LeChoke James? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan...

Slika druga: Erik Spoelstra prima čestitke, nikome na pada na pamet otići iz dvorane, LeBron James zagrljajem tješi Tima Duncana. Miami Heat ipak je "dinastija".

Košarka u svom najdramatičnijem i najljepšem obliku.

Bio je to sjajan završetak sjajne sezone. Dvoboj najboljih igrača lige i najbolje momčadi lige. Dvoboj fizike i inteligencije. Dvoboj bahatih i brbljavih protiv skromnih i tihih zvijezda. Dvoboj mladog i nedokazanog trenera protiv iskusnog i priznatog.

Odavno jedna momčad nije osvojila toliko simpatija kao ovi San Antonio Spursi. Zbog svoje kvalitete, lijepe, inteligentne i momčadske košarke, zbog svog ponašanja na parketu i izvan njega, zbog sjajnog Tima Duncana. A dijelom i zbog antipatija koje je protiv sebe zadnjih godina navukao Miami.

Zašto su "mamuze" zaista drugačije pokazao je ključni detalj iz šeste utakmice. Detalj koji je Spursima odnio naslov prvaka. Braniti se bez faula pri tri poena prednosti? "Ne, mi to ne radimo", kratko je odgovorio trener Gregg Popovich nakon što ga je princip stajao pobjede. I titule.

Neki će reći "kreten jer je zbog toga izgubio titulu". Drugi će reći "frajer jer ne odustaje od svojih principa bez obzira na cijenu". Istine vjerojatno ima u oba mišljenja. Pop je nejednom pokazao da ne spada u ni jedan kalup i da je drugačiji.

Njegovi potezi nisu uvijek razumljivi "na prvu". Ni kada od 28. i 57. izbora drafta stvara "dinastiju", ni kada pojačanja pronalazi u igračima koje su u Europi odbacili, ni kada mijenja važnog pričuvnog razigravača Georgea Hilla u njegovim najboljim godinama za nepoznatog klinca Kawhija Leonarda. Ali "na drugu" i "treću" uglavnom se pokažu ispravnima. Kako će mu se vratiti posljednji kontroverzni potez - vidjet ćemo. Ali njime je samo potvrdio da košarku gleda na drugačiji način od mnogih. Čistiji.

Tim Duncan zbog Popovicheve principijelnosti i Ginobilijevih pogrešaka u šestoj i svog promašaja u zadnjoj minuti sedme nije postao prvi čovjek s titulom prvaka u tri različita desetljeća (John Salley nominalno jest u osamdesetima (Detroit), devedesetima (Chicago) i dvijetisućitima (LA Lakers), ali tehnički njegova titula s Lakersima 1999/2000 pripada devedesetima), ali neće to nimalo umanjiti lik i djelo vjerojatno najboljeg, a sigurno najomiljenijeg krilnog centra u povijesti.

Što će biti sa Spursima nakon prvog finalnog poraza u povijesti? Vjerojatno ono što ih kao organizaciju oduvijek karakterizira. Ništa spektakularno. Duncan će se vratiti i u 38. godini, Parker će i dalje biti jedan od najboljih, ujedno i najpodcjenjenijih razigravača lige, a ako se Ginobili i umirovi (što mu neki nakon ovog doigravanja i sugeriraju) onaj "nejasni" Kawhi Leonard već je dokazao da je spreman na najzahtjevnijoj mogućoj sceni. U doigravanju. I to u brutalnom hrvanju protiv najboljega na svijetu.

Ostali? Bit će tu, ne brinite. Ako i ne budu - bit će netko drugi. Kao što ne trebate dvojiti da će i na ovoljetnom Draftu Spursi opet napraviti nekakav čudan i nejasan potez, kojeg ćemo razumjeti i nahvaliti kroz dvije-tri-četiri godine.

No, dosta o poraženima.

Mnogi u Miamijevoj organizaciji imaju svoj komadić zasluge za naslov. Od gazde Mickyja Arisona koji to sve plaća i predsjednika Pata Rileya, jedinoga koji je naslov prvaka uzeo i kao igrač i kao trener i kao predsjednik, pa na niže.

Trener Erik Spoelstra dugo je plesao na tankoj liniji izrugivanja "košarkaških znalaca", iako je "doktorirao" košarkašku taktiku kao skaut i pomoćni trener, što je kolega Tomislav Viduka fino elaborirao. Njegova mladost i neiskustvo uvijek su paušalno predstavljani kao minus, iako je u puno situacija dokazivao da košarku razumije "i duboko i široko". Da nije tako - ne bi Pat Riley zbog njega riskirao svoj ugled i uspjeh, u to možete biti sigurni.

Njegova je mana zapravo najviše bila u činjenici da je kao mlad i nedokazan u ruke dobio "najbolje što postoji". Bilo je očito da Miamijeve zvijezde nemaju odnos sa Spoelstrom kakav su Jordan, Pippen, Kobe i Shaq imali sa Philom Jacksonom, Pierce i Garnett s Docom Riversom, Duncan i Parker s Greggom Popovichem. Spoelstra se prije dokazivanja čitavom svijetu morao dokazati svojoj svlačionici.

Velike zasluge pripadaju Dwyaneu Wadeu, koji je izvukao iz sebe ono najbolje kad je bilo najpotrebnije. Rayu Allenu, koji je 287 minuta i 55 sekundi gledao kako mu new kid in the block Danny Green uzima rekorde i posredno ga šalje u mirovinu, a onda jednom tricom zasjenio svih njegovih 27. Chrisu Boshu za blokadu i skok u završnici šeste, iako je tijekom čitavog doigravanja potvrđivao da nije kalibar igrača za kojeg se izdaje. Udonisu Haslemu, koji je jedan od junaka serije protiv Indiane, Shaneu Battieru koji do sedme utakmice finala pogodio šest trica, a u sedmoj još šest, Mariju Chalmersu, koji je često vukao kad "velikima" nije išlo, Chrisu Andersenu, koji je radio sve ono što Chris Bosh nije, Mikeu Milleru koji je pogađao i s patikama i bez.

Međutim, ovo je prije svih i više od svega - titula LeBrona Jamesa.

Ljudi su prema LeBronu vrlo često nepravedni. Nakon "triple-doulea" u šestoj utakmici finala mnogi su ga i dalje nazivali "gubitnikom" jer je promašivao u zadnjoj minuti. Kao junaci pobjede navodili su se Chris Bosh jer je skočio i Ray Allen jer je pogodio ključnu tricu. Bez obzira što Allen do tog šuta u 36 minuta na parketu nije napravio gotovo ništa usprkos činjenici da je obrana Spursa bila fokusirana na Jamesa i Wadea ili što je Bosh čitavu utakmicu, pa i finalnu seriju, pored Tima Duncana izgledao kao nedorasli junior.

Ne pokušavam osporiti važnost tog trenutka koji je Miamiju donio produžetak, ali držim nepravednim što se olako zaboravlja da je LeBron James pogodio tricu prije toga, da je bar pet puta tijekom utakmice spasio svoju momčad od potopa, da je u završnici zalijepio važnu "bananu" Duncanu na polaganju, da je s 32 poena, 10 skokova i 11 asistencija direktno osigurao više od polovice poena svojoj momčadi.

Nije pogađao sve u zadnjoj minuti? A je li bježao od lopte, od odgovornosti, od pobjedničkog šuta? Je li se sakrivao i prebacivao "vrući krumpir" nekome drugome? Nije. Znao je da se od njega očekuje da i u toj zadnjoj minuti odradi "sve". Iako je "sve" odrađivao i u prethodnih 47 minuta. Ali mnogima opet nije dovoljno.

Kad su John Paxson i Steve Kerr pogađali pobjedničke koševe u finalima za Chicago Bullse, Michael Jordan je bio hvaljen jer je doveo svoju momčad do tog pobjedničkog šuta. Kad je Robert Horry pogađao šampionske šuteve za Lakese i Spurse, nitko nije dovodio u pitanje vrijednost Kobea Bryanta ili Tima Duncana. A kad je Ray Allen pogodio "pobjedički" šut za Miami Heat, onda je LeBron James bio "LeChoke James", jer ga nije pogodio on.

Iskreno - zbog tog nepravednog odnosa prema čovjeku koji je daleko i bez ikakve bliske konkurencije najbolji košarkaš današnjice, nekako mi je bilo lakše podnijeti finalni poraz momčadi koju sam više simpatizirao. Ljudi su toliko počeli mrziti LeBrona Jamesa i toliko se upinjati da ospore vrijednost i veličinu, da mi je bilo drago što je na koncu svega novim naslovom prvaka potvrdio koliko je zaista velik.

LeBron James je najbolji košarkaš današnjice i ostat će zapamćen kao jedan od najdominantnijih košarkaša u povijesti igre, bez obzira koliko se nekome (ne)sviđao njegov gard ili cirkus koji je napravio prilikom prijelaza iz Clevelanda u Miami. Ispada da je ljudima bio puno simpatičniji kad je gubio. Što je apsurd.

Da, ovo je prije svega titula LeBrona Jamesa, a tek potom Miami Heata, Dwyanea Wadea, Erika Spoelstre, Pata Rileya i svih ostalih. Uz sav pritisak koji ga prati od godina kad je gubio u Clevelandu, preko bahatih najava višegodišnje dominacije u Miamiju, "pljuske" u prvom finalu protiv Dallasa, tanke linije koja ga je dijelila od poraza u prošlogodišnjoj seriji protiv Bostona ili ovogodišnjima protiv Indiane i San Antonija - LeBron James je ipak prokrčio put do vrha.

U sedmoj utakmici finala to je učinio svojim "najslabijim oružjem". Šutom. U eliminacijskim utakmicama svojih momčadi zabijao je 31.5. U sedmim utakmicama doigravanja 33.

LeChoke?

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Da vidim nekoga tko ga ne bi želio vidjeti u svojoj momčadi.