Dva desetljeća bez Dražena: Bio je radnik. Bio je ratnik. Vidio je samo dvije stvari. Loptu i obruč

Koji Dražen? Nije bilo potrebno govoriti prezime. Koliko god Dražena imali u svom životu, samo je za jednoga bilo dovoljno reći "Dražen".

Taman negdje u ovo vrijeme prije točno dva desetljeća, Dražen Petrović pripremao se za Slovence. Wroclaw, šesti lipnja 1993., posljednja utakmica kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Posljednja utakmica. Zabio je 30. Uključujući i posljednje slobodno bacanje.

Osmi lipnja 1993. Škola popodne. Taman malo prije polaska na nastavu preko radija je stigla vijest da je dan prije na autoputu u Njemačkoj poginuo Dražen. Kod Ingolstadta, mjesta koje mi do dana današnjeg izaziva jezu i nelagodu iako jadan bavarski gradić ništa nije kriv. Ali uvijek će biti mjesto gdje je poginuo Dražen.

Krenuo sam prema školi iako nisam bio siguran hoće li biti nastave. Školarci u jugoslavenskom sustavu uvijek su sanjali da nekakav narodni junak umre na dan kad je zakazan kontrolni. Jer tada nije bilo škole. Jugoslavija je koju godinu ranije umrla i sama, a s njom i običaji o narodnim junacima. Sjećam se kako smo ispred škole sjedili u tuzi i osjećali se kao da nam je umro netko iz obitelji. I sa svakim novim tko bi se priključio društvu nadali se novoj informaciji koja će reći "pogriješili su, nije to taj, naš Dražen".

U gotovo desetljeće i pol koliko piskaram o sportskim temama, puno sam puta pisao o Draženu. Na godišnjicama njegove smrti, na utakmicama reprezentacije, na NBA temama. Sjedim i sad pred praznim ekranom i razmišljam kako moram napisati nešto lijepo. Nešto moćno. Nešto što još nisam i što još nitko nije.

Ali što? Što novo napisati o čovjeku o kojem se zna sve? O sportašu kojemu se i 20 godina nakon smrti klanja čitav košarkaški svijet i koji bi i 20 godina nakon smrti vjerojatno pobijedio u svim anketama za najpopularnijeg hrvatskog sportaša? I ne samo sportaša.

Čitao sam zadnjih dana sve što je izašlo o Draženu. Od sjajnih feljtona kolege Tomislava Pakraca na Tportalu, preko svih drugih tekstova koji zadnjih dana evociraju uspomene na sve ono što je Dražen bio i zauvijek će ostati. I svaki tekst, svaka informacija koju sam nanovo "obradio", svaka nova i stara priča koju sam o Draženu pročitao samo su me još jednom deprimirale zbog saznanja da takvog sportaša, takvog vođu - takvog pobjednika hrvatska košarka vjerojatno više nikad neće imati.

U čemu je to Dražen bio toliko poseban? Vjerojatno ćete pronaći stotine odgovora na to pitanje. I svi će biti ispravni. Bio je radnik. Bio je ratnik. Vidio je samo dvije stvari. Loptu i obruč. I milijune. Ne dolara, nego ponavljanja.

Draženov karakter nije uvijek izazivao oduševljenje. Posebno ne kod onih koji su stajali sa suprotne strane. Dražen nije imao problema s tim da ukrca 112 poena juniorima Olimpije. Za njega to nije bilo "iživljavanje", "ponižavanje" ili "ruganje". Za njega je to bilo pobjeđivanje. Draženu je bilo svejedno protiv koga igra. Uvijek je davao sve što je imao, uvijek je protivnika tretirao s maksimalnim poštovanjem. Kako god se on zvao.

"Zabio sam 112 poena 18-godišnjacima? Pa i ja sam imao samo 20. Neka više treniraju".

Dražen nije imao problema zabiti svojoj Šibenci 45 u prvoj utakmici protiv njih. Nije imao problema složiti brata Acu na parket kad su igrali u različitom dresu ili hladno uz smješak ubaciti oba bacanja koja su njegovim dojučerašnjim suigračima iz Cibone uskratila premije protiv Reala. Za njega nije bilo kalkuliranja. Njega niste mogli zamoliti. Za njega ništa osim maksimuma nije bilo dovoljno dobro. Ni pošteno.

Znali su to i neki njegovi suigrači, posebno u Realu. Godinama je u Ciboninom dresu frustrirao "kraljevski klub", uzimao mu titule i nagrade. A onda je "uzeo" i Real. Fernando Martin i društvo nisu bili pretjerano sretni, jer u svlačionicu je stigao novi kralj. Značilo je to automatski da su svi ostali u najboljem slučaju mogli biti - kraljice. Zato se u Realu i nije previše zadržao, tražio je nove ciljeve. A oni su uvijek bili najviši.

Teško je danas objašnjavati mlađim generacijama kakva je NBA liga bila krajem osamdesetih i kako su se informacije o Magicu Johnsonu, Larryju Birdu, Michaelu Jordanu, Isiahu Thomasu i ostalim velikim zvijezdama dobivale na kapaljku i preko nekih "debelih" veza. Ta zatvorena i samodovoljna liga nije davala prigodu za dokazivanje nikome tko nije prošao dril tamošnjih sveučilišta.

Dražen je mogao godinama biti kralj Europe, uzimati veliki novac i osvajati velike titule. No, "crv" koji je živio u njemu nikad mu nije dozvoljavao opuštanje. Samozadovoljstvo. Odmor. Ne, za njega je uvijek vrijedilo "ako ne ideš naprijed, onda ideš nazad". Nije ga zanimao lagodan život i kraljevski tretman u Madridu. Želio je osvojiti onaj svijet koji ni jedan Europljanin prije njega nije. NBA svijet.

Na spomen Ricka Adelmana većini hrvatskih "sladokuraca" do danas se lice namršti. Trener koji je Dražena držao na klupi u Portland Trailblazersima imao je uvijek prikladno objašnjenje kako "ne igra obranu", ali realno - Dražen je bio u momčadi koja je imala jednu od najjačih vanjskih linija u ligi. Pored Clydea Drexlera, Terryja Portera i Dannyja Aingea Dražen jednostavno nije imao dovoljan autoritet. Kvalitetu je imao, ali nije imao - ime. Ne u Americi.

Svoj američki san dosanjao je u New Jersey Netsima, a Portland je ostao jedini klub u kojem nije uspio. Ali portlandsko košarkaško prokletstvo ima puno poglavlja i Dražen je samo jedan od onih koji su ga osjetili.

Koliko je drugačiji od svih Dražen je najbolje pokazao na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Svi su tada bili presretni što je Hrvatska ušla u finale protiv jednog i jedinog američkog Dream Teama i svi su pričali o "srebru zlatnog sjaja". Samo je Dražen odbijao pričati o srebru. Samo je Dražen u finale ušao pobijediti. A ne sudjelovati u reviji najvećih američkih košarkaških zvijezda.

Samo je Dražen nakon finala protiv Dream Teama bio nesretan. Ponosan, ali i nesretan. "Kako ću biti sretan nakon poraza?"

Smrt ga je prekinula na vrhuncu, s tek 29 godina, u vremenu kad je još toliko toga mogao osvojiti i napraviti. Da ga sudbina nije zaustavila hrvatska bi košarka vjerojatno imala još poneku medalju više i trajala poneku godinu duže od one 1996. kad se sve zaustavilo.

Kako bi hrvatska košarka izgledala da je Dražen Petrović umjesto u automobil, tog prokletog 7. lipnja 1993. ušao u zrakoplov? Nikad nećemo saznati. Mnoge odgovore tražimo i 20 godina kasnije.

Ali barem utjehu možemo naći u činjenici da lik i djelo Dražena Petrovića svijetle istim, neokaljanim i neiskvarenim sjajem kao i u vrijeme dok je dominirao košarkaškim parketima...