Nogomet je nije volio, niti je ona marila za njega

Znate već o kakvom je carstvu grinja riječ. Mjesto u koje astmatičari smiju kročiti samo na vlastitu odgovornost, s maskom na licu i dozom adrenalina u ruci, često je napunjeno stvarima koje će nam jednoga dana sigurno ponovno zatrebati, ali to iz nekog razloga nije bio slučaj u proteklih nekoliko desetljeća.

Stara ljubavna pisma iz srednje škole, crteži koje smo kao osnovci majkama risali za Dan žena, neispravna Bosch pumpa s djedova Golfa dizela koji je dimio poput tvorničkog dimnjaka, Poni bicikl kojeg uz škripave jecaje proždire korozija ili računalni magazini iz doba kada ni najveći čvrsti disk ne bi mogao spremiti jedno izdanje Engleskog pacijenta.

A negdje u kutu, ukrašen prikladnim čipkastim stolnjakom, bakinim ručnim radom, pod palcem prašine čuči i stara krama od televizora. Jedan od onih s četvrtastom slikom kakvu danas od svih kanala na svijetu emitira još samo HRT. Tko zna, ovisno o tome za koga navijate, možda ste toj relikviji nadjenuli i ime, pa svake godine baš oko datuma odvoženja glomaznog otpada s ukućanima dvojite hoćete li baciti "Torresa".

Mlađe generacije možda se toga ne sjećaju, ali postojalo je doba kada je baš takav "Torres", "Welbeck" ili "Henderson", bez pripadajućeg daljinskog upravljača, bio središnja točka dnevne sobe. Crtani film u 19 i 15, pa pranje zuba i priprema za krevet bila je procedura za mnoge koji sada potvrdno kimaju glavom. Ozbiljne su stvari bile za odrasle, koji su hipnotizirano pratili golemu kazaljku središnjeg Dnevnika.

Za one koji su odrastali kroz sedamdesete i osamdesete bilo je to doba nevinosti, za mnoge još i danas svijetlo doba svjetske povijesti, s najboljim filmovima, najboljom glazbom, malo briga i još manje dobrim ukusom za odijevanje. Bilo je i onih koji bi se drznuli s ustima punim paste za zube krasti vrijeme i odugovlačiti s neizbježnim odlaskom u krpe, pa bi iz dnevne sobe krišom uspjeli uhvatiti i neko ime ili pojam.

Čuli bi tako za Irak i Iran i nezamisliv pojam rata, spominjali bi spikeri Yassera Arafata, Ronalda Reagana, Mihaila Gorbačova, a htjeli mi to ili ne, od čestoga ponavljanja u dječje bi se nestašne uši ugnijezdilo i ime Margaret Thatcher. Tko je znao da je riječ o britanskoj premijerki u društvu je imao status štrebera i teško djetinjstvo, no čak ni takvi nisu mogli biti svjesni velike slike stvari.

Dok je dječurlija po dvorištima diljem bivše države natjeravala lopte raznih veličina i kući dolazila prašnjava poput dimnjačara nakon dvostruke smjene, na drugom kraju Europe sport o kojemu će desetljećima kasnije Engleski pacijent pisati lošu kolumnu prolazio je kroz mračno doba svoje povijesti.

Zbog godina nebrige i nesposobnosti engleski je nogomet potonuo na samo dno. Sjajni rezultati klubova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih bili su samo blještavo pročelje koje skriva krhku kuću od karata. Do polovice osamdesetih derutni i dotrajali stadioni u katastrofalnom stanju više nisu punili svoje trošne tribine, a na trulim temeljima bujao je i cvjetao huliganizam.

Kuća od karata napokon se počela rušiti 1985. godine, prvo katastrofalnim požarom na tribini u Bradfordu u kojemu je poginulo 56 osoba, a mjesec dana kasnije stravom na Heyselu i smrću 39 navijača. Britanskoj premijerki Margaret Thatcher je prekipjelo. "Željezna lady", kako ju je ne bez razloga znao zvati svijet, u potpunosti je podržala izbacivanje engleskih klubova iz europskih natjecanja.

"Moramo očistiti nogomet od huliganizma, tek tada ćemo možda biti spremni opet igrati izvan naših granica", kazala je tada Thatcher, a zatim krenula u obračun sa sjemenom zla. Poput radničke klase ili sindikata s kojima je često bila na ratnoj nozi, huliganizam je za britansku premijerku postao samo još jedan "kamen u cipeli".

