz Novoselčevo iskustvo i radišnost sasvim se dobro uklopila energija i "novi mediji" koje je sa sobom u omladinsku reprezentativnu "piramidu" donio Romeo Jozak.

Paralelno sa seniorskim kvalifikacijskim okršajima, hrvatska kadetska (U17) reprezentacija gazila je Španjolce i Francuze i preko njihovih leđa se plasirala na EP u Slovačkoj. Generacija koju je Ivan Gudelj praktično udomaćio u Dalmaciji (u okolici Splita uspješno su savladane obje kvalifikacijske razine) raspolaže s nekoliko uistinu velikih potencijala, od kojih će svi najprije prstom uprijeti prema trojci Halilović - Roguljić - Bašić kao izglednim budućim zvijezdama hrvatskog, a možda i europskog nogometa.

Iako Alen Halilović još uvijek nije otklonio dvojbe između reprezentativne budućnosti u "svojoj" Hrvatskoj ili "očevoj" BiH (makar ne treba smetnuti s uma ni da je Sead Halilović prije igranja za BiH odigrao i jednu službenu utakmicu za Hrvatsku, protiv Izraela u kolovozu 1994.), barem ne javno, nakon viđenog u nedavnim U17 kvalifikacijama zaista je teško povjerovati da će Halilović otići iz programa u kojem ga čeka još puno uspjeha i velikih natjecanja s generacijom koja uistinu djeluje odlično.

Isto kao što je teško povjerovati da mu u dogledno vrijeme neće "sletjeti" pozivnica Igora Štimca, koji je s Radoševićem i Kovačićem pokazao na djelu da nema kompleksa glede nečije mladosti ili neiskustva.

Halilovićev pomalo "zvjezdani" status (u medijima, ne u reprezentaciji) nezgrapno je u laganu sjenu bacio svu plejadu sjajnih talenata iz te generacije. Od "novog Srne" Josipa Bašića, koji je baš s Halilovićem podijelio seniorski debi u ovosezonskom prvom velikom derbiju Dinama i Hajduka, preko "plemenitog" veznjaka Ante Roguljića, nakon Marka Livaje novog proizvoda nogometne škole splitskog Adriatica koju vodi Franko Bogdan, pa napadača Frana Brodića, novih "gastarbajtera" Marka Marića iz bečkog Rapida i Lukasa Čuljka iz Bayerna, zatim Vojkovića, Mamića, Prce, Šunjića... Iz te generacije Hrvatska bi definitivno trebala dobiti nekoliko pravih, velikih igrača.

Niko Kovač igračima kao "šlag na tortu"

U20 reprezentacija ovog će ljeta (od 21. lipnja) na Svjetskom prvenstvu u Turskoj pokušati popraviti loš dojam koji su ostavili njihovi prethodnici. Generacija koju vodi izbornik Dinko Jeličić, a u kojoj će ključne role igrati već relativno ozbiljni seniorski igrači poput Kovačića, Livaje, Radoševića, Rebića, Milića, Jedvaja, zapravo su okosnica buduće U21 selekcije koju je preuzeo Niko Kovač.

Legendarni kapetan Hrvatske izgleda kao uistinu prava osoba za "završni dril" mladih igrača koji kucaju na vrata A reprezentacije. Često se događalo da naše mlade reprezentacije nisu ostvarivale rezultate sukladne individualnoj kvaliteti i reputaciji, ali Kovačeva germanska disciplina, napredne nogometne ideje i autoritet kojim zrači mogli bi biti vrhunski "šlag na tortu" i nogometnog, ali i ljudskog stasavanja mladića koji završavaju s omladinskim programom i kreću "sami u bijeli svijet".

Slabiji klubovi, jače reprezentacije

Naredne sezone Hrvatska će (konačno) imati samo 10 prvoligaša i te treba vidjeti kako će se u tom smislu klubovi ponašati prema tim silnim nadarenim mladićima u svojim omladinskim pogonima. Gledajući iz te perspektive - besparica nam čak ide u prilog jer će i dalje tjerati klubove da vjeruju svojim mladim igračima, umjesto trošenja novca kojeg nemaju na "sumnjiva" pojačanja. Čak će i druga liga biti solidna razvojna opcija jer će i tamo barem za poneki postotak porasti kvantiteta kvalitetnih igrača smanjivanjem broja prvoligaša.

Ono što djeluje kao opasnost je činjenica da će se s ulaskom u EU olakšati odlazak igrača, što se već vidi na primjeru talijanskih klubova, čijih skauta i predstavnika po hrvatskim stadionima nekad ima više nego navijača.

Lijepo je slušati kako Talijani nude ugovore desecima naših mladih igrača o kojima čak ni ozbiljni pratitelji hrvatskog nogometa malo toga znaju. Realnost je, međutim, da neće svi uspjeti ostvariti svoj nogometni san, jer nisu svi spremni ni mentalno, ni tjelesno, ni kvalitativno za ono što ih očekuje. Ali oni koji se uspiju probiti kroz taj "dril" u kojemu ih nitko neće "gurati" ili favorizirati - imat će širom otvorena sva vrata.

Stoga je uz sve lijepe vijesti ovoga "proljetnog cvjetanja" hrvatskog nogometa i ono što nas čeka od "europskog ljeta", prilično vjerojatno da hrvatski nogomet u narednom periodu može računati na (još) slabije klubove, ali i još jače reprezentacije. Budućnost je stigla.