Petar Metličić: velikan koji je osvojio rukometni svijet i kojemu je prva titula ukradena kao i Draženu

Sudbina nekad zaista zna složiti čudesne priče. Na dan kad je čitav svijet slavio obilježavao dva desetljeća od gubitka jednog od najvećih europskih košarkaša u povijesti, rukometni svijet oprostio se od jednog od najvećih imena tog sporta u posljednjem desetljeću. Petar Metličić otišao je u zasluženu mirovinu.

I baš je ispalo prikladno. Dražen je bio "mjerna jedinica" za rad, predanost i borbu na sportskom polju, osoba koja i dva desetljeća nakon svoje smrti služi kao inspiracija i uzor. Vođa. Pero je svoju karijeru izgradio na vrlo sličnim postulatima. Rad, borba, srce na terenu u svakoj utakmici, svakoj minuti. Svakom napadu i svakoj obrani. Kapetan koji nikad nije vikao "naprijed!", nego "za mnom!"

Svima su nam u sjećaju sva ona velika natjecanja u kojima je bio mlaćen, ozljeđivan, zakrpan, ali nikada nije odustajao. Niti tražio odmor. Pero Metličić je bio na parketu 60 minuta, igrao svaki napad, svaku obranu. Nakon svakog velikog natjecanja na kojemu nismo osvojili zlato uvijek bismo pitali istu stvar:

"Kad ćemo više pronaći nekoga tko će Peri omogućiti da se malo odmori? Da je on igrao manje, imali bismo zlato."

Uvijek zalijepljen flasterima, s tuđim prstima u oku, masnicama ispod njega, stalno imaš osjećaj da se raspada, a on - puca od snage. Izvlači zadnje atome energije, zabija najvažnije pogotke, blokira najteže protivnike. I nikada se nije žalio ni na udarce, ni na grubosti.

"Pitao me sin kad sam se vratio u flasterima s jednog velikog natjecanja 'tata zašto vas oni stalno tuku'? Što sam mu odgovorio? 'Tučemo i mi njih, sine'."

Pero je, baš kao i Ivano, odrastao u gradu koji nikad nije bio rukometni. Gradu koji nikad nije imao "ozbiljan" rukometni klub ili zagriženu rukometnu publiku. I opet je došao na krov svijeta. Osvojio sve što se osvojiti moglo. Zapravo - skoro sve.

U 15 godina profesionalne karijere bio je olimpijski pobjednik i svjetski prvak, srebrni na Europskom prvenstvu s reprezentacijom. Prvak Europe sa Ciudad Realom, osvajač Kupa pobjednika kupova s Ademar Leonom, osvajač Kupa EHF-a s Metković Jambom, osvajač trofeja u svim zemljama u kojima je igrao. Hrvatskoj, Španjolskoj, Sloveniji, Francuskoj.

U karijeri je osvojio praktično sve osim - prvenstva Hrvatske!

Osvojio je i njega s Metkovićem 2001, ali Zoran Gobac i društvo iz RK Zagreba oduzeli su im titulu administrativnim putem. Baš kao što su i Draženu oduzeli naslov osvojen sa Šibenkom 1983. I baš kao što je Dražen uvijek "brojao" taj naslov kojeg je osvojio na parketu i nikad nije vratio zlatnu medalju koja mu je dodijeljena, tako i Metkovci do dana današnjeg ne priznaju, niti će ikada priznati Zagrebu naslov prvaka iz te godine.

Metličić je u Metković stigao iz svog Splita, s kojim nije imao prigodu za velike stvari. Osim "nepriznatog" naslova u dolini Neretve osvojio je dva "priznata" Hrvatska kupa i još "priznatiji" Kup EHF-a. Razočaran onim što se događalo u spomenutoj sezoni, hrvatsku je ligu napustio 2002. i više se nikad nije vratio.

Postao je tako praktično jedini rukometaš iz najslavnije generacije koji nikad nije zaigrao za Zagreb. Klub kojim su upravljali isti oni ljudi koji su upravljali i hrvatskim rukometom i klub čiji je ugovor u principu osiguravao i "ugovor" s reprezentacijom. Osim ako niste baš - Pero Metličić.

U nekoliko navrata Pero i Zagreb bili su blizu "udaje". No - nije se dogodilo. Gazda Gobac mu to nikada nije oprostio, ali nije mogao ništa dok je Pero bio među najboljima na svijetu. No, čim je malo popustio - dobio je "šup-kartu" na isti način kao i Ivano Balić. I brojni prije njih.

U razgovoru koji sam prije dvije godine radio s Perom bilo je jasno da mu je zasmetao način na koji je "umirovljen" njegov reprezentativni opus. Rekao je tada, između ostalog:

"Najviše me boli činjenica da mi nikad nitko nije objasnio zbog čega više nisam pozivan. Neću lagati da i ja u glavi nisam razmišljao da je vrijeme da se polako opraštam, ali mislim da je postojao bolji način da se to sve skupa odradi i da svi budemo zadovoljni. No, očito je to tako kod nas, u sekundi se zaboravi sve što si dao i napravio. U nas čim malo usporiš odbace te kao staru krpu. Nisam samo ja tako odbačen, isto su prošli i mnogi drugi velikani našeg rukometa, ali i sporta."

U osam godina reprezentativne karijere Metličić je za Hrvatsku osvojio pet medalja s najvećih natjecanja. Ako je Ivano Balić Michael Jordan hrvatskog i svjetskog rukometa, Pero Metličić je njegov Scottie Pippen. U nekim situacijama i Toni Kukoč i Dennis Rodman.

"Nisam ja na nikoga ljut, ja sam ponosan na sve što sam dao hrvatskom sportu i nitko mi to ne može oduzeti. Samo mislim da bi ipak trebalo malo više poštovati ljude koji su puno dali hrvatskom sportu i nemaju nikakvu mrlju na svojoj karijeri."

Kad već nije hrvatski rukometni establišment, Petru Metličiću, jednom od najtrofejnijih hrvatskih sportaša u povijesti, prošlog se tjedna poklonio čitav rukometni svijet.

Odmori se kapetane. Zaslužio si.