Svojeglavost i netaktičnost, a ne rezultati, presudili su Miši Krstičeviću

"... Rijeka snova, vrelo nade, vrtlog želja, život moj, našao sam sve na ovoj obali..."

Stihove "riječkog Splićanina" Nene Belana kao da je pisao Mišo Krstičević. Rijeka je i ove sezone bila zadnja stanica u karijeri jednog trenera Hajduka, s tim da je prošle sezone Balakov otišao sam i nakon pobjede, a Krstičević ove sezone odlukom uprave i nakon poraza.

Više od godine dana proživio je Mišo Krstičević na klupi Hajduka. Više od mnogih svojih prethodnika. Možda i nasljednika. Više od godine dana muke i borbe, krpanja rupa na hajdučkom brodu koji je nemilice puštao na sve strane, posebno nakon raspada sustava koji je uslijedio između dvije sezone. Kad se treniralo bez dresova, pripremne utakmice nisu igrale zbog suspenzija, a u novu sezonu se ulazilo s imenima i licima koje većina navijača na cesti ne bi prepoznala. Sa samo jednom željom. Ne osramotiti se.

Nepun mjesec prije kraja sezone Hajduk je u finalu kupa i u otvorenoj borbi za drugo mjesto s momčadima koje su (izuzev Lokomotive) uložile daleko više. Prodana su dva mlada igrača u Italiju, inkasirali su se spasonosni milijuni, a klupski ljetopisi za vjeke vjekova ponosit će se pobjedom na milanskom San Siru, uz "gaćotres" jednog velikog Intera pred Hajdukovom "bezimenom" mladosti do posljednjeg sučevog zvižduka.

Objašnjenje Krstičevićevog otkaza su "rezultati". Predsjednik Marin Brbić kazao je kako se "moralo nešto učiniti jer je ugrožen plasman u Europu", no bilo je jasno i laiku da ta priča "pije vodu" koliko i Hajdukov travnjak u nedavnom derbiju.

Potvrda je stigla već za predstavljanja novog trenera Igora Tudora kad je rečeno kako se s njime razgovaralo i prije Rijeke i kad je Brbić javno poručio kako Tudor "nema rezultatskog imperativa" i kako "nitko nema čarobni štapić". Uostalom, ako je Krstičević smijenjen zbog toga da bi se osigurao plasman u Europu, kojim trenerskim referencama Tudor garantira da će se to i ostvariti?

U teškoj financijskoj situaciji u kojoj se Hajduk zatekao bio je gotovo pa idealno rješenje. Jeftin i odan, čvrst u svojim stavovima i neumorni "rudar" čiji je pristup treninzima i radu gotovo graničio s fanatizmom. U depresivnoj prošloljetnoj situaciji njegov su fanatizam i ratnički gard, rad bez kukanja i plakanja, podigli turobnu atmosferu i usijali je pobjedom u Milanu. I navijačkom vjerom kako je Hajduk napokon na pravom putu onog stalno željenog i dozivanog - "hajdučkog Hajduka". Sa svojom "dicom", svojim ponosom i svojom snagom koju navijači odavno zazivaju i čekaju.

Krstičeviću nitko ne može osporiti zasluge za rezultatski uspjeh ovakvog "tranzicijskog" Hajduka. Dovoljno je pogledati imena s kojima je raspolagao i uloge koje su ti igrači imali prošle sezone. Danas neki od njih vrijede ponešto milijuna, a Hajduk opet ima kapital koji može oploditi i na njemu graditi financijsku i organizacijsku stabilnost koju je propustio stvoriti dok je imao financijsku snagu koju danas nema.

Budimo otvoreni - Krstičević je smijenjen zbog toga što je bio tvrd, svojeglav i sirov. Što nije dopuštao nikakve utjecaje na svoje odluke i što je uporno gurao po svome bez obzira što mu se sugeriralo "odozgo". Bio to sportski direktor Krešić, s kojim nikako nije "kliknuo", bili to uprava ili Nadzorni odbor, gdje je imao i pristalica (manje) i oponenata (više).

Međutim, uz svu svoju svojeglavost i netaktičnost, uz sve svoje čudne i tvrdoglave trenerske poteze i odluke, Krstičević je za sve što je napravio u ovih godinu dana u teškim uvjetima ipak zaslužio završiti sezonu do kraja. Ako je već "nikakvu" momčad s "nikakvim" imperativom, uz dokazane sudačke pogreške koje su mu odnijele nekoliko bodova, nesreće poput onih Milovića i Jonjića u Koprivnici i desetak pogođenih vratnica u tijesnim utakmicama doveo pred vrata Europe i trofeja, onda je zaslužio šansu da taj trofej i osvoji. Prošle je sezone preuzevši prvu momčad "prepustio" juniorsku titulu Stipi Andrijaševiću, ove će sezone, ako nađe "protuotrov" za Lokomotivu, seniorski kup umjesto njega "potpisati" Tudor.

Međutim, priča, kao i obično, ima i drugu stranu medalje.

Poštujući činjenicu da je Krstičević "tvrd i nepokolebljiv" i on je morao shvatiti da ne može na isti način komunicirati i funkcionirati i s igračima i s upravom. Uprava je tu da postavlja ciljeve, trener je tu da ih provodi. Ta komunikacija je ponekad pucala na banalnim stvarima, poput besmislenih Brazilaca, Plazonića ili Nižića. Uprava je tražila više prostora za svoje mlade igrače, Krstičević je sve tvrđe i sve teže prihvaćao bilo kakve sugestije glede igračkog kadra.

Ironično je da je ta tvrdoglavost stvorila dojam da su Krstičević i uprava na različitim stranama, iako nisu. Forsiranje svojih mladih igrača i njihova "monetizacija" (ovaj sam fancy izraz pokupio od hrvatskih političara) trenutno su prvi i osnovni cilj Hajdukovog vodstva i na tome im nitko ništa ne može zamjeriti. Ova uprava i Nadzorni odbor kao osnovnu zadaću imaju čišćenje tuđeg nereda i vraćanje tuđih dugova i na tom putu jednostavno mora biti i teških odluka i "kolateralnih žrtava".

Krstičević je uživao podršku velikog dijela navijača, ali vješt manevar s "paketom" u kojemu su otkaz dobili i Krešić i Fredi Fiorentini, koji, blago rečeno, nije "ljubimac javnosti", "ugušio" je i dio kritika zbog trenerske smjene. A prema "dobro upućenim izvorima" Fiorentini i Krstičević bi mogli u paketu preseliti kod istog poslodavca - u Hrvatski nogometni savez. Jedan kod Šukera, drugi kod Štimca.

Javna je tajna da je Krstičević ionako na ljeto trebao dobiti "zahvalnicu", bez obzira osvojio kup ili ne, ušao u Europu ili ne. Tome svjedoči i činjenica da mu nije bilo ponuđeno produženje ugovora. Ako ga je uprava već "prekrižila", onda možda i nije loše da je novo rješenje kojem vjeruje postavila već danas.

Zamka se krije u tome da bi i Tudor mogao "izgoriti" već nakon nekoliko kola ukoliko ne osvoji kup ili izgubi bitku za Europu. Bila bi šteta, jer Hajduk je već "potrošio" nekoliko mladih trenera koji su imali i elan i ideje i neke drugačije vizije. Možda bi mu bilo lakše da je palicu dobio na kraju sezone, no i kako je i sam rekao na predstavljanju - "u zadnje vrijeme nikad nije dobar trenutak za preuzeti Hajduk".

Može li Igor Tudor napokon biti onaj "Special One" kojega Hajduk dugo traži i čeka? Nećemo dugo čekati na odgovor.