Thatcher je huliganima postala neprijatelj broj jedan, baš kao što je to bila i radnicima, rudarima i mnogima drugima kojima se tijekom političke karijere zamjerila, ali je u toj borbi posve zapostavila poboljšanje sigurnosnih uvjeta na stadionima, što je 1989. godine konačno dovelo do najveće tragedije u povijesti engleskog nogometa.

Stravično poslijepodne na Hillsboroughu u Sheffieldu odnijelo je živote 96 navijača Liverpoola, a potezi koje je britanska premijerka poduzela nakon toga zauvijek su je obilježili u očima ne samo navijača Liverpoola, već poklonika nogometa u cjelini.

Okružena pogrešnim "šaptačima" nakon posjete mjestu tragedije priklonila se teoriji da su za pogibiju nedužnih ljudi krive pijane bande navijača koji su zakasnili na utakmicu, a ne katastrofalno pogrešne odluke policije i odgovornih za sigurnost. Postala je suučesnik u laži zbog koje nitko od 96 poginulih pune 23 godine nije mogao počivati u miru.

Već iste godine progurala je famozni "Football Spectators Act", zakon koji je uvođenjem registracije navijača, te praćenjem putem osobnih iskaznica ili putovnica trebao uvesti reda na tribinama i iskorijeniti huliganizam, a zapravo je uzrokovao samo komplikacije. Da je ostao na snazi, zbog nedjela manjine patio bi velik broj pravih navijača, klubovi, ali i engleski nogomet u cijelosti. Zakon je na kraju doživio kolaps jer ga je do isteka roka u prvobitnom obliku implementiralo tek 13 klubova.

Engleski se nogomet u godinama koje su uslijedile nakon famoznog "Taylorova izvješća" ipak oporavio i uz pomoć zakonskih amandmana i brojnih drugih pomaka u sigurnosti i nadzoru navijača u većoj mjeri riješio huliganizma, barem onoga na tribinama. Uz dodatnu pomoć televizije i medija profilirao se u najpopularniju i financijski najizdašniju ligu svijeta, no malo je tko promijenio mišljenje o Margaret Thatcher.

"Expose the lies before Thatcher dies" (otkrijte laži prije nego Thatcher umre) bio je slogan obiteljima poginulih navijača koje su se 23 godine neumorno borile za pravu istinu o tragediji na Hillsboroughu. U rujnu 2012. godine pravdu su napokon i dočekali. Neovisni panel revidirao je tisuće stranica službenih dokumenata o Hillsboroughu i objavio potresno izvješće koje tešku krivnju i odgovornost za sustavnu utaju istine i činjenica svaljuje na leđa policijskih dužnosnika.

Margaret Thatcher preminula je u ponedjeljak, 8. travnja 2013. godine u Londonu u 88. godini života od posljedica moždanog udara. Doživjela je čuti i vidjeti istinu za koju su stotine obitelji gotovo četvrt stoljeća vodile neumornu bitku.

Za svaku lijepu riječ koju će o njoj u danima koji slijede reći njeni prijatelji, kolege političari, državnici i dužnosnici diljem svijeta, u gradovima poput Liverpoola ili Manchestera i mnogih drugih nastalih na krvi i znoju radničke klase, sigurno će se naći i jedna ružna.

Jer Margaret Thatcher u očima mnogih možda jest bila državnica bez premca, no nije bila poklonik nogometa. Niti će nogomet po dobrome pamtiti nju.

Ministarstvo zvuka

Tko se od vas u ponedjeljak navečer, uoči početka gradskog derbija u Manchesteru, začudio što dijelom uvoda u utakmicu nije bila i uobičajena minuta šutnje u čast preminule premijerke, uvod današnje kolumne vjerojatno mu je ponudio odgovor.

Margaret Thatcher je tijekom svoga života polarizirala javnost i na svakoga njenog poklonika sigurno se može naći i žestoki kritičar. Premier liga stoga je klubovima ostavila na izbor hoće li minutom šutnje odati počast bivšoj premijerki, a odluku Manchester Uniteda imali smo priliku vidjeti u ponedjeljak.

To ne znači da je na Old Traffordu bilo posebno glasno. Naprotiv, navijači vodeće momčadi prvenstva nisu imali previše razloga za zadovoljstvo, pa čak i da jesu u posljednje su vrijeme toliko tihi da je klub posegnuo za očajničkim potezom.

Angažirali su stručnjaka za zvuk koji bi trebao analizirati razinu buke na Old Traffordu i donijeti zaključak kojim atmosfera u Kazalištu snova više ne bi bila – kazališna. Siguran sam da će određene navijačke skupine iz toga poteza izvući inspiraciju, a ja ću, premda nisam inženjer ni ministar zvuka i još uvijek pokušavam skopčati kako se zrakoplovi sporiji od brzine zvuka ne zalete u zvučni zid, ponuditi nekoliko rješenja toga problema.

Prijedlog 1: Snizite cijene ulaznica da i prosječni pripadnik srednje klase može svakih šest mjeseci uštedjeti dovoljno novca da si priušti jednu utakmicu, bez hrane i pića koje stoji osam puta više nego u dućanu preko puta stadiona.

Osim toga, klinički je dokazano da ljudi koji zarađuju manje posjeduju i veću zalihu frustracija koje negdje valja isprazniti, a gdje ćeš boljeg mjesta za glasno negodovanje i nekažnjeno psovanje od tribine nogometnog stadiona?

Prijedlog 2: Novac namijenjen inženjerima zvuka i studijama koje neće donijeti rezultate uložite u instalaciju semafora s karaokama i simpatičnim lopticama koje skaču po slogovima najpopularnijih navijačkih skladbi poput: "Ryan Giggs, Ryan Giggs, running down the wing, then losing breath and disappearing until the end of the match."

Prijedlog 3: Igrajte na prokletu pobjedu u utakmici protiv velikog gradskog rivala koji vas je zadnji put na istom mjestu naprašio 6:1, ne čuvajte ziherašku nulu i ne igrajte kukavički na kontra napade u situaciji kada imate 15 bodova prednosti i titulu u džepu!

Dragi čitatelju, posve sam svjestan činjenice da Manchester United neće poslušati niti jedan od navedenih prijedloga. Tko povijest ne uči, taj je ponavlja, kaže izreka. Mnogi su geniji za života bivali neshvaćeni, gdjegdje* i progonjeni, a danas se njihove mudre izreke smiješe s covera mnogih korisnika Facebooka.

*Copyright: Milan Sijerković, vremenska prognoza

Činjenica je da je Manchester United podbacio u utakmici koju je mogao odigrati opuštenije od svih drugih, u susretu u kojemu je povrh velike bodovne prednosti mogao svojim navijačima (recimo, meni) priuštiti još ponešto zadovoljstva, ali je umjesto toga odabrao kukavički pristup i – zasluženo izgubio.

Što je najgore što vam se može dogoditi u situaciji s 15 bodova prednosti, ako odlučite zaigrati riskantnije i iskoristiti jednu od rijetkih prigoda da u takvom derbiju igrate za raju i zanemarite taktiku? Možete izgubiti? Ma, nemojte mi reći! Sva sreća pa je ispalo drugačije…

Na kraju, mnoga će pitanja nakon gradskog derbija ostati neodgovorena. Primjerice, zašto je United prvu izmjenu napravio u 80. minuti, što je točno Shinji Kagawa trebao i mogao promijeniti u devedeset sekundi koliko je proveo na travnjaku i zašto nijedan od tri igrača koji su napustili teren nije bio iscijeđeni Ryan Giggs?

Plava će se strana Manchestera pak pitati što se, dovraga, dogodilo da je United pobjegao čak 15 bodova i praktički osigurao krunu i prije velikog derbija? Po grmovima će tražiti proverbijalnog zeca i pokušati uprijeti prstom u razloge propale obrane naslova, a Roberto Mancini će kriviti vlastite igrače, manjak pojačanja, globalnu krizu, pa čak i ostale klubove koji "u susrete s Unitedom ulaze kao da ne mogu pobijediti".

Bez obzira na Mancinijeve tlapnje, nakon posljednjeg rezultata s Old Trafforda još uvijek aktualni prvak sasvim će se sigurno zadovoljiti činjenicom da, kad već ljestvica tvrdi drugačije, kvalitetom definitivno nisu 15 ili 12 bodova iza Manchester Uniteda.

Travanjska šala Arsenala i osvetnik Torro

Zamislimo li da je Premier liga u ovom trenutku jednadžba zaključit ćemo da u njoj ima još popriličan broj nepoznanica, od kojih nijedna nije razriješena u 32. kolu. Još uvijek ne znamo tko će ispasti, a još manje znamo tko će zaigrati u Ligi prvaka, jer klubovi se uredno trude svakoga tjedna zakomplicirati ionako kompliciranu situaciju.

Uzmimo za primjer Aston Villu. Da nogometna utakmica traje 45 minuta sjedila bi na šestom mjestu prvenstvene ljestvice i maštala o Ligi prvaka (Aston Villa, ne utakmica), no kako je netko odavno odlučio da se mora igrati i drugo poluvrijeme, grčevito se bori za opstanak, a u toj borbi sam joj pomogao i ja prošlotjednom kolumnom.

Tko se nije vlastitim očima uvjerio u jedan od lošijih pokušaja prognoze u povijesti novinarstva, to može učiniti na ovome linku, pa će tako zamijetiti da sam klubu iz Birminghama prognozirao drugu ligu.

Paul Lambert svoj je govor u svlačionici uoči utakmice vjerojatno podgrijao citatom iz kolumne, a igrači se zatim potrudili dokazati mi suprotno, pa su s Britannije odnijeli sva tri boda. Premda to ne znači da iz lige neće doista i ispasti, u znak isprike zbog kolapsa moje prognoze već u prvome kolu, s desne ću strane jasno isticati broj i postotak pogođenih ishoda, ponajprije na svoju sramotu.

Iako će se među vama naći onih koji će reći kako 50 posto uspješnosti i nije tako loše, za nekoga tko se diči savršenstvom u svakom pogledu takav je rezultat neprihvatljiv. Donekle mogu shvatiti remi Liverpoola s West Hamom, jer Redsi su mi to sigurno učinili namjerno, no kakvih sam se to gljiva najeo kad sam Queens Park Rangersima (Queens Park Rangersima!) prognozirao pobjedu protiv Wigana?

Od pogođenih se rezultata mogu pohvaliti onime s White Hart Lanea, gdje je utakmici prethodila minuta šutnje, ali ne zbog Margaret Thatcher, već zbog činjenice da Garetha Balea nema u prvih jedanaest. Taj se izostanak ipak pokazao ključnim, pa je Tottenham morao izvlačiti bod iz već izgubljene utakmice s Evertonom.

U Arsenalu su pak odlučili prvotravanjsku šalu produžiti na cijeli mjesec travanj, pa je Gervinho ponovno bio asistent kod jednoga pogotka, a Tomaš Rosicky strijelac oba. Onda je Per Mertesacker munjevito reagirao i nogama sasjekao tamo gdje je lopta bila nekoliko sekundi ranije, no crveni karton i jedanaesterac ipak nisu skupo koštali Topnike, koji su ponovno usred utrke za Ligu prvaka.

Na kraju, spomenimo i to da je na Stamford Bridgeu menadžerski debi u Premier ligi upisao Paolo Di Canio, no na kraju ipak nije imao razloga podići ruku u znak slavlja. U znak slavlja, rekao sam.

U susretu kojeg su obilježila tri najčudnija pogotka ovoga tjedna Chelsea je slavio s 2:1, a zapaženu je ulogu ponovno odigrao maskirani osvetnik Torro, zaslužan za prvi pogodak Plavih. Čovjek o čijem se identitetu može samo spekulirati iz utakmice u utakmicu podsjeća na nekadašnjeg vrhunskog napadača Fernanda Torresa, kojemu se po dolasku u London izgubio svaki trag.

Sudačka nadoknada

Sudačko je vrijeme počelo teći, pa je red da se i mi počnemo valjati po tlu, ali od smijeha. Primjerice, narugat ćemo se Aaronu Ramseyju koji je u susretu Arsenala i WBA zabilježio promašaj kakvoga je bolje što prije zaboraviti.

Mnogi među vama složit će se kako je to bila jedinstvena prilika da se svijet pogotkom riješi sjevernokorejskih šupljih prijetnji i Kim Jong-una, a bit će i onih koji će primijetiti kako promašaj nije pomogao Margaret Thatcher.

Kad smo se već ponovno dodirnuli bivše britanske premijerke, sjetit ćemo se da je nekad davno nogomet imao dušu, dok je nisu posisali sponzori, multinacionalne kompanije i sveopća grabež za novcem i što većom zaradom.

Dobili smo svijet u kojemu se utakmice igraju skoro svakoga dana, dobili smo mogućnost predoziranja nogometom i praćenja utakmica FK Zbrojevke i FK Perestrojke, ali se u čitavoj pretjeranoj ponudi rijetko sjećamo utakmice koju smo gledali prošloga tjedna.

Zato je kao pravo osvježenje došao susret Newcastlea i Fulhama, tvrda i ne pretjerano lijepa utakmica koja je na kraju, u 92. minuti dobila začin koji vraća vjeru u sport i grije dušu poput proljetnog sunca.

Rijedak je onaj poklonik nogometa kojemu nije bilo toplo oko srca (u redu, navijačima Fulhama opraštam) kada je Papiss Cisse napokon postigao pogodak, pa zajedno s menadžerom Alanom Pardewom skočio u publiku kako bi ga proslavio.

West Hamov menadžer Sam Allardyce ne brine brigu oko ispadanja u drugu ligu, pa valjda ni ne osjeća potrebu skakati među navijače, no pred kamerama i novinarima se po završetku susreta s Liverpoolom pojavio s modricom ispod oka i nekoliko šavova iznad obrve.

Ozljedu je objasnio "nesrećom u kuhinji", što je na ljestvici uvjerljivosti otprilike između "pao je na nož nekoliko puta" i "poskliznuo se u kupaonici", a dodatne sumnje (barem u blesavoj glavi Engleskog pacijenta) podgrijao je James Collins, koji se odmah potom pred novinarima pojavio krvavoga oka.

Modricu kojoj znamo podrijetlo zaradio je pak Jordi Gomez u susretu QPR-a i Wigana. Njega je ničim izazvan i posve bespotrebno kopačkom u glavu zdrmao Bobby Zamora, ostavivši svoju momčad da od 20. minute ključne utakmice sezone igra s desetoricom.

"Bobby! Time to go", rekao je sudac Phil Dowd i izvukao crveni karton, a teško mu je pritom proturiječiti…

Jonjo Shelvey izgledom podsjeća na Voldemorta, lika iz serije knjiga/filmova o čarobnjaku Harryju Potteru. Barem tako tvrde navijači West Hama, koji su Shelveyju u trenucima dok se zagrijavao uputili poruku kako Harry Potter dolazi po njega.

Lijepo je vidjeti da je Shelvey čitavu zafrkanciju primio s osmijehom, pa čak i zapljeskao navijačima Čekićara. Sliči li stvarno na Voldemorta, ostavljam na procjenu vama, osobno nisam poklonik priča o Harryju Potteru.

Prije nego bacimo pogled na najljepše pogotke kola, s Otoka ćemo preseliti puno južnije, skroz do srca Bosne i Hercergovine. Naime, u Sarajevu je proteklog vikenda održano prvo regionalno okupljanje navijača Liverpoola, na kojem je bilo oko 200 navijača iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije i Crne Gore.

Osim što su grupnom terapijom pokušali pomoći jedni drugima u teškim trenucima, veselo je društvo u crvenim dresovima organiziralo i zajedničko gledanje utakmice između Liverpoola i West Hama prije koje su, kako tvrde svjedoci, zajednički otpjevali i himnu "You'll Never Walk Alone".

Za svaku pohvalu valja istaknuti da je okupljanje bilo i humanitarne prirode, pa je organizirana i tombola, a prikupljeni novac doniran udruzi "DOBRO". Sklopljena su brojna nova poznanstva, razmijenjene tehnike mirenja sa situacijom, a Engleskom pacijentu ostaje žal zbog propuštene prigode da popije pivo i batine od 200 navijača, ali i uživo svjedoči frustracijama dok Liverpool igra 0:0 s West Hamom!

Vrijeme je da uz uobičajeni glazbeni broj, malo plesa, grickalica i dobre volje još jedno druženje zaključimo pregledom najboljih pogodaka kola. Dva su nas svakako ostavila bez daha i istaknula kandidaturu za pogodak sezone